Pratite nas

Komentar

Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove

Objavljeno

na

Prije 18 godina, 3. dana svibnja mjeseca preminuo je ratni ministar obrane Republike Hrvatske, Gojko Šušak. Od svih naroda, Hrvati najlakše i najbezbolnije zaboravljaju svoje velikane.

[ad id=”93788″]

Tomu u prilog ide odsutstvo svakog spomena imena Gojka Šuška, a vrlo će mu malen broj ljudi na 18. obljetnicu njegove smrti odati počast nad grobom.

Po kriterijima umišljene akademske zajednice o Šušku se ne može reći da je bio dobro školovan; nije završio visoke škole i sveučilišta, nije imao beskonačno titlula ispred imena, nije bio erudit, nije bio rječit, ali je bio čovjek od djela u trenutcima kad su Hrvatskoj djela najviše trebala.

1-Gojko-Susak-Siroki-BrijegTuđmanov odabir Šuška za ministra obrane u najcrnijem razdoblju neovisne Republike Hrvatske govori više o Tuđmanu nego o Šušku; naš je prvi predsjednik u tom čovjeku prepoznao domoljuba, predanog, požrtvovnog čestitog čovjeka, koji nije imao nijednu mrlju u obnašanju svoje dužnosti kao drugog najvažnijeg čovjeka u obrani protiv velikosrpske agresije. Nadalje, Šušak je, iako šutljiv i nerijetko mrkla izgleda, uživao od svojih podređenih časnika idočasnika toliku odanost, koja je prelazila granice zapovjedne poslušnosti i odgovornosti, kakva je nezapamćena i rijetko se koji zapovjednik u povijesti mogao podičiti takvom osobnom odanošću podređenih ljudi.

Zašto je tomu tako? U jednom se izvješću agenta CIA-e (Central Intelligence Agency) koji se uoči Domovinskog rata nalazio u Hrvatskoj, navodi da Hrvatska ima 300 milijuna dolara na raspolaganju te da nije sposobna za rat. Dakle, nema novaca, a zahvaljujući Budimiru Lončaru, koji i dan danas lobira i kadrira vrh (anti)hrvatske politike, Hrvatska je bila pod embargom, što ne znači da je samo onemogućena trgovina i prijevoz različitih dobara (i oružja), već je i nemoguće dizanje kredita u stranim bankama i od stranih država.Tko je od (budućih) branitelja i dragovoljaca, osim kadrova koji će kasnije prebjeći iz JNA, imao oružje početkom devedesete godine? Hrvatska je doslovno bila u besparici, bez mogućnosti zaduživanja, goloruka i sama; bez saveznika i s vrlo malo prijatelja.

Kako je u takvoj situaciji, bez ičega i ni s čim na raspolaganju Gojko Šušak uspio slomiti jugoslavensku vojsku, o kojoj se govorilo kao o petoj sili svijeta, poraziti četnike i i stjerati ih iz većeg dijela Hrvatske? Kako je to pošlo za rukom jednom navodno neškolovanom čovjeku, kojemu su se rugali jer je u Kanadi imao pizza-restoran?

Nitko se nikad nije zapitao niti pokušao odgonetnuti koliko je doista koštao Domovinski rat? U ondašnjim njemačkim markama neka se izračuna cijena ručne granate, puške, pištolja, topovskog streljiva, kacige, vojne elektronike, čizama, odore i ostalih vojnih potrepština. Prije toga, neka se odgovori na pitanje kako je sva ta oprema uopće pristigla u Hrvatsku? Kako je oružje stiglo u Hrvatsku, a možda se tuce ljudi u cijelomu svijetu može podičiti sposobnošću da je uspjelo prokrijumčariti oružje bez znanja državnih službi i sigurnosnih agencija. Tko je to oružje platio? Zaboravlja se da je Hrvatska, sama i siromašna, primila milijun izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, godinama se o njima brinula. Njih je sve trebalo zbrinuti, nahraniti, odjenuti i obući – tko je nabavio novac za to? Nitko se nikad nije požalio (od izbjeglica) da su gladni ili bosi.

Sve je to uspio operativno realizirati Gojko Šušak. Nabavio je naoružanje, odjeću, hranu i obuću. Cijenio je svakog vojnika i nijedan život nije bio bezrazložno ugrožen. Iskoristio je svoje veze s hrvatskom dijasporom po kojoj se danas pljuje jer je dobrim djelom financirala Domovinski rat. Pregovarao je, lobirao, zagovarao, sve za svoju Domovinu iz koje je 1968. pobjegao, između ostalog, izbjegnuvši obvezni vojni rok. Kako je takav čovjek uspio sve to?

On je bio veliki hrvatski sin, možda jedan od najvećih sinova što je Hrvatska kroz svoju dugu povijest dala. Također je bio jedan od najpoštenijih ljudi koji su se našli na takvoj poziciji moći. Nikad ništa za sebe osobno nije učinio i nikad se nije osobno okoristio svojim položajem – ni za svoje bližnje. Bio je čovjek koji je, gotovo vlastoručno, dobio rat i to mu crveni kmeri nikad nisu oprostili. Njegov je jedini i ujedno najveći grijeh što je “golim rukama” protjerao JNA i oslobodio Hrvatsku.

I kako mu se njegov narod odužuje? Ako ga koji političar spomene jednom godišnje – dobro je, za njih dovoljno. Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove. Čovjeku kojemu možda najviše dugujemo – najmanje ga spominjemo – to je ključni primjer detuđmanizacije i to je pravo rashrvaćivanje Hrvatske. To je ujedno zaborav i pljuska svim žrtvama Domovinskog rata te svim braniteljima i dragovoljcima koji položiše život na oltar domovine. To je današnja Hrvatska – bez osjećajna, zaboravljiva, hladna i projugoslavenska – nehrvatska Hrvatska.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ivan Penava: Sramim se institucija ove države i osoba koje ih vode na ovaj način!

Objavljeno

na

Objavio

KONAČNO JE NETKO IZREKAO STAV KOJEG HRVATSKA DRŽAVA IMA PREMA VUKOVARU I STRADALNICIMA DOMOVINSKOG RATA POSLJEDNJIH 28 GODINA

Stav svakoga suca u postupku u kojem sudi, bez obzira na njegovo ime i prezime, trebao bi biti službeni stav hrvatskog pravosuđa i Republike Hrvatske. Ovom prigodom nam poručuju da im je duboko žao i da nam to netko mora reći – svoju tugu držite u sebi.

Očito da iskazivanjem svojih osjećaja i tuge narušavamo nečiji mir.

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 58.
(3) Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja.

Sramim se institucija ove države i osoba koje ih vode na ovaj način, komentirao je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava na facebooku

 

Culej: Marijana Živkovića se razvlači po sudovima, a po Vukovaru hodaju oni koji su možda ubili njegove sinove

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Davorin Karačić: Neke stvari ćemo itekako mijenjati!

Objavljeno

na

Objavio

Draga moja braćo s tribine te ostali navijači, a i ne samo navijači. Na vašoj koži ste osjetili kako se može proći ako javno istaknete ili izgovorite pojam ACAB, Mamiću Cigane, HNS Pederi….i slične uzvike.

Tada vas uhićuju, stavljaju vam lisice na ruke a noć provodite u ćeliji da bi vas odmah transportirali na sud te osudili.
Mediji i javnost tada vas nazivaju stokom, huliganima, javno pozivaju društvo i policiju da vas zgazi, slomi vam kosti, utrpa u zatvor na dugo.

Kad nešto slično međutim napravi novinar, onda se dižu na noge ti isti mediji koji pozivaju na obračun s vama i koji se naslađuju svakom danu kojega provedete iza rešetaka te plaču da se radi o novinaru i udaru na slobodu medija.

Kad to isto napravo novinar onda se oni isti političari koji i donose i provode zakone po kojima vas se hapsi i kažnjava, odjednom počnu zazivati slobodu izražavanja i čuditi se postupku policije i suda.

Ne ulazim niti želim ulaziti u pitanje je li kažnjavanje za takve stvari opravdano ili nije, treba li se kažnjavati za takve stvari ili ne nego samo primjećujem očitu neravnopravnost i privilegiranost određenih ljudi i skupina.

Onih koji su kao novinari privilegirani te bijedni političari koji vrše razdiobu ljudi na one koji smatraju stokom, odnosno vas, te one kojih se boje i kojima podilaze, odnosno novinara pa makar se ti isti hvalili svojom mržnjom i odbojnošću prema ovoj zemlji i njezinom narodu.

Neke stvari ćemo itekako mijenjati, napisao je Davorin Karačić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari