Pratite nas

Kolumne

Budimo oprezni kod podjelâ na liberale i konzervativce. Mussolini i Hitler bijahu više ljevičari nego desničari

Objavljeno

na

O toleriranju komunističkih zločina, slavljenju komunističkih zlotvora kao junaka i boraca za slobodu, te o tome da Mussolini i Hitler bijahu više ljevičari nego desničari  i o diktaturi lijevo-liberalne ideologije u Sjedinjenim Američkim Državama za Vatikanski radio govorio je Marito Mihovil Letica, Kamenjar.com prenosi glavne poruke:

″Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da tako ogroman broj ljudi na Zapadu još uvijek obožava, i čak javno slavi, jednog fašističkog političara koji je poznat po tome što je nakon preuzimanja vlasti zajedno s malom grupom istomišljenika uspostavio totalitarističku strahovladu, uveo tajnu policiju, organizirao koncentracijske logore te osobno zapovijedao zloglasnim zatvorom u kojem su masovno provođene egzekucije bez suđenja ili nakon suđenja koje je bilo obična parodija. Možete li mi Vi to objasniti? Nadam se da sam pobudio Vašu znatiželju, ali pretpostavljam da vjerojatno nemate pojma o kome govorim. Nije nimalo čudno jer sam namjerno tog čovjeka opisao pogrešno, ali samo u jednom detalju. On nije bio fašist, nego komunist. Sve je ostalo što sam o njemu rekao, istina.  Pogađate li sada? Naravno, riječ je o Ernestu Che Guevari. Izgleda da, kao što kaže latinska poslovica, kad dvojica rade isto, nije isto. Nema nikakve dvojbe da bi fašist s takvom mračnom biografijom naišao na sveopću osudu i zgražanje, ali iz nekog razloga komunist s jednako krvavim tragom može postati idol milijuna ljudi i simbol borbe za slobodu. Toliko je snažna, ali i pogubna, ta čudna magija ljevice!″

Citat je to koji se nahodi u uvodu knjige ″Iz desne perspektive″ koju napisao je prof. dr. Neven Sesardić, hrvatski filozof svjetskog ugleda. Na zamjedbe profesora Sesardića nadovezat ću se jednom pretpostavkom.

Naime, postoje opravdani razlozi za vjerovanje da bi anketno pitanje ″Jesu li Mussolini i Hitler desničari ili ljevičari?″, koje bi bilo postavljeno hrvatskim, njemačkim, talijanskim, francuskim, britanskim, ruskim, američkim i drugim ispitanicima, golema većina njih ocijenila bespredmetnim ili čak provokativnim. Neupitno je, kako su skloni smatrati, da Mussolini i Hitler bijahu desničari, i to ekstremni.

No stvari nisu ni izbliza tako jednostavne. Naime, široj su javnosti gotovo nepoznati podatci da se Benito Mussolini, radeći kao učitelj u Švicarskoj, pridružio socijalistima, te da se potom vratio u Italiju gdjeno je nastavio politički djelovati kao novinar socijalist. S vremenom je prestao promicati međunarodni socijalizam i prionuo idejama nacionalnoga socijalizma, na kojima će izrasti ideologija fašizma. Sličan slučaj bijaše i s Adolfom Hitlerom. Treba podsjetiti da je pojam ″nacist″ skraćenica od ″nacionalsocijalist″, a to se odnosi na pripadnika Hitlerove stranke kojoj puni je naziv: Nacional-socijalistička njemačka radnička partija; ili izvorno: ″National-sozialistische Deutsche Arbeiterpartei″. K tome nacistička zastava bijaše najvećim dijelom crvene boje, socijalistička, s bijelim krugom u kojemu je crni kukasti križ. Boja nacističke zastave nije toliko važna, ali treba, kada je riječ o tzv. crvenima i crnima, nabaciti i taj podatak.

No time ne želim kazati da fašisti i nacisti ne bijahu po mnogo čemu ekstremni desničari: po šovinističkom imperijalizamu, autoritarnom hijerarhijskom korporativizmu, po mistici rase, krvi i tla… Samo želim ukazati na to da stvari s desnima i lijevima, s komunistima i fašistima, izmiču pokušajima pojednostavljivanja i tendencioznog tumačenja.

Također treba biti oprezan kod podjelâ na liberale i konzervativce. Primjerice, Margaret Thatcher bila je u političkom i svjetonazorskom pogledu konzervativac, torijevac, a u ekonomskim pitanjima liberal: snažno je poticala slobodno tržište. U tome se slagala s onodobnim predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, republikancem Ronaldom Reaganom. Na sličan se način netko može u socijalnim pitanjima iskazivati ljevičarom, a u nacionalnim desničarom. Pojmovne opreke ″ljevica – desnica″ i ″liberali – konzervativci″ izgubile su značenja koja su imale prije pedeset, sto i više godina; ispražnjene su od negdanjih svojih sadržaja. Možemo ih stoga smatrati nekovrsnim anakronizmima.

No Donalda Trumpa mediji su žestoko etiketirali kao desničara, konzervativca i fašista, k tome i rasista, čim se uključio u utrku za predsjednika SAD-a. Napadi ne posustaju ni nakon što je postao izbornim pobjednikom.

Da budem posve jasan – ne želim opravdavati Donalda Trumpa. Neke su njegove izjave i postupci zaista neprilični i neprihvatljivi – riječ je, u svakom slučaju, o netipičnoj političkoj ličnosti. No američki birači dali su mu priliku, a vrijeme će biti najvjerodostojniji sudac tom demokratskom odabiru.

Hoću govoriti o lijevoj i liberalnoj ideologiji te medijima u njihovoj službi. A oni se slično ophode prema svim američkim predsjednicima izabranima iz redova Republikanske stranke – koji su za njih nazadni, zatucani i glupi. Posebno su izrugivali, zbog njegove navodne gluposti, Georgea Busha mlađega, kako su govorili, ″glupavoga teksaškog kauboja″, ″idiota″, ″desničarskoga morona″ i sl. Neven Sesardić u spomenutoj knjizi o tome piše:

″Za vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik ʹNew York Timesaʹ izrazio mišljenje mnogih rekavši: ʹDa li itko u Americi sumnja u to da Kerry ima viši IQ nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne ocjene i rezultati SAT-ispita stavili Kerryja daleko ispred Busha.ʹ Ali bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici političara išta dade zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako nije niži od Kerryjeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši. […] Iz njegovih rezultata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem IQ-a proizlazi da je on zapravo inteligenniji od 95% ostalih ljudi […]″

Pokušajmo zamisliti kako bi se mediji obrušili na Georgea Busha da je kojim slučajem rekao da je u izbornoj kampanji već posjetio 57 saveznih država, a i djeca znaju da ih SAD nema toliko. Ili da je u razgovoru s austrijskim novinarom kazao da ne zna kako bi se neka riječ rekla na ″austrijskom jeziku″. I jedno i drugo, i još mnogo toga nesuvislog, izgovorio je predsjednik Barack Obama – a novinari jedva da su to i spomenuli. Neven Sesardić kaže kako je ″stvorena situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam – kvalifikacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti karijeru ili barem gadno zagorčati život″.

U američkim glasilima, tiskanim i elektroničkim, u Hollywoodu, na američkim sveučilištima, posebno na fakultetima iz humanističkih i društvenih područja – lijevo-liberalna ideologija uzela je toliko maha da se samo ònī najhrabriji odvaže izreći mišljenje suprotno zahtjevima samozvanoga naprednjaštva i takozvane ″političke korektnosti″. Nažalost, premnogi su se mladi ljudi, premda inteligentni i obrazovani, dali uljuljkati tim i takvim lijevo-liberalnim dogmama koje se pokušavaju prikazati neprijepornim istinama.

O tome koliko je teško u tom duhovnom ozračju zastupati stajališta o zaštiti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti te o braku kao zajednici žene i muškarca, bit će riječi u sljedećemu prilogu za tjedan dana.

Marito Mihovil Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Ako je demokrat Čanak pronašao 780 ‘hiljada’ leševa u jednom savskom rukavcu koliko ih je onda vidio Vulin ili Dačić?

Objavljeno

na

Objavio

Možda je vrijeme za nekakav modificirani fejs. Kao što ga imaju Kina ili Sjeverna Koreja. Čim ga ujutro otvorim odmah naiđem na plitke ognjištarske provokacije.

Danas čitam: “Zašto ljevičari i njihove udruge ne organiziraju referendume? Zato jer u Hrvatskoj imaju sve što zažele!“ ”Moš’ mislit’!” vrisnula bi Tanja Torbarina.

Da stvarno imaju što žele onda se ne bi svake godine slinilo i slavilo 5. kolovoza 1995., Maršal bi i dalje imao svoj trg u centru Zagreba, gdje uostalom žive njegovi najvjerniji navijači, mrsko i genocidno slovo U bilo bi preko noći zamijenjeno s ne kompromitiranim slovom Y itd.

Da je do ljevičara bili se itko usudio u ime Zagrebačkog sveučilišta dodijeliti počasni doktorat Draganu Čoviću usprkos činjenici da nije ljevičar i kolumnist Jutarnjeg lista?

Takvo nepoštivanje partijske procedure nagnalo je splitskog liliputanca Juricu Pavičića da je on, htio ne htio, morao zgroženoj lijevoj falangi objaviti: “Zašto mi više ne treba doktorat“. Dobro, ljevičari i ne znaju kamo će s toliko doktorata. Tvrde mi, iako im ne vjerujem, da u Zagrebu živi zaslužni drug koji je u ona idilična vremena doktorirao na temi “Seksualni život konjske muhe u petogodišnjem planu Ukrajine“.

U stilu dr. Franje Tuđmana koji je prilikom ponovnog povratka Bana Jelačića na trg uzviknuo: “Evo vam ga!“, Jurica je nježno stisnuo doktorat koji mu više ne treba i procijedio: “Vraćam vam ga!“ Desničari su izgleda, kao u UFC-u, uhvatili poštene i naivne ljevičare u tzv. giljotinu i ne daju “poštenoj inteligenciji“ disati.

Sjetite se kad je “rigidna desničarka “ Ivana Petrović dobila nagradu HND što je djelovalo tako stresno na “slobodoumne“ novinare tipa Vojislav Mazzaocco, Dragu Pilsela, Ivana Kralja, Zrinku Badrić, Ljubicu Letinić, Ernesta Marinkovića, Anu Benačić, Jerka Bakotina, Borisa Pavelića i Hrvoja Šimčevića da su svi do jednog, usprkos svog raskošnog antitalenta, odmah vratili svoje nagrade koje su zaslužili braneći “istinu“.

Sjetih se sjajnih vremena kad su u SSSR-u osjetili da je statika Berlinskog zida sve slabija. Odmah su nobelovca Aleksandra Solženjicina šupirali na truli zapad. Na prvoj ili drugoj konferenciji za tisak novinari, kvalitete ovih gore navedenih, ulizivački su ga hvalili kako je u svojim djelima uvijek branio istinu. Na što im je veliki Rus otresito i ljutito odgovorio: “Braniti istinu nije ništa. Za istinu morate sjediti u zatvoru“.

I tako u Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a “zdravim snagama“ Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Gledam na jednoj lokalnoj TV astrologinju kako najavljuje: “Djevicama će ova godina biti plodna.“
Sudeći po raspletu događaja oko Martine Dalić i Agrokora čini mi se da je Hrvatska politička elita upravo ušla u menopauzu. Grčevit trud da se cjepidlakama u javnosti dokaže da je bivša ministrica dobro radila i obavila ogroman posao… a ona podnosi ostavku. Nema ni dvoličnog nagovaranja da istu povuče nakon rudarskog posla koji je obavila spašavajući nas od grčkog scenarija.

Martina je ušla u HDZ-ovu Vladu nakon što je jasno otkrila svoj svjetonazor. Naime, u vrijeme prošlih izbora padao je povremeno snijeg. Naravno, ne da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka… itd. Tako se pojavila u Splitu ultra lijeva stranka sa skromnim i samo zatajenim imenom “Pametno“. Osnovao ju je bračni par koji jobovski strpljivo uvjerava sve nas kako smo postali od majmuna.

Klasika. Naučiš napamet par fraza iz “Teorije evolucije“, odbaciš “na“ iz riječi ”napamet” i ostatak pretvoriš u pametno te tako postaješ prototip lijevog intelektualca. I Martina je bila pomalo zabezeknuta genijalnom jednostavnošću supružnika Puljak. Koji Louis Pasteur, Max Planck, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Andre-Marie Ampere, Abert Einstien… Prisjetih se prepametnog Ivice Puljka kad je rekao: “Marina Dalić nas je donirala jer je prepoznala naš program…“ Sada se javila jača polovica, Marijana Puljak: “Vrijeme je da hobotnici nemorala odsiječemo glavu i sve njene krakove!” Stara “biblijska“, tko tebe kruhom ti njega kamenom.

Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage“ shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolak i poziv je opozvan.

Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića. Javio se i odmah proslavio dugogodišnji predsjednik Jevrejske općine Sarajevo – Boris Kožemjakin. “Ja sam tražio zabranu za Hasanbegovića jer je pozitivan prema NDH“. Ma bravo Borise! Svaka ti dala, rekli bi na Braču.

Ako je Hasanbegović bio pozitivan prema “NDH“-u onda što reći za “oca domovine“ dr. Franju Tuđmana koji je na prvom Općem saboru HDZ-jasno i glasno rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom“. Ako je Hasanbegović revizionist onda je to i Tuđman. Ali te nijanse nisu impresionirale pravolinijskog Kožemjakina. On vjeruje srbijanskom “oporbenom“ političaru Nenadu Čanku za kojeg su hrvatski ljevičarski mediji uvijek otvoreni. Jer je otvoren i istinoljubiv.

Evo što nam poručuje srpski oporbenjak: “Tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se je tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-tih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“ Kad ovako laže “oporbeni“ političar pogodite kako se oko“ cifara razume“ Vulin, Dačić i ekipa.

Kad je samo u jednom “jezičku“ Save pronađeno 780 hiljada leševa postavlja se pitanje da li se mi uopće možemo pomaknuti s ove točke na kojoj se sada nalazimo. Ako je u Jasenovcu bilo poubijano 780 tisuća ljudi, kako to tvrdi Čanak, zašto onda nema njihovih potomaka na komemoraciji? Po zdravoj matematičkoj logici tamo bi svake godine trebalo biti najmanje milijun ljudi. Gdje su ti ljudi? Skupi se šačica Srba, nešto jugo Hrvata i dalmatinskih orijunaša.

Sad postavljam pitanje, a gdje je istina o Domovinskom ratu koji se sve više izjednačava sa fašizmom i nacizmom. Možda da se plaćenim oglasom zapita: Dragi branitelji, Hrvatice i Hrvati, domoljubi, sjećate li se vi možda tko je izvršio agresiju na Hrvatsku? Kako će na svečanosti u Sarajevu Hasanbegovića vjerojatno zamijeniti notorni Ivan Komšić pade mi na pamet jedna istinita anegdota o sukobu Staljina s Nadeždom Krupskajom, Lenjinovom udovicom.

Krupskaja baš nije Lenjinovu smrt primila posve racionalno pa je dolazila na sastanke Politbiroa i dijelila savjete Staljinu i drugovima. To je tako trajalo sve dok jednog dana takvo zanovijetanje drugarice Kupskaje nije Staljinu diglo tlak pa se fino i diplomatski obratio udovici: “Draga drugarice Krupskaja! Ako ćete vi i ubuduće opstruirati rad Politbiroa onda će Politbiro imenovati novu udovicu Vladimira Iliča Lenjina. Zato malo razmislite o vašem destruktivnom ponašanju“. Nagradno pitanje: Da li je drugarica Nadežda i dalje dolazila na sastanke Polibiroa?

Zlobnici pričaju kako se navodno Isus jednom ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj tko je bez (ratnog) zločina!“ Na to su se navodno svi ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade veliki kamen sa srca.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: ”Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči“, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.“

Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić? Čitam u Jutarnjem: “Učinit ćemo sve da ostale zemlje u Europi ratificiraju Istanbulsku“. Koliko ste puta do sada pročitali sličnu izjavu kao na primjer: “Učinit ćemo sve da naši susjedi uđu što brže u EU“. Znači sve ćemo učiniti i za BiH, usprkos Komšiću i Izetbegoviću, bez obzira na njihov arogantan stav o gradnji Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino“, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava.

Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”. Romi su naravno jeftin alibi da lakše prođu Srbi i LGBT. I na kraju, što ako se zaista dogodi drugo poluvrijeme? Hoće li se opet igrati “sudačka nadoknada“? Koji je to na kraju krajeva strateški interes RH da se svi još jednom nađemo u zajedničkoj državi?

Što su sve Slovenci iskamčili od nas da nam dadu zeleno svijetlo za ulazak na EU-Titanik. Naši poltroni bi mogli predložiti da Slovenija još jednom uđe u EU pa da povede sa 2:1. Onda će neki novi Račan napokon podvući zajednički nazivnik za Savudrijsku valu i postat ćemo prva zemlja na svijetu koja ima kopno, ali bez mora koje ga oplahuje.

Bojim se da sve to našu političku nomenklaturu ne zanima previše. Agrokor, INA, ljudska prava. Bloger Krule, inače moj prezimenjak, danas na fejsu daje sjajne simetrije. “Njihova djeca idu studirati u London, a naša na rad u Irsku…“ U ured mi neki dan dođe umirovljenik s 1.260 kuna mirovine. Gdje su njegova ljudska prava? I na kraju, da se ne zavaravamo plitkim floskulama kao ”bit ćemo svi pod kapom NATO-a pa nas onda neki novi Draža i general Simović neće smjeti napasti”. Ha.ha.. I Turska i Grčka su bile članice NATO-a.

Znamo da je Cipar prvotno bio Grčki. Preko noći ga je Turska prepolovila i anektirala. Što je tada učinio NATO? Ništa! Danas svih 27 članica moraju konsenzusom odobriti bilo kakvu akciju NATO-a. Naravno, tada bi Turska uložila veto. Eto toliko o Hrvatskoj kao “lokomotivi“ koja vuče zaostale Balkance u EU-raj. U Buzinu nam ipak nisu otkrili da je ta lokomotiva na dizel i da će brzo na otpad i u staro željezo.

Predsjednica RH je navodno izjavila da još nije došlo vrijeme za skraćenje vojnog roka. Naime, neprijatelj još uvijek može roknuti.

”Narod odlučuje“ će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje? Inače ima jedna povijesna kontroverza u koju nikada nisu zagrizli povjesničari tipa Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih.

Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Muk… nije, pa što onda? To je objasnio 15. lipnja 1996.g. Tuđman prilikom svog posjeta Jasenovcu. Do tada je godinama živio mit da ni Tito ni Tuđman nikada nisu bili u Jasenovcu. Naravno, bio je to onaj lažni ljevičarski mit. Tada je Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi“. Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao.

Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih“ profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.
Za poštara godine u RH izabran je nedavno poštar koji nosi najveće mirovine.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Nije Bujanec rušio Tuđmana, rušili su ga i ruše ga crvi u njegovim povijesnim cipelama

Objavljeno

na

Objavio

Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez“.

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljeni. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika. Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale

TuđmanPrvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošena nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedino primjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenik „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Opasan trend

Gotovo svakodnevno svjedočimo, pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tijekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Tuđmanizam

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povijesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti.

Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio uživotu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije – temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer, ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritizirati Tuđmana tijekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše: „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Treba kritizirati

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogrješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo – zloupotrebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Trajno propitivanje

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povijesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije. Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svjedoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Izvorni tuđmanizam

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanom navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprjeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati