Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Budimir Lončar je propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj…’

Objavljeno

na

Vlada je 1991. godine donijela zaključak da je “Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”

Nakon burnih reakcija javnosti Budimir Lončar je odbio primiti Medalju Grada Zagreba, a gradonačelnik Milan Bandić odgovornost je prebacio na svoje savjetnike. Ubrzo se u javnosti pojavila i informacija da je Lončara za Medalju predložio pročelnik Pavle Kalinić koji je stao u obranu svog prijedloga.

Predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva iz ratne 1991. i 1992. godine, Franjo Gregurić, reagirao je na tvrdnje posljednjeg ministra vanjskih poslova bivše SFRJ Budimira Lončara prema kojima je UN-ov embargo na uvoz oružja bio pozitivan za Hrvatsku. Gregurić u razgovoru za Jutarnji list kaže da zbog povijesnih činjenica ne može odšutjeti plasiranje takvih teza.

Je li vas iznenadila odluka Budimira Lončara da ne primi medalju Grada Zagreba za doprinos u unapređenju odnosa s EU?

– Nije. Predlagač nagrade nije vodio računa o raspoloženju građana o radu gospodina Lončara kao ministra vanjskih poslova SFRJ u vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Još su svježa sjećanja hrvatskih građana na ratne godine 1991. i 1992. kada se stvarala hrvatska država. Zbog pritiska javnosti gospodin Lončar je, prema mojem mišljenju, postupio ispravno.

Reagirate na Lončarevu interpretaciju odluke Vijeća sigurnosti od 25. rujna 1991. godine, kojom je uveden embargo na uvoz oružja. Lončar tvrdi da je to bilo dobro za Hrvatsku jer se JNA nije mogla naoružavati.

– Reagiram zbog povijesnih činjenica. Kao predsjednik Vlade 1991. i 1992. godine svakodnevno sam o svim događajima vodio bilješke. Tada se stvarala nova, stoljećima željena samostalna, suverena, međunarodno priznata hrvatska država. Imali smo nevjerojatno jedinstvo hrvatskog naroda, domovinske i iseljene Hrvatske, i mnogo protivnika oko sebe. S jedne strane jugoslavensku vlast s jakom jugoslavenskom vojskom i diplomacijom, a s druge je bilo malo prijatelja. Prijatelje smo stvarali svojim radom, ponašanjem i, nažalost, stradavanjem koje je svima bilo vidljivo. U tom kontekstu treba promatrati i sve aktivnosti koje su prethodile.

U kolovozu 1991. godine pozvali smo sve hrvatske građane delegirane u savezne organe vlasti i saveznu diplomaciju da se stave na raspolaganje hrvatskoj Vladi. Tada se na poziv javilo njih samo četvero: Božo Marendić, Branko Zekan, Čedo Pavlović i Antun Šeda. Istodobno se na poziv hrvatske Vlade stavio na raspolaganje veći broj generala i admirala, među kojima su general Tus, general Špegelj, general Stipetić, Domazet Lošo i veći broj drugih visokih časnika i časnika bivše JNA.


Što je ključni argument kojim opovrgavate Lončarovu tezu da je embargo na uvoz oružja bio pozitivan za Hrvatsku?

– Sve je sažeto u zaključcima Vlade donesenima na sjednici nakon donošenja Rezolucije 713 Vijeća sigurnosti o Jugoslaviji od 27. rujna 1991. godine u sklopu koje je donesena i odluka o embargu. Vlada je usvojila pet zaključaka. U prva tri se prihvaća rezolucija, napori za mirno rješavanje sporova, te preuzimaju obaveze o prekidu vatre.

Četvrta točka se izravno odnosi na ulogu Budimira Lončara, a ona glasi: “Vlada RH ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu, izjednačavajući agresore Srbiju i JA i napadnutu Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi g. Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici VS-a s porukama o jednakoj krivici i “zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija”.

Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama, Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova g. Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa u ime RH. Vlada RH ovom prilikom konstatira da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, g. Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Što je bilo u petoj točki zaključaka Vlade?

– Da stalni predstavnik SFRJ u UN-u, veleposlanik Darko Šilović, nije pokazao spremnost da na svojoj funkciji zastupa i interese Hrvatske koju su otvoreno napale Srbija i JA, te mu hrvatska Vlada zbog toga odriče pravo djelovanja i nastupanja u UN-u i u ime Hrvatske.

Kakva je bila uloga Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika Vlade SFRJ?

– Valja znati da je predsjednik Franjo Tuđman govorio kako treba razgovarati i s crnim vragom, ako je potrebno, samo da se Hrvatska lakše i bezbolnije osamostali. S Markovićem se puno pregovaralo. On je često dolazio k Tuđmanu, ali i meni kao predsjedniku Vlade. Vjerovao je da se može naći mirno rješenje za neku novu zajednicu naroda bivše Jugoslavije. Svi smo ga uvjeravali da je to nemoguća misija, ali on je ipak vjerovao. Onda se dogodio napad na ured predsjednika Tuđmana, i to kada su na ručku bili Marković, Stipe Mesić, predsjednik Sabora Žarko Domljan i dio savjetnika predsjednika Tuđmana.

Dakle, napadnut je, uz hrvatsko vodstvo, i predsjednik savezne vlade i Predsjedništva Jugoslavije. Meta napada bio je Tuđman, a ne Marković, no Kadijević je morao znati da je ugrozio i predsjednika svoje vlade, i nisam siguran da nije želio eliminirati i ostale koji su se tada nalazili u Uredu predsjednika Tuđmana. O tom je događaju opširnije u svojim knjigama pisao Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog sabora. Možete samo zamisliti slijed događaja da je napad uspio.

Koliko se jugoslavenskih veleposlanika odazvalo Tuđmanovu pozivu?

– Pobrojat ću ih. Odazvali su se: Zoran Jašić koji je bio u Maleziji, Bohumil Bernašek iz Kenije, Frane Krnić iz Čilea, Ivan Brnelić iz Austrije, Božidar Gagro iz Francuske, Vanja Kalogjera iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Ivica Maštruko iz Vatikana, Zoran Andrić s Filipina, Anđelko Runjić iz SSSR-a, Rudolf Mazura iz Argentine te Hrvoje Skoko iz Ugande. Nisu se odazvali Branko Puharić iz Poljske, Darko Šilović, koji je bio veleposlanik pri UN-u u New Yorku, te Vjekoslav Koprivnjak iz Indonezije. Uz njih se pozivu odazvao veći broj konzula i drugih savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova.

Budimir Lončar govori kako je prije odlaska u New York na sjednicu Vijeća sigurnosti, koju je inicirao, i usvajanja rezolucije u sklopu koje je donesen i embargo na uvoz oružja bio na sastanku s Franjom Tuđmanom. Kaže da ste i vi bili na tom sastanku te da vam je sve izložio.

– Ne sjećam se takvog sastanka. Možda je on održan bez moje prisutnosti. No, otad je prošlo 28 godina i treba realnije sagledavati stvari koje su se događale. S aspekta proteka vremena mirno gledam na prošlost, pa tako i na činjenicu da je Lončar bio savjetnik predsjednika Stjepana Mesića pa onda Ive Josipovića. Angažirali su ga vjerojatno zato što je Lončar kao diplomat u bivšoj Jugoslaviji, koja je dugo godina bila članica svih međunarodnih institucija i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, poznavao jako velik broj diplomata, među kojima i diplomate velikih sila. Uvjeren sam da su njegovo znanje i kontakti bili od velike koristi.

Danas kada gledam, smatram da treba odijeliti razdoblje do stvaranja neovisne Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja od onoga nakon toga. Valja uzeti u obzir i da se na poziv hrvatske Vlade na kraju velik dio naših građana odazvao, ali Lončar, Ante Marković i Veljko Kadijević nisu to učinili. Pretpostavljam da je to zato što su vjerovali da se Jugoslavija ne može raspasti i da se neće formirati nove države.

Budimir Lončar je poznavao Franju Tuđmana i kaže da su njih dvojica komunicirali i nakon sporne rezolucije Vijeća sigurnosti. Zašto njega Tuđman nikad nije prihvatio, a jest Josipa Perkovića i Josipa Manolića koji su imali mnogo mračnije uloge u bivšoj Jugoslaviji?

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

– Ne mogu tvrditi da Lončar nije imao kontakte s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, tim prije što su se znali otprije. Nisam se time bavio. Mi u izvršnoj vlasti imali smo posla preko glave. Trebali smo osigurati opskrbu građana i rijeke nesretnih prognanika i izbjeglica, zatim vojnu proizvodnju i razvijati domaću proizvodnju vojne opreme i oružja.

Spomenuta rezolucija i embargo stvorili su nam mnoge teškoće. Oružje smo plaćali puno više nego da smo ga mogli normalno kupiti ili, pak, uzeti iz skladišta teritorijalne obrane ili vojske. Iz vojnih skladišta uzimali smo oružje tek kada smo bili dovoljno jaki da smo mogli blokirati kasarne, a federacija se toliko raspadala da je to bilo moguće.

Kada govorimo o tome da je predsjednik Tuđman angažirao Perkovića i Manolića, valja napomenuti da su oni bili operativci koji su bili ovdje u Hrvatskoj, dok je Lončar bio u Beogradu.

Lončar još dvjema tezama brani rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo. Jedna je da Hrvatska ionako ne bi mogla kupovati oružje jer nije bila priznata država, a druga da je Jugoslavija tada planirala kupnju oružja od Rusije.

– Aleksandar Vasiljević u svojoj je knjizi objavio kako smo pokušali kupovati oružje od Rusije. To je točno. Nakon međunarodnog priznanja kupovali smo oružje od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Embargo je nanio velike štete jer smo oružje i vojnu opremu kupovali pod embargom uz velik rizik i više cijene. Tako je, na primjer, brod s 400 tona oružja bio zaplijenjen u Jadranu. Kada govorimo o Jugoslaviji, embargo nije imao smisla jer je JNA bila dobro naoružana, govorilo se da je četvrta armija u Europi.

Kako ste shvatili odluku Milana Bandića da Lončaru dodijeli medalju?

– Iznenadio me, ali Bandić sigurno ima svoje razloge. Ne bih na to reagirao da nije pisalo kako je rezolucija Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo na uvoz oružja bila korisna za Hrvatsku. To naprosto nije istina.

Je li HDZ na pravi način reagirao na tu Bandićevu odluku ili su bili premlaki budući da se tek gradski HDZ ogradio od nje?

– Oni su citirali dio odluke Vlade koju sam malo prije citirao. Mislim da je njihova reakcija bila dovoljna i da od odluke o dodjeli medalje nije trebalo dizati toliku buku.

Izvor: jutarnji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari