Pratite nas

Kolumne

BUJICA O AFERI NASILNIK: Tončika Anastasia Lalovac ne vjeruje u pravdu, planira se vratiti u Kanadu!

Objavljeno

na

VIDEO! BUJICA O AFERI NASILNIK: Tončika Anastasia Lalovac ne vjeruje u pravdu, planira se vratiti u Kanadu!

Branko Šerić: – Nasilje u obitelji može biti sve, pa i nasilje pred djetetom… Pitam se je li Državno odvjetništvo postupilo kako treba?!

Nikola Kajkić: – Od početka se znalo da će Cvitan preko Miljenića zaštititi Lalovca!

Dr. Herman Vukušić: – Puno blaži oblici obiteljskog nasilja sankcionirani su zatvorskom kaznom!

Dr. Igor Peternel: – Riječ je o klasičnom zlostavljanju, Sanji Sarnavki ide na dušu što je pokušala dovesti u pitanje potpuno autentičnu snimku!

Bujica na Z1 i partnerskim televizijama bavila se sramotnim rješenjem Državnog odvjetništva koje je odbacilo prijavu protiv saborskog zastupnika SDP-a i bivšeg ministra financija Borisa Lalovca koju je podnijela njegova supruga Tončika Anastasia Lalovac zbog obiteljskog nasilja. Aferu nasilnik u televizijski eter lansirala je upravo Bujica, o njoj su kasnije izvještavale sve televizije, međutim, rješenje DORH-a kojim se odbaciju prijava protiv Lalovca ni jedna televizija nije spominjala, a kamo li problematizirala…

“U praksi sam se susreo s velikim brojem slučaja obiteljskog nasilja, puno blaži oblici od ovoga bili su sankcionirani direktnom zatvorskom kaznom, uz obavezu daljnjeg psihijatrijskog liječenja. Čini mi se da Boris Lalovac spada u grupu povlaštenih bivših dužnosnika Milanovićeve Vlade, pored Tomislava Sauche, načelnika općine Tisno Ivana Klarina, samog Zorana Milanovića pa i ostalih koji se migolje hrvatskom pravosuđu,” izjavio je za Bujicu ugledni hrvatski psihijatar dr. Herman Vukušić.

VUKUŠIĆ I PETERNEL OŠTRO PROTIV SARNAVKE!

Vukušić nije štedio ni Sanju Sarnavku iz udruge B.a.B.e. koja ne samo da nije zaštitila gospođu Lalovac, već je javno izrazila sumnju u cijeli slučaj.

“Argument Sanje Sarnavke je da je gospođa Lalovac šutjela tijekom zlostavljanja… To je skandalozno i sramotno! Ona se cijeli život bavi zlostavljanim ženama, a sada odjednom ne zna da je najčešća reakcija ljudske psihe na teror, užas i strah upravo šutnja. Zapreprašten sam činjenicom da jedna aktivna djelatnica nevladinog sektora koja je na glasu kao istaknuti borac za ljudska i posebno, ženska prava može reći takvu notornu glupost i bedastoću,” komentirao je dr. Vukušić izjave Sanje Sarnavke o rješenju DORH-a u slučaju Lalovac.

Potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr. Igor Peternel u Bujici je kritički govorio o sporosti DORH-a i predbacio Cvitanu što se na rješenje tako dugo čekalo. Komentirao je i Sarnavku: “Autentičnost snimke uopće nije upitna, vrlo se dobro čuje da je riječ o klasičnom psihičkom zlostavljanju, a to što se Sarnavka nije očitovala, to ide njoj na dušu”.

Da u cijelom slučaju nešto smrdi, dodatno potvrđuje podatak da je DORH, prema saznanjima Bujice, izmanipulirao žrtvinu majku Anđu Bago i sestru Milicu Jurić. Njihovi iskazi navedeni u rješenju koje broji 10 stranica, u potpunosti su izvrnuti, a to je uredniku Bujice potvrdila sama žrtva Tončina Anastasia Lalovac. S druge strane, kao ‘relevantno svjedočenje’ uzeto je ono Josipa Pavletića kojeg je gospođa Lalovac, kako sama tvrdi, vidjela tek dva put u životu, kada joj je rješavao leasing za auto. U Bujici je rečeno da je žrtva za svjedoka htjela pozvati i Miloša Lalovca, brata optuženog Borisa Lalovca, no DORH je to svjedočenje odbio! Tončika Anastasia Lalovac, podsjetimo, obavijestila je i cijeli bivši vrh SDP-a o zlostavljanju – Igora Dragovana, Orsata Miljenića, Milanku Opačić i Zorana Milanovića, ali nitko od njih nije reagirao. Lalovac je zaprijetio supruzi da će Miljenić i onako “sve srediti sa Cvitanom”… Nakon rješenja DORH-a koje je zaprimila prošli tjedan, Tončika Anastasia Lalovac sumnja upravo u takav scenarij. Pisat će žalbu, ali više ne vjeruje u hrvatski pravni sustav. Prije emisije u srijedu našla se sa voditeljem i rekla da za sada ne smije pred kamere jer joj prijete da će joj oduzeti dijete, učini li to još jednom. Tončika Anastasia Lalovac rekla je voditelju da se osjeća odbačenom, zgaženom i samom protiv cijelog sustava koji štiti moćne nasilnike, a razmišlja i o povratku u Kanadu, koja je za razliku od Hrvatske – pravna država. I maloljetni sin Tomislav ima kanadsko državljanstvo pa je ovakav scenarij posve izgledan.

ŠERIĆ: OBITELJSKO NASILJE JE I GALAMA PRED DJETETOM!

Gost Bujice, odvjetnik Branko Šerić istaknuo je kako u ovakvim slučajevima treba postupati s puno takta.

“Radi se o neobičnim sudionicima obiteljskog nasilja. Pitam se je li Općinsko državno odvjetništvo postupilo kako treba i je li prikupilo sve dragocjene informacije… Najdragocjeniji izvor saznanja trebalo je biti malodobno dijete. Nije bitan samo ovaj incident sa snimke, iako nije navažan, bitna je cijela povijest supružnika i njihovi poremećeni odnosi. Nasilje u obitelji može biti sve, pa i galama pred djetetom,” rekao je Šerić, a voditelj je dodao kako mu se gospođa Lalovac požalila da je njezin suprug jednom prilikom, uz galamu, bacio u smeće sve puzzle maloljetnog Tomislava zato jer nije dobio peticu u školi! Kasnije se u ovom slučaju, često pozivao upravo na zaštitu djeteta…

Šerić je komentirao i odbijanje Miloša Lalovca, brata Borisa Lalovca kao svjedoka:

“To je propust! Kod ovako osjetljivih predmeta potrebno je napraviti sve živo – kompletne izvide i saslušati sve svjedoke, posredne ili neposredne!”

U Bujici je prikazano rješenje iz sličnog slučaja, u kojem je Zagrepčanin D.M. u siječnju ove godine kažnjen sa 10 dana Remetinca zbog verbalnog i psihičkog nasilja. Suprugu je psovao i zaključao u sobu. Istoga dana privela ga je policija, a sudac za prekršaje poslao u zatvor. Određena mu je i mjera obaveznog psihijatrijskog lječenja te zabrana pristupa supruzi. Dvostruka mjerila prema običnim građanima i visokim dužnosnicima komentirao je Šerić, ali i predsjednik Nacionalnog sindikata policije Nikola Kajkić koji se u Bujicu javio iz Vinkovaca.

KAJKIĆ: OD POČETKA SE ZNALO DA ĆE CVITAN ZAŠTITITI LALOVCA!

Kajkić je prvo pojasnio rješenje kojim je građanin D.M. poslan u Remetinec na 10 dana zbog blažeg oblika zlostavljanja od onog u slučaju Lalovac: – Policija postupa kada se utvrdi prekršaj nasilja u obitelji, ona je tada i tužitelj i zastupa žrtvu pred Prekršajnim sudom. U takvim slučajevima policija je ta koja traži mjeru opreza, do pravomoćnosti presude prati i nadzire situaciju. Kazneni postupak je nešto drugo. U kaznenom postupku policija, nakon što se utvrdi kazneno djelo, mora kontaktirati državnog odvjetnika, u dogovoru s njim odlučuje ide li se na prekršaj ili kazneno djelo… Ako je kazneno djelo, onda sve daljnje odluke donosi DORH, poput mjera opreza, te daje upute o radu. Što se tiče slučaja u kojem je okrivljenik na deset dana završio u zatvoru, on je zaista vrlo sličan. No, Lalovac je sve radio pred malodobnim djetetom i zato njegov slučaj spada u kazneno djelo. Zašto DORH nije prihvatio sve relevantne dokaze pa čak ni iskaz Lalovčevog brata?! Očito je sve od samoga početka bilo usmjereno k tome da će Lalovac na prijedlog Orsata Miljenića, kod Cvitana biti oslobođen kaznenog progona, što se na kraju i pokazalo točnim!

Kajkić je naveo još jedan zanimljiv slučaj koji dovoljno govori o dvostrukim kriterijima Dinka Cvitana: – Jedan policijski službenik u Zagrebu, dakle isto odvjetništvo i isti grad, policijski specijalac koji se samo verbalno sukobio sa suprugom, nedavno je uhićen u sličnom slučaju. Priveden je sucu istrage, nakon čega je pušten da se brani sa slobode, suspendiran je iz službe i bit će kazneno gonjen. To je čak i blaži slučaj nego Lalovčev, a istragu je vodilo isto Državno odvjetništvo koje je imao bitno drukčije kriterije! Odmah na početku je trebalo skinuti imunitet Lalovcu, no očito je već tada bila donesena odluka o tome da će ga se zaštititi, a čekalo se samo pravo vrijeme da nam se to servira… Sjetimo se i nedavnog slučaja ubijene Kristine Krupljan koji je šokirao Hrvatsku. Majka je dan prije njezina ubojstva bila u DORH-u i prijavila ozbiljne prijetnje smrću. Dobila je hladan odgovor da ide kući i bude mirna, da čeka kazneni sud i da će sve biti u redu. DORH nije donio rješenje o mjerama opreza. David Komšić brutalno je ubio Kristinu Krupljan, a DORH je to mogao spriječit. Ni za to nažalost, nitko nije odgovarao, svi su optuživali policiju, a DORH je bio taj koji je trebao donijeti odluku i koji je napravio kobni propust…

ŠERIĆ: CVITAN JE OČITO ZNAO…

Šerić je, komentirajući navode o umiješanosti Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana u slučaj Lalovac, priznao da Cvitana poznaje dugi niz godina, još kao bivšeg tužitelja, odvjetnika i ravnatelja Uskoka.

Doživljavao sam ga uvijek kao profesionalca. Teško je vjerovati da on zna za svaki predmet, to je nemoguće. No, ovdje je očigledno znao! Je li Cvitan imao utjecaja na ishod postupka, to ne znam – rekao je odvjetnik Šerić.

Govorio je i o jednom od načina na koji je Glavni državni odvjetnik mogao utjecati na cijeli slučaj.

“U Zakonu o Državnom odvjetništvu postoji institut koji se zove obvezna uputa. Državni odvjetnik zamjenicima može narediti kakvu odluku donijeti po sustavu subordinacije, ali u tom slučaju dužan je napisati uputu kako neki predmet treba riješiti. Ako je Cvitan donio takvu uputu, mora postojati trag u spisu,” pojasnio je Šerić, uz jasnu kritiku rada DORH-a koji se često stavlja u ulogu koja mu ne pripada i uz pomoć dijela medija ljude unaprijed osude, otvore hajku na njih i stvore dojam krivnje bez suda: “U slučaju Maestro, gdje branim Josipa Matanovića, sud u Strasbourugu je prihvatio moju tužbu i naredio ponavljanje postupka jer je Državno odvjetništvo selekcioniralo dio dokaznog materijala, dio nisu htjeli dati sudu! Čovjek je zbog toga odležao 8 i po’ godina! Skandal! Nije na DORH-u da odlučuje jesu li neki dokazi suvišni, to mora odlučiti sud. Matanović je bio osuđen na 11 godina i sada se sve vraća na početak. Osam i pol godina ležao je u zatvoru, a tome su uvelike pridonijeli Sanader i Mesić koji su ga prije samog postupka prozivali za korupciju i tako kontaminirali postupak. Na Ustavnom sudu dobili smo tužbu da je moj klijent oštećen takvim nastupima, to je potvrdio i sud u Strasbourgu i tko sada može nadoknaditi štetu koja je počinjena tom čovjeku,” zapitao se Šerić i zaključio: “Ne može DORH raditi na silu i unaprijed odrediti da je netko kriv, a tek onda prikupljati dokaze! Dokazi moraju upućivati na krivca i kazneno djelo, a ne da se kroz postupak potvrđuje radna teza da je netko kriv…”

Voditelj je kao primjer selektivnosti u radu DORH-a naveo i slučaj Agram te naročito slučaj pročelnika Ureda gradonačelnika Zagreba Mire Lace, koji je morao u Remetinec jer je omogućio da bolesnu novinarku službenim automobilom odvezu na operaciju u Austriju. Boris Lalovac je svoju teško bolesnu suprugu zlostavljao, no ni jedan dan nije proveo u Remetincu! Spominjao se i slučaj kćeri Zorana Mamića, Nine Mamić koja je zbog jedne SMS poruke završila u pritvoru, očito jer je to politički nekome odgovaralo, a ovdje se štiti evidentnog nasilnika Borisa Lalovca, o čijem nasilju postoji snimka i fotografije i medicinski nalazi – no, nikome ništa!

CIJELU BUJICU SA BRANKOM ŠERIĆEM O EPILOGU SLUČAJA LALOVAC POGLEDAJTE OVDJE:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari