Pratite nas

Intervju

Bujanec: Ono što su za Europu migranti, za Hrvatsku su jugoslavenski ostatci

Objavljeno

na

Između Milana Bandića i Anke Mrak-Taritaš, stao sam na stranu Bandića. Upravo je Bujica pokrenula aferu Gunja, za koju je papire u svojoj ladici skrivao Lovre Kuščević. Nije ih htio dati jer se već tada nadao koaliciji s HNS-om, govori Velimir Bujanec, voditelj emisije Bujica u velikom intervjuu za Hrvatski tjednik kojeg je vodio Ivica Marijačić.

Gospodine Bujanec, upravo je počela nova sezone Vaše Bujice koja je i po priznanju onih koji ju ne vole, jedan od najgledanijih televizijskih talk showa u Hrvatskoj. Jeste li se odmorili i čekate li početak nove sezone?

Da se mene pitalo, ne bih niti stao s emisijom! Međutim, programska su pravila takva da morate imati stanku. Bujica je ove godine nešto ranije završila – 9. srpnja – zbog Svjetskoga nogometnog prvenstva, zato razumijem gledatelje koji su jedva dočekali početak – 17. rujna. S obzirom na uspjeh naše nogometne reprezentacije, nije mi žao što sam malo ranije završio, ma tko bi gledao Bujicu pored onako sjajnih nastupa naših nogometaša?!

Ipak, bilo je tema, unatoč nogometu…

Na žalost, pored pozitivne stvari kao što je uspjeh naših nogometaša, ispod medijskoga radara provukle su se i mnoge ružne priče. Primjerice, stao sam s Bujicom i nakon toga je smijenjen Nikola Kajkić, šef istražiteljskog tima za Ovčaru, iskreno mi je krivo da to nisam uspio popratiti u Bujici zbog stanke koja je nastupila, no zato ćemo stvari razotkriti sada.

Prema nekim analizama, svaku Bujicu gleda više od 300.000 gledatelja, što je milijun tjedno. Od ove sezone prenose ju i dvije nove lokalne televizije, ali ipak niste uspjeli Bujicu plasirati na područje Istre i Rijeke?

Ne zamaram se brojkama, ali kada ljudi ne bi htjeli gledati Bujicu, moj ju tim ne bi ni proizvodio. Zašto raditi nešto što nitko ne gleda – to je već pitanje koje biste mogli postaviti nekim drugim televizijama. Za mene nema veće sreće nego kada te zagrli baka ispred crkve u Kruševu ili ti ruku stisne ponosni Hercegovac u Tomislavgradu.

Šalju mi i videa malih Hrvata iz cijeloga svijeta koje su djedovi i bake naučili da skaču već na sam zvuk najavne špice. Zato mi je teško mijenjati špicu, već su se i djeca na nju naviknula pa onda viču: “Baba, počela je Bujica!” I onda mora biti muk u kući. To su za mene najveći komplimenti. To je naš narod, koji volim i koji nikada ne bih izdao.

Ni ovoga ljeta nije bilo ni jednoga mjesta u Dalmatinskoj zagori, Slavoniji ili Herceg-Bosni u koje sam došao, a da me deset ljudi nije zvalo na janjetinu. Na žalost, nisam se mogao svima odazvati, što je svakako dobro za moje kilograme.

A Rijeka?

Tamo su jugo-komunjare radije gurnule lokalnu televiziju u stečaj nego da pušta Bujicu. Istra i Rijeka veliki su problem Hrvatske. U Rijeci su crveni na vlasti još od ’45., a Istrom vladaju najobičniji lopovi, što smo najbolje vidjeli iz slučaja Uljanik.

Oficirska djeca i potomci kosovaca svoj kriminal pokušavali su prikriti hajkom protiv Thompsona, no ovoga je ljeta i ta prijevara razotkrivena. Zamislite da postoji neovisna televizija u Istri i Hrvatskome primorju, siguran sam da Vojko Obersnel ne bi samo tako mogao prikrivati skandal s Verom Begić kojoj i dalje daje plaću, a ubila je čovjeka i ozlijedila dijete, vozeći pijana 3 kilometra u suprotnome smjeru, na Istarskome ipsilonu.

Izašla je iz pritvora nakon manje od mjesec dana, a nitko u Dorhu nije niti spomenuo mogućnost ponavljanja djela, iako je već ranije vozila pijana i činila prekršaje koje je prikrivala milicija Ostoje Rankovića.

Eto, mi u Bujici govorimo o takvim stvarima i naravno da mnogima nije interes da se za njih čuje pa zato ne mogu probiti led jedino u Istri i Rijeci, ali radimo i na tome, ne ću se predati. Do tada, gledatelji nas ondje mogu pratiti putem MAXtv-a, B.neta, Livestreama Z1 ili sve popularnijega YouTube kanala Bujice koji iz mjeseca u mjesec ima sve više pretplatnika.

Što možemo očekivati u Bujici u novoj sezoni, imate li već sada u vidu neke jake sadržaje ili neke novosti?

Novost od ove sezone je da smo dali priliku svojim vjernim gledateljima da sami, uoči početka emitiranja, putem društvenih mreža, izraze vlastite želje i kažu nam koje bi teme i goste voljeli vidjeti u Bujici.

Napominjem, ova emisija ne postoji zbog voditelja, ne postoji ni zbog našega skromnog, ali učinkovitoga tima – ona postoji poglavito zbog cijenjenih gledateljica i uvaženih gledatelja! Zato smo dopustili ljudima da iznesu svoje prijedloge i s radošću ćemo ih uvažiti te na profesionalan i potpuno neovisan način obraditi.

Što su ljudi tražili od vas?

Htjeli su da dovedem dr. Hasanbegovića, što sam i učinio već u prvoj emisiji. Smatraju da prostor treba dati i dr. Darku Milinoviću, Davoru Ivi Stieru ili Tomislavu Karamarku, ali i Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović.

Hoćete li pozvati Plenkovića?

Evo, pozivam ga i ovim putem! Postavit ću mu sva pitanja koja mi pošalju gledatelji, a koja stanu u 55 minuta. Ne pristajem jedino na unaprijed dogovorene PR intervjue, kakvima su skloni oni što se furaju na Mrleta iz Let 3, a zapravo sliče Simi Dubajiću i rade na državnoj televiziji.

A Kolindu Grabar-Kitarović?

Predsjednici sam već uputio zamolbu za intervju. Svoj pobjedonosni pohod protiv Josipovića započela je upravo u Bujici. Bilo bi pošteno da se obrati našoj publici koja je dobrim dijelom glasovala upravo za nju, bez obzira na to što ju neki savjetnici od toga uporno odgovaraju – jer su ljutiti što nisam prešutio onu nesretnu epizodu s Vučićem. Moj posao nije šutjeti, a njihov je posao poslušati kritike kad nisu u pravu.

Zašto ste za prvoga gosta izabrali upravo dr. Zlatka Hasanbegovića? Neki Vam zamjeraju da ga gurate zato što se prijatelji, a i svjetonazorski ste bliski?!

Točno je da smo svjetonazorski bliski, a i prijatelji smo već 25 godina. Nisam je kriv što imam tako dobre prijatelje! Za razliku od većine novinara, ja to barem iskreno kažem. Kada bi se izjasnili i svi ostali, vidjeli bi koliko zapravo ima prevrtljivaca i plaćenika na jadnoj hrvatskoj novinarskoj sceni. A najviše jugo-ljevičara. Čast izuzetcima.

Za početak nove sezone imao sam u političkome smislu, samo dvije ozbiljne opcije – Hasanbegović ili Plenković. Dr. Hasanbegović ozbiljan je političar, sjajno razumije odnose i u domaćoj i u međunarodnoj politici. Isto tako i Andrej Plenković – i on je ozbiljan političar i vješt diplomat koji svoj autoritet crpi iz Bruxellesa i svjestan je kukavičluka svojih oponenata.

Zato je s pravom bahat. Razlika između Plenkovića i Hasanbegovića je u tomu što prvi provodi tuđu politiku, a drugi vodi hrvatsku, suverenističku politiku. I zato sam izabrao dr. Hasanbegovića za svoga prvog gosta.

Mislite li da desnica u Hrvatskoj ima neke izglede?

Iskreno – ne znam. Volio bih da ima. Volio bih da imamo situaciju poput one u Mađarskoj. Da je na vlasti neki naš Orban, a da je alternativa Jobbik.

Međutim, daleko smo mi od Mađarske. Daleko smo i od Slovenije, čiji domoljubi i antikomunisti imaju jednoga Janeza Janšu koji je pošten i principijelan čovjek i koji radije ne ulazi u vlast nego da izda vlastite birače. A kada jednom dođe, počistit će sve – isto kao i Viktor Orban. Volio bih da imamo i ministra unutarnjih poslova poput Mattea Salvinija, ali nemamo.

Doduše, imali smo sličnoga ministra kulture. Kao što se Salvini bori protiv migranata i Roma u Italiji, tako se dr. Hasanbegović borio protiv jugoslavenske kulturne mafije u Hrvatskoj. Mi za sada nemamo prevelikih problema s migrantima jer oni na sreću, ne žele ostati u Hrvatskoj, ali imamo problema s Jugoslavenima koji se nikako ne mire s činjenicom da postoji hrvatska država. I zato se koriste tzv. dubokom državom da nas destabiliziraju.

Ono što su za Europu migranti, za nas su jugoslavenski ostatci i kada naš narod to shvati, desnica će i kod nas dobiti 20 posto, slično kao u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Italiji ili Mađarskoj. Ako se to ne dogodi zahvaljujući nekome u Hrvatskoj, dogodit će se kao domino efekt i mislim da će taj poticaj izvana biti ključan za neki novi smjer Hrvatske.

A što je s Penavom, s Vukovarom, hoće li gradonačelnik biti Vaš gost?

Apsolutno da. Podržavam prosvjed najavljen za 13. listopada u Vukovaru. Najprije ću ugostiti Nikolu Kajkića da kaže zašto su ga smijenili, uhitili i suspendirali. Zašto su mu pretresali ured i što su tražili. Zašto je Pupovac intervenirao kod Cvitana da ga se makne sa slučaja Ovčara…

Cvitan je u međuvremenu smijenjen…

I to je jedan od dobrih poteza Andreja Plenkovića. Loše je što su neki drugi nastavili Cvitanovu politiku, a pri tome ne mislim na Dorh. Kako je moguće da zbog triju glasova SDSS-a u Hrvatskom državnom saboru žrtve Vukovara budu uskraćene za pravdu?! I u slučaju Penave samo se o tomu radi.

Kako da on ljudima objasni da ima novca za nova pročelja, ali Hrvatska ništa ne poduzima da se pokrenu tužbe protiv Srbije zbog svega onoga što su našim ljudima radili po logorima od Mitrovice – nadalje?!

Saša Sabadoš koji je zatukao njegovog šogora Darka Pajičića, ide u hrvatsku mirovinu, umjesto u zatvor! I što bi sada Penava trebao kalkulirati s vlastitom obitelji, sa svojom krvlju?! Ma, tko mu ima pravo to predbacivati?!

Dobro poznajem Penavu i vjerujte mi, njega nikakve prijetnje ne će zastrašiti – pa ni bezobrazne SMS-poruke ljudi kojima je važniji trenutačni politički rejting od istine o Vukovaru.

Dio godišnjega odmora proveli ste u Rusiji, gdje ste pratili nastupe nogometne vrste. Što nosite kao ključne impresije s toga događaja, kako ste doživjeli naš uspjeh i spektakl koji se kasnije preselio u Hrvatsku?

To su zaista bili dani ponosa i slave. Bila je to prava nogometna Oluja! Bila je čast tih dana biti Hrvat u Moskvi, ali i u Hrvatskoj, u Herceg-Bosni i bilo gdje drugdje u svijetu.

Neopisivo sam, poput svih naših ljudi, zahvalan Zlatku Daliću, Luki Modriću i svim ostalim našim momcima. Pokazali su nam svima koliko je malo potrebno da se dignemo iz blata u koje nas uporno guraju naši neprijatelji. Cijeli je svijet vidio kakvi mogu biti Hrvati.

Ipak, bilo je i onih koji žive u Hrvatskoj, a navijali su protiv naše reprezentacije…

Na žalost, ima ih. Sjetite se samo kako su neki mediji poput Imbexa i sličnih ništarija, svojedobno pozivali na bojkot gledanja utakmica naše nogometne reprezentacije. Kada smo razvalili Argentinu, preko noći su okrenuli ploču, u strahu pred bijesom naroda koji voli svoju reprezentaciju.

Osobno, a i moja ekipa koja radi Bujicu, uvijek smo bili i bit ćemo fanovi hrvatske nogometne reprezentacije. Koliko lud ili glup, grbav i pokvaren, kolika budala mora biti netko pa da navija protiv svoje vlastite reprezentacije! Za to ne postoje nikakva opravdanja, to su jadnici bez života, isfrustrirane ljudske nule.

Neki kažu da tako govorite zato što ste prijatelj Zdravka Mamića, čak ste išli u Međugorje napraviti intervju s njim nakon osječke presude?

Ja se svojih prijatelja ne odričem ni kada im ide dobro ni kada im ide loše, a pogotovo sam protiv cipelarenja. Zdravko Mamić moj je prijatelj i kakav bih ja to čovjek bio da nisam napravio intervju s njim i sada kada je u Međugorju, a davao mi je ekskluzivne intervjue kada je bio na vrhu – u Zagrebu.

Osim toga, pogledajte brojke – to je jedan od najgledanijih intervjua, na YouTube imam više pregleda od svih drugih televizija, iako nisam prvi otišao u Međugorje. Znači, to je i s profesionalne strane razumljiv potez. S druge strane, ako hoćete iskreno – pa 14 igrača koji su proizašli iz nogometne industrije Zdravka Mamića bili su ključni u fantastičnome uspjehu Hrvatske. A što su im sve radili?! Što su radili jednom Luki Modriću?! Ispratili su ga iz Hrvatske s optužnicom!

Meni je jasno da španjolsko pravosuđe prije početka Svjetskoga nogometnog prvenstva pokrene postupak protiv Ronalda kako bi destabilizirali Portugal, ali mi nije jasno da tzv. hrvatsko pravosuđe ide na uništenje Modrića i Lovrena – da idu protiv naših. A idu zato što u Dorhu postoji više od polovice ljudi koji uopće nisu niti kršteni, a o njihovu domoljublju nemoguće je govoriti.

Kako na ovakve vaše stavove gledaju ljudi u Dalmaciji?

Hrvati u Južnoj Hrvatskoj svjesni su da je ovo što govorim istina. U Splitu žive u svojevrsnome strahu i pod konstantnim medijskim terorom. Na to je pristala čak i politika koja se dodvorava orjunašima i zagovornicima socijalističkoga samoupravljanja. Rekao sam da više ne ću komentirati udrugu ‘Naš Hajduk’. S njima se sada vrlo uspješno bavi Igor Štimac. On je frajer i fajter i uopće ne sumnjam u njegovu pobjedu nad tim nesposobnjakovićima.

Znači, ugostit ćete i Štimca?

Naravno. A pripremam i jedno iznenađenje, mislim da ću do tada riješiti slučaj koji nije uspjela niti policija.

Mislite na svastiku na Poljudu?

Ponudili smo nagradu, ljudi su se javili, provjeravamo činjenice… Policija neka radi svoj posao, a mi novinari imamo pravo istraživati… Ja tako već znam tko su autori onih odvratnih plakata na kojima se Modrić i Lovren prikazuju kao štakori. Znam i tko je postavljao transparente s pozivom da se ne navija za Hrvatsku.

Aleksandar Stanković, za razliku od Vas, javno je ismijavao kapetana Hrvatske nogometne reprezentacije Luku Modrića?

Niti jedna udruga u Hrvatskoj na to nije reagirala. Tzv. novinarsko društvo šuti. Nije reagirao ni HRT. Oni su se radije bavili preprodajom karata…

Što vi mislite o Dragi Ćosiću?

Ništa. Svaki put kada bi naši navijači vikali ‘Za dom spremni’ oni je po njima pljuvao, a mogao je to barem prešutjeti. Zato mi ga sada uopće nije žao.

A Stanković?

Najmanje što je mogao učiniti, mogao se ispričati Luki Modriću. Ali ne, on je pustio brkove!

Davor Šuker, što mislite o njemu?

Na svoje sam oči vidio da među članovima Izvršnoga odbora Fife uživa veliki ugled. Kada dođe na stadion bilo gdje u Španjolskoj ili nedavno u Londonu – desetci tisuća ljudi plješću mu i po nekoliko minuta. A mi Hrvati uvijek gadimo svoje. Teško je tako ići naprijed, no unatoč svemu nekako se gura.

Zato mislim da još više treba podržati hrvatsku nogometnu reprezentaciju – da još više treba ulagati u nogomet i šport općenito. Trebaju nam nogometni kampovi i stadioni. Zapravo, treba nam Orban, već sam to rekao – on je u Mađarskoj napravio i kampove i stadione. A mi u Hrvatskoj nemamo niti jedan pristojan stadion, a drugi smo na svijetu.

U Zagrebu će ga graditi Bandić, a nije se baš proslavio s dočekom naših nogometaša?

Fakat nije trebao Thompsonu isključiti struju. Općenito, naši političari ponašali su se kao da su oni drugi na svijetu, a mnogi od njih činili su sve da unište naš nogomet i naš nacionalni ponos. Sve je krenulo s Ivom Josipovićem, sjetite se Željka Jovanovića pa Stazića koji je u Saboru rekao da navija za jugoslavensku reprezentaciju, što je jedina od svih televizija objavila upravo Z1 i Bujica…

Zašto Bandić nije htio Thompsona na dočeku?

To trebate pitati njega, ali mislim da je važnije koga su htjeli Luka Modrić, Zlatko Dalić i ostali momci. Oni su htjeli Marka Perkovića Thompsona. A tko bi trebao pjevati na dočeku?! Mile Kekin?! A za podizanje nacionalnog ponosa okolo su valjda trebale skakutati neke trećerazredne glumice koje iz čistoga pomodarstva navlače kockaste gaće?! Da se pitalo Bandića ili Krešu Beljaka – tako bi i bilo. Ali ne, pitali su se oni koji su doček jedini zaslužili – naši junaci, naši nogometaši.

Pouzdano znam cijelu pozadinu priče, kako je Thompson završio u autobusu i kako je sramotno naređeno isključenje struje za vrijeme pjesme ‘Geni kameni’. I to će biti jedna od tema Bujice. Mogao je Bandić i Frljiću dati da režira doček reprezentacije, još smo dobro i prošli!

Zlatko Dalić ipak je čvrsto stao uz Thompsona, a neki su ga mediji radi toga prozvali…

To su mali miševi. Oni će uskoro početi pljuvati po Daliću, samo ako nam se nastavi ovaj nesretni niz. A Zlatko je za sve njih jedna veličina, div.

U životu je prošao krvav put do uspjeha, nije mu bilo lako ni kada je svojedobno došao u Varaždin. Tzv. urbanim rasistima tada je smetalo što je Hrvat iz Bosne, a na dočeku u Varaždinu neki od njih tada su mu se uvaljivali – bez imalo srama. Ali takvi su naši ljudi. Zato je Dalićev uspjeh još i veći i ništa ga ne može zasjeniti.

Za jugoslavensku ljevicu problem je što je Hrvat i katolik, vjernik i obiteljski čovjek, još k tome iz Livna, doveo Hrvatsku u finale Svjetskog nogometnog prvenstva. E, to mu nikada ne će oprostiti! Počeli su ga napadati zbog Thompsona i on se časno othrvao napadima, a uskoro će nastaviti. No svi su oni nebitni. Bitna je Hrvatska u finalu, a naš narod i naši mediji poput Bujice – uvijek će Daliću biti potpora.

Neke od emisija završe i na sudu, odnosno prozvani su Vas tužili. Kako stojite sa sudskim predmetima te vrste?

Izvanredno. U cijeloj prošloj sezoni dobio sam samo jednu tužbu i ona je u međuvremenu povučena, zahvaljujući Davorinu Karačiću.

Znači, brani Vas isti odvjetnik kao i Thompsona?

Naravno. Brane me i Nikolina Brkić i Emil Havkić. S Karačićem sam u zadnje vrijeme više povezan zbog tema koje obrađujemo u emisiji i njegovih uspješnih obrana HOS-ovaca i naše mladeži koja pozdravlja sa ‘ZDS’.

Thompsonu nisu dali svirati u Kostreni pa ste napravili medijsku kampanju i na kraju je koncert održan. Možemo li slični scenarij očekivati i u pulskoj Areni?

Mislim da možemo. Marko će doći u pulsku Arenu, ako treba s Filipom Hrgovićem!

Vratimo se na tužbe, stvarno ste imali samo jednu ove sezone?

Da, samo jednu. I povučena je, kao što sam rekao. Ostale su od ranije. Imam sporove s Imbexom, Babićem, Bitorajcem, Ostojom Rankovićem i Goranom Radmanom. Radman je smijenjen, mnogi sada imaju koristi od toga i rade biznis s HRT-om, a meni su ostale tužbe. Ali, nema veze. Izdržat ćemo mi to, zahvaljujući našim iseljenicima koji uvijek ulete kada nešto izgubim.

U prošlogodišnjim, ali i u onim prijašnjim Bujicama, niste skrivali svoju sklonost tzv. desnoj političkoj opciji, Neovisnima za Hrvatsku, pojedincima u HDZ-u, gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, aktualnoj predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović. Što je vrijeme više odmicalo, čini se da je kopnjelo Vaše oduševljenje s nekima od tih favorita. Slažete li se?

Između Milana Bandića i Anke Mrak-Taritaš, stao sam na stranu Bandića. Upravo je Bujica pokrenula aferu Gunja, za koju je papire u svojoj ladici skrivao Lovre Kuščević. Nije ih htio dati jer se već tada nadao koaliciji s HNS-om, no nekako sam uspio doći do njih i pomoći Bandiću da pobijedi.

U prvome krugu izbora podupirao sam Brunu Esih, a u drugom Bandića. Za nagradu sam dobio ploču skinutu s Trga maršala Tita. To mi je bila posve dovoljna satisfakcija. Žao mi je jedino to s isključenjem struje i nepotreban sukob Bandića s Thompsonom.

To je posve iracionalno i mislim da se Bandić time dodvorava Ljuštini, Staziću i sličnima. Na kraju je izgubio, bilo ga je gušt vidjeti u Areni kako sluša ‘Gene kamene’ uoči pobjede našeg Hrgovića. Ali ondje nisu smjeli isključiti struju!

A Vukomerec? Hrvati su ga najurili zbog divljanja Roma i pucanja kalašnjikovima ispred škole…

To je užas. Za nekoliko nepouzdanih romskih glasova ići protiv vlastitoga naroda – meni je to nerazumljivo. Zbog toga se i događaju stvari poput ovih sada u Kemnitzu…

Izbjegli ste odgovor na pitanje o Kolindi Grabar-Kitarović?

Što se tiče predsjednice, mislim da je pogriješila s Vučićem, a da joj je to sada i samoj jasno. Bolja je od Josipovića, ali morala bi znati da se ljude ne smije samo tako trošiti. Evo, na primjer – prof. dr. Ivo Banac mogao je biti naš veleposlanik u Americi, a nije, dok su se s druge strane za Joška Paru i njemu slične pronašla prestižna mjesta u diplomaciji, unatoč njihovu kriminalu i udbaškoj prošlosti.

Predsjednica bi trebala biti svjesna da je tijesno pobijedila i da ako ostane bez potpore desnice, ne će joj pomoći ni eventualna kandidatura Zorana Milanovića za predsjednika države.

A što je s Bernardićem? Kako gledate na sukobe u SDP-u?

Trudim se ne gledati, za mene su oni smiješna stranka. Jugoslavenskome dijelu SDP-a Bernardić smeta jer je Hrvat, slično kao što je Karamarko smetao jugoslavenskim medijima zato što mu je otac Martin bio na Križnome putu. Kao što su rušili Karamarka u HDZ-u, tako sada ruše Bernardića u SDP-u. Čim ga ne voli Bojan Glavašević ili Peđa Grbin, onda u njemu mora biti nešto dobro.

A Plenković? Mislite li da je zaista u sukobu s predsjednicom?

Siguran sam da se ne podnose. Ali shvaćam i HDZ-ovce, samo u vrijeme Tuđmana imali su situaciju da imaju svog predsjednika države, predsjednika Sabora i Vlade. A većini njih važna je jedino vlast, s idealima koketiraju tek u predizborno vrijeme. Ipak, na terenu su mnogi lokalni dužnosnici HDZ-a čestiti i dobri ljudi, vidio sam to, recimo, za Dan pobjede u Glini i prošle godine u Slunju.

Vodili ste program u Glini, a prije toga i u Slunju za Dan pobjede, kakav je osjećaj izaći pred 100.000 ljudi i govoriti?

Osjećaš se k’o Luka Modrić, samo što on to ima svaki tjedan! Šalu na stranu, to je izuzetan osjećaj, velika čast i odgovornost. Zahvalan sam svome prijatelju Marku Perkoviću Thompsonu što svaki put ima povjerenja u mene i što mi je omogućio takvu privilegiju. Divno je bilo vidjeti sve te mlade ljude ove godine u Glini kako slave našu najveću pobjedu.

Ipak, mediji su to pokušali skriti?

Ali nisu uspjeli jer je Z1 televizija u svijet poslala predivnu sliku iz Hrvatske. Vidite, svi ovih dana pričaju o nekome ljevičarskom koncertu u Njemačkoj na kojem se okupilo 50-ak tisuća ljudi, a u maloj Hrvatskoj Thompson svake godine okupi na Dan pobjede 100.000 i naša nacionalna televizija o tome šuti. Sramota!

Da ste Vi umjesto Mirka Fodora vodili doček naših vatrenih, biste li dopustili isključenje mikrofona?

Kakvo je to pitanje?! Pa fešta bi trajala barem dva sata duže, a oni su naše momke praktički potjerali s pozornice. Ponavljam, više od pola milijuna ljudi došlo je pozdraviti viceprvake, a nisu im čak niti dali da se vesele kako i koliko žele. S druge strane, pogledajte one ružne scene iz Francuske – ubojstva, pljačke, silovanja i neredi. Iz Zagreba je otišla slika kakvom bi se trebala ponositi svaka zdrava nacija.

Bliski ste i s dr. Željkom Markić. Mnogi kažu da bi bez Bujice Građanska inicijativa ‘Narod odlučuje’ teško prikupila potpise.

Smatrao sam ispravnim podržati ih. Tih 400.000 građana sigurno je moja publika. Željka Markić hrabra je i uspješna žena, sjajna majka i velika patriotkinja i zato mnogima smeta. Uvijek će imati moju potporu jer radi dobre stvari za Hrvatsku.

Ali kritičari kažu da je to pristrano s Vaše strane?!

Pristrano je i kada neki drugi voditelji na nekim drugim televizijama pozivaju da se ide na prosvjede za Jokića ili na Gay pride pa im ja to ne zamjeram. Oni neka rade svoje, a ja ću svoje, jedino se moraju naučiti brojati!

Ide li Hrvatska, po Vašem mišljenju, u političkome smislu, u lošem smjeru?

Dok god autobusi odlaze iz Hrvatske, to je loš smjer. Ali za to nije kriva samo politika, nego su krivi i mediji. Neki su čak i plaćeni za to da huškaju na iseljavanje, da podučavaju naše poduzetnike kako pokrasti državu i otvarati firme vani. Politika je zakazala i kada dopušta antidržavno djelovanje takvih medija.

Zašto nitko ne govori o pozitivnim primjerima, o ljudima koji se vraćaju u Hrvatsku iz našeg iseljeništva?! Svjestan sam da takvih primjera ima malo i da su ljudi razočarani, ali ako se svi zajedno ne potrudimo, nestat ćemo, a onda su sve ove priče uzaludne. Da bi Hrvatska krenula u boljem smjeru, treba nam alternativa, a ona je u političarima koji će voditi hrvatsku, a ne tuđu politiku. Drugi nas ne će poštivati, ako sami sebe ne poštujemo.

Smatrale li Orbana tipom političara koji nedostaje Hrvatskoj?

Mislim da sam već odgovorio na to pitanje. Hrvatskoj treba Orban, Hrvatskoj treba netko s autoritetom, netko tko će reći Sorosu da nije dobrodošao, tko će reći bankama da ne mogu više sisati krv našega naroda. Hrvatskoj treba netko tko se ne će prodati za 10-ak tisuća kuna, karticu i službeni auto, tko neće uzeti mito, a pričati nam o domoljublju i važnosti tobožnjih strateških partnera, trebaju nam mladi i pametni ljudi koji će na političkome polju biti hrabri kao što su naši branitelji bili hrabri s puškama u ruci 90-ih.

Kakav razvoj političkoga spektra u Hrvatskoj predviđate, što će se dogoditi s HDZ-om, SDP-om i ostalim strankama u Hrvatskoj?

HDZ će na ovakav način sigurno izgurati mandat do kraja. Ima HNS, ima Pupovca, ima par ucijenjenih likova i nema ozbiljnu oporbu unutar vlastite stranke. Nude mu se i neki otpadnici iz SDP-a. Zato Hasanbegović i kaže da ljevica u Hrvatskoj ima novoga vođu.

Plenković može ići na izvanredne izbore i pobijediti, ali pitanje je s kime će koalirati. Njegovi PR savjetnici neprestano mu pokazuju ankete, ali Plenković bi trebao biti svjestan da njegov HDZ može dobiti isto kao i onaj Jadranke Kosor, dakle – 25 ili 26 posto. Jer potporu desnice nema, a to je gubitak od 7 do 10 posto glasova. I svi onda misle da će napraviti veliku koaliciju sa SDP-om i Davorom Bernardićem.

A što ako se u Hrvatskoj dogodi slovenski scenarij?! I ondje je Janša dobio 25 posto pa su se svi ostali uortačili protiv njega. Tako i u Hrvatskoj nije isključeno da bi sutra Živi zid, Most i SDP mogli koalirati, a Plenkovićev HDZ u tom slučaju ostaje sam i bez vlasti. Zato mislim da prijevremenih izbora unatoč svim spinovima – ne će biti, a jedina prava anketa koja će se dogoditi u međuvremenu, to su europarlamentarni izbori. Na njima će desnica po prvi put Plenkovićevu HDZ-u uzeti mandat ili dva, što posve sigurno ne će biti primljeno s oduševljenjem.

Kojih troje aktualnih političara u Hrvatskoj smatrate najpozitivnijima, a koji su najnegativniji?

Najpozitivniji su dr. Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i general Željko Glasnović. Negativce ne ću nabrajati jer biste morali izdati posebno izdanje Hrvatskoga tjednika.

Ivica Marijačić / Hrvatski tjednik

 

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari