Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Budimir Lončar je propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj…’

Objavljeno

na

Vlada je 1991. godine donijela zaključak da je “Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”

Nakon burnih reakcija javnosti Budimir Lončar je odbio primiti Medalju Grada Zagreba, a gradonačelnik Milan Bandić odgovornost je prebacio na svoje savjetnike. Ubrzo se u javnosti pojavila i informacija da je Lončara za Medalju predložio pročelnik Pavle Kalinić koji je stao u obranu svog prijedloga.

Predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva iz ratne 1991. i 1992. godine, Franjo Gregurić, reagirao je na tvrdnje posljednjeg ministra vanjskih poslova bivše SFRJ Budimira Lončara prema kojima je UN-ov embargo na uvoz oružja bio pozitivan za Hrvatsku. Gregurić u razgovoru za Jutarnji list kaže da zbog povijesnih činjenica ne može odšutjeti plasiranje takvih teza.

Je li vas iznenadila odluka Budimira Lončara da ne primi medalju Grada Zagreba za doprinos u unapređenju odnosa s EU?

– Nije. Predlagač nagrade nije vodio računa o raspoloženju građana o radu gospodina Lončara kao ministra vanjskih poslova SFRJ u vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Još su svježa sjećanja hrvatskih građana na ratne godine 1991. i 1992. kada se stvarala hrvatska država. Zbog pritiska javnosti gospodin Lončar je, prema mojem mišljenju, postupio ispravno.

Reagirate na Lončarevu interpretaciju odluke Vijeća sigurnosti od 25. rujna 1991. godine, kojom je uveden embargo na uvoz oružja. Lončar tvrdi da je to bilo dobro za Hrvatsku jer se JNA nije mogla naoružavati.

– Reagiram zbog povijesnih činjenica. Kao predsjednik Vlade 1991. i 1992. godine svakodnevno sam o svim događajima vodio bilješke. Tada se stvarala nova, stoljećima željena samostalna, suverena, međunarodno priznata hrvatska država. Imali smo nevjerojatno jedinstvo hrvatskog naroda, domovinske i iseljene Hrvatske, i mnogo protivnika oko sebe. S jedne strane jugoslavensku vlast s jakom jugoslavenskom vojskom i diplomacijom, a s druge je bilo malo prijatelja. Prijatelje smo stvarali svojim radom, ponašanjem i, nažalost, stradavanjem koje je svima bilo vidljivo. U tom kontekstu treba promatrati i sve aktivnosti koje su prethodile.

U kolovozu 1991. godine pozvali smo sve hrvatske građane delegirane u savezne organe vlasti i saveznu diplomaciju da se stave na raspolaganje hrvatskoj Vladi. Tada se na poziv javilo njih samo četvero: Božo Marendić, Branko Zekan, Čedo Pavlović i Antun Šeda. Istodobno se na poziv hrvatske Vlade stavio na raspolaganje veći broj generala i admirala, među kojima su general Tus, general Špegelj, general Stipetić, Domazet Lošo i veći broj drugih visokih časnika i časnika bivše JNA.


Što je ključni argument kojim opovrgavate Lončarovu tezu da je embargo na uvoz oružja bio pozitivan za Hrvatsku?

– Sve je sažeto u zaključcima Vlade donesenima na sjednici nakon donošenja Rezolucije 713 Vijeća sigurnosti o Jugoslaviji od 27. rujna 1991. godine u sklopu koje je donesena i odluka o embargu. Vlada je usvojila pet zaključaka. U prva tri se prihvaća rezolucija, napori za mirno rješavanje sporova, te preuzimaju obaveze o prekidu vatre.

Četvrta točka se izravno odnosi na ulogu Budimira Lončara, a ona glasi: “Vlada RH ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu, izjednačavajući agresore Srbiju i JA i napadnutu Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi g. Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici VS-a s porukama o jednakoj krivici i “zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija”.

Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama, Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova g. Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa u ime RH. Vlada RH ovom prilikom konstatira da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, g. Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Što je bilo u petoj točki zaključaka Vlade?

– Da stalni predstavnik SFRJ u UN-u, veleposlanik Darko Šilović, nije pokazao spremnost da na svojoj funkciji zastupa i interese Hrvatske koju su otvoreno napale Srbija i JA, te mu hrvatska Vlada zbog toga odriče pravo djelovanja i nastupanja u UN-u i u ime Hrvatske.

Kakva je bila uloga Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika Vlade SFRJ?

– Valja znati da je predsjednik Franjo Tuđman govorio kako treba razgovarati i s crnim vragom, ako je potrebno, samo da se Hrvatska lakše i bezbolnije osamostali. S Markovićem se puno pregovaralo. On je često dolazio k Tuđmanu, ali i meni kao predsjedniku Vlade. Vjerovao je da se može naći mirno rješenje za neku novu zajednicu naroda bivše Jugoslavije. Svi smo ga uvjeravali da je to nemoguća misija, ali on je ipak vjerovao. Onda se dogodio napad na ured predsjednika Tuđmana, i to kada su na ručku bili Marković, Stipe Mesić, predsjednik Sabora Žarko Domljan i dio savjetnika predsjednika Tuđmana.

Dakle, napadnut je, uz hrvatsko vodstvo, i predsjednik savezne vlade i Predsjedništva Jugoslavije. Meta napada bio je Tuđman, a ne Marković, no Kadijević je morao znati da je ugrozio i predsjednika svoje vlade, i nisam siguran da nije želio eliminirati i ostale koji su se tada nalazili u Uredu predsjednika Tuđmana. O tom je događaju opširnije u svojim knjigama pisao Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog sabora. Možete samo zamisliti slijed događaja da je napad uspio.

Koliko se jugoslavenskih veleposlanika odazvalo Tuđmanovu pozivu?

– Pobrojat ću ih. Odazvali su se: Zoran Jašić koji je bio u Maleziji, Bohumil Bernašek iz Kenije, Frane Krnić iz Čilea, Ivan Brnelić iz Austrije, Božidar Gagro iz Francuske, Vanja Kalogjera iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Ivica Maštruko iz Vatikana, Zoran Andrić s Filipina, Anđelko Runjić iz SSSR-a, Rudolf Mazura iz Argentine te Hrvoje Skoko iz Ugande. Nisu se odazvali Branko Puharić iz Poljske, Darko Šilović, koji je bio veleposlanik pri UN-u u New Yorku, te Vjekoslav Koprivnjak iz Indonezije. Uz njih se pozivu odazvao veći broj konzula i drugih savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova.

Budimir Lončar govori kako je prije odlaska u New York na sjednicu Vijeća sigurnosti, koju je inicirao, i usvajanja rezolucije u sklopu koje je donesen i embargo na uvoz oružja bio na sastanku s Franjom Tuđmanom. Kaže da ste i vi bili na tom sastanku te da vam je sve izložio.

– Ne sjećam se takvog sastanka. Možda je on održan bez moje prisutnosti. No, otad je prošlo 28 godina i treba realnije sagledavati stvari koje su se događale. S aspekta proteka vremena mirno gledam na prošlost, pa tako i na činjenicu da je Lončar bio savjetnik predsjednika Stjepana Mesića pa onda Ive Josipovića. Angažirali su ga vjerojatno zato što je Lončar kao diplomat u bivšoj Jugoslaviji, koja je dugo godina bila članica svih međunarodnih institucija i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, poznavao jako velik broj diplomata, među kojima i diplomate velikih sila. Uvjeren sam da su njegovo znanje i kontakti bili od velike koristi.

Danas kada gledam, smatram da treba odijeliti razdoblje do stvaranja neovisne Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja od onoga nakon toga. Valja uzeti u obzir i da se na poziv hrvatske Vlade na kraju velik dio naših građana odazvao, ali Lončar, Ante Marković i Veljko Kadijević nisu to učinili. Pretpostavljam da je to zato što su vjerovali da se Jugoslavija ne može raspasti i da se neće formirati nove države.

Budimir Lončar je poznavao Franju Tuđmana i kaže da su njih dvojica komunicirali i nakon sporne rezolucije Vijeća sigurnosti. Zašto njega Tuđman nikad nije prihvatio, a jest Josipa Perkovića i Josipa Manolića koji su imali mnogo mračnije uloge u bivšoj Jugoslaviji?

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

– Ne mogu tvrditi da Lončar nije imao kontakte s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, tim prije što su se znali otprije. Nisam se time bavio. Mi u izvršnoj vlasti imali smo posla preko glave. Trebali smo osigurati opskrbu građana i rijeke nesretnih prognanika i izbjeglica, zatim vojnu proizvodnju i razvijati domaću proizvodnju vojne opreme i oružja.

Spomenuta rezolucija i embargo stvorili su nam mnoge teškoće. Oružje smo plaćali puno više nego da smo ga mogli normalno kupiti ili, pak, uzeti iz skladišta teritorijalne obrane ili vojske. Iz vojnih skladišta uzimali smo oružje tek kada smo bili dovoljno jaki da smo mogli blokirati kasarne, a federacija se toliko raspadala da je to bilo moguće.

Kada govorimo o tome da je predsjednik Tuđman angažirao Perkovića i Manolića, valja napomenuti da su oni bili operativci koji su bili ovdje u Hrvatskoj, dok je Lončar bio u Beogradu.

Lončar još dvjema tezama brani rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo. Jedna je da Hrvatska ionako ne bi mogla kupovati oružje jer nije bila priznata država, a druga da je Jugoslavija tada planirala kupnju oružja od Rusije.

– Aleksandar Vasiljević u svojoj je knjizi objavio kako smo pokušali kupovati oružje od Rusije. To je točno. Nakon međunarodnog priznanja kupovali smo oružje od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Embargo je nanio velike štete jer smo oružje i vojnu opremu kupovali pod embargom uz velik rizik i više cijene. Tako je, na primjer, brod s 400 tona oružja bio zaplijenjen u Jadranu. Kada govorimo o Jugoslaviji, embargo nije imao smisla jer je JNA bila dobro naoružana, govorilo se da je četvrta armija u Europi.

Kako ste shvatili odluku Milana Bandića da Lončaru dodijeli medalju?

– Iznenadio me, ali Bandić sigurno ima svoje razloge. Ne bih na to reagirao da nije pisalo kako je rezolucija Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo na uvoz oružja bila korisna za Hrvatsku. To naprosto nije istina.

Je li HDZ na pravi način reagirao na tu Bandićevu odluku ili su bili premlaki budući da se tek gradski HDZ ogradio od nje?

– Oni su citirali dio odluke Vlade koju sam malo prije citirao. Mislim da je njihova reakcija bila dovoljna i da od odluke o dodjeli medalje nije trebalo dizati toliku buku.

Izvor: jutarnji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari