Pratite nas

Pregled

BUJICA 06.12.2017. MIJO JELIĆ

Objavljeno

na

General Mijo Jelić u Bujici: Ne priznajem presudu Praljku! Što je sa nekažnjenim zločinima muslimana nad Hrvatima?!

Presuda hrvatskim uznicima iz Herceg-Bosne nije ni pravedna ni pravična i pokazala je da Haaškom sudu nije ni do pomirenja, ni do mira, ni do pravedne istine – izjavio je u Bujici Z1 televizije general HV-a i HVO-a Zlatan Mijo Jelić.

S ovom presudom taj sud dokazao je još jednom da je nepravedan i njome želi falsificirati povijest. Žrtvu želi proglasiti agresorom, a agresora želi nagraditi i proglasiti ga žrtvom! Ne želim reći da zločina nije bilo, bilo ih je i za to odgovorni moraju odgovarati, ali isto tako odgovorno mogu reći da ova šestorka nije počinila ni jedan zločin, nije ga zapovjedila, nije ga organizirala i nije ga planirala – nastavio je Jelić.

U emisiji su po prvi puta na nekoj od hrvatskih televizija prikazana potresna svjedočanstva hrvatskih majki iz srednje Bosne čiji su sinovi i muževi ubijeni od strane pripadnika Armije BiH, za što je bošnjačko vodstvo znalo. Objavljena su i šokantna svjedočanstva logoraša muslimanskih logora, a o teškim zločinima Armije BiH svjedoči i ekskluzivni dokument objavljen u emisiji o napadu na Žepče koji govori da ‘sve ustaše treba hapsiti, u nemogućnosti odmah ubiti! Žene i djecu voditi u zatvor… Pobiti sve ranjene ustaše… Prikupiti ratni plijen – bijelu tehniku i zlato”… Naređenje Štaba Armije BiH s potpisom komandanta Drocić Narcisa od 20. lipnja 1993. godine, nosi oznake ‘vojna tajna’ i ‘strogo povjerljivo’, imao ga je i Haag, no zločinci nisu procesuirani…

PRALJKOV POTEZ – ČIN OSTAVLJENOG HRVATSKOG BRANITELJA

General Jelić je u Bujici poslao i jasnu poruku hrvatskom državnom vrhu koji je ublažio stavove nekoliko dana nakon presude: “Pitajte gospodina premijera i gospođu Predsjednicu zašto priznaju presudu?! Ponavljam – ja ne priznajem presudu! Za zločin u Stupnom Dolu već je ranije netko osuđen, a za to se sada ponovno sudilo šestorci – pa oni nisu imali nikakve veze s tim zločinom! I sada bi netko trebao priznati takvu presudu?!”

Prisjetio se lika i djela generala Praljka.  

“Ponosan sam što sam bio njegov prijatelj, on je bio moj suborac i ratni zapovjednik… Ovo je čin ostavljenog i zaboravljenog hrvatskog branitelja. Pokazalo se da sve vlade za vrijeme suđenja nisu bile uključene u procese i nisu pomogle obranama šestorke. Nisu pomogli ni hrvatski politički predstavnici u BiH! Praljak je napisao više od 20 knjiga, prevodio ih na engleski jezik, ali na te knjige, dokaze i sve činjenice na koje je ukazivao nitko nije reagirao,” bio je kategoričan Jelić, a voditelj je još jednom prozvao aktualnu ministricu kulture Ninu Obuljen koja je knjige generala Praljka proglasila ‘šundom’ još dok je bila državna tajnica, o čemu je Bujica već objavila dokumente. Jelić je i to komentirao: “Pa svi koji su mogli poduzeti određene korake i učiniti nešto dobro za generala, a to nisu učinili – danas se čude zašto je ovakva presuda!”

Bujanec je i u ovoj emisiji podsjetio na knjigu ‘Demokracije i diktature’ Vesne Pusić u kojoj je Hrvatsku na više mjesta nazvala agresorom, a ista knjiga bila joj je ‘referenca’ za kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a. U prošloj emisiji otkriveno je da je dokument u kojem je ta knjiga bila ‘referenca’ 2016. potpisao i Zoran Milanović, no istina je da su Pusićkinu kandidaturu prešutno podržali i na Pantovčaku i na Zrinjevcu! 

“Licemjerje hrvatske politike je podržati osobu koja sve vrijeme govori o agresiji Hrvatske na BIH i koja uopće nije sudjelovala u stvaranju RH, a već 20 godina konstantno optužuje vlastitu Domovinu za agresiju na susjednu državu iznoseći laži i neistine,” rekao je Jelić, koji već godinama upozorava na katastrofalnu poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini na tribinama diljem Hrvatske, na kojima se govorilo i o teškim zločinima nad Hrvatima u BiH za koje nitko nije odgovarao, a koje su počinili muslimani.

HRVATSKE MAJKE IZ SREDNJE BOSNE: ARMIJA BIH POBILA NAM JE MUŽEVE I SINOVE, A UBOJICE SU SUSJEDI S KOJIMA SU IŠLI U ŠKOLU!

Bujica je donijela potresne priče dviju majku iz srednje Bosne, kojima je Armija BiH pobila cijele obitelji, za što nitko nije odgovarao…

Anici Jurić iz Kaknja 13 lipnja ’93. pred očima su ubili tri sina i muža: “Ja sam bila ranjena, samo smo trebali sklopiti ruke da nas poubijaju. Djeca su mi govorila da nam neće ništa, da su s njima išli skupa u školu… Svoju Lidiju od dvije godine uzela sam u ruke, moja nevjesta, njena majka, nije mogla ni ustati, samo je govorila, čuvaj mi Lidiju… Lidija joj je bila u naručju kad je ranjena! Osmero su ih pobili odjednom… Svi su morali leći, jedan vojnik udarao mi je sina u glavu i u leđa nogom. Nisam smjela ni progovoriti, moj muž nije htio leći, a svi smo ležali… To su nam sve napravili susjedi iz Zenice i Kaknja…Oni ne odgovaraju ništa, a naši ljudi se ubijaju u Haagu! Zna se tko je to učinio, sve nam ubiše… Prije devet godina podnijela sam prijavu Tužiteljstvu BiH u Sarajevu, došli su i razgovarali sa mnom, ali nitko nije reagirao… Kada sam kasnije saznala koje su nacionalnosti bili istražitelji sve mi je bilo jasno. Da sam znala, ne bi ih nikada primila u kuću.”

Sarafini Lauš iz Travnika 9. lipnja ’93. ubili tri sina i muža, od toga dvojicu sinova pred njenim očima kao ratne zarobljenike: “Napala nas je Armija BiH. Glumili su da nas nitko ne poznaje, no te muslimanke su s nama pile kavu skupa prije…Kad smo došli u kuću, odvojili su mi djecu. Bilo je zarobljenih žena koje su uhvaćene po okolnim selima. Nitko nije preživio, samo ja… Govorili su kako im je Alija rekao da zarobljenih ne smije biti! Sina su mi ubili, a mužu Dragi jedan Safer rekao je da ga neće ubiti i pustio ga je ‘pobjeći’, no malo dalje ga je čekala zasjeda… ‘Jebali su nam majku ustašku’, pljačkali kuće, odvozili stoku, govorili ‘što se čeka s ustašama, zar ima netko živ’… S time se nosim dan i noć, spašava me jedino kada uzmem krunicu u ruke…”

Jelić je na to dodao kako čovjek teško ovakva svjedočanstva može uopće komentirati…

“Stalno se vrte Ahmići i Stupni Dol, koje također osuđujemo, no hrvatska javna televizija na stotine puta spomenula je ta dva mjesta, dok oni i hrvatske političke elite ne žele spominjati zločine nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini koje su počinili muslimani. Na desetke je Ahmića i Stupnih Dolova za koje nitko ne odgovara i koje nitko ne istražuje. Ovo što je pričala gospođa Jurić – pa tamo su ubijena 34 hrvatska civila! U BiH za ovakve zločine još nitko nije odgovarao iz vojnog vrha Armije BiH, a organizirali su ih, zapovijedali, planirali, postoje dokumenti i dokazi, čak i individualno rijetko tko odgovara za ovakve monstruozne zločine. Armija BIH ubila je 1051 hrvatskog civila, 121 dijete, 644 zarobljenih vojnika HVO-a, to je sve skupa bilo van borbenih djelovanja… Ukupno 1.695 nevinih Hrvata!”

 DOKUMENT: IZETBEGOVIĆ JE ZNAO ZA ZLOČINE NAD HRVATIMA, OBVIJESTIO GA JE ZAPOVJEDNIK ARMIJE BIH SEFER HALILOVIĆ!

U Bujici je u objavljena zapovijed napada na Žepče od strane Armije BiH od 20. lipnja 1993. godine u kojoj je pisalo: “Sve ustaše treba hapsiti, u nemogućnosti odmah ubiti, žene i djecu voditi u zatvore, pobiti sve ranjene ustaše, prikupiti ratni plijen i donijeti u džamiju. U potpisu komandant Narcis Drocić!”.

JELIĆ: Sud u BIH provodi određene ciljeve međunarodne zajednice, žrtva se želi proglasiti agresorom, ne želi se osuditi one koji su stvarno činili zločine i koji su sustavno planirali izvršenje ovakvih zločina i kojima je cilj bilo etničko čišćenje Hrvata u središnjoj Bosni, a onda i u Hercegovini. 

U Bujici je prikazan i drugi dokument koji je također zaprimljen na Haškom sudu, a iz kojeg se vidi kako je zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović obavijestio Aliju Izetbegovića i bošnjačko vojno i političko vodstvo o počinjenim zločinima nad Hrvatima. Riječ je o pismu od 01. svibnja ’95. godine.

“U njemu se Halilović žali jer je Rasim Delić, tadašnji zapovjednik Armije BiH, 06. ožujka ’94. godine u intervjuu ‘Globusu ‘optužio Sefera da je odgovoran za zločine u akciji ‘Neretva ‘93’ u kojoj je bio zapovjednik. To pismo u posjedu ima i Haag i tužiteljstvo BiH. Cilj im je bio izlazak na luku Ploče. Pisao je da je već 20. rujna ’93. godine upoznao Predsjedništvo BiH, zapovjedništvo Armije BiH, ministra obrane muslimanskog dijela, ministra unutarnjih poslova i kompletan Izvršni odbor SDA sa zločinima koji su se dogodili u toj operaciji. Ako je išta UZP, onda je to! U tom pismu Aliji piše da je tražio odgovorne počinitelje da budu kažnjeni za zločine u Grabovici, gdje su ubijena 32 civila, a u Uzdolu 29 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a…”

JOSIP DREŽNJAK, HRVAT IZ GRABOVICE: KAKO SE NETKO MOŽE ZVATI VOJNIKOM KADA UBIJA DIJETE KOJE MAJKA DRŽI U NARUČJU?!

 U emisiji je objavljena i šokantna ispovijest Josipa Drežnjaka, Hrvata iz Grabovice: “Zar se netko može zvati vojnikom dok ubija dijete kad ga majka drži u naručju i ubija nedužnu ženu i starce?! Od 33 žrtve iz Grabovice, ubijeno je 18 žena, 15 muškaraca. Nije tu u pitanju bio metak, lubanje su im bile smrskane, bilo je tijela bez glave… Silovatelju to nedjelo ni dan-danas nije stavljeno na teret i slobodno šeće… Osamnaest tijela iz Grabovice nismo pronašli… I danas pogledam oko kuće hoću li pronaći još neku kost, nekog susjeda ili nečiju majku…”

 Stanko Krezić bio je zatočenik muslimanskog logora u istočnom  Mostaru. Za Bujicu je rekao: “U Potocima je bilo 108 logoraša, od toga 54 žene, 14 djece i 40 muškaraca. Od toga 20-ak zarobljenih vojnika, a od njih je sedmero poginulo… Ljudi koji nisu mogli nositi teret, padali su, tako su ih ubijali, jedan je ubio svoga kuma… Poubijali su ih na zvjerski način i govorili da mogu biti sretni što nemaju noža… Tijela smo morali vući niz brdo, nisu nam dali ni da napravimo nosiljke, a onda smo na ta tijela morali bacati kamenje. Časne sestre slikali su u porno pozama, radili im strašne gadosti… Čini mi se da sam bio životinja, ne čovjek…”

 Mirko Zelenika bio je zatočenik muslimanskog logora Jablanica: “Na Malu Gospu zarobili su me i odveli u Zujinu bazu u srednjoj Jablanici. To je bilo skladište za gorivo, dva i pol s dva i pol, visine metar i 20, podzemna prostorija… Nas je tu dovedeno devetero, da bi nakon dva dana bila dovedena još dvojica, nas ukupno 11… Zbog skučenosti prostora u svakom momentu netko je na nekome ležao, naši mučitelji našli su inspiraciju iz vremena ćuprije na Drini… To je slično kao da vas netko baci u kanalizacijski šaht! Govorili su nam neka izađe onaj što je radio u ‘opštini’, neka izađe onaj mesar, odveli su nas u Jablanicu, stali pred stan mog oca i tražili pare. Rekao sam da nemam, a on meni da će me ubiti. Ja sam se ohrabrio, pa rekao da me ubije, no nije… Lizao sam čizme nekom Džemi, dobivao batine… Nakon rušenja starog mosta, udarali sun as lopatama…”

 JELIĆ: BAKIROV SAVJETNIK SELMO CIKOTIĆ DOGOVARAO JE LIKVIDACIJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA!

 Jelić se nadovezao: “U Haagu su bili zatvoreni Rasim Delić i Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH čija je zona odgovornosti bila središnja Bosna te Emir Kubura, zapovjednik 7. brigade gdje su bili mudžahedini. Njih trojica odgovarali su za zločine u pet općina – Bugojno, Travnik, Zenica, Vareš i Kakanj. Sedmoj muslimanskoj pripadala je i općina Žepče. U ovih pet općina u samo dva mjeseca ubijeno je preko 400 hrvatskih vojnika i civila. Nakon pada Bugojna ubijeno je 80 civila. Postoje dokumenti gdje se spominju sadašnji savjetnik Bakira Izetbegovića Selmo Cikotić i Hadžihasanović, gdje traži da mu iz Bugojna pošalju 23 vojnika i da oni neće ići u razmjenu, da će se natezati s međunarodnim predstavnicima… Njih se 19 još vode kao nestali! Cikotić je najvjerojatnije dogovarao njihovu likvidaciju, on ih je proslijedio u Zenicu! Haaški sud utvrdio je da u BiH nije bilo mudžahedina, a oni su imali kamp za obuku na planini Rostovo. U završnoj fazi obuke dovođeni su im ratni zarobljenici iz Bugojna, završni čin bilo je ritualno skidanje glava i mučenje zatvorenika!” 

 Delić je za zločine dobio svega tri godine, Hadžihasanović tri i pol godine, a Kubura dvije godine zatvora!

 “Protjerano je preko 70 tisuća Hrvata, spaljeno preko 10 tisuća hrvatskih kuća, a naša petorka nije optužena ni za pet posto ovih zločina! Nitko nije odgovarao za zločine nad Hrvatima,” rekao je Jelić.

 Spomenuo je i napad na hrvatsko selo Ravno ’91. godine koje je snagama JNA bilo ‘usput’ na putu prema Dubrovniku, čime je praktički započeo rat u BiH. Alija Izetbegović na Televiziji Sarajevo tada je rekao da to nije njihov rat… “91. godine u BiH smo doživjeli velikosrpski udar, a 92. Velikobošnjački,” zaključio je general Jelić svoj nastup u još jednoj Bujici.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

Božo Sušec u Nu2: Dalić je iznenađenje!

Objavljeno

na

Objavio

Božo Sušec  je bio gost Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva te je pričao i o aktualnim temama, ali i prošlosti:

Božo Sušec nije bio strog ni grub, nije vikao, ali je imao autoritet rada i nikad ne biste mogli reći ovo neću jer je on uvijek radio više od vas,
rekao je u uvodu Stjepan Balog.

Božo Sušec se prvo osvrnuo na uspjeh Zlatka Dalića.

Dalić je iznenađenje. Ta priča je kao bajka braće Grimm, koju je povremeno režirao Hithchok, a ostvario Zlatko Dalić. On je vrhunski trener. On je vrhunski trener, a za to moraš biti psiholog, komunikator, nekad mama i tata, a moraš imati i nešto karizmatično. On je pokazao da je pronašao pravi odnos sa svim tim različitim ljudima.

Može li se taj osjećaj zajedništva kapitalizirati konkretno?

Na osnovu praćenja, recimo primjer naslova svjetskog prvaka rukometaša, Atlanta, pa kasnije Atena… Tada se počelo pričati o rukometnom domu, kojeg još uvijek nema. Ta slavlja su prekrasan zanos, ali to je kratkotrajan adrenalin. Ako se barem nacionalni stadion napravi, to je nešto, ali to ne rješava probleme nogometa i sporta, koji su jako duboki. Ne možemo živjeti na ovom uzletu i zanosu. Ovaj novac koji su igrači zaradili, iz mojih krugova znam da su se igrači bili spremni odreći se premija ako bi taj novac išao izravno u izgradnju centara za mlade nogometaše. Ako to pokrenemo, onda nećemo pasti u depresiju. Mi vjerojatno nikad nećemo biti prvi ili drugi na svijetu, ali moramo imati jednu uglednu reprezentaciju. Iako Hrvatska može biti svjetski prvak.

Je li Zdravko Mamić nepravedno zapostavljen u ovom slavlju?

O Mamiću je nepopularno govoriti u njegovu korist. On ima te sudske procese koje ima, zbog kojih je u izbjeglištvu. No treba reći da je napravio dosta dobrih stvari, razvoj infrastrukture, skauting. Pustimo sad motive, kako je to kasnije iskoristio. Zdravko ima velikog neprijatelja, a to je Zdravko Mamić, on je tvornica konflikata. Strašno je kažnjen što nije bio dio ovog, što nije mogao u Rusiju, što mu je granicama na Vinjanima Donjim.

Kako će HNS izgledati bez Mamića, koji je ustrojio taj mehanizam?

HNS može, ali u Dinamu je sve bilo na njegovim plećima, i taj klub će se morati drugačije organizirati. U Savezu očekujem promjene dosta brzo, ima dosta nezadovoljstva, vidjeli ste da igrači nisu pustili članove IO-a u avion. Ima 15 kombinacija i vidjet ćemo što će biti, ali mislim da ćemo na jesen imati drugačije ustrojen nogometni savez.

Kako je počeo karijeru?

Radio sam za Radio Skoplje, izvještavao sam sa zagrebačkog glazbenog festivala, o knjigama, izložbama, neke teme koje uopće nisu moje područje interesa. Prvi intervjui su mi bili s Vukotićem i Bulajićem. Onda je došla televizija, zagrebačka redakcija, pa onda sportska s Milkom Babović.

Je li mu žao da nije komentirao ovaj SP?

Prošao sam tu fazu, nije mi žao, ja radim, prenosim nogomet, znam sve te igrače. Čak mi je drago pogledati ovako u miru, sa strane, iz sasvim druge pozicije, jer ogroman dio života sam proveo u tim gužvama na stadionima, to je velik dio sportskog novinasrstva, doći uopće na svoje komentatorsko mjesto, osigurati da linije funkcioniraju…

U karijeri je spomenuo ogroman broj ljudi, no, kako kaže, samo dva sportaša su me htjela tući, ali smo se pomirili. To su Zlatko Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

Što nije smio u bivšem sistemu? Kad su mi nudili da budem šef Informativnog programa, rekli su mi  “Božo,sve ti je otvoreno, samo dvije stvari ne smiješ, napadati druga Tita i samoupravni socijalizam”.

Kako pratiti svjetska i europska prvenstva na televiziji, Zabivaka je bila dosta komornija od nekih prijašnjih projekata, no dobila je jednoglasne pohvale?

Različita su vremena. Onda je bilo puno više novca. Naša ideja bila je da te emisije privuku puno šire gledalište. Ovaj koncept Zabivake bih pohvalio, bila je jako dobra, iako je i ona bila obogaćena formana kojih tada nije bilo, porukama s društvenih mreža, slikama s društvenih mreža, mali Mahmuljin se afirmirao tu sa svojim reportažama, Rašljanin s javljanjima. Bio je tu čovjek enciklopedijskog znanja Samovojska, cinik Joško Jeličić, čovjek širokog znanja Robert Prosinečki.

Kako komentira gubitak HRT-ovih prava za prijenos utakmica nogometne reprezentacije?

Generalno, javne televizije u svijetu gube bitku za sportska prava s komercijalnim televizijama, one to ne mogu izdržati. Sasvim drugačije bi izgledala hrvatska medijska scena da je Treći program 2009. godine postao sportski, tada smo imali sva moguća prava, a koristili smo ih 10-15 posto. Da je to prošlo, ne bi se u takvoj snazi pojavio Sportklub i drugi kanali.

Najveći dojam u karijeri ostavio mu je Krešo Ćosić

U koju god sredinu je došao, on joj je strahovito pomogao. Bio je jako cijenjen, bio je visoko, visoko poštovan. Upoznao sam snagu tog mormonstva, s  koliko poštovanja se njega sjećaju, koliko su me cijenili zato što sam prijatelj Kreše Ćosića.

Tko je najbolji, ili dva-tri najbolja hrvatska sportaša svih vremena?


Bila je velika anketa dvije tisuće i neke godine među 400 sportskih novinara i sportaša, a pobijedio je Krešo Ćosić, iako su mi te rang-liste, ne znam, teško je to odrediti. Koji su kriteriji, broj odličja, trajanje, karijere, sport u kojem je stekao popularnost?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Emotivno pismo Marija Stanića: Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša

Objavljeno

na

Objavio

Bivši nezamjenjivi desni bočni originalnih Vatrenih iz 1998. Mario Stanić napisao je emotivno pismo inspirirano s 40 dana nogometnog delirija koji su nam izazvali hrvatski nogometni reprezentativci fantastičnim pohodom do srebrne medalje u Rusiji. Pismo prenosimo iz Večernjeg lista.

Svatko od nas je, na neki svoj način, proživljavao ovo nogometno ludilo. Svatko od nas, duboko u sebi je igrao svaku našu utakmicu, slagao momčad, birao taktiku i formaciju. Svatko od nas se poistovjećivao s našim izbornikom ali i sa svakim reprezentativcem: Svi smo mi, pred svaku našu utakmicu, navlačili kopačke i štucne, oblačili jednu vrstu emotivnog dresa obojenog našim bojama ali obojenog i strepnjama, ponosom i suzama!

Igrali smo mi neku našu , individualnu, virtualnu utakmicu, ulazili u svaki duel, ušprintavali u prazan prostor, radili finte i izbjegavali zaleđa!

Bili smo prisutni u svakom našem dodavanju i svakoj akciji. Kod izvođenja penala smo se inkarnirali u Subašića, zatezali rukavice i fokusirali se na obranu. Bili smo i izvođači jedanaesteraca, svatko od nas se utjelovio ili uvukao pod kožu Luke, Rakete ili Broza.

Proživljavali smo tu muku od penala kao da nam životi o tome ovise. U mislima bismo birali stranu umjesto njih, pucali visoko ili nisko, zatezali stopala i ostajali bez boje u licu. Srce bi nam nekontrolirano i ubrzano lupalo, nadbubrežne žlijezde radile luđački, ostajali smo bez riječi i zraka.

Bacali smo se po podu, skakali jedan drugome u zagrljaj i plakali od sreće. Pretrčali smo i istražili svaki centimetar terena, prizivali smo sreću, tu staru ciciju koja nas je često zaobilazila. Molili smo se i u isto vrijeme proklinjali.

Živjeli smo uistinu ovo Svjetsko prvenstvo kao da smo igrači, toliko smo se poistovjetili s našim junacima da smo zaboravili sebe. Nestalo je prostora između njih i nas. Sve se nekako čudno razgolitilo i postojali smo samo Mi.

Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša. Sve najljepše ljudske osobine su isplivale na površinu, isplivale su točno tamo gdje i trebaju biti! I tako, u proteklih četrdesetak dana, najvažnija sporedna stvar na svijetu je postala jedina važna stvar u našem životu.

Nestali su svi problemi, sve dileme. Svi silni tereti prošlosti, sve brige i neizvjesnosti koje nosi budućnost bili su konačno potisnuti i zaboravljeni. Ništa nije postojalo osim sadašnjeg trenutka i uživanja u njemu…! Ništa nije bilo sveto osim pripreme za utakmicu i našeg nastupa.

Nevjerojatno, ali istinito. Sami od sebe naši igrači i stručni stožer su se nametnuli i propovijedali nogometne vještine, propovijedali su zajednički duh i poniznost. Demonstrirali su i svojim performansima pokazali nam put kojim bismo svi mi trebali ići. Više puta su se dizali iz pepela, bili ustrajni i nepokolebljivi , dizali se iz mrtvih, ne odustajali od snova, izgarali su i krvarili na terenu.

Svojom hrabrošću, zajedništvom i žrtvovanjem zaradili simpatije cijele planete. Jednostavno rečeno natjerali su i sve nas da se dignemo iz naših predrasuda, učmalosti i letargije. Već su nam se tijela počela raspadati, kao društvo smo smrdjeli na depresiju,ustajalost i beznađe …!

Ako mene pitate, dogodilo se kolektivno prosvjetljenje ili uskrsnuće , kako god hoćete..! Oko četiri milijuna ljudi se diglo iz svojih grobova i propelo na noge …! Ovo što su oni napravili za naše društvo, još nije viđeno i zapisano od kad je Knjige postanka. Ako mislite da pretjerujem , sjetite se samo kakvo nam je ozračje izgledalo prije početka svjetskog prvenstva…! Vratite malo film unazad i razmislite o stanju u kojem je bila cijela nacija.

A bili smo bez volje, bili smo bez želje za životom, bez snage i nade, bez zajedništva i empatije, bili smo bez energije i bez pjesme, bez smijeha i bez ponosa, bez dostojanstva i bez identiteta, bez osjećaja pripadnosti i bez razuma..! Bili smo živi mrtvaci… Bili smo robovi tog stanja , bili smo grobovi od ljudi … ! Bili smo gladni zajedništva i žedni pozitive…! Predugo smo postili i predugo patili, predugo unosili samo mentalne otrove u naša tijela. Kao društvo već smo odavno bili dehidrirali od silnih negativnosti i afera. Atrofirali smo u svakom pogledu od svakojakih podjela i kriterija podobnosti.

Gutali smo i gutamo servirane bezobrazluke, bahatosti i licemjerje. Umorni i krajnje iscrpljeni dočekali smo zraku svjetlosti koja nas je pomilovala i probudila! Iz stanja očaja prebacili smo se u stanje euforije i vratili onaj izgubljeni sjaj u očima…!

Opet dišemo, srce nam opet kuca, opet se nadamo, odjednom se volimo, opet smo skupa i opet vrijedi živjeti..! Spoznali smo da se isplati boriti i odjednom se u zraku osjeti pozitivna vibra. Sve je nekako naelektrizirano, ponovo osjetimo raznolike mirise i ponovo vidimo stotine boja života , više nismo daltonisti.

Progledali smo ali gledamo sa strahom jer osjećamo i žalimo što se bliži kraj tom stanju. Bajka je predivna i do kraja ispričana i već su počele svakojaka naklapanja.

Upozoravaju nas da sve što je lijepo kratko traje…! Govore da će euforija brzo proći i da ćemo nastaviti po starom. Kažu, da će se ljudi nastaviti iseljavati, psi lajati, a karavane prolaziti. Kažu da nas samo rat i nogometni uspjeh može ujediniti.

Nije bitno, stvarno nije bitno što nam govore. Nije me uopće briga! Meni je puno važnije da sam ovo doživio. Meni, osobno, je najvažnije da sam bio dio te veličanstvene transformacije kompletnog društva. Meni je važna ta spoznaja …!

Spoznaja da možemo apsolutno sve ako to hoćemo… O nama ovisi i ni o kome drugome! Važna mi je spoznaja da možemo i da ćemo biti svjetski prvaci u nogometu, prije ili kasnije…! Zahvaljujući nogometu i ovoj srebrnoj generaciji sad sam svjestan da se naše društvo nije predalo i ugasilo. To je meni bitno..!

Zahvaljujući nogometu i našim navijačima sad znam kakva nas ljubav veže, sad definitivno znam i to … da je teže biti navijač nego igrač! Sad sam spoznao da su naši navijači najveće blago koje je ova generacija iskopala na površinu. To su jako bitne stvari jer su mi promijenile kompletnu percepciju. Obogatile me za nevjerojatno iskustvo. Meni je bitna spoznaja i poruka koju ova generacija igrajući nogomet šalje..! Oni nam poručuju da se kompletno društvo može i mora mijenjati kroz tu igru.

Nogomet nas uči i poručuje da ga trebamo shvaćati kao univerzalnu religiju koja okuplja, zbližava i zabavlja ljude. Nogomet je igra koja ima dušu i ta duša je ista kao i ljudska, ona nikad ne umire! Nogomet nam poručuje da je poput života, nepredvidiv i često puta kontradiktoran.

Nogomet je umijeće i znanost ali šalje nam poruku da trebamo težiti zajedništvu i jednostavnosti! Ta igra nam kontinuirano šalje poruku da je rupa bez dna, što vise kopaš to dublje toneš. Nogomet nas uči, da, su svi u pravu i da svi griješe, uči nas da nema nepobjedivih i da nema apsolutne istine u nogometu. Nogomet je čista emocija koja želi izaći na površinu i probuditi uspavane i prašinom prekrivene najvrjednije ljudske osobine…!

Nogomet je više od igre , to je religija u kojoj su svi dobro došli i u kojoj svatko može postati svet! Nogomet je moćno i najpotentnije oružje za proizvodnju najljepših i najvrjednijih ljudskih osobina . Zato ga toliko volimo i zato volimo ovu generaciju koja nas je natjerala da se mijenjamo na bolje i da učimo od njih, zaključuje Stanić.

 

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari