Pratite nas

Kolumne

Budimo oprezni kod podjelâ na liberale i konzervativce. Mussolini i Hitler bijahu više ljevičari nego desničari

Objavljeno

na

O toleriranju komunističkih zločina, slavljenju komunističkih zlotvora kao junaka i boraca za slobodu, te o tome da Mussolini i Hitler bijahu više ljevičari nego desničari  i o diktaturi lijevo-liberalne ideologije u Sjedinjenim Američkim Državama za Vatikanski radio govorio je Marito Mihovil Letica, Kamenjar.com prenosi glavne poruke:

″Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da tako ogroman broj ljudi na Zapadu još uvijek obožava, i čak javno slavi, jednog fašističkog političara koji je poznat po tome što je nakon preuzimanja vlasti zajedno s malom grupom istomišljenika uspostavio totalitarističku strahovladu, uveo tajnu policiju, organizirao koncentracijske logore te osobno zapovijedao zloglasnim zatvorom u kojem su masovno provođene egzekucije bez suđenja ili nakon suđenja koje je bilo obična parodija. Možete li mi Vi to objasniti? Nadam se da sam pobudio Vašu znatiželju, ali pretpostavljam da vjerojatno nemate pojma o kome govorim. Nije nimalo čudno jer sam namjerno tog čovjeka opisao pogrešno, ali samo u jednom detalju. On nije bio fašist, nego komunist. Sve je ostalo što sam o njemu rekao, istina.  Pogađate li sada? Naravno, riječ je o Ernestu Che Guevari. Izgleda da, kao što kaže latinska poslovica, kad dvojica rade isto, nije isto. Nema nikakve dvojbe da bi fašist s takvom mračnom biografijom naišao na sveopću osudu i zgražanje, ali iz nekog razloga komunist s jednako krvavim tragom može postati idol milijuna ljudi i simbol borbe za slobodu. Toliko je snažna, ali i pogubna, ta čudna magija ljevice!″

Citat je to koji se nahodi u uvodu knjige ″Iz desne perspektive″ koju napisao je prof. dr. Neven Sesardić, hrvatski filozof svjetskog ugleda. Na zamjedbe profesora Sesardića nadovezat ću se jednom pretpostavkom.

Naime, postoje opravdani razlozi za vjerovanje da bi anketno pitanje ″Jesu li Mussolini i Hitler desničari ili ljevičari?″, koje bi bilo postavljeno hrvatskim, njemačkim, talijanskim, francuskim, britanskim, ruskim, američkim i drugim ispitanicima, golema većina njih ocijenila bespredmetnim ili čak provokativnim. Neupitno je, kako su skloni smatrati, da Mussolini i Hitler bijahu desničari, i to ekstremni.

No stvari nisu ni izbliza tako jednostavne. Naime, široj su javnosti gotovo nepoznati podatci da se Benito Mussolini, radeći kao učitelj u Švicarskoj, pridružio socijalistima, te da se potom vratio u Italiju gdjeno je nastavio politički djelovati kao novinar socijalist. S vremenom je prestao promicati međunarodni socijalizam i prionuo idejama nacionalnoga socijalizma, na kojima će izrasti ideologija fašizma. Sličan slučaj bijaše i s Adolfom Hitlerom. Treba podsjetiti da je pojam ″nacist″ skraćenica od ″nacionalsocijalist″, a to se odnosi na pripadnika Hitlerove stranke kojoj puni je naziv: Nacional-socijalistička njemačka radnička partija; ili izvorno: ″National-sozialistische Deutsche Arbeiterpartei″. K tome nacistička zastava bijaše najvećim dijelom crvene boje, socijalistička, s bijelim krugom u kojemu je crni kukasti križ. Boja nacističke zastave nije toliko važna, ali treba, kada je riječ o tzv. crvenima i crnima, nabaciti i taj podatak.

No time ne želim kazati da fašisti i nacisti ne bijahu po mnogo čemu ekstremni desničari: po šovinističkom imperijalizamu, autoritarnom hijerarhijskom korporativizmu, po mistici rase, krvi i tla… Samo želim ukazati na to da stvari s desnima i lijevima, s komunistima i fašistima, izmiču pokušajima pojednostavljivanja i tendencioznog tumačenja.

Također treba biti oprezan kod podjelâ na liberale i konzervativce. Primjerice, Margaret Thatcher bila je u političkom i svjetonazorskom pogledu konzervativac, torijevac, a u ekonomskim pitanjima liberal: snažno je poticala slobodno tržište. U tome se slagala s onodobnim predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, republikancem Ronaldom Reaganom. Na sličan se način netko može u socijalnim pitanjima iskazivati ljevičarom, a u nacionalnim desničarom. Pojmovne opreke ″ljevica – desnica″ i ″liberali – konzervativci″ izgubile su značenja koja su imale prije pedeset, sto i više godina; ispražnjene su od negdanjih svojih sadržaja. Možemo ih stoga smatrati nekovrsnim anakronizmima.

No Donalda Trumpa mediji su žestoko etiketirali kao desničara, konzervativca i fašista, k tome i rasista, čim se uključio u utrku za predsjednika SAD-a. Napadi ne posustaju ni nakon što je postao izbornim pobjednikom.

Da budem posve jasan – ne želim opravdavati Donalda Trumpa. Neke su njegove izjave i postupci zaista neprilični i neprihvatljivi – riječ je, u svakom slučaju, o netipičnoj političkoj ličnosti. No američki birači dali su mu priliku, a vrijeme će biti najvjerodostojniji sudac tom demokratskom odabiru.

Hoću govoriti o lijevoj i liberalnoj ideologiji te medijima u njihovoj službi. A oni se slično ophode prema svim američkim predsjednicima izabranima iz redova Republikanske stranke – koji su za njih nazadni, zatucani i glupi. Posebno su izrugivali, zbog njegove navodne gluposti, Georgea Busha mlađega, kako su govorili, ″glupavoga teksaškog kauboja″, ″idiota″, ″desničarskoga morona″ i sl. Neven Sesardić u spomenutoj knjizi o tome piše:

″Za vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik ʹNew York Timesaʹ izrazio mišljenje mnogih rekavši: ʹDa li itko u Americi sumnja u to da Kerry ima viši IQ nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne ocjene i rezultati SAT-ispita stavili Kerryja daleko ispred Busha.ʹ Ali bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici političara išta dade zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako nije niži od Kerryjeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši. […] Iz njegovih rezultata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem IQ-a proizlazi da je on zapravo inteligenniji od 95% ostalih ljudi […]″

Pokušajmo zamisliti kako bi se mediji obrušili na Georgea Busha da je kojim slučajem rekao da je u izbornoj kampanji već posjetio 57 saveznih država, a i djeca znaju da ih SAD nema toliko. Ili da je u razgovoru s austrijskim novinarom kazao da ne zna kako bi se neka riječ rekla na ″austrijskom jeziku″. I jedno i drugo, i još mnogo toga nesuvislog, izgovorio je predsjednik Barack Obama – a novinari jedva da su to i spomenuli. Neven Sesardić kaže kako je ″stvorena situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam – kvalifikacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti karijeru ili barem gadno zagorčati život″.

U američkim glasilima, tiskanim i elektroničkim, u Hollywoodu, na američkim sveučilištima, posebno na fakultetima iz humanističkih i društvenih područja – lijevo-liberalna ideologija uzela je toliko maha da se samo ònī najhrabriji odvaže izreći mišljenje suprotno zahtjevima samozvanoga naprednjaštva i takozvane ″političke korektnosti″. Nažalost, premnogi su se mladi ljudi, premda inteligentni i obrazovani, dali uljuljkati tim i takvim lijevo-liberalnim dogmama koje se pokušavaju prikazati neprijepornim istinama.

O tome koliko je teško u tom duhovnom ozračju zastupati stajališta o zaštiti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti te o braku kao zajednici žene i muškarca, bit će riječi u sljedećemu prilogu za tjedan dana.

Marito Mihovil Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari