Pratite nas

Komentar

Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove

Objavljeno

na

Prije 18 godina, 3. dana svibnja mjeseca preminuo je ratni ministar obrane Republike Hrvatske, Gojko Šušak. Od svih naroda, Hrvati najlakše i najbezbolnije zaboravljaju svoje velikane.

[ad id=”93788″]

Tomu u prilog ide odsutstvo svakog spomena imena Gojka Šuška, a vrlo će mu malen broj ljudi na 18. obljetnicu njegove smrti odati počast nad grobom.

Po kriterijima umišljene akademske zajednice o Šušku se ne može reći da je bio dobro školovan; nije završio visoke škole i sveučilišta, nije imao beskonačno titlula ispred imena, nije bio erudit, nije bio rječit, ali je bio čovjek od djela u trenutcima kad su Hrvatskoj djela najviše trebala.

1-Gojko-Susak-Siroki-BrijegTuđmanov odabir Šuška za ministra obrane u najcrnijem razdoblju neovisne Republike Hrvatske govori više o Tuđmanu nego o Šušku; naš je prvi predsjednik u tom čovjeku prepoznao domoljuba, predanog, požrtvovnog čestitog čovjeka, koji nije imao nijednu mrlju u obnašanju svoje dužnosti kao drugog najvažnijeg čovjeka u obrani protiv velikosrpske agresije. Nadalje, Šušak je, iako šutljiv i nerijetko mrkla izgleda, uživao od svojih podređenih časnika idočasnika toliku odanost, koja je prelazila granice zapovjedne poslušnosti i odgovornosti, kakva je nezapamćena i rijetko se koji zapovjednik u povijesti mogao podičiti takvom osobnom odanošću podređenih ljudi.

Zašto je tomu tako? U jednom se izvješću agenta CIA-e (Central Intelligence Agency) koji se uoči Domovinskog rata nalazio u Hrvatskoj, navodi da Hrvatska ima 300 milijuna dolara na raspolaganju te da nije sposobna za rat. Dakle, nema novaca, a zahvaljujući Budimiru Lončaru, koji i dan danas lobira i kadrira vrh (anti)hrvatske politike, Hrvatska je bila pod embargom, što ne znači da je samo onemogućena trgovina i prijevoz različitih dobara (i oružja), već je i nemoguće dizanje kredita u stranim bankama i od stranih država.Tko je od (budućih) branitelja i dragovoljaca, osim kadrova koji će kasnije prebjeći iz JNA, imao oružje početkom devedesete godine? Hrvatska je doslovno bila u besparici, bez mogućnosti zaduživanja, goloruka i sama; bez saveznika i s vrlo malo prijatelja.

Kako je u takvoj situaciji, bez ičega i ni s čim na raspolaganju Gojko Šušak uspio slomiti jugoslavensku vojsku, o kojoj se govorilo kao o petoj sili svijeta, poraziti četnike i i stjerati ih iz većeg dijela Hrvatske? Kako je to pošlo za rukom jednom navodno neškolovanom čovjeku, kojemu su se rugali jer je u Kanadi imao pizza-restoran?

Nitko se nikad nije zapitao niti pokušao odgonetnuti koliko je doista koštao Domovinski rat? U ondašnjim njemačkim markama neka se izračuna cijena ručne granate, puške, pištolja, topovskog streljiva, kacige, vojne elektronike, čizama, odore i ostalih vojnih potrepština. Prije toga, neka se odgovori na pitanje kako je sva ta oprema uopće pristigla u Hrvatsku? Kako je oružje stiglo u Hrvatsku, a možda se tuce ljudi u cijelomu svijetu može podičiti sposobnošću da je uspjelo prokrijumčariti oružje bez znanja državnih službi i sigurnosnih agencija. Tko je to oružje platio? Zaboravlja se da je Hrvatska, sama i siromašna, primila milijun izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, godinama se o njima brinula. Njih je sve trebalo zbrinuti, nahraniti, odjenuti i obući – tko je nabavio novac za to? Nitko se nikad nije požalio (od izbjeglica) da su gladni ili bosi.

Sve je to uspio operativno realizirati Gojko Šušak. Nabavio je naoružanje, odjeću, hranu i obuću. Cijenio je svakog vojnika i nijedan život nije bio bezrazložno ugrožen. Iskoristio je svoje veze s hrvatskom dijasporom po kojoj se danas pljuje jer je dobrim djelom financirala Domovinski rat. Pregovarao je, lobirao, zagovarao, sve za svoju Domovinu iz koje je 1968. pobjegao, između ostalog, izbjegnuvši obvezni vojni rok. Kako je takav čovjek uspio sve to?

On je bio veliki hrvatski sin, možda jedan od najvećih sinova što je Hrvatska kroz svoju dugu povijest dala. Također je bio jedan od najpoštenijih ljudi koji su se našli na takvoj poziciji moći. Nikad ništa za sebe osobno nije učinio i nikad se nije osobno okoristio svojim položajem – ni za svoje bližnje. Bio je čovjek koji je, gotovo vlastoručno, dobio rat i to mu crveni kmeri nikad nisu oprostili. Njegov je jedini i ujedno najveći grijeh što je “golim rukama” protjerao JNA i oslobodio Hrvatsku.

I kako mu se njegov narod odužuje? Ako ga koji političar spomene jednom godišnje – dobro je, za njih dovoljno. Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove. Čovjeku kojemu možda najviše dugujemo – najmanje ga spominjemo – to je ključni primjer detuđmanizacije i to je pravo rashrvaćivanje Hrvatske. To je ujedno zaborav i pljuska svim žrtvama Domovinskog rata te svim braniteljima i dragovoljcima koji položiše život na oltar domovine. To je današnja Hrvatska – bez osjećajna, zaboravljiva, hladna i projugoslavenska – nehrvatska Hrvatska.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ovo Hrvatska država financira sa 3 milijuna kuna godišnje…

Objavljeno

na

Objavio

DO KAD?!

Tekst u Pupovčevim Novostima: “NEKA VISI F. T.”

I ovo Hrvatska država financira sa 3 milijuna kuna godišnje, komentirao je Velimir Bujanec

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari