Pratite nas

Povijesnice

Buhine kuće – posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne

Objavljeno

na

Mrtvi uvijek prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju

Muslimanski ratni planeri su u siječnju 1993. mučki i iznenada napali položaje HVO-a kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa a onda i putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave sa ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda ih i konačno poraze.

Bilo je to neposredno nakon objave Vance-Owenovog sporazuma o miru u BiH koji je 4. siječnja 1993. potpisan u Ženevi.

buhiSljedeći će pokušaj biti u Ahmićima 16. travnja 1993. kada će HVO osujetiti planove ABiH da presječe prometnicu Vitez – Busovača i tako Hrvate smjesti u džepove iz kojih se neće moći dugo opirati.

Čitav svijet je, s razlogom, obišla vijest o paklu Ahmića.
Višestruko brojnije snage ABiH potpuno napuštaju bojišnicu spram Srba i sav svoj potencijal uključuju na savladavanje HVO-a.
U ofenzivama iz lipnja i srpnja 1993. uspjele su potisnuti, do odsudne obrane HVO u nekim dijelovima središnje Bosne, ali nisu ga uspjele natjerati na predaju.

Godinu dana nakon neuspjelog Vance-Owenovog plana u kabinetima međunarodne zajednice najzad se energičnije razmatra sudbina BiH i zaustavljanje besmislenog rata.

Diplomatske aktivnosti pokazuju da se u središte pozornosti stavlja i položaj Hrvata u BiH. Tako će se pod tim pritiskom u Beču 4. siječnja 1994. sastati dr. Mate Granić i dr. Haris Silajdžić kao posebni izaslanici predsjednika dr. Tuđmana i Izetbegovića.

Oni su razmatrali provedbu Zajedničke izjave dane u Ženevi u rujnu 1993. Prije toga su hrvatski intelektualci Muslimani uputili pismo predsjednicima Tuđmanu i Izetbegoviću u kojem ističu da je „posljednji čas za prekid borbi“.
Te će aktivnosti privremeno zaustaviti planove ABiH pokrenute „Krvavim badnjakom“ od 22. prosinca u Križančevu selu kod Viteza gdje su počinjeni užasni zločini muslimanske vojske nad zatočenim hrvatskim bojovnicima ali i nedužnim civilima.
U Beču su 5. siječnja 1994. nastavljeni pregovori dr. Silajdžića i dr. Granića o prekidu sukoba između dva naroda u BiH, razmjeni zarobljenika, dopremi humanitarne pomoći stanovništvu, pokušaju vojnog primirja, pitanju unutarbosanske granice… Razgovorima su nazočni lord Owen i Stoltenberg i hrvatski veleposlanici u Beču i Ankari Ivan Brnelić i Hidajet Biščević.

Na završetku je zaključeno da se u Bonnu 8. siječnja 1994. održi sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Objavljena je i zajednička izjava dr. Granića i dr. Silajdžića.
Sukladno izjavi iz Beča i dogovoru iz Bruxellesa na predviđeni sastanak 7. siječnja hrvatskim dužnosnicima nisu došli muslimansko-bošnjački predstavnici. Sastanak se trebao održati u Glavnom stožeru španjolskog bataljuna UNPROFOR-a.
Prevrtljiva politika Sarajeva i tada je na terenu spremala drugačije planove. Kao i uvijek realizira se prije svega u središnjoj Bosni.

Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.

Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza. Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu.

Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama mina.

Iskazi neposrednih sudionika govore i o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljen stotinjak metara od prvih Buhinih kuća. Navodno je glavnina muslimanskih specijalaca stigla u bijelim oklopnjacima koji su se nesmetano kretali.

To, i gusta magla karakteristična za Vitez u to doba godine, pogodovali su da u vrlo kratkom vremenu oko pet sati ujutro muslimanski diverzanti krenu u svoj krvavi pir nakon kojeg su ostale desetine masakriranih žena, staraca i djece. Zapaljeno je desetak kuća i više gospodarskih objekata.

00vitezmap1x

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline.

Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim snagama u Vraniskoj, udaljenoj manje od tisuću metara i tako Lašvansku dolinu presječe na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu hrvatskog puka na tom području.

Da bi u tome i uspjeli, istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza i Lašvanske doline, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, od naselja Sofa. Zauzimanjem Sofe muslimanskoj bi vojsci bio potpuno otvoren put ka središtu grada Viteza. Na području Sofe višesatno se vodila žestoka borba, a zaustavljanje neprijatelja, odigralo se samo na 500-600 metara od središta grada,

Postrojbe ABiH su u napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, počinile stravičan ratni zločin.

O tome postoje brojni iskazi i prikupljeni materijalni dokazi koji su dati kako domaćim tako i međunarodnim institucijama koje se bave ovom problematikom. Na žalost do danas za ove događaje ne samo da nitko nije odgovarao nego se ne zna da li se uopće vode bilo kakve istrage.

Ankicu Grbavac, rođenu 6.7.1971. godine, djevojački Jurešić, su pripadnici ABiH ubili na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću.
Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.)., su ubili u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.
Njen rođak Draženko Petrović, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.

Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, su pripadnici Civilna zaštite pokopali tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornom pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su u sjedećem položaju. Na vratu mu bili smrtni tragovi noža.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenom beretkom i žutom trakom na ramenu, s udaljenosti od oko 2 m ispalio jedan ili dva metka usmrtivši je.

Njenu djecu – Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu.
Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran.00poginulibk1316Tragedija ove obitelji je stravična. U Buhinim kućama su ubijeni i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Po iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili.00buhinekuer2Selo Šantići, zaselak Buhine kuće, postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine vratile pod svoj nadzor u dobro pripremljenoj akciji. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučena su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put.

Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat.

Devet momaka nije imalo nikakvu šansu. Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari.

00poginulibk46Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima je morao trčati prije nego su ga ubili.U Buhinim kućama su zatočeni i ubijeni i pripadnici Prve bojne Viteške brigade HVO-a:

– MLADEN (Rafael) GRGIĆ, rođen 1973., prognanik iz Jajca
– NIKOLA (Pero) JANKOVIĆ, rođen 01.09.1932., prognanik iz Polja kod Travnika
– PETAR (Stjepan) PERKOVIĆ, rođen 06.06.1940., iz Topale kod Viteza
– STJEPAN (Stipo) RAMLJAK, rođen 30.03.1941., prognanik iz Zenice
– ZDRAVKO (Ruža) SAMARDŽIĆ, rođen 25.06.1961., Rom iz Krušćice, Vitez
– MARKO (Ilija) ŠAFRADIN, rođen 19.05.1960., iz Šantića, Vitez
– PERO (Niko) ŠANTIĆ, rođen 15.04.1951., iz Dubravica, Vitez
– NIKICA (Blaž) TOTIĆ, rođen 05.03.1969., prognanik iz Zenice

Pored nabrojanih u Buhinim kućama su nemilosrdno masakrirani i civili:
– JURIĆ (-) NOVKO iz Lončara, Busovača
– DRAŽENKO (Đuro) JUTANDA, rođen 09.06.1960., iz Rijeke, Vitez

Borbe za strateški prevažne Šantiće i Buhine kuće vodile su se cijelim tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u središnjoj Bosni.

Nakon upada muslimanskih snaga u ovaj prostor nadljudskim naporima HVO pokušava vratiti pod kontrolu prometnicu Vitez – Busovača.
Tome doprinosi i zapovijed pukovnika Tihomira Blaškića da se zauzme Zavrtaljka, ključna kota na planini Zahor u lepeničkoj enklavi.

Na taj način težište se borbi prebacuje u područje Fojnice. I ako brojno nadmoćniji, zapovjedni vrh ABiH prebacuje snage Dragana Vikića i drugih njihovih specijalaca prema tom ratištu.
HVO uspijeva u obje svoje nakane – oslobađa i Zavrtaljku i Buhine kuće.
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća poginulo je još devet bojovnika HVO, a ranjeno ih je više desetaka.

Među poginulima u oslobađanju Buhinih kuća je i istaknuti zapovjednik, legendarni Jozo Plavčić Đokac. Vitez mu se odužio tako što po njemu danas jedna ulica u Vitezu nosi njegovo ime.

U oslobađanju Buhinih kuća poginuli su i bojovnici:

  • – IVICA (Ilija) BRALO, rođen 17.03.1967., iz Nadioka, Vitez
  • – ZORAN (Božo) GUČANlN, rođen 01.12.1969., iz Pokrajčića, Nova Bila
  • – RUDO (Rudolf) KRIŽANAC, rođen 02.06.1958., iz Dubravica, Vitez
  • – FRANO (Stipo) SOLOMUN, rođen 19.9.1967., iz Travnika, nakon ranjavanja preminuo u bolnici u Splitu
  • – ANTO (Juraj) SUČIĆ, rođen 14.07.1959., iz Novog Travnika
  • – FRANJO (Franjo) ŠAFRADIN, rođen 21.09.1924., iz Šantića, Vitez
  • – ZVONKO (Anto) ŠANTIĆ, rođen 03.11.1969., iz Šantića, Vitez
  • – SLAVKO (Franjo) ŽULJEVIĆ, rođen 01.01.1957., iz Krčevina, Vitez

Istovremeno kad i Buhine kuće muslimanske snage su 19. siječnja 1994. napale i naselje južno od Viteza, Sofu kod Krušćice sa jasnim ciljem da razvuku snage HVO-a na jednom uskom prostoru.

U cjelodnevnoj borbi HVO uspijeva zaustaviti napad prema središtu Viteza. U tim borbama poginuli su i istaknuti pripadnici HVO, članovi zapovjedništva 3. bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.

Buhine kuće i Sofu 19 .siječnja 1994. napale su brojne muslimanske postrojbe. Registrirana je nazočnost Odreda specijalne policije RMUP „Bosna“ (poznatijim kao „Vikićevi specijalci“), Crnih Labudova, Živiničkih Osa, 7. Muslimanske,17. Krajiške i 323. brdske brigade ABiH.

Aktivne su crte i kod hrvatskih naselja Krčevine, Jardol i Dubravica gdje se tenkovskim udarom pokušavaju probiti crte HVO. Gusta magla ometa ove planove pa se jedan tenk u njoj potpuno dezorijentirao.

Svjedoci tvrde da se na muslimanskom IZM, za ovu priliku u Preočici prema Zenici, okupio najviši politički i vojni vrh ABiH. Gusta magla spriječila ih je da odsudnu bitku za Vitez promatraju kao u amfiteatru.

U ovih 18 godina skupljeni su brojni iskazi i materijalni dokazi koji nedvojbeno potvrđuju da su u bitkama za Vitez muslimanske snage načinile brojne, nezamislive ratne zločine.

Kako su u samom ratu za središnju Bosnu međunarodni promatrači imali dvostruke aršine, jedne za agresiju ABiH na hrvatske ljude i njihova dobra a sasvim drugačije za one koji su bili primorani braniti se, tako su i u miru, neprincipijelno taj kantar čuvali na bošnjačkoj strani.
Zbog toga do danas nije baš ništa urađeno da se ti zločini rasvijetle a njihovi nalogodavci i izvršitelji izvedu pred lice pravde. Sigurno smo da bi, kao i u slučaju Bugojno kad se ozbiljno pristupilo istrazi, lako ustanovilo da to nisu bile čiste vojničke pobjede.

00dvikicOvih dana se sva sarajevska čaršija podigla da tobože zaštiti Dragana Vikića. Ovaj kontroverzni ratni zapovjednik na prostoru središnje Bosne je odgovoran za velika nedjela.

Njegovi suborci su javno govorili o onome što su činili „ustašama“ kod Viteza pod izlikom da pomognu Mahali u okruženju. Pravi razlozi za napad na Hrvate Viteza su sasvim drugačiji a „oslikava“ ih i način na koji su do tog cilja bili spremni doći.
Na sreću da je to srednjobosanskim Hrvatima od početka bilo sasvim jasno i da su se organizirali tako da se obrane. Cijena je prevelika i o njoj se nerado govori. Za ovaj prostor neumoljive statistike govore da je razmjera žrtve nemjerljiva s bilo kojom drugom u hrvatsko-muslimanskom ratu.

Ali mrtvi uvijek prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

Buhine Kuće

Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine, opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prve svjedokinje:

“U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala.

Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j…!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece.

Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.

Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.

Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.

Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu.

Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.

Tog dana su ubijeni moji sumještani:

  • Marko Buhić, star oko 35 godina. Našla ga je Civilna zaštita na cesti, samo gornji dio trupa koji smo pokopali, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. S njim na cesti ležala je i Novka Jurić.
  • Petar Perković, star oko 40 godina. Našli smo ga nedaleko moje kuće kao i Stojana Ramljaka, starog 50 godina, u sjedećem položaju. Na vratu mu smrtni tragovi noža.
  • Draženko, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica Petorvić.
  • troje Vidovića: Dragan, (otac Marijane i Brane), kao i brat mu Mirko i njegov sin Dražen još uvijek nisu pronađeni.
  • Nikola Jurić, star oko 60 godina i cijela njegova obitelj od pet članova odvedeni su navodno prema Zenici. O njima nemamo nikakvih informacija.

Kod nas su Muslimani došli i svoj položaj na brdu zauzeli sredinom travnja, oko Uskrsa, 1993. Brdo na kojem su oni zove se Krivače. Odatle su svakodnevno tukli snajperom po civilima, tko god naiđe ili se kreće. Među snajperistima primijećene su žene koje su gađale naše žene i djecu. Od snajpera s tog brda stradalo je oko 15 osoba, a bilo je i 10-15 ranjenih, Ja sam samo po noći ili kad bi došao UKNPROFOR išla vani da načupam travu za kravu.

Od snajpera je poginuo Mirko Šamija, star oko 30 godina, bio je sudac u Travniku, te Magdalena Damjanović, stara 17 godina. Magdalena je poginula koncem ljeta, a Šamija početkom jeseni 1993.

Još jedan muškarac, prezimenom Buhić, Markov brat, poginuo je od snajpera, samo ne znam kako mu je ime. Još su neki iz Busovače poginuli, samo mi ne znamo imena ni prezimena.

Ja svaki dan odem do Buhinih Kuća, zaogrnem se u plahtu. Svu čistu robu iz ormara izbacili su mi vani i izgazili. Što god sam našla u kući ništa više nije za uporabu”.

Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:

“Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: ‘Da se raspremim za spavanje ili ne?’ Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati.

Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu.

‘Ustajte ustaše! Za dom spremni!’, dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala.

Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen.

Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik.

Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava s udaljenosti od četiri-pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: ‘Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu’.

Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od nj ih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim.

Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u.

Kad sam došla do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i meni rekao da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac. Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti”.

Više svjedoka je iznijelo svoje viđenje stravičnog događaja u selu Šantići, zaselak Buhine Kuće. Tako jedan navodi da je odvedeni Mirko Vidović nosio nadimak Pitalo. Vojnici Armije BiH su civile izgonili iz kuća, bacajući u prostorije bombe. Neke civile su ubijali, neke puštali da bježe, kao Dragutina Buhića. Jedan očevidac je iznio tužnu priču o malom Danijelu, djetetu od godine dana.

U njegovu majku Ankicu Grabovac vojnici Armije BiH ispalili su rafal. Svjedok je uzeo malog Danijela u naručje i bježao s njim prema Vitezu. Mali Danijel je ubijen u svjedokovu naručju iz puške u vrijeme bijega. Taj svjedok tvrdi da je vidio tijelo ubijene Ankice Vidović kako leži na lijevom boku i tijela još triju ubijenih žena koje nije mogao prepoznati jer su im lica bila okrenuta prema zemlji.

Selo Šantići, zaselak Buhine Kuće postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine stavile pod svoj nadzor vojnom akcijom. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji iz Buhinih Kuća i Kremenjača, 21. siječnja 1994. godine, izvučena su tijela devetorice pripadnika postrojbi HVO-a koji su bili živi zarobljeni, ali su pri identifikaciji nađeni svezani žicom.

Ruke su bile vezane svima, a nekima i noge i ruke zajedno. Svi su bili samo u donjem rublju. Nekima su bile prostrijeljene šake, ruke u ramenima i u laktovima slomljene, vidljivi su bili ubodi oštrim predmetima po vratu, u prsa i tragovi tupih udaraca po glavama. U oružanim postrojbama Armije BiH bilo je dosta mudžahedina, mahom Arapa.

Ukupno je ovdje ubijeno 26 osoba, a medu njima su četiri žene. U vremenskom razdoblju od 20. siječnja do 2. ožujka 1994. godine u prostorijama Crvenog križa u Vitezu sva tijela su identificirana i to:

  • dana 20. siječnja 1994. godine identificirani su:

Mario Buligović, Josipov, rođen 1972. u Australiji, nastanjen u Novom Travniku; Smiljan Papić, Vlatkov, rođen 1969. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Ivan Kreševljak, Zrinin, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Novko Jurić, iz Lončara, nastanjen u Vitezu; Ivica Lovrenović, Antin, rođen 1967. u Đelinovcu, nastanjen u Novom Travniku; Anto Božić, Matin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mario Barešić, Markov, rođen 1974. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mladen Grgić, Rafailov, rođen 1973. u Jajcu, nastanjen u Novom Travniku; Toni Jazvić, Ivanov, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Goran Kafadar, Mijin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku i Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u Jajcu, nastanjen u Buhinim Kućama.

  • dana 14. veljače 1994. godine identificirani su:

Draženko Jutanda, Đurin, rođen 1960. u Vitezu; Dragica Petrović, Đordeva, rođena 1958. u selu Kratine; Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u selu Janja i Nikica Totić, Blažov, rođen 1969. u Janjcu, općina Zenica.

  • dana 17. veljače 1994. godine identificirani su:

Stjepan Ramljak, Stipin, rođen 1941 i Petar Perković, Stjepanov, rođen 1940. u Šantićima.

  • dana 26. veljače 1994. godine identificiran je

Nikola Janković, rođen 1932. godine.

  • dana 2. ožujka 1994. godine identificirani su:

Ankica Grabovac, Zdravkova, rođena Jurešić; Nikola Jurić, Ilijin, iz Kule, Travnik; Dražen Vidović, Mirkov, rođen 1974.; Mirko Šafradin, Ilijin, rođen 1960.; Drago Vidović, Antin, rođen 1950.; Ana Vidović, Antina, rođena Barešić, 1952. i Mirko Vidović, Antin, rođen 1952. godine.

Marko Buhić je nađen svezanih ruku i nogu zajedno. Identificiran je u dva navrata, jer mu je tijelo bilo prepolovljeno, što govori o brutalnom ubojstvu.

U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće, postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene. U zločinima su se naročito istakli Fidija i Bećo Kahriman, koji su jednog uhićenog hrvatskog civila razapeli na križ, a potom ubili rafalima iz automatskih pušaka.

Haris Kahriman je ubio ranjenog vojnika HVO-a koji je bio bespomoćan. Haris, Jasmin i Edo Tokalić, sva trojica iz Maljina, vezali su sedam hrvatskih vojnika žicom i potom ih ubili. Zero Beganović iz Moševice u napadu na Buhine Kuće ubio je troje djece. Uz spomenute pripadnika Armije BiH za zločine su također odgovorni Mirsad Kahriman; Haris Huskanović, zvani Hamza; Mehmed Huskanović iz Sarajeva; Kemal Turković; Faik Turković, zapovjednik mudžahedinske jedinice “Gerila” i nekoliko pripadnika jedinice “Gerila”.

U ratnim sukobima između HVO-a i Armije BiH, a u obrani područja općine Vitez od muslimansko-bošnjačkih napadača, oštećeni su i sakralni objekti. Župna crkva Sv. Jurja, izgrađena 1896./90. a obnovljena oko 1930. godine, 6. srpnja 1993. godine pogođena je jednom razornom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH. Načinjena je velika šteta, ali na sreću nitko nije povrijeđen.

Vrijedni župljani i viteški franjevci brzo su popravili načinjenu štetu. Ta crkva bila je i ranije metom topništva Armije BiH, ali su brojni projektili padali nedaleko od crkve. Očito je da se Armije BiH bolje naoružala i da su se topnici uvježbali gađati i sakralne objekte.

Župna kuća koja je sagrađena 1941., a proširena 1972./75. godine, oštećena je početkom prosinca 1993. godine granatom ispaljenom s položaja koje je držala Armija BiH.

Zavjetnu crkvu Majke Božje na brdu Kalvariji, u studenom 1993. godine je granatiralo topništvo Armije BiH. Filijalna crkva u Dubravicama, Stanica, sagrađena 1984. godine, u drugoj polovici 1993. je oštećena. Stradali su krov i prozori.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1989. osnovana Hrvatska demokratska zajednica

Objavljeno

na

Objavio

U subotu 17. lipnja 1989. u Zagrebu je održana osnivačka skupština HDZ – Hrvatska demokratska zajednica.

Sljedećih 28 godina članovi HDZ-a predvodili su borbu za neovisnost, teritorijalnu cjelovitost, međunarodno priznanje i afirmaciju Hrvatske, a i danas HDZ ostaje središnja politička snaga daljnjeg razvoja zemlje.

Na današnji dan, 17. lipnja 1989. osnovana je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u prostorijama nogometnog kluba “Borac” nedaleko od Jaruna (kasnije preimenovanog u NK Jarun). Osnivačkoj skupštini, koja je bila održana u tajnosti zbog straha od komunističke milicije, prisustvovalo je samo 48 ljudi.

Dr. Franjo Tuđman je u uvodnom govoru naglasio da ako milicija upadne, stranka će se smatrati osnovanom. Branimir Glavaš navodno je predložio Tuđmana za predsjednika stranke, što su svi prisutni na glasovanju podržali. Potpredsjednicima su postali Vladimir Šeks, Dalibor Brozović i Krešimir Balenović. Za počasne predsjednike imenovani su Petar Šegedin i Šime Balen, a Milivoj Slaviček postao je predsjednik Središnjeg odbora stranke, piše narod.hr.

Među prisutnima bili su još i Josip Manolić, Ivan Bobetko i Neven Jurica.

HDZ je službeno upisan u registar političkih stranaka tek sljedeće godine, 5. veljače 1990., nakon što je okupljanje u stranke zakonski dozvoljeno od strane tadašnjeg Račanovog vodstva KPH.

Projugoslavenski i prosrpski dio SKH htio je spriječiti na svaki način upisivanje HDZ-a u registar stranaka smatrajući je „ustaškom strankom koja želi raspad Jugoslavije“.

Na čelu sa dr. Franjo Tuđmanom HDZ je postao pokret pod kojim je hrvatski narod organizirao obranu protiv velikosrpske ideje.

Zbog toga je HDZ od samog početka bio pod namjerom unutrašnje i vanjske diskreditacije i pokušaja uništenja.

Osobiti udar na HDZ i dr. Franju Tuđmana izvršen je 1994. od strane grupe utjecajnih i vodećih članova okupljenih oko Stjepana Mesića i Josipa Manolića koji, na sreću, nije uspio.

Kasnije je isti dvojac predvodio u javnosti proces tzv. detuđmanizacije koji je praktički bio pritisak na odricanje HDZ-a i hrvatske politike od uloge i ideja koje je simbolizirala osoba dr. Franje Tuđmana.

Nažalost, to je bilo prihvaćeno čak i od dijela vodstva HDZ-a, pa je tek zahvaljujući pojedincima u HDZ-u, braniteljima i hrvatskim domoljubima općenito taj perfidini projekt rastakanja Hrvatske doživio propast.

 

Svečanom akademijom HDZ u ponedjeljak obilježava 30. obljetnicu osnutka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Posljednji tekst dr. fra Radoslava Glavaša: Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno posljednji tekst koji je napisao i objavio dr. fra Radoslav Glavaš imao je naslov “Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu”. Tekst je pročitao na zagrebačkome Radiju u ožujku 1945., a potom je objavljen i u zagrebačkim Novinama. Govori o strašnome komunističko-partizanskom zločinu nad hercegovačkim franjevcima na Širokome Brijegu u veljači 1945. Ovdje tekst donosimo prema knjizi Glavaševih izabranih članaka koju je priredio Branimir Donat.

Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Srbokomunisti poubijali su svećenike, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike, s razloga, što su ljudi uz narod, iz kojega su nikli

Komunističko-boljševička promičbena služba u Beogradu objavila je nedavno u više navrata neistinite vijesti o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog Brijega u ruke partizana. Prije toga hercegovački franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim vijestima. Jamačno komunisti nisu imali razloga napadati franjevce.

Kad je Široki Brijeg pao u ruke partizana, razorena je velika franjevačka gimnazija, crkva, samostan i konvikt vanjskih đaka teško su oštećeni i opljačkani.
Franjevački nastavnici i dušobrižnici zatvoreni su u jedan bunker, poliveni benzinom i zapaljeni.
Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgradu, zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Ljubuškog, a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su neprijateljski zrakoplovi.

Sve je to učinjeno od strane komunista i partizana na veliko zaprepaštenje hercegovačkog puka, jer je na taj način Hercegovačka franjevačka provincija upravo na svoju stotu godišnjicu opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi njeni članovi poubijani.

Sigurno su se sami komunisti prestrašili svoga nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvoločan postupak prema njima. To se dade zaključiti iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pristup na Široki Brijeg, da dobro neupućeni pristaše partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom Monte Cassinua, porušenom i zapaljenom, s garištem poškropljenim krvlju franjevaca – profesora i dušobrižnika

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama stoljetnog rada franjevaca. Klasični pjesnici izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore a komunisti su taj prizor upriličili, da sami uživaju u ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti.

Franjevci su bili dugi niz desetljeća u ovom zabačenom dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapadno-europske kulture i uljudbe i sada u tom njihovom poslanju bivaju spriječeni na brutalan način: ubijanjem. Uljudbena misija franjevaca na Širokom Brijegu obustavljena je tako da su nastavnike jednostavno strijeljali pred oltarom. Okrutni ubojice nisu se usudili spomenuti javnosti imena žrtava. Majstori u skupnim ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svjetlu. Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komunisti franjevce na Širokom Brijegu, kad među ubojicama ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili hrvatski rodoljub?

radoslav glavas

Dr. fra Radoslav Glavaš

Ubiše ih u ime Moskve, za volju komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda, koje nisu izrečene od hrvatskih državnih sudova. Hrvatskim državljanima može da sudi samo hrvatski sud za propuste i pogriješke nacionalnog značaja, a za prekršaje ćudorednog karaktera zakonita crkvena oblast. Zakonita opstojnost sudova i materijalno pravo na temelju kojega se sudi ne može biti samovolja narodno disparatne šačice ljudi, koja je ubačena na hrvatsko državno područje.

Oduzeti život nekom Hrvatu može se samo na temelju hrvatskih državnih zakona, a ne na temelju samovolje, koja izvire iz mržnje na sve, što je hrvatsko. Tu se ne radi samo o kakvom sudskom postupniku, nego o etičko-povijesnoj podlozi državnog zakona. A hrvatskom građaninu može se suditi isključivo na temelju hrvatskog državnog prava, pod kojim izrazom ne treba razumjeti zbir samo povijesnih povelja, nego skup državnih zakona, koji niču iz hrvatskih povijesnih povelja, oslanjaju se na hrvatsku prošlost i izviru iz hrvatskih državnih potreba.

Stoga je svako oduzimanje života hrvatskom narodnom pripadniku izvan okvira hrvatskog državnog prava ili pače protiv njega, nenadležno, protuzakonito i nećudoredno. Komunisti su prema tome počinili umorstva nad hrvatskim građanima, pa im stoga ne možemo priznati niti to, da su ratni zločinci – koji izraz ne znači ništa ili svašta, kako mu tko hoće pridati značenje – oni su jednostavno zločinci nad hrvatskim narodom.

Ponavlja se slučaj iz drugih zemalja i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u pogoršanom obliku jer su komunisti u našem slučaju poubijali sasvim nepolitičke ljude, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike. Uništiše ih zbog toga što u Hercegovini ne mogoše naći komunističkih pristaša, jer se hercegovački puk nije dao upregnuti u boljševička kola, a tomu svemu bili su krivi franjevci, koji su odgojili narod, kako će ljubiti svoju vjeru i domovinu, te braniti svoje ognjište, a ne služiti narodnim protivnicima. Bolju svjedodžbu franjevcima i narodu nisu komunisti mogli dati nego upravo na taj način, što su priznali, da među njima i povjerenim im pukom nisu našli svojih pristaša.

Kod ovog grubog oduzimanja života nevinim svećenicima imali su Angloamerikanci djelatnog udjela pomažući tvarno i moralno ustanak subverzivnih elemenata na Balkanu protiv Nezavisne Države Hrvatske i njenih pripadnika. U sjećanju hrvatskog naroda ostat će ta činjenica trajno u uspomeni. Protivnici se varaju, ako misle, da se u ovom slučaju radi o kolonijalnom narodu bez kulture i pamćenja. Zlodjela savezničkih pomagača ostat će trajan dokument protivničke zasljepljenosti i mržnje prema malom hrvatskom narodu, kojemu se na nečuven način pokušava oduzeti sloboda i država, uništavaju kulturna dobra i ubijaju duhovni predstavnici. Što bi učinili Englezi kad bi komunisti poubijali na ovaj način njihove svećenike samo zato, jer su Englezi.

Ne znamo, na koji će način angloamerički državnici i publicisti opravdati postupak komunista protiv hrvatskog katoličkog svećenstva. Pokušat će vjerojatno šutnjom preskakati ovakve krvave međaše u povijesti državne izgradnje hrvatskog naroda, no to sadističko prešućivanje hrvatske stvarnosti ne će ni u koliko pomoći stvaranju i održanju „jugoslavenskog“ fantoma. Još manje će moći službeni govornici engleskog krugovala za „jugoslavenska“ pitanja svojim neartikuliranim „jugoslavenskim jezikom“ uvjeriti poznavaoce stvarnog stanja u našoj državi o nekakvim preduvjetima za obnovu Jugoslavije, prelazeći preko hrvatskih žrtava i hrvatske narodne volje za samostalnim državnim životom.

Poklane nevine žrtve potvrđuju nemogućnost zamišljenih osnova u pogledu podjarmljivanja hrvatskoga naroda, uklapajući ga nasilno u bilo kakvu tuđu državu: Angloamerikanci su za obnovu razorenog Monte Cassina i za uništene povijesne umjetnine ponudili cement i željezo. Možda će i razoreni Široki Brijeg biti predmet angloameričke „darežljive ljubavi“ u osnovi poslijeratne tobožnje obnove Europe, ali ne znamo, na koji će način reparirati krvave žrtve: kako će oživjeti kosti franjevačkih lešina pod ruševinama gimnazije na Širokom Brijegu. Žar iz nevino prolivene krvi sukljat će prema nebesima kao trajan ukor zločincima i njihovim pomagačima.

Žrtve franjevaca bit će zalog za sretnu budućnost hrvatskoga naroda, njegove države i zemlje, koja je natopljena dragocjenom krvlju njenih sinova. Komunističke horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i njihova uništena kulturna dobra budu, u nizu ostalih gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost.

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod. (Dr. Radoslav Glavaš)

Budući da je od 1941. do 1945. obnašao visoku službu u Vladi NDH, fra Radoslav dr. Glavaš zacijelo je najkontroverzniji među svim ubijenim hercegovačkim franjevcima. U posjedu sam nekih novih dokumenata vezanih za njegovo djelovanje u navedenom razdoblju pa ih ovdje u skraćenom obliku predstavljam javnosti. Budući da je dio tih dokumenata već prije držao u rukama i dijelom objavio biskup dr. Ratko Perić, u točki I. osvrćem se na njegov članak, a potom u točkama II., III. i IV. predstavljam same novootkrivene dokumente koji se čuvaju (barem njihovi prijepisi) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

I.
U 4. broju časopisa Hercegovina franciscana objavio sam opširan životopis fra Radoslava dr. Glavaša, hercegovačkog franjevca, pročelnika bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Vlade NDH 1941. – 1945. (str. 191. – 242.). Na to se osvrnuo biskup dr. Ratko Perić u Službenom vjesniku hercegovačkih biskupija (br. 1/2009., str. 77. – 89.), potom opet u istome Vjesniku (br. 3, str. 280. – 282.) nakon što je uredništvo Službenog vjesnika odbilo objaviti moj osvrt na prvi biskupov prilog i prije nego što je tekst bio igdje objavljen, što je zacijelo više nego neuobičajena praksa. Moj je, pak, osvrt na biskupov prvi prilog objavljen u Hercegovini franciscani, br. 5 (str. 551. – 556.) krajem 2009. pod naslovom Franjevački »vjekovni« mentalitet?

Zanimljivo je da se preuzvišeni biskup u svome drugom interventu uopće ne osvrće na glavni predmet njegova prvoga interventa i moga odgovora koji mu je bio dostupan u rukopisu, a to je pitanje iskvarenoga »franjevačkog mentaliteta« pa nije jasno je li još tako uvjeren u tu svoju tezu. U drugom interventu preuzvišeni biskup ističe pitanje o bijegu fra Radoslava dr. Glavaša pred partizanima u svibnju 1945. te dokazuje da je on stvarno pobjegao iz Zagreba, da je bio među desetinama, možda i stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila koje su Englezi izručili partizanima koji su ga potom uhitili, sudili na smrt i, konačno, vjerojatno početkom srpnja 1945. strijeljali.

Da bi dokazao svoje teze, biskup navodi Izjavu dr. Radoslava Glavaša koju je dao pred partizanskim istražiteljima u Zagrebu 10. lipnja 1945., a koja se čuva (barem njezin prijepis) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu HR-HDA-1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, Serija tematskih cjelina u skupini vezanoj uz Katoličku crkvu (izvorna signatura SDS RSUP SRH: 001.1.6, kut. 8).

Slijedeći taj trag i sâm sam uspio dobiti navedenu Glavaševu Izjavu, ali i ne samo nju nego i druge dokumente koji se nalaze u mapi vezanoj za njega. Tako se nakon Izjave od 10. lipnja 1945. (str. 4. – 8.) u Glavaševoj mapi u HDA-u nalaze i sljedeći dokumenti: prijepis članka iz Hrvatskog naroda od 4. lipnja 1941., br. 110, str. 13., pod naslovom Ustaška borba na Širokom Brijegu (u prijepisu str. 17.); Glavašev članak iz Spremnosti od 10. listopada 1943., br. 85, str. 3., pod naslovom Talijanska bilanca i Hrvati; Držanje talijanskih vojničkih svećenika u okupiranim našim krajevima (u prijepisu str. 18. – 20.); Zapisnik od 13. VI. 1945 godine; Predmet: Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša (str. 21. – 27.); Promemoria: Hrvatska pravoslavna crkva, službeni dopis Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja NDH – Odjel za bogoštovlje, upućen Ministarstvu vanjskih poslova NDH, br. 39/1945. (bez nadnevka, ali je vjerojatno riječ o prvim danima 1945.), koji je vlastoručno potpisao, a zacijelo i napisao fra Radoslav dr. Glavaš (str. 29. – 32.). Uvjeren da će i ovi novi dokumenti dodati barem kakvu novost vezanu za život fra Radoslava dr. Glavaša, stavljam ih ovdje na uvid široj javnosti.

Najprije se, dakako, valja osvrnuti na pitanje vjerodostojnosti navedenih dokumenata, osobito Glavaševe Izjave (str. 4. – 8.) i još više Zapisnika od 13. VI. 1945 godine (str. 21. – 27.). Biskup Perić nekako prejednostavno prelazi preko pitanja autentičnosti Izjave, »prepuštajući to pitanje stručnjacima« (Biskupovi osvrti: Biskup Čule i pročelnik odjela za bogoštovlje Glavaš, Službeni vjesnik, br. 3/2009., str. 280.), ne ulazeći u okolnosti u kojima je Izjava nastala. Nedvojbeno je da ju je Glavaš napisao u stanju teške tjelesne i psihičke torture, svjestan da je njegov život na kraju i da nepriznavanje onoga što mu se stavlja na teret može prouzročiti nove teške torture prije konačnoga smaknuća. I ne odnosi se ta konstatacija toliko na Izjavu koliko na Zapisnik sastavljen tri dana nakon nastanka Izjave.

U tom zapisniku ima toliko nelogičnosti i nategnutosti da je nedvojbeno da je Glavaš bio prisiljen potpisati ono što nikada nije rekao, ono što su njegovi »islednici« željeli da on kaže i potpiše. To se, dakako, ne odnosi na čitavi Zapisnik, nego na one dijelove koje su isljednici naknadno umetnuli u Glavaševu izjavu i uklopili u cjelovit tekst. O tome ću kasnije nastojati donijeti nekoliko konkretnih dijelova teksta Zapisnika koji bi trebali potvrditi tu moju tvrdnju. K tome, ni Izjava od 10. lipnja ni Zapisnik od 13. lipnja ne nose na sebi Glavašev potpis pa je jasno da je riječ o prijepisima i jednoga i drugoga dokumenta.

Budući da zasada nemamo na raspolaganju ni jedan ni drugi dokument u izvorniku, nego samo u prijepisu, ne možemo tvrditi čak ni to da ih je Glavaš ikada uopće potpisao. A ako i jest, što je vjerojatno, onda je još upitnije jesu li to stvarno njegove autentične misli (osobito u Zapisniku) ili je bio prisiljen potpisati ono što su od njega tražili isljednici. Ja sam, pogotovo vezano za Zapisnik, u potpunosti uvjeren da je riječ o ovoj drugoj mogućnosti.

Mogao bih se mirne duše složiti s biskupovim mišljenjem da se njemu čini »da je onaj dio (Izjave) u kojem dr. Glavaš govori o svome povlačenju, zajedno s hrvatskom Vladom, u Austriju, doista vjerodostojan« (SV, br. 3/2009., str. 281.). Po svemu sudeći, Izjavu je pisao sam Glavaš pa u njoj nema kasnijih interpolacija njegovih isljednika pa ne bi trebalo sumnjati u to da je i on sam došao do Austrije iz koje je bio vraćen partizanima. On, naime, toliko uvjerljivo piše o tome povlačenju, s tolikim detaljima (Glavaševa mapa u HDA: str. 5. – 6.; u biskupovu tekstu str. 281. – 282.), da ne treba dvojiti da je i sam u tome sudjelovao. To, pak, nipošto ne niječe pričanje njegova rođaka, sada već davno pokojnoga isusovca p. Glavaša (objavljeno u HF, br. 5, str. 556.), da je susretao fra Radoslava u pritvoru u Zagrebu te mu savjetovao da bježi na što je ovaj tvrdoglavo odgovarao: »Ne ću bježati, nisam kriv!« To se, dakako, odnosi na razdoblje nakon povratka s austrijske granice do koje je, sve su prilike, dospio i sam fra Radoslav dr. Glavaš.

Ostaje nejasno zašto je Ruža Bajurin bila uvjerena da Glavaš nije bježao pred partizanima nego da je čitavo vrijeme ostao kao i zašto se do sada redovito pojavljivalo takvo mišljenje. Možemo samo pretpostaviti da u tolikoj zbrci nije imala uvida u Glavaševo kretanje, a ni saznanja da on nije ostao u Zagrebu nego se i sam zaputio prema austrijskoj granici. U svakom slučaju, osobno sam sklon povjerovati u to da Glavaš nije dočekao partizane u Zagrebu nego im je zajedno s mnoštvom bio izručen na austrijskoj granici i onda vraćen u Zagreb na suđenje pred partizanskim sudom. To, pak, ništa ne govori ni o njegovoj krivnji ili nevinosti, a ni o njegovoj (ne)prikladnosti za uzdizanje na čast oltara kako to zaključuje i sam biskup Perić: »Eventualni bijeg fra Radoslava Glavaša pod okrilje saveznika nije nikakav dokaz ni da je kriv ni da nije kriv. Pa ni s moralne strane: bilo je nevinih koji su bježali, i krivaca koji su ostali. Pogotovo kad je u pitanju krivnja u očima bezbožnih i besavjesnih komunističkih partizana!« (SV, br. 1/2009., str. 89.; isto u SV, br. 3/2009., str. 280.)

Drugo je pitanje Glavašev odnos prema biskupu Čuli pa i prema apostolskom vizitatoru pri Hrvatskom episkopatu R. Marconeu. U navedenoj Izjavi Glavaš piše da je, nakon što je Vlada NDH odbila »primiti na znanje« imenovanje novih biskupa Petra Čule u Mostaru i Janka Šimraka u Križevcima, upravo on bio pozvan u nadbiskupski dvor u Zagrebu gdje su mu nadbiskup Stepinac i vizitator Marcone priopćili da je »izopćen iz Katoličke crkve«, smatrajući njega odgovornim za takav postupak Vlade. Na to Glavaš piše: »To dakako nije stajalo, jer nisam bio kompetentan.« Takvo bi Glavaševo tumačenje valjalo konačno uzeti kao ispravno jer je on očito osjećao da nema udjela u toj odluci Vlade NDH pa da za to ne može ni snositi posljedice.

U nastavku Glavaš dodaje da mu je kasnije Marcone poručivao da dođe k njemu, ali je Glavaš »ostao uporno kod svoga stanovišta da nema(m) kod njega što tražiti ni moliti« (Glavaševa mapa u HDA, str. 6.; biskupov tekst, SV, br. 3/2009., str. 281.). Iz te rečenice biskup Perić izvodi dalekosežne zaključke. Tako kaže da bi danas, da je Glavaš nakon raspisa ministarstva protiv nepriznavanja imenovanja dvojice novih biskupa dao neopozivu ostavku na svoj visoki položaj, to »bila jedna od važnih točaka u današnjem istraživanju njegova lika i djela u postupku “Fra Leo Petrović i 65 subraće”.«

Zaključuje: »Zašto je fra Radoslav Glavaš uporno odbijao susresti se s benediktinskim opatom, predstavnikom Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu, i kod kojega – kako piše – nije imao što “tražiti ni moliti”, pa i nakon Marconeovih poruka preko Stepinčeva tajnika, ostat će Glavaševa tajna. Tajna koja će se morati nekako otkriti i rastumačiti prije nego se formalno “zatraži i zamoli” od te iste Svete Stolice da ga uzme u postupak za beatifikaciju!« (SV, br. 3/2009., str. 282.) Meni ove riječi zvuče odveć kruto jer ne mislim da bi negativan odnos jedne osobe prema drugoj, pa makar ta druga bila i apostolski vizitator, trebao i smio biti ključan u nečijem postupku beatifikacije. Naime, sama činjenica da je netko apostolski vizitator još uvijek ne govori da je on svet i da mu u svemu treba povlađivati i s njime se slagati tim više što ovdje nema nikakve naznake da bi Glavaš odbijao ili prezirao štogod u nauku Katoličke crkve pa čak niti u disciplini Crkve.

Jednostavno se nije osobno slagao s Marconeom držeći da je nepravedno izvrgnut izopćenju pa stoga nije imao ni želje s njim se viđati. Držim da je prejaka biskupova formulacija da bi Glavaševo izbjegavanje Marconea moglo biti velikom zaprjekom u postupku njegove beatifikacije. Jer, po svemu sudeći, razlozi za to »izbjegavanje« bili su političke, a ne crkvene naravi. O tome će biti riječi u tekstu koji slijedi.

Možda, naime, o tome možemo više saznati iz Zapisnika od 13. lipnja. Kako sam već spomenuo, očito je da u tom zapisniku ima naknadnih interpolacija pa vjerojatno nikada ne će biti jasno što je tu Glavaševo, a što su mu podmetnuli i prisilili ga da potpiše. U svakom slučaju, nedvojbeno je da je Glavaševa odbojnost prema Marconeu bila motivirana političkim razlozima, točnije Glavaševim uvjerenjem da je i sam Marcone, inače rodom Talijan, makar u službi Svete Stolice, u najvećoj mjeri podržavao talijansku državnu politiku koja je, sve dok Italija 1943. nije kapitulirala, izravno radila protiv hrvatskih državnih interesa.

Tako Glavaš odgovara u Zapisniku: »Uvijek sam zazirao od rimskih političara, vatikanskih i kvirinalskih, pa i u slučaju Dr. Marconea. K njemu iz principa nisam htio ići niti se kod njega pojaviti.« Nakon što ga je Marcone izopćio zbog gore spomenutih biskupskih imenovanja (»što nisam primio na znanje, poričući mu kompetenciju, budući sam ja redovnik«), više se s njime nije nikada susreo. »Zvao me, ali nisam htio iz više razloga, a najdublji je razlog moja instinktivna odbojnost prema rimskoj politici na Balkanu, koja je imala kobnih posljedica za narod.« O tome je Glavaš već pisao u svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj je obradio svećenika Jakšu Čedomila, poznata borca protiv talijanaša u Dalmaciji.

Marconeov tajnik Giuseppe Massucci i sam Marcone bili su »kopča izmedju talijanske soldateske i Vatikana na ovome dijelu Balkana i taj konkubinat imao je teške i neželjene posljedice za čitav naš narod.« (Glavaševa mapa u HDA: str. 23.) Iako sam uvjeren da ova posljednja rečenica nije izvorno Glavaševa nego njegovih isljednika, ipak je nedvojbeno da on s Marconeom nije želio bliskije kontakte zbog političkih, a nikako ne zbog vjerskih stvari ili crkvenih normi. Možda je to »tajna« o kojoj govori biskup Perić? Dakako, upitna je Glavaševa tvrdnja da on kao redovnik nije spadao pod »kompetenciju« apostolskog vizitatora jer je Marcone ipak bio predstavnik Svete Stolice. K tome, Glavaš pretpostavlja osobne animozitete svojoj političkoj funkciji i pokazuje da nije bio rođen za političara.

II.
U nastavku bih želio reći nešto više o samim dokumentima koje sam gore nabrojio, a osobito o Zapisniku od 13. VI. 1945 godine. Taj je dokument, koji ima podnaslov Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša, od iznimne važnosti jer se upravo njime javni tužitelj Jakov Blažević poslužio kao krunskim dokazom na suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946., o čemu je pisao i u svojoj knjizi Tražio sam crvenu nit (Zagreb, 1976., str. 127.; usp. HF, br. 4/2008., str. 230. –231.).

U Zapisniku Glavaš odgovara na osam pitanja: 1) tko je dolazio k njemu u Ministarstvo i s kakvim razlozima; 2) kakvi su bili njegovi odnosi s fra Dionizijem Juričevim i fra Justinom Medićem koji su radili u vjerskom odjelu Ponove koja je bila nadležna za »prekrštavanje« i imovinu Srpske pravoslavne crkve; 3) kakve su bile njegove veze s Ivom Bogdanom; 4) što je razgovarao s dr. Milom Budakom vezano za »prekrštavanje Srba«; 5) iscrpan pregled rada dr. Marconea, »papinog legata u NDH«; 6) kako je došlo do zasjedanja biskupske konferencije u Zagrebu u ožujku 1945.; 7) što zna o nastojanju dr. Šimraka, križevačkoga grkokatoličkog biskupa, oko prevođenja Srba u Grkokatoličku crkvu; 8) kakvi su bili odnosi višega katoličkog klera prema vlastima NDH i poglavniku.

Glavašev odgovor na prvo pitanje može se svesti na to da je k njemu u ministarstvo dolazilo mnoštvo ljudi s raznim problemima, osobito vezano za »službene potrebe svoje vjere ili osobe«, kao i oni s kojima ga je vezala ljubav prema književnosti. Zanimljiviji je odgovor na drugo pitanje. U Ponovi je bio vjerski odjel čije djelatnike, također franjevce, Glavaš ne ocjenjuje visokom ocjenom: Dionizije Juričev, pripadnik dalmatinske Franjevačke provincije sv. Jeronima, te Justin Medić, pripadnik Hercegovačke franjevačke provincije koji je u kolovozu 1941. samovoljno otišao u Zagreb zbog čega je bio isključen iz Provincije te 20. listopada 1942. sekulariziran i postao član Đakovačke biskupije.

Oni su u Ponovi bili zaduženi za vjerske prijelaze, osobito s pravoslavlja na katoličanstvo. Ponekad su posjećivali Glavaša, ali on nikada nije stupio nogom u njihov ured. Za Juričeva kaže da je »čovjek vjetrogonjast, neozbiljan i do srži odan Paveliću, dok je Medić obični mediokritet, komu sam u srednjoj školi morao pisati zadaće«. S njima nije imao što puno raspravljati jer nisu bili dorasli, »to su bili ljudi zanosa i odanosti, jer su bili ustaše-emigranti, ali do kraja nesposobni ljudi, pa je jamačno i njihova nesposobnost doprinijela ukidanju vjerskog odsjeka početkom 1943. g.«

Juričev je smrtno stradao 16. rujna 1943. kod mjesta Butiga, između Sinja i Splita, u 28. godini života u partizanskom napadu na postrojbe hrvatske vojske koja je, nakon kapitulaciji Italije, putovala da bi preuzela vlast u Splitu (J. Sopta, Znali su zašto umiru; Stradanja franjevaca Provincije sv. Jeronima u Drugom svjetskom ratu, Zadar, 1999., str. 11. – 14.; A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 296.). Medić je preživio rat i poraće, a prema nekim vijestima nakon rata je živio u Nizozemskoj gdje je i umro kao svećenik.

Što se tiče imovine Srpske pravoslavne crkve ni oni u vjerskom odsjeku nisu imali veze s time, nego je u Ponovi postojao i odsjek za imovinu iseljenih osoba ili osoba koje su napustile teritorij NDH. Glavaš se, pak, u tadašnjem ministarstvu zauzimao da i pravoslavna crkva mora imati imovinu kako bi mogla funkcionirati pa je u nekim slučajevima i isposlovao da se Crkvi vrate oduzeta imanja.

O svome odnosu s Ivom Bogdanom, šefom promidžbe NDH, kaže da su se poznavali površno, a s njim se pred kraj rata susreo dvaput i to oba puta službeno, vezano za sazivanje biskupske konferencije o čemu će biti više govora u 6. točki. S Milom Budakom bio je blizak, što je poznato iz brojnih drugih izvora, ali naglašava da se s njime nije slagao u jednome: Glavaš je u razgovoru s Budakom o Srbima rekao da »pravoslavnu crkvu treba u Hrvatskoj priznati i dopustiti joj djelovanje«, dok je Budak smatrao »da Srbe treba ukloniti iz NDH«, tako da on nije bio ni za »prekrštavanje« Srba, nego za njihovo »istrebljenje«.

U 5. točki Glavaš govori o Marconeu o čemu je već bilo govora. Ovdje je nemoguće oteti se dojmu da je drugi dio Glavaševa odgovora u stvarnosti naknadni dodatak koji su ubacili njegovi isljednici i prisilili ga da i to potpiše (ako je uistinu ikada išta potpisao!). Od one gore već navedene rečenice o sprezi »talijanske soldateske i Vatikana« pa sve do kraja te točke tekst je pisan po narudžbi i malo je vjerojatno da bi to moglo biti Glavaševo mišljenje. Tako se u tekstu govori da je Marcone istodobno bio »papin delegat u NDH« i »šef talijanskih svećenika na Balkanu, a poznato je, da vojni svećenici talijanski nisu bili ništa drugo nego uhode Vatikana na Balkanu. (…) Jedinstvena je činjenica u povijesti diplomacije, da jedan papin delegat bude u isto vrijeme šef vojnih svećenika u ovoj zemlji, koja je okupirana od talijanske vojske.«

Nastavlja da »nam je pretila« opasnost »od ujedinjenih snaga rimskoga političkog katolicizma i službene talijanske imperijalne politike«. Cilj je bio proširiti na čitavi Balkan ono što se već zbilo u Istri, a to je »uska suradnja rimske crkve i talijanske države oko potiskivanja slovenskog elementa na Balkanu«. Nakon kapitulacije Italije Marcone mijenja ploču te počinje podržavati NDH, a u zadnje je vrijeme neobično toplo govorio o Paveliću te bio njegov čest gost dok su se stalno pronosili glasovi da će »Vatikan sigurno uspjeti spasiti NDH kod saveznika u slučaju propasti Njemačke«. Marcone je slao »povoljne izvještaje o NDH u Vatikan«. Moglo se zaključiti da mu je »bilo mnogo stalo do očuvanja NDH« što znači da je i vatikanska politika pod svaku cijenu željela očuvati NDH.

Na kraju, Glavaš je čuo da je Vatikan dao Marconeu instrukcije da »postupak oko prelaza – makar taj prijelaz bio iz straha i pod prisilom – treba pojednostaviti, da prijelaz bude što brži«. Uistinu je teško ne uvidjeti da je većina ovih teza zapravo komunistička promidžba protiv Vatikana i Crkve, kao i Marconea koji se još uvijek nalazio u Zagrebu. Ako se ima na umu da su partizani smatrali Nezavisnu Državu Hrvatsku zločinačkom tvorevinom, onda je, dakako, zločin (Vatikana) i podržavati takvu tvorevinu, a velika je odgovornost i samoga apostolskog vizitatora. Na prvi se pogled vide neke nelogičnosti, primjerice da je Marcone bio »šef talijanskih vojničkih svećenika na Balkanu«, što je potpuno nemoguće niti to može biti Glavaševa izjava, kao i to što ga se stalno naziva »papinim delegatom u NDH« što on nikada nije bio, već samo apostolski vizitator pri Hrvatskom episkopatu, a pogotovu da bi Vatikan odobrio »pojednostavljenje« ili ubrzanje vjerskih prijelaza kad je sam Glavaš opširno govorio o izričitom otporu Crkve takvoj praksi (usp. Glavaševu Izjavu, str. 6. – 7.).

Upravo u ovom drugom dijelu odgovora na 5. točku toliko se puta ponavlja da je Glavaš »čuo« ovo ili ono, da se o nečemu »pričalo«, da on »pretpostavlja«, da nikad nije bio u posjedu dokumenata o kojima govori i tome slično. Upadljivi su i srbizmi koje Glavaš kao izvrstan znalac hrvatskoga jezika nikada ne bi izgovorio ili zapisao, primjerice opasnost koja je »pretila«, ono što se »dešavalo« u Istri, »potiskivanje slovenskog (umjesto slavenskog, m. o.) elementa«, »slovenačke« snage (umjesto slovenske, m. o.), kao i neki drugi stilski postupci.

Osobito je važna 6. točka Zapisnika u kojoj Glavaš pojašnjava kako je došlo do održavanja biskupske konferencije u Zagrebu 24. ožujka 1945. Pišući Glavašev životopis, kada još nisam imao u ruci taj zapisnik, izrazio sam dvojbu nije li njegova izjava, ili »barem dijelovi te izjave sa saslušanja pred komunističkim istražiteljima neposredno po okončanju rata, bila iznuđena prisilom.« (HF, br. 4/2008., str. 231. – 232.) Sada sam, pak, u to potpuno uvjeren: nešto od toga je istina, naime, da je Vladi NDH bilo stalo da episkopat i drugi »vjerski pre[d]stavnici dadu izjave u korist NDH«, ali je posve nemoguće da bi Glavaš izjavio da je »stvarno poslanica preuzela političke sugestije Ive Bogdana i naravno garnirala to drugim mislima sakralnog karaktera, da poslanica ne ispadne kao politički pamflet«.

O poslanici kao o pamfletu mogao je govoriti samo partizanski isljednik, a nikako ne i Glavaš, koji je bio višegodišnji visoki službenik u Vladi NDH. Sve ono što je zabilježeno u 6. točki tako sliči partizanskim krivotvorinama i njihovoj propagandi da je nemoguće oteti se dojmu da su oni fakti koje je Glavaš znao i zabilježio o biskupskoj konferenciji bili tako preformulirani da bi se u pogodnom trenutku mogli koristiti protiv »velikih igrača« kao što se to onda u stvarnosti dogodilo na suđenju nadbiskupu Stepincu. I sami je ministar pravosuđa Canki pred partizanskom ispitnom komisijom izjavio da je »konferencija sazvana na želju, na inicijativu nadbiskupa« (HF, br. 4/2008., str. 232.), a ne poglavnika, i to radi dušobrižničkih i općenacionalnih razloga, a nipošto ne radi bezuvjetnog očuvanja NDH, što je javni tužitelj Jakov Blažević ustrajno i bezuspješno želio podmetnuti Stepincu.

Na pitanje o biskupu Janku Šimraku Glavaš je izjavio da je Šimrak nastojao da što više pravoslavnih, koji su se odlučili na prijelaz u drugu Crkvu, prijeđe upravo u grkokatoličku crkvenu zajednicu jer je njima to, zbog obreda, bilo najlakše prihvatiti. Koliko je sve stvarno Glavaševa, a koliko isljednikova formulacija, teško je reći. U posljednjem, pak, odgovoru opet je nedvojbeno da je dio rečenica zapisao isljednik pa potkučio Glavašu na potpis. Evo primjera tipične partizanske propagande: »Općenito se može reći, da su odnosi izmedju višeg katoličkog svećenstva i vlade bili nadasve srdačni, jer se počelo računati u vladi s podporom katoličke crkve kad bude trebalo čuvati NDH od propasti. Jedino su zagrebački Kaptol i njegovi kanonici bili trajno rezervirani, jer su se bojali da će im država oduzeti imanje. Stoga oni nikada nisu bili skloni NDH, ali ne iz kakvih objektivnih i narodnih razloga, nego iz straha za svoja dobra.«

Baš bi bilo zanimljivo znati kako su to ustaše isplanirale da im biskupi spase državu od propasti?! A ovo o »narodnim razlozima« tako neumoljivo podsjeća na partizane kojima je sve bilo »narodno« pa čak i oni sami »narodno-oslobodilačka« vojska. O Stepincu Glavaš, ili njegov isljednik, bilježi da zna »toliko, da je često bio kod poglavnika« iako je svakomu jasno da su odnosi između Stepinca i Pavelića bili sve prije nego dobri. Dapače, na rubu incidenta. Nemoguće zvuči i rečenica: »Svi su biskupi ipak uživali povjerenje, pa im je svima podjeljeno najviše odlikovanje.« Neki svakako jesu, ali sigurno nisu svi.

III.
Kratko ću se osvrnuti i na druge spise vezane za Glavaša, a čuvaju se u spomenutoj mapi. U Izjavi danoj 10. lipnja 1945. Glavaš, osim o onim temama koje je već u izvadcima donio biskup Perić, progovara i o još nekim zanimljivim temama. Najprije govori da je u Zagreb stigao već 16. travnja 1941. sa željom da položi doktorski ispit. Kako mu se jedan profesor u međuvremenu razbolio, a drugi bio odveden u logor, to se polaganje moralo odgoditi za godinu dana. U međuvremenu je od Budaka tražio namještenje da bi mogao živjeti i ujedno pomagati svojima koji su u Hercegovini ostali bez hranitelja.

U svibnju 1941. imenovan je predstojnikom bogoštovnog odjela, ali nije imao sreće s plaćom koju je počeo dobivati tek u prosincu. On je čitavo vrijeme zapravo bio vršitelj dužnosti pročelnika na čelu četiriju odsjeka – katoličkog, pravoslavnog, islamskog i protestantskog – iako je stalno molio da ga se stavi samo za šefa katoličkog odsjeka. Dvaput je Vlada imenovala stvarne pročelnike, ali je prvi već za nekoliko dana otišao na drugu dužnost, a drugi nikada nije ni nastupio. Za vrijeme Glavaševa službovanja bilo je i većih nesuglasica, osobito kad je u pitanju bio ustav islamske zajednice kao i ustroj Hrvatske pravoslavne crkve. Uz taj posao Glavaš se trajno bavio i književnim radom, a najveći je broj znanstvenih članaka objavio u Hrvatskoj reviji. Izrijekom navodi da nikada nije »bio upisan ni u jednu organizaciju ustaškog pokreta« pa tako nije bio ni »organizirani ustaša«.

U 2. točki Glavaš piše o »pokrštavanju Srba u Hrvatskoj«, točnije, o prijelazima u druge vjerske zajednice. To se zbivalo 1941. i 1942., u početku ponekad i masovno, a kasnije samo u pojedinačnim slučajevima. Za prijelaze je bilo zaduženo Državno ravnateljstvo za ponovu koje je imalo svoj vjerski odsjek koji se redovito nazivao samo Ponova. »Ova ustanova je organizirala prelaze, a prethodno je pronalazila propovjednike i župnike, koji su narod u vjeri poučavali i nakon toga primali u katoličku crkvu.« U sve se međutim umiješala i Crkva pa su biskupi izdali »okružnicu župnicima, gdje je rečeno, da jedino crkva može propisivati način vjerskog prelaza i primati vjernike, a ne nikakva drž[avna] ustanova. Država je naime forsirala prelaze u masama, a crkva je stala na stanovnište, da se prelazi ne mogu vršiti bez prethodne vjerske obuke. Istini za volju treba reći, da je episkopat bio protiv nasilnih prelaza, ali je opet medju raznim vjerama nastalo takmičenje u pogledu primanja pravoslavaca.«

To se osobito odnosilo na muslimane u Krajini koji su tražili da pravoslavni prijeđu na islam. Najviše je pak pravoslavaca zbog državnog pritiska prelazilo u grkokatolike, a dobar dio i u rimokatolike. Glavaš navodi da i među samim ustašama nije bilo jedinstvena stava što učiniti s pravoslavnim Srbima. Najradikalniji, na čelu s Eugenom Kvaternikom, uopće nisu priznavali nikakve prijelaze, nego su najviše progonili upravo one koji su prešli na drugu vjeru. Tamo gdje njih nije bilo, ili nisu imali prevlast, postojala je umjerenija struja koja je nastojala zaštititi pravoslavno stanovništvo. »Stoga su nerijetko i neki državni službenici, da spase Srbe od pokolja savjetovali odnosno potpomagali njihove prelaze.(…) Oni su savjetovali prijelaz samo zato što su bili nemoćni pred nekim ustaškim rasovima koji su nemilosrdno trebili pravoslavce.« Govori on i o rušenju pravoslavnih crkava za što je postojao poseban ured na čelu kojega je stajao dr. Dragan Dujmović.

Konačno, u 3. točki Glavaš razjašnjava kako je riješeno vjersko pitanje u cjelini u NDH. Kaže da je bilo puno improvizacija vezano za sve priznate vjerske zajednice, a da su se konačna rješenja redovito odgađala za vrijeme nakon svršetka rata. Pravoslavci u početku nisu imali prava, čak su bili i progonjeni. Kad se vidjelo da to ne vodi ničemu, 1942. osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva »koja je onda stajala na ravnoj nozi s ostalim religijama ukoliko je narod pristupio toj crkvi«. Hrvatska pravoslavna crkva u početku nije bila dobro gledana, ali je kasnije stanje postajalo sve bolje dok su i muslimani i protestanti (uglavnom njemačka manjina) imali iznimno dobar položaj u državi.
Čini se da bi u ovome iskazu moglo biti puno više izvornih Glavaševih misli nego u Zapisniku koji je učinjen tri dana kasnije.

IV.
U istoj mapi nalazi se i prijepis teksta Ustaška borba na Širokom Brijegu koji je objavljen 4. lipnja 1941. u Hrvatskom narodu. Budući da sam se već osvrnuo na taj tekst (HF, br. 4/2008., str. 221. – 223.), ovdje ne ću posebno o njemu govoriti.

Osobito je zanimljiv Glavašev tekst Talijanska bilanca i Hrvati, objavljen 10. listopada 1943. u Spremnosti. Prijepis teksta načinila je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i to tek 19. prosinca 1945. pa je teško zaključiti u koju svrhu jer je Glavaš već pola godine bio pod zemljom. Svakako, tekst je mogao poslužiti i u partizanske svrhe jer su se i oni borili protiv »imperijalizma« i stranih velesila. U tekstu se Glavaš veoma kritički osvrće na stoljetna nastojanja s talijanske obale da se osvoji i trajno prisvoji i hrvatska obala. Tako se dogodilo i 1941. iako su Talijani bili formalni saveznici Hrvatima.

»Život hrvatske države bio je zagorčen od Talijana u prvim časovima postojanja nametanjem ugovora o granicama, koje su hrvatskom narodu oduzele pravo i mogućnost na normalan državni život. Talijani su govorili punim ustima o dobrim željama prema hrvatskoj državi, dok su joj s druge strane oduzimali temeljne preduvjete za život i razvitak. (…) Talijani nisu imali častne namjere ni prema hrvatskom narodu ni prema načelima, na temeljima kojih je hrvatski narod postigao obnovu svoje države. Talijani su prisvojili hrvatske krajeve s namjerom, da narod unište i u preostalom državnom dielu. (…) Dok su govorili, da se bore na strani Hrvata, na drugoj strani talijanska vojska u okupiranoj jadranskoj zoni uništavala je hrvatski živalj pomoću srbskih četnika i partizana na način, koji se može nazvati više nego sramotnim.«

Nadalje, Glavaš navodi i da je držanje talijanskih vojnih svećenika bilo sramotno jer su »ti svećenici mirno gledali ubijanje Hrvata«, kao i rušenje i obeščašćivanje crkava. Potom se vraća u povijest navodeći da je Italija jedna od zadnjih ujedinjenih europskih država, a da je u njezinoj političkoj misli trajno nazočan makijavelizam, spletkarenje, neiskrenost, sitničavost. Hvali njihovu kulturu, ali ne i politiku: »Talijanska državna politika bacila je loše svjetlo na čitav talijanski narod, njegovu duhovnu baštinu i onemogućila imperij.« Jedino je zaboravio navesti i njihov sveprisutni kukavičluk!

Konačno valja ukratko predstaviti i Glavaševu Promemoriju o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj on naglašava da su sve pravoslavne crkve nacionalne pa da je sasvim logičan potez bio osnutak i Hrvatske pravoslavne crkve kao što je to inače uobičajeno u Europi. Potom sažeto iznosi prikaz rješenja pravoslavnog pitanja na našim prostorima: od osnutka Karlovačke mitropolije krajem 17. stoljeća preko drugih austrijskih uredskih akata vezanih za pravoslavne na području Austrije kao i uređenja pravoslavnog pitanja nakon okupacije Bosne i Hercegovine do rješenja na području Mletačke Republike u Dalmaciji. Konačno, govori i o aktualnoj situaciji na području Nezavisne Države Hrvatske. Budući da sam i o tome već pisao (HF, br. 4/2008., str. 225. – 226.), nema potrebe opet praviti šira pojašnjenja.

***

U nadi da će i ovi spisi pomoći u rasvjetljavanju veoma zapetljane i krajnje neuobičajene uloge fra Radoslava dr. Glavaša za vrijeme Drugoga svjetskog rata, predajem ih javnosti. Treba se nadati da će se ta građa i ubuduće povećavati i pružati nam spoznaje o njemu i teškim vremenima u kojima je živio i djelovao. Sve valja staviti na stol pa odmjeriti. Najgore je skrivati istinu bez obzira kakva ona bila. Uvjeren sam da je Glavaš sve što je radio, radio jedino iz najdubljeg uvjerenja da radi kvalitetno i na korist svoje Crkve i svoga naroda, što nipošto ne znači da su i rezultati uvijek bili tako pozitivni.

Piše fra Robert dr. Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari