Pratite nas

Komentar

Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove

Objavljeno

na

Prije 18 godina, 3. dana svibnja mjeseca preminuo je ratni ministar obrane Republike Hrvatske, Gojko Šušak. Od svih naroda, Hrvati najlakše i najbezbolnije zaboravljaju svoje velikane.

[ad id=”93788″]

Tomu u prilog ide odsutstvo svakog spomena imena Gojka Šuška, a vrlo će mu malen broj ljudi na 18. obljetnicu njegove smrti odati počast nad grobom.

Po kriterijima umišljene akademske zajednice o Šušku se ne može reći da je bio dobro školovan; nije završio visoke škole i sveučilišta, nije imao beskonačno titlula ispred imena, nije bio erudit, nije bio rječit, ali je bio čovjek od djela u trenutcima kad su Hrvatskoj djela najviše trebala.

1-Gojko-Susak-Siroki-BrijegTuđmanov odabir Šuška za ministra obrane u najcrnijem razdoblju neovisne Republike Hrvatske govori više o Tuđmanu nego o Šušku; naš je prvi predsjednik u tom čovjeku prepoznao domoljuba, predanog, požrtvovnog čestitog čovjeka, koji nije imao nijednu mrlju u obnašanju svoje dužnosti kao drugog najvažnijeg čovjeka u obrani protiv velikosrpske agresije. Nadalje, Šušak je, iako šutljiv i nerijetko mrkla izgleda, uživao od svojih podređenih časnika idočasnika toliku odanost, koja je prelazila granice zapovjedne poslušnosti i odgovornosti, kakva je nezapamćena i rijetko se koji zapovjednik u povijesti mogao podičiti takvom osobnom odanošću podređenih ljudi.

Zašto je tomu tako? U jednom se izvješću agenta CIA-e (Central Intelligence Agency) koji se uoči Domovinskog rata nalazio u Hrvatskoj, navodi da Hrvatska ima 300 milijuna dolara na raspolaganju te da nije sposobna za rat. Dakle, nema novaca, a zahvaljujući Budimiru Lončaru, koji i dan danas lobira i kadrira vrh (anti)hrvatske politike, Hrvatska je bila pod embargom, što ne znači da je samo onemogućena trgovina i prijevoz različitih dobara (i oružja), već je i nemoguće dizanje kredita u stranim bankama i od stranih država.Tko je od (budućih) branitelja i dragovoljaca, osim kadrova koji će kasnije prebjeći iz JNA, imao oružje početkom devedesete godine? Hrvatska je doslovno bila u besparici, bez mogućnosti zaduživanja, goloruka i sama; bez saveznika i s vrlo malo prijatelja.

Kako je u takvoj situaciji, bez ičega i ni s čim na raspolaganju Gojko Šušak uspio slomiti jugoslavensku vojsku, o kojoj se govorilo kao o petoj sili svijeta, poraziti četnike i i stjerati ih iz većeg dijela Hrvatske? Kako je to pošlo za rukom jednom navodno neškolovanom čovjeku, kojemu su se rugali jer je u Kanadi imao pizza-restoran?

Nitko se nikad nije zapitao niti pokušao odgonetnuti koliko je doista koštao Domovinski rat? U ondašnjim njemačkim markama neka se izračuna cijena ručne granate, puške, pištolja, topovskog streljiva, kacige, vojne elektronike, čizama, odore i ostalih vojnih potrepština. Prije toga, neka se odgovori na pitanje kako je sva ta oprema uopće pristigla u Hrvatsku? Kako je oružje stiglo u Hrvatsku, a možda se tuce ljudi u cijelomu svijetu može podičiti sposobnošću da je uspjelo prokrijumčariti oružje bez znanja državnih službi i sigurnosnih agencija. Tko je to oružje platio? Zaboravlja se da je Hrvatska, sama i siromašna, primila milijun izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, godinama se o njima brinula. Njih je sve trebalo zbrinuti, nahraniti, odjenuti i obući – tko je nabavio novac za to? Nitko se nikad nije požalio (od izbjeglica) da su gladni ili bosi.

Sve je to uspio operativno realizirati Gojko Šušak. Nabavio je naoružanje, odjeću, hranu i obuću. Cijenio je svakog vojnika i nijedan život nije bio bezrazložno ugrožen. Iskoristio je svoje veze s hrvatskom dijasporom po kojoj se danas pljuje jer je dobrim djelom financirala Domovinski rat. Pregovarao je, lobirao, zagovarao, sve za svoju Domovinu iz koje je 1968. pobjegao, između ostalog, izbjegnuvši obvezni vojni rok. Kako je takav čovjek uspio sve to?

On je bio veliki hrvatski sin, možda jedan od najvećih sinova što je Hrvatska kroz svoju dugu povijest dala. Također je bio jedan od najpoštenijih ljudi koji su se našli na takvoj poziciji moći. Nikad ništa za sebe osobno nije učinio i nikad se nije osobno okoristio svojim položajem – ni za svoje bližnje. Bio je čovjek koji je, gotovo vlastoručno, dobio rat i to mu crveni kmeri nikad nisu oprostili. Njegov je jedini i ujedno najveći grijeh što je “golim rukama” protjerao JNA i oslobodio Hrvatsku.

I kako mu se njegov narod odužuje? Ako ga koji političar spomene jednom godišnje – dobro je, za njih dovoljno. Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove. Čovjeku kojemu možda najviše dugujemo – najmanje ga spominjemo – to je ključni primjer detuđmanizacije i to je pravo rashrvaćivanje Hrvatske. To je ujedno zaborav i pljuska svim žrtvama Domovinskog rata te svim braniteljima i dragovoljcima koji položiše život na oltar domovine. To je današnja Hrvatska – bez osjećajna, zaboravljiva, hladna i projugoslavenska – nehrvatska Hrvatska.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio dvije važne odluke

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio dvije važne odluke – Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske te Ustavnu odluku o suverenosti i samostalosti Republike Hrvatske.

Prije početka same sjednice Ivica Račan (SKH-SDP) predložio je amandman Vladimiru Šeksu, tada predsjedniku Ustavne komisije, a u kojemu je tražio da se Hrvatska proglasi suverenom i samostalnom državom te da se pokrene postupak razdruživanja, ali i da se istovremeno pokrene postupak udruživanja u novi savez jugoslavenskih republika.

Vladimir Šeks amandman je odbio uz obrazloženje da nakon 70 godina Hrvatska definitivno izlazi iz Jugoslavije i da narod ne namjerava sada ponovno ulaziti u novu.

Nakon toga, zastupnici SDP-a demonstrativno napuštaju Sabor, a i onaj dio koji je ostao glasovao je većinski protiv nezavisnosti Republike Hrvatske.

Kada su odluke napokon usvojene, tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan uskliknuo je: “Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život!”

Iz govora predsjednika Tuđmana:

“Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga.”

“S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom, te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Jan Ivanjek: Tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude

Objavljeno

na

Objavio

Stanoviti je trgovac oružjem pustio u medije priču kako je spreman HRZ-u isporučiti 12 borbenih aviona Mirage 2000 iz Brazila za svega 76 milijuna dolara.

U tu bi brojku ušao set alata i opreme, pričuvni dijelovi, obuka 5 pilota s po 35 sati naleta, a možda i obuka zemaljskog osoblja. Cijela eskadrila za cijenu manju od jednog Gripena.

Ali dublji uvid u ovu ponudu smjesta ruši ne toliko kulisu, koliko prozirnu papirnatu vrećicu obmane čija svrha teško da je išta više od aktualiziranja spomenutog trgovca u medijima.

Prvo, avioni koji se nude su prodani. Krajem svibnja, prije nepunih mjesec dana, Brazil je objavio kako je 9 od 12 aviona prodano francuskoj tvrtki Procor.

Cijena plaćena za tih 9 aviona? 452,000 dolara! Ni blizu 76 milijuna koliko naš trgovac traži. Inače, Brazil nikad nije svih 12 nudio na prodaju, već prvo 8, pa potom 11 .

To što se nudilo sada već tuđe vlasništvo nije jedini problem. Avioni su gotovo potpuno potrošili dodatnih 1,000 sati resursa koliko im je produljeno u Francuskoj prije isporuke prije gotovo 15 godina, a nisu ni u letnom stanju. A tvrdnja da se prvi remontirani primjerci mogu isporučiti već za 3-4 mjeseca nema nikakve temelje u stvarnosti.

Kada je iste te avione Brazil kupio 2005., Francuskoj je trebalo više od godine da ih počne isporučivati, a remontom im se životni vijek tada produljio za samo 1,000 sati.

Obuka od 35 sati po pilotu je krajnje nedovoljna, a čak i da se avionima mogu produljiti resursi, apsolutno nikakav sustav prihvata i eksploatacije potpuno nepoznatog borbenog aviona ne može se uspostaviti za par mjeseci.

„Brazilci“ su najstarija varijanta Miragea 2000, ali u ponudi je i modernizacija za dodatnih 140 milijuna dolara, navodno na najnoviji standard, što je 2000-5 Mk.2.

No i to je mutna priča: Indija svoje Mirage 2000 upravo modernizira na ovaj standard, po cijeni od 43 milijuna dolara po avionu, pa nema računice kako bi Hrvatska isto platila samo 11 milijuna po avionu.

Srećom, tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude, koja treba što prije biti zaboravljena. Čak se i MORH izjasnio da nije baš sve kako taj trgovac oružjem kaže, što je diplomatski rečeno da cijeli spin nema nikakve veze s istinom.

No ovo je dobar podsjetnik da Hrvatska mora što prije odvojiti svotu u rangu milijarde eura za sigurnu nabavu lovaca, jer novca neosporno ima kad ga se bez štete po proračun može trpati u Uljanik.

A ozbiljni iznosi će nas osloboditi i eventualnih budućih lešinarskih pokušaja uvaljivanja krame, jer idući bi put mogli slušati bajke o nepostojećim F-16 Block 50 iz pustinje AMARG-a, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari