Pratite nas

Kolumne

BUJICA O AFERI NASILNIK: Tončika Anastasia Lalovac ne vjeruje u pravdu, planira se vratiti u Kanadu!

Objavljeno

na

VIDEO! BUJICA O AFERI NASILNIK: Tončika Anastasia Lalovac ne vjeruje u pravdu, planira se vratiti u Kanadu!

Branko Šerić: – Nasilje u obitelji može biti sve, pa i nasilje pred djetetom… Pitam se je li Državno odvjetništvo postupilo kako treba?!

Nikola Kajkić: – Od početka se znalo da će Cvitan preko Miljenića zaštititi Lalovca!

Dr. Herman Vukušić: – Puno blaži oblici obiteljskog nasilja sankcionirani su zatvorskom kaznom!

Dr. Igor Peternel: – Riječ je o klasičnom zlostavljanju, Sanji Sarnavki ide na dušu što je pokušala dovesti u pitanje potpuno autentičnu snimku!

Bujica na Z1 i partnerskim televizijama bavila se sramotnim rješenjem Državnog odvjetništva koje je odbacilo prijavu protiv saborskog zastupnika SDP-a i bivšeg ministra financija Borisa Lalovca koju je podnijela njegova supruga Tončika Anastasia Lalovac zbog obiteljskog nasilja. Aferu nasilnik u televizijski eter lansirala je upravo Bujica, o njoj su kasnije izvještavale sve televizije, međutim, rješenje DORH-a kojim se odbaciju prijava protiv Lalovca ni jedna televizija nije spominjala, a kamo li problematizirala…

“U praksi sam se susreo s velikim brojem slučaja obiteljskog nasilja, puno blaži oblici od ovoga bili su sankcionirani direktnom zatvorskom kaznom, uz obavezu daljnjeg psihijatrijskog liječenja. Čini mi se da Boris Lalovac spada u grupu povlaštenih bivših dužnosnika Milanovićeve Vlade, pored Tomislava Sauche, načelnika općine Tisno Ivana Klarina, samog Zorana Milanovića pa i ostalih koji se migolje hrvatskom pravosuđu,” izjavio je za Bujicu ugledni hrvatski psihijatar dr. Herman Vukušić.

VUKUŠIĆ I PETERNEL OŠTRO PROTIV SARNAVKE!

Vukušić nije štedio ni Sanju Sarnavku iz udruge B.a.B.e. koja ne samo da nije zaštitila gospođu Lalovac, već je javno izrazila sumnju u cijeli slučaj.

“Argument Sanje Sarnavke je da je gospođa Lalovac šutjela tijekom zlostavljanja… To je skandalozno i sramotno! Ona se cijeli život bavi zlostavljanim ženama, a sada odjednom ne zna da je najčešća reakcija ljudske psihe na teror, užas i strah upravo šutnja. Zapreprašten sam činjenicom da jedna aktivna djelatnica nevladinog sektora koja je na glasu kao istaknuti borac za ljudska i posebno, ženska prava može reći takvu notornu glupost i bedastoću,” komentirao je dr. Vukušić izjave Sanje Sarnavke o rješenju DORH-a u slučaju Lalovac.

Potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr. Igor Peternel u Bujici je kritički govorio o sporosti DORH-a i predbacio Cvitanu što se na rješenje tako dugo čekalo. Komentirao je i Sarnavku: “Autentičnost snimke uopće nije upitna, vrlo se dobro čuje da je riječ o klasičnom psihičkom zlostavljanju, a to što se Sarnavka nije očitovala, to ide njoj na dušu”.

Da u cijelom slučaju nešto smrdi, dodatno potvrđuje podatak da je DORH, prema saznanjima Bujice, izmanipulirao žrtvinu majku Anđu Bago i sestru Milicu Jurić. Njihovi iskazi navedeni u rješenju koje broji 10 stranica, u potpunosti su izvrnuti, a to je uredniku Bujice potvrdila sama žrtva Tončina Anastasia Lalovac. S druge strane, kao ‘relevantno svjedočenje’ uzeto je ono Josipa Pavletića kojeg je gospođa Lalovac, kako sama tvrdi, vidjela tek dva put u životu, kada joj je rješavao leasing za auto. U Bujici je rečeno da je žrtva za svjedoka htjela pozvati i Miloša Lalovca, brata optuženog Borisa Lalovca, no DORH je to svjedočenje odbio! Tončika Anastasia Lalovac, podsjetimo, obavijestila je i cijeli bivši vrh SDP-a o zlostavljanju – Igora Dragovana, Orsata Miljenića, Milanku Opačić i Zorana Milanovića, ali nitko od njih nije reagirao. Lalovac je zaprijetio supruzi da će Miljenić i onako “sve srediti sa Cvitanom”… Nakon rješenja DORH-a koje je zaprimila prošli tjedan, Tončika Anastasia Lalovac sumnja upravo u takav scenarij. Pisat će žalbu, ali više ne vjeruje u hrvatski pravni sustav. Prije emisije u srijedu našla se sa voditeljem i rekla da za sada ne smije pred kamere jer joj prijete da će joj oduzeti dijete, učini li to još jednom. Tončika Anastasia Lalovac rekla je voditelju da se osjeća odbačenom, zgaženom i samom protiv cijelog sustava koji štiti moćne nasilnike, a razmišlja i o povratku u Kanadu, koja je za razliku od Hrvatske – pravna država. I maloljetni sin Tomislav ima kanadsko državljanstvo pa je ovakav scenarij posve izgledan.

ŠERIĆ: OBITELJSKO NASILJE JE I GALAMA PRED DJETETOM!

Gost Bujice, odvjetnik Branko Šerić istaknuo je kako u ovakvim slučajevima treba postupati s puno takta.

“Radi se o neobičnim sudionicima obiteljskog nasilja. Pitam se je li Općinsko državno odvjetništvo postupilo kako treba i je li prikupilo sve dragocjene informacije… Najdragocjeniji izvor saznanja trebalo je biti malodobno dijete. Nije bitan samo ovaj incident sa snimke, iako nije navažan, bitna je cijela povijest supružnika i njihovi poremećeni odnosi. Nasilje u obitelji može biti sve, pa i galama pred djetetom,” rekao je Šerić, a voditelj je dodao kako mu se gospođa Lalovac požalila da je njezin suprug jednom prilikom, uz galamu, bacio u smeće sve puzzle maloljetnog Tomislava zato jer nije dobio peticu u školi! Kasnije se u ovom slučaju, često pozivao upravo na zaštitu djeteta…

Šerić je komentirao i odbijanje Miloša Lalovca, brata Borisa Lalovca kao svjedoka:

“To je propust! Kod ovako osjetljivih predmeta potrebno je napraviti sve živo – kompletne izvide i saslušati sve svjedoke, posredne ili neposredne!”

U Bujici je prikazano rješenje iz sličnog slučaja, u kojem je Zagrepčanin D.M. u siječnju ove godine kažnjen sa 10 dana Remetinca zbog verbalnog i psihičkog nasilja. Suprugu je psovao i zaključao u sobu. Istoga dana privela ga je policija, a sudac za prekršaje poslao u zatvor. Određena mu je i mjera obaveznog psihijatrijskog lječenja te zabrana pristupa supruzi. Dvostruka mjerila prema običnim građanima i visokim dužnosnicima komentirao je Šerić, ali i predsjednik Nacionalnog sindikata policije Nikola Kajkić koji se u Bujicu javio iz Vinkovaca.

KAJKIĆ: OD POČETKA SE ZNALO DA ĆE CVITAN ZAŠTITITI LALOVCA!

Kajkić je prvo pojasnio rješenje kojim je građanin D.M. poslan u Remetinec na 10 dana zbog blažeg oblika zlostavljanja od onog u slučaju Lalovac: – Policija postupa kada se utvrdi prekršaj nasilja u obitelji, ona je tada i tužitelj i zastupa žrtvu pred Prekršajnim sudom. U takvim slučajevima policija je ta koja traži mjeru opreza, do pravomoćnosti presude prati i nadzire situaciju. Kazneni postupak je nešto drugo. U kaznenom postupku policija, nakon što se utvrdi kazneno djelo, mora kontaktirati državnog odvjetnika, u dogovoru s njim odlučuje ide li se na prekršaj ili kazneno djelo… Ako je kazneno djelo, onda sve daljnje odluke donosi DORH, poput mjera opreza, te daje upute o radu. Što se tiče slučaja u kojem je okrivljenik na deset dana završio u zatvoru, on je zaista vrlo sličan. No, Lalovac je sve radio pred malodobnim djetetom i zato njegov slučaj spada u kazneno djelo. Zašto DORH nije prihvatio sve relevantne dokaze pa čak ni iskaz Lalovčevog brata?! Očito je sve od samoga početka bilo usmjereno k tome da će Lalovac na prijedlog Orsata Miljenića, kod Cvitana biti oslobođen kaznenog progona, što se na kraju i pokazalo točnim!

Kajkić je naveo još jedan zanimljiv slučaj koji dovoljno govori o dvostrukim kriterijima Dinka Cvitana: – Jedan policijski službenik u Zagrebu, dakle isto odvjetništvo i isti grad, policijski specijalac koji se samo verbalno sukobio sa suprugom, nedavno je uhićen u sličnom slučaju. Priveden je sucu istrage, nakon čega je pušten da se brani sa slobode, suspendiran je iz službe i bit će kazneno gonjen. To je čak i blaži slučaj nego Lalovčev, a istragu je vodilo isto Državno odvjetništvo koje je imao bitno drukčije kriterije! Odmah na početku je trebalo skinuti imunitet Lalovcu, no očito je već tada bila donesena odluka o tome da će ga se zaštititi, a čekalo se samo pravo vrijeme da nam se to servira… Sjetimo se i nedavnog slučaja ubijene Kristine Krupljan koji je šokirao Hrvatsku. Majka je dan prije njezina ubojstva bila u DORH-u i prijavila ozbiljne prijetnje smrću. Dobila je hladan odgovor da ide kući i bude mirna, da čeka kazneni sud i da će sve biti u redu. DORH nije donio rješenje o mjerama opreza. David Komšić brutalno je ubio Kristinu Krupljan, a DORH je to mogao spriječit. Ni za to nažalost, nitko nije odgovarao, svi su optuživali policiju, a DORH je bio taj koji je trebao donijeti odluku i koji je napravio kobni propust…

ŠERIĆ: CVITAN JE OČITO ZNAO…

Šerić je, komentirajući navode o umiješanosti Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana u slučaj Lalovac, priznao da Cvitana poznaje dugi niz godina, još kao bivšeg tužitelja, odvjetnika i ravnatelja Uskoka.

Doživljavao sam ga uvijek kao profesionalca. Teško je vjerovati da on zna za svaki predmet, to je nemoguće. No, ovdje je očigledno znao! Je li Cvitan imao utjecaja na ishod postupka, to ne znam – rekao je odvjetnik Šerić.

Govorio je i o jednom od načina na koji je Glavni državni odvjetnik mogao utjecati na cijeli slučaj.

“U Zakonu o Državnom odvjetništvu postoji institut koji se zove obvezna uputa. Državni odvjetnik zamjenicima može narediti kakvu odluku donijeti po sustavu subordinacije, ali u tom slučaju dužan je napisati uputu kako neki predmet treba riješiti. Ako je Cvitan donio takvu uputu, mora postojati trag u spisu,” pojasnio je Šerić, uz jasnu kritiku rada DORH-a koji se često stavlja u ulogu koja mu ne pripada i uz pomoć dijela medija ljude unaprijed osude, otvore hajku na njih i stvore dojam krivnje bez suda: “U slučaju Maestro, gdje branim Josipa Matanovića, sud u Strasbourugu je prihvatio moju tužbu i naredio ponavljanje postupka jer je Državno odvjetništvo selekcioniralo dio dokaznog materijala, dio nisu htjeli dati sudu! Čovjek je zbog toga odležao 8 i po’ godina! Skandal! Nije na DORH-u da odlučuje jesu li neki dokazi suvišni, to mora odlučiti sud. Matanović je bio osuđen na 11 godina i sada se sve vraća na početak. Osam i pol godina ležao je u zatvoru, a tome su uvelike pridonijeli Sanader i Mesić koji su ga prije samog postupka prozivali za korupciju i tako kontaminirali postupak. Na Ustavnom sudu dobili smo tužbu da je moj klijent oštećen takvim nastupima, to je potvrdio i sud u Strasbourgu i tko sada može nadoknaditi štetu koja je počinjena tom čovjeku,” zapitao se Šerić i zaključio: “Ne može DORH raditi na silu i unaprijed odrediti da je netko kriv, a tek onda prikupljati dokaze! Dokazi moraju upućivati na krivca i kazneno djelo, a ne da se kroz postupak potvrđuje radna teza da je netko kriv…”

Voditelj je kao primjer selektivnosti u radu DORH-a naveo i slučaj Agram te naročito slučaj pročelnika Ureda gradonačelnika Zagreba Mire Lace, koji je morao u Remetinec jer je omogućio da bolesnu novinarku službenim automobilom odvezu na operaciju u Austriju. Boris Lalovac je svoju teško bolesnu suprugu zlostavljao, no ni jedan dan nije proveo u Remetincu! Spominjao se i slučaj kćeri Zorana Mamića, Nine Mamić koja je zbog jedne SMS poruke završila u pritvoru, očito jer je to politički nekome odgovaralo, a ovdje se štiti evidentnog nasilnika Borisa Lalovca, o čijem nasilju postoji snimka i fotografije i medicinski nalazi – no, nikome ništa!

CIJELU BUJICU SA BRANKOM ŠERIĆEM O EPILOGU SLUČAJA LALOVAC POGLEDAJTE OVDJE:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari