Pratite nas

Kolumne

Budakom po glavi, Budakom u glavu!

Objavljeno

na

Na zamalo stotu godišnjicu proboja Solunskog fronta u prostorima Europskog parlamenta predstavljena je povijesna čitanka koju je sastavio Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi sa sjedištem upravo u Solunu i ambicioznim ciljem pisanja zajedničke povijesti “ovih prostora”. Posve je razumljivo zbog čega je ovaj projekt privukao pozornost euro-birokrata, a posljedično i novčana sredstva Europske Unije. Naime, uspije li pisanje zajedničke povijesti zakrvljenih balkanskih plemena, onda će biti moguće napraviti isto i za ostale, civilizirane europske narode, što nije nevažno u vrijeme kad je kući europskih naroda sve teže artikulirati i zajedničku sadašnjost.

budakSvatko dobronamjeran pozdravit će želju za pomirenjem, pa i pisanjem zajedničke povijesti ako će ono pomirenju pridonijeti, a to može samo bude li se zasnivalo na istini. Jer kako nas povijest uči, pomirenje utemeljeno na laži i nije pomirenje, već izvor novih nepravdi. Tako se stvaraju temelji da se ono što se odigralo kao tragedija – ono što je počelo, nastavilo se i završilo krvavo – još jednom ponovi, možda i u gorem obliku. Druga je mogućnost da se povijest temeljena na nepravednom i neiskrenom pomirenju ponovi kao farsa.

No, kako uopće doprijeti do istine? Kad se dvije strane spore oko istine, obično se obrate nekom višem autoritetu da presudi što je istina. Tako su se, imajući svaka svoje viđenje istine, Hrvatska i Srbija obratile Međunarodnom sudu pravde sa sjedištem u Haagu tužeći jedna drugu za genocid. Ishod ovog već pomalo zaboravljenog suđenja najčešće se u javnosti prikazuje neodlučenim, posljedično i sam sudski postupak nevažnim i nepotrebnim, budući da su obje tužbe odbačene. Međutim, pozornije čitanje presude daje uvid u činjenično stanje koje je Sud utvrdio po pitanju brojnih potankosti koje su bile predmetom spora, ali i prijepora u javnosti. Stoga se razložno upitati uvažavaju li “novi solunaši” istinu koju je utvrdio neovisni autoritet i ako ne, kakve nove argumente iznose da ju ospore.

Iz riječi sveučilišnog profesora Nevena Budaka, sada unovačenog u redove “novih solunaša”, a već od ranije znanog po angažmanu u lijevim političko-ideološkim projektima (primjerice, Milanović ga je postavio kao parapolitičkog patrona, provjerenom ali mlađahnom komesaru za kurikularnu reformu, Borisu Jokiću, kako se ovaj slučajno ne bi zaigrao i skrenuo sa zacrtanog puta), jasno se nazire kako je “nova solunaška povijest” pomalo inovativne naravi. Naime, učenicima se više ne bi servirala gotova istina, već bi im se ponudili različiti pogledi na događaje iz prošlosti temeljem čega bi “mladi istraživači” uz stručnu pomoć nastavnika dolazili do istine. Drugim riječima, učenicima bi se u formi dvije suprotne “istine” servirali istina i laž (kao u onoj opskurnoj emisiji HTV-ove estradne “novinarke” Danijele Trbović), pa neka oni sami nađu svoju “istinu”, po mogućnosti negdje na pola puta.

Primijetimo kako su ti različiti pogledi, i to zacijelo znatno širi od onih koje nudi čitanka nastala u radionici nadobudnih “novih solunaša”, već bili predočeni pred Međunarodnim sudom pravde od strane stručnjaka koje su angažirale vlade Hrvatske i Srbije. Potom je, nakon što su ti pogledi potkrijepljeni odgovarajućim dokazima, Sud sastavljen od kreme svjetskih pravnih stručnjaka utvrdio činjenično stanje. I sad bi školska djeca temeljem pažljivo odabranih, da ne kažemo serviranih, različitih pogleda trebala otkrivati toplu vodu i sama donositi sud o istini. Kad bi takav put do istine ponudio putnik namjernik u nekoj zadimljenoj balkanskoj krčmi, prijedlog bismo mirne duše mogli nazvati idiotskim, ali kad to rade sveučilišni profesori, onda se razložno zapitati kakvu su im motivi i namjere.

Možda nam o pozadini tih namjera više može reći saznanje kako u “solunaškoj” povijesnoj čitanki ipak postoje univerzalne, općepoznate istine koje se ne propitkuju, recimo “pomirljiva” tvrdnja kako su tijekom rata “obje strane počinile brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine”. Pa pogledajmo što o tome kaže Međunarodni sud pravde. U dijelu presude koji se odnosi na tužbu Hrvatske protiv Srbije Sud utvrđuje da u postupku utvrđeni zločini JNA i srpskih snaga, koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, doduše nisu počinjeni s namjerom da unište ciljanu skupinu (u ovom slučaju Hrvate) – zbog čega tužba i jest odbačena – nego zato kako bi se Hrvate prisililo da napuste svoje domove s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Što reći, nego da rečeno odgovara definiciji etničkog čišćenja kakve se nijedan rječnik ne bi posramio. S druge strane, u protutužbi Srbija optužuje Hrvatsku za protjerivanje Srba iz tzv. Krajine (u tužbi stoji “forced displacement” što predstavlja pravni izraz blizak etničkom čišćenju) za vrijeme Oluje i nakon nje, no Sud se, znakovito, o tome izbjegava izričito izjasniti. Ova dva momenta iz presude neovisnog autoriteta mogla bi biti od koristi piscima čitanke kad bi im na umu bilo pomirenje utemeljeno na istini.

Inače, kad je u pitanju “etničko čišćenje” Srba tijekom Oluje, vrijedi se prisjetiti kako je u početnoj inačici hrvatske tužbe Srbija bila tužena i za prisilno preseljenje srpskog stanovništva iz okupiranih područja Hrvatske što koincidira s činjenicom da su Srbi otišli iz svojih domova i prije nego što je Hrvatska vojska stigla zauzeti to područje. Međutim, to je naknadno izostavljeno iz tužbe zalaganjem jugokomunističkog aktivista i provokatora Ive Josipovića koji je taj potez kasnije obrazlagao time da su nam se u svijetu smijali zato što Srbiju tužimo zbog etničkog samočišćenja. S obzirom da je ta tema tako “elegantno” skinuta s dnevnog ruda, Sud se o njoj nije ni trebao očitovati. Ipak, kako Josipović nije uspio u nakani da se tužba povuče (u čemu surađujući s kolegicom na istom zadatku Vesnom Pusić nije žalio truda), svjetlo dana su ipak ugledala neka zanimljiva tumačenja događaja koje pisci povijesnih čitanki, ako im je do istine, ne mogu tek tako ignorirati.

Recimo, kad utvrđuje zločine navedene u tužbi Hrvatske koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, Sud ne samo što nedvojbeno identificira JNA i srpske snage kao počinitelje, već uočava i da su to činili sustavno, djelujući po sličnom modusu operandi na cijelom teritoriju Hrvatske kojim su ovladali. S druge strane, kad je riječ o istovrsnim djelima počinjenim s hrvatske strane, Sud naglašava kako su ih počinili pojedini pripadnici hrvatskih oružanih snaga pri čemu ne nalazi elemente sustavnosti. Ove su karakterizacije posebno zanimljive usporedi li ih se s činjenicom da se na lokalnim sudovima u Hrvatskoj sudilo i još uvijek sudi hrvatskim časnicima i zapovjednicima prema krajnje ekstenzivnom tumačenju zapovjedne odgovornosti (Norac, Glavaš, Merčep, Brodarac, Sačić), dok se u Srbiji sudi isključivo pojedinačnim izvršiteljima nedjela (Ovčara, Lovas, Sotin) bez primisli da bi netko zapovjedno odgovarao. Smije li se postaviti pitanje tko će za ovu upravo dijaboličnu inverziju odgovarati? Ili je još uvijek rano?

U novinskom prikazu “solunaške” čitanke spominje se da će učenici moći analizirati i famozni Brijunski transkript i “kontroverznu” Tuđmanovu rečenicu izrečenu u praskozorje Oluje u kojoj kaže kako Srbi moraju nestati. Podsjetimo, to je godinama bila omiljena žvaka ovdašnjih tiskanih i elektronskih srbobrana, po poslanju listom zadriglih detuđmanizatora, koji su gotovo u cijelosti ovladali hrvatskim medijskim prostorom od trećejanuarskog prevrata. A onda su se poslije drugostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču naglo “ućutali”. No, to ne priječi “nove solunaše” da našoj djeci serviraju tu podgrijanu salmonelu pri čemu se ne obaziru ni na viđenje Međunarodnog suda pravde. On, naime, u presudi utvrđuje kako je interpretacija te tvrdnje od strane Srbije kao tužitelja (koja se, naravno, poklapa s tumačenjem srpskih medijskih agentura sa sjedištem u Hrvatskoj) daleko od vjerodostojne i da ju treba promatrati u kontekstu rečenice koja slijedi. Iz toga, zaključuje Sud, posve razvidno slijedi da je “sporna” izjava izrečena u kontekstu postizanja vojnog cilja a ne namjere da se Srbi etnički očiste.

Da zaključimo, zaživi li ovaj Budaka bukvar s euro potpisom, još će nam djeca dobro proći. Njihovi su vršnjaci prije sedamdesetak godina od profesorovih mentalnih i ideoloških preteča dobivali budakom po glavi, a ovim će “sretnicima”, eto, mudrolijama jednog Budaka samo puniti glavu.

Inače, u javnosti je manje poznato da je Hrvatska, po ustaljenom običaju kad su društveni eksperimenti lijevo-liberalnog usmjerenja u pitanju, i kad se radi o školskim knjigama korak ispred ostalih u “regionu”. Potvrđuje to i udžbenik iz povijesti za 8.razred osnovne škole autorice Snježane Koren u izdanju Profila (2015.) koji je recenzirao profesor povijesti Tvrtko Jakovina, u javnosti često prisutan i kad se razglaba o povijesnim temama u kojima po vlastitu priznanju nije stručnjak. Ovo eksperimentalno djelo je sasvim na tragu nekoliko godina ranije u medijima najavljenog Jakovininog novog koncepta povijesnih udžbenika prema kojem će učenici temeljem ponuđenih različitih viđenja sami moći izabrati što je istina. Sada ga “solunaši”, ispunjavajući nalog istih gazda, samo recikliraju na razini “regiona”. Doduše, ovaj inovativni pristup se trenutno primjenjuje samo na temi Domovinskog rata. Razdoblje Drugog svjetskog rata obrađeno je tako da bi komotno moglo dobiti zeleno svjetlo i od partijskih prosvjetnih komisija u smiraj komunističkog totalitarizma. Pogotovo besramno ciničan, za komunistički mentalni sklop karakterističan način na koji su prikazani Bleiburg i poratni Križni put.

Obrada Domovinskog rata svodi se na puko nabrajanje činjenica uz upadljivo balansiranje pogleda obiju strana, sve to praćeno neizostavnim korištenjem neutralnog rječnika, eufemizama i pasiva kako bi se izbjeglo imenovati počinitelja, ne daj bože agresora. Pri tom se nekritički izvode zaključci temeljeni na informacijama iz srpskih i “domaćih” izvora, kompromitiranim na haškom sudištu. Očekivano, zbog nepodobne terminologije u udžbeniku nije citiran nijedan izravan domaći izvor, već se prikazuju samo pomno izabrana neutralna izvješća stranih novinara samo kako se ne bi nekog povrijedilo. Ukratko, stječe se dojam kao da se obrađuje rat između Hutua i Tutsija u Ruandi što bi recenzent i autorica zacijelo shvatili kao kompliment, jer to im je vjerojatno i bila zadaća.

Zloćudnu narav ovog udžbenika bolje od svega razotkriva korišteni slikovni materijal. Od svih sela razorenih 1991. godine autorica izabire fotografiju razorenih srpskih sela u Zapadnoj Slavoniji. Iako je prikazano samo jedno selo (tko zna čije?), u potpisu fotografije se koristi sugestivna množina (“razorena srpska sela”). Pobjednička “Oluja” je ilustrirana crno-bijelom fotografijom slavlja hrvatskog vojnika na središnjem zagrebačkom trgu smještenom na samom rubu stranice (hm … ne postoji li možda neka upečatljivija, poput one državnog i vojnog vrha na kninskoj tvrđavi?), ali i većom fotografijom u boji nasred iste stranice koja prikazuje kolone srpskih izbjeglica. Autorica ne propušta ovdje priliku otvoreno navesti učenike da se upitaju što ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu. Sve fotografije koje prikazuju bilo muku i patnju, bilo slavlje Hrvata prikazane su u krupnom planu kako se ne bi stekao dojam razmjera, dok su srpske izbjeglice i spaljene kuće prikazane isključivo u totalu. Također, autorica se ne ustručava uzeti zdravo za gotovo ni urbane legende domaće soroščadi, te udarne pesti antihrvatske propagande, nevjerodostojnost čijih tvrdnji je raskrinkao sud u Haagu. Tako, recimo, ona odnekud zna – a Jakovinu kao recenzenta to nimalo ne smeta – da su Hrvati srušili mostarski Stari most. Ali i da su se nakon Oluje dogodila ubojstva nekoliko stotina srpskih civila koja su trajala mjesecima čime podlo sugerira sistematičnost koju, kako smo već spomenuli, Međunarodni sud pravde ne vidi. S druge strane, u poglavlju o zločinima u poraću navodi da su u slovenskim jamama sustavno izdvojeni i ubijeni samo ustaše – i to, kako naglašava, samo dugogodišnji pripadnici i zapovjednici. Tome dodaje i kako su civili pušteni kućama čime valjda želi reći da su neki od njih i prije rata živjeli u Hudoj jami. Pametnom dosta! Onima osjetljivijeg želudca čak i previše!

Ovo degutantno štivo predstavlja doslovce školski primjer djelovanja cijele jedne jugokomunističke gusjenice koja izjeda tkivo mlade hrvatske države ciljano razvodnjavajući hrvatski identitet i razarajući samopouzdanje mlađih pokoljenja. No, ova pisana sramota također uvjerljivo razgolićuje cijelu kolaboracionističku vertikalu, od državnih službi koje su ovaj “bukvar” odobrile za korištenje u školama, preko operativaca na taktičkoj razini u likovima recenzenta Jakovine, autorice Koren i izdavača Profila, pa sve do nastavnika povijesti koji ga izabiru u svakodnevnom radu, jer ovo nije jedini službeni udžbenik povijesti za završni razred osnovne škole u ponudi. Može li se uopće izbjeći pitanje imaju li ljudi koji su u ovoj prljavoj raboti sudjelovali moralni integritet djelovati u ma kojem segmentu hrvatske države (ne samo prosvjeti) u bilo kom svojstvu? I onda se još nakon svega usude pitati što bi to bila lustracija i koga bi to trebalo lustrirati.

Okončajmo ova razmatranja tamo gdje smo ih i započeli – u Europskom parlamentu. Prošloga tjedna EP je donio rezoluciju potaknutu ruskim propagandnim akcijama kojima se krivotvori istina o komunističkom totalitarizmu, tom ruskom velikodušnom daru narodima srednje i istočne Europe. Njome se naglašava potreba za podizanjem svijesti o zločinima komunističkih režima u javnom govoru i obrazovnom sustavu uz istodobno poticanje istraživačkih i dokumentacijskih aktivnosti. Kad se ovo stavi u kontekst s presudom Međunarodnog suda pravde koja jasno označuje komunističku JNA kao počinitelja zločina nad Hrvatima s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, a tome još doda i aktualna iskapanja žrtava Titove Armije u poraću Drugog svjetskog rata kojima se ne vidi kraja, čini se da polako sazrijevaju uvjeti i vrijeme da se JNA i njezino naslijeđe u Hrvatskoj zakonski regulira kao zločinačko. Pri tom bi, naravno, trebalo dodijeliti oprost pojedincima koji su tijekom Domovinskog rata prebjegli na hrvatsku stranu. Rodbinska i tazbinska povezanost s onima koji to nisu morala bi postati – jednostavno, zdrav razum to nalaže – sastavnim dijelom sigurnosne provjere u državnim službama, i to primjenjivane vrlo široko, poput zapovjedne odgovornosti na haškom sudištu. Doista, ima li kakvog smisla da žena, sin, kći, snaha ili zet nekog oficira ili pitomca JNA, koji se nije stavio na raspolaganje hrvatskoj državi kad je trebalo, u hrvatskoj školi predaje hrvatski jezik ili povijest hrvatskoj djeci u 21. stoljeću? Nije li groteskno i da netko od navedenih vodi ili uređuje informativni program HRT-a? Obavještajno-represivni sustav i državna ministarstva da ne spominjemo. Konačno, kakvog ima smisla da Hrvatska isplaćuje mirovine onima koji su ih “zaradili” služenjem u zločinačkoj vojsci kojoj je kontinuirana misija biološko zatiranje hrvatskog naroda?

Stoga, neka kriminalizacija JNA kao i njezinog vrhovnog zapovjednika, maršala Tita, nedvojbeno najzaslužnijeg za njezin zločinački i velikosrpski karakter, kao i njihovog veličanja i javnog isticanja pripadajuće simbolike bude prvi korak toliko priželjkivane lustracije nužne za ozdravljenje teško nam bolesne domovine Hrvatske.

Grgur S./Kamenjar.com

Marko Ljubić: Sramotna briselska „čitanka“, još sramotniji Budak i mizerna državna politika!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

„VELIKANA“ PREDRAGA LUCIĆA MORALO SE BOLJE ISPRATITI!

Objavljeno

na

Objavio

Boris Kovačev / CROPIX Boris Jokić, Aleksandar Stanković, Ranko Ostojić, Emil Tedeschi

Ne mogu doći k sebi od šoka!

Ma je li moguće da je naša kulturna „elita“ pala tako nisko da nije u stanju osmisliti ni jednu najobičniju komemoraciju svoga uglednika!?

Dođe mi da im stvarno pošaljem one hrvatske „anti-kazališne ekstreme“ da ih dočekaju u mraku prvom prilikom (da nisam ljevičar i demokrat, napravio bih to garant)!

Aman, zaman, čemu to sliči, da se takvoj „veličini“, „gromadi“ pjesničkoj, novinarskoj, satiričarskoj, ljudskoj, jednome od najvećih anarho-protestantsko-komunističko-liberalističko-šovinističko-kočijaških „kulturnih“ pregalaca i „borca za slobode“ koji je „zadužio“ sve nas svojim „feralisanjem“ i sočnim vokabularom, visprenim, lucidnim i nabrijanim (do jaja – što bi se reklo u njegovom žargonu), „analizama“ stvarnosti i pjesmuljcima, parodijama, kovanicama, doskočicama, vicevima (koji onako u globalu i samo „prividno“ djeluju primitivno, „antihrvatski“ i „antikršćanski“, a u suštini su samo vapaj za „slobodom“, „demokracijom“ i pokušaj bijega pred „ustašama“), ne upriliči komemoracija dostojna njegovog lika i djela!

Očekivao sam da će barem „Let 3“ (Mrle, Prle i ostali) dovući onu svoju legendarnu „Babu“ (sjećate se tog „kulturnog događaja“ koji je u ime avangardnih mentalnih pomaka i rušenja tabua „pozitivno“ šokirao Zagrepčane dok su u čudu promatrali kako spomenuti „kulturnjaci“ po trgovima i ulicama poput trojanskog konja vuku „Babu“ s ogromnom – oprostite na izrazu – muškom „alatkom“ koja joj ponosno strši ispod zadignute haljine).

Osobno držim da nema opravdanja za nedovlačenje „Babe“ pred Novinarski dom!

Izgovor kako je skulptura pregolema i ne može se ufurati u dvoranu nikako ne stoji, jer, ako ništa drugo, „alatka“ (a u „alatki“ je poanta i sulkus „umjetničkog doživljaja“) se mogla proturiti kroz prozor i na nju okačiti bandiera rossu i to onu komunističku sa srpom i čekićem, kako dolikuje ovakvom monumentalnom događaju! Tada bi i pjesma („Goni bandu van teatra“) vremešnog i anemičnog (vječitog) epizodiste hrvatskog glumišta, starog kadra CK SKH (iz zadnje garniture model 1989.), profesionalnog uličnog aktivista i antibandićevskog revolucionara zagrebačkih ulica po struci, Vilima Matule, bila dojmljivija i bolje prihvaćena od publike, a face nazočnih manje kisele.

Žao mi bre, gostiju: Borisa Jokića, Ranka Ostojića, Emila Tedeschia, Ace Stankovića, Ivana Zvonimira Čička i drugih uglednika, da gledaju ljudi u patos, bre, dok Vili rasteže ariju tog tvog mega-hita uz 3-4 prateća vokala, umjesto da je odjeknulo u stilu NEK TRESE SE GRAD (što kaže Seve u onoj svojoj pjesmici „Brad Pitt“).

E, moj Peđa, ispratiše te amaterski i nedostojno! Sramota!

Da si živ, buraz, pa da vidiš ovo: http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/sprdacina-na-komemoraciji-lucicu-brojni-su-propadali-u-zemlju-zbog-srama/, poželio bi da si umro u Beogradu a ne ovdje!

Mogli su dofurati barem „Zle bubnjare“ (ako već „Let 3“ i „Bare i plaćenici“ nisu mogli ili htjeli doći) da osvježe predstavu nekom od svojih zapaženih antologijskih numera.

Eto, tako je to kad se za režiju i scenarij ne angažiraju profesionalci.

Da sam kojim slučajem bio zadužen za organizaciju, taj posao bih povjerio Oliveru Frljiću, jer kod njega nemreš fulat’ kad su ovakve fešte u pitanju.

Oli bi to odradio taj čas u svom visokom stilu, jer čova je izvanserijski, jednostavno pretplaćen za zvjezdane dosege, staze i vrhunce (samo što to Poljska, Srbija, BiH, Hrvatska i još neke od „primitivnih“ i „zaostalih“ zemalja ne kuže).

Jooooj, koju bi on senzaciju složio, bila bi to „komemoracija“ za pamćenje! Kasnije bi je igrali na „Dubrovačkim ljetnim igrama“, „Splitskom ljetu“, „Marulićevim danima“, a u HNK i drugim kazalištima u tzv. Hrvatskoj (budućoj Jugi, naravno!) iz mjeseca u mjesec bile bi barem 3-4 primjere (uvela bi se nova kazališna kategorija „vječnih primjera u spomen na P.L.“ – samo Tebi u čast) kako bi Tvoj lik i djelo trajno ostali s nama i budućim generacijama. Vo vjeke vjekov, kako se kaže.

I što će ti katolički „pop“ na sprovodu Peđa, pa taman i stric da ti je!? Kakva je to igra, jarane!? Je l’ to neka namještaljka!? Fotomontaža? Ne mogu vjerovati da je tvoja volja bila! Nagazna mina je u pitanju buraz, pa cijeli se život borimo protiv „ustaško-katoličkog klero-nacizma“ i „popova“ – katoličkih!?

Sve u svemu, Peđa moj…tropa, katastrofa, potop, ćorak, je** ga, sr*** do sr*** i na kraju ispalo Greatest shitsh godine – što bi ti sam rek’o…a moglo je bit’ do jaja…

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

(VIDEO) Cirkus na komemoraciji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Razumiju li bošnjački lideri igru nultog zbroja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica u rekordnom je roku prešla put od titule kraljice Balkana do nepoželjne osobe kojoj se žučno poručuje da je neprijatelj BiH.

No, nevjerojatno je koliko je onih i u Hrvatskoj koji se unaprijed upinju dokazati da je posjet predsjednice Ankari bio promašaj jer da, eto, Erdoğan nije javno rekao da će pritisnuti Izetbegovića oko izbornog zakona, već je naglasio da se rješenje BiH ne može nametnuti izvana! A što bi drugo mogao javno reći? Kao da Kitarović govori drugačije? 
A onda čujemo da je Erdoğan već istog dana zovnuo Bakira Izetbegovića, koji je na sultanov poziv odmah-namah poskočio, pa su njih troje već telefonski prodivanili i utanačili trilateralni sastanak.

Naravno da nitko u Zagrebu, pa tako ni predsjednica ne zamišlja da će se u Sarajevu plesati kako Erdoğan svira, ili da će baš on biti taj koji će riješiti to pitanje, ali svi znaju da sasvim sigurno neće biti bez značaja njegov upliv u državi koju mu je, jel’te, Bakirov rahmetli babo Alija ostavio u amanet.
 Predsjednica je, dakle, s te strane već obavila pos’o. Ali joj je jasno da neće biti dovoljno, tako da je evo ponovno u Sarajevu kako bi nastavila hrvatsku diplomatsku ofenzivu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Mogu se čaršiji žaliti koliko hoće da je to pritisak i miješanje u njihove unutarnje stvari, no, hrvatskoj predsjednici po Ustavu dužnost je brinuti o interesima hrvatskog naroda u BiH, i to u državi koja već i po svojem zemljopisnom položaju u slučaju bilo kakve nestabilnosti postaje unutarnje pitanje RH. Bajka o primjernom suživotu u 1001 orijentalnoj noći učas postaje surova basna o 1001 kilometru zajedničke granice koja neće nestati koliko god se to neki izvana i iznutra trudili. Uostalom, Hrvatska je vojno napadana i iz BiH.

Potvrdilo se više puta da je predsjednica bila u pravu upozoravajući na rast terorističkih prijetnji u BiH. Može li biti boljeg dokaza od toga da je tamo uhićen jedan od ključnih ljudi ISIL-a? Da, pritisak na BiH jest nužan, jer u bosanskom express loncu ništa se ne rješava bez pritiska. Dok glasno ne zapišti i ne zakipi, pomaka nema.

Komšić je već najavio svoju ponovnu kandidaturu, što znači da bi u očima većine hrvatskog naroda u BiH, znači onih koje bi teoretski trebao predstavljati, on mogao ponovno zauzeti ulogu bosanskog Sejde Bajramovića, ponovno na krilima glasova dijela Bošnjaka.

Bošnjački lideri ne žele pomoći, jer se boje da bi bilo koji dobitak za Hrvate automatski bio gubitak za njih. “Zero-sum game”, igra nultog zbroja, kako im je po dolasku u Sarajevo poručila Kitarović. Zato ne prihvaćaju čak ni izborni zakon koji bi dugoročno ojačao BiH – samo zato da Hrvati ne bi sutra uz pruženi mali prst možda gricnuli i domali. Malo je vjerojatno da oni ne shvaćaju da tako guraju Hrvate u naručje Dodiku.

Nažalost, nekima kao da je cilj skrenuti Hrvate prema radikalnijim rješenjima, kako bi ostavili privid da su jedino oni zaštitnici bošnjačkih interesa i tako osigurali sebi pobjedu na izborima, što je njima očito važnije od opstojnosti BiH.
Budući da BiH u onom jedinom obliku koji bi njih zadovoljio očito nije moguća – građanska država koja bi bila nacionalna država samo onih koji se osjećaju Bošnjacima – bošnjački lideri se zadovoljavaju svojom supremacijom nad Hrvatima barem u dijelu vilajeta koji osjećaju svojim.

Bošnjački lideri s jedne, a Dodik s druge strane aktivno ruše BiH, a Hrvatima samo ostavljaju izbor kojoj strani će se pridružiti. Neki koji danas napadaju predsjednicu kao da ne shvaćaju da se ona zalaže za onu jedinu održivu BiH – u kojoj Hrvati neće biti majorizirani – a da alternativa tomu može biti samo traženje hrvatskog entiteta. Što god to bilo, moglo bi uskoro postati jedini izbor.

Što se tiče savezništva s Turskom, problem jest što smo bili prisiljeni slušati Erdoğana koji, stojeći pored hrvatske predsjednice, govori o Hrvatskoj kao jednoj od saveznika u njegovoj borbi protiv unutarnjih neprijatelja, među kojima su i novinari koji negativno pišu o njegovoj autokraciji.

Bilo je to da se smrzneš od užasa, ali očito da ima i nekih granica u izbirljivosti pri pronalaženju saveznika. Izbirljivi obično ostaju sami.
Mogu to u Sarajevu i u Zagrebu podcjenjivati koliko god hoće, ali jasno je da ni sultanu Erdoğanu, koji bi ušao u EU, ali donoseći neku svoju azijsku varijantu demokracije, nije nevažna podrška čak ni najnevažnije članice EU, te da je sasvim izvjesno da će zauzvrat po tom pitanju uložiti barem neki trud u rješavanje krize u BiH.

No, valja biti oprezan, ulaziti u savezništvo s Erdoğanom čak i oko ovako važnog problema je kao potpisivati ugovor s vragom. Sasvim sigurno će i Erdoğan tražiti još nešto od Hrvatske – a to nešto neće biti ugodno.

Ivan Hrstić / Večernji list

Opstaju li Hrvati u BiH?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari