Pratite nas

Gost Kolumne

Bulj je ‘povrijedio’ poslovnik, a  jesu li Stazić i Radin nekoga ili nešto povrijedili?

Objavljeno

na

Bulj je nazvao Stazića koljačem i dobio opomenu, a Stazić stotine tisuća Hrvata – pa ništa

Kao čovjek, kršćanin, humanist volio bih kad bi svi Hrvati i Hrvaćani (lijepa Šenoina riječ za političke Hrvate!) doista voljeli ovu našu JEDINU HRVATSKU.  Zato sam bio oduševljen Bušićevom i Tuđmanovom idejom o općenacionalnoj pomirbi i više sam puta javno pozivao na općenacionalnu pomirbu kao jedini lijek  ovom napaćenom narodu. Spreman sam oprostiti i najvećem zločincu, ali da barem malo prizna svoj zločin i da se kaje. Kad to nisam dočekao, pristao sam i na bezuvjetno praštanje. To u srcu stvara raspoloženje da mogu moliti za obraćenje svojih neprijatelja. Želim željeti da se svi ljudi spase. Nastojim u svakom čovjeku naći barem kap dobrote. Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti bolji, ni tako zao da ne bi mogao biti gori. Na žalost, neki mi ljudi uporno ne dopuštaju da tu kap u njima vidim, otkrijem.

U četvrtak, 23. Siječnja 2010. u Hrvatskom saboru, koji bi trebao biti svetište demokracije, vodila se žučna rasprava rasprava između zastupnika Bulja i zastupnika Stazića, o nedužnim hrvatskim žrtvama na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945., što su donijeli mnogi portali:  (VIDEO) Bulj odgovorio Staziću: ‘Osuđena su …  Pozorno sam preslušao taj videouradakkoji je duboko uzdrmao moje plemenite osjećaje o čovjeku i u moju dušu unijio zabrinutost i nemir. Taj videouradak doživio sam kao nesmiljenu reprizu bleiburške tragedije. Doživio sam to kao ponovni pokolj zatorni (genocid) nad bespomoćnim hrvatskim narodom: Zastupnik Bulj okomio se na izjavu zastupnika Stazića od prije godinu i pol: „„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ Stazić je žestoko uzvratio Bulju i razotkrio smisao svoje nedavne izjave, ostajući još čvršće pri njoj. Iz Stazićeve replike jasno se dade taključiti ovo:  

  1. Zastupnik Stazić želi umanjiti broj hrvatskih žrtava u bleiburškoj tragediji nabrajajući pripadnike drugih gubitničkih pokreta.
  2. On u hrvatskim gubitnicima vidi samo ustaše, naziva ih rebelima, citirajući neke moćnike, i da za njih ne vrijedi nikakav zakon. Štoviše, trebalo ih je odmah sve pregaziti savezničkim tenkovima koji su partizanima dani na raspolaganje.
  3. On laže da su odmah izdvojene žene i djeca, a da su tamo pogubljeni (samo) „ustaše koljači“ uz druge gubitnike koljače. Prepune jame muškaraca, žena i djece od Bleiburga do Zemuna, koji su na sve načine mučeni, masakrirani i živi u jame bacani, osporavaju tu tvrdnju.
  4. Treća točka otkriva „humanista“ i „socijaldemokrata“ Stazića. Sad biva jasno što je to što „pobjednici“ nisu temeljito obavili: „Odmah su izdvojili žene i djecu.“ Izgleda da tu „šlampavost“ Stazić ne može oprostiti „pobjednicima“.
  5. Sasvim je zorno pokazao da bi on to sve riješio odmah, na licu mjesta kad su mu već bili na raspolaganju saveznički tenkovi.
  6. On se potpuno slaže s izvršiteljima genocida nad nedužnim hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i dalje. Za „rebele“, po Staziću, ne vrijedi nikakav zakon! Samo što bi on to temeljitije, ekspeditivnije napravio, a ne tako šlampavo. Za Stazića nije sporno što su ti ljudi pogubljeni bez suda i bez presude, što im krivnja nije dokazana i što su po zakonu nevini.
  7. Da je kojim slučajem Stazić poput Puniše Račića imao oružje, Hrvatski bi se sabor pretvorio u krvavu beogradsku skupštinu.
  8. Zastupnik Stazić ne prizna nikakve hrvatske ni europske deklaracije ni rezolucije koje osuđuju sve zločine svih totalitarnih režima, pa i komunizma.

Zastupniku Bulju je sve to prekipjelo pa je zastupnika Stazića nazvao koljačem. Sjednicu je vodio potpredsjednik Sabora Furio Radin. On je na Stazićev zahtjev dao Bulju „samo opomenu“ našavši jedva u Poslovniku formalni razlog za to. Za Radina je najvažnije što je Bulj Stazića nazvao koljačem. Ništa mu ne smeta što je Stazić nekoliko stotina tisuća nevinih ljudi nazvao koljačima. Nije mu dao ni opomenu.

Postavlja se ozbiljno pitanje: A je li Stazić nekoga ili nešto povrijedio? Je li Radin nekoga ili nešto povrijedio? Pustio bih zasad Radina po strani jer se je on tu našao kao Pilat u Vjerovanju, a usredotočio bih se na Stazića.

Zastupnik Stazić je duboko uvrijedio i povrijedio:

  1. Dostojanstvo Hrvatskoga sabora: Taj časni dom zloupotrijebio je za iskrivljivanje istine, ponavljanje laži; zloupotrijebio je slobodu govora pretvorivši je u govor mržnje, opravdavajući genocid nad stotinama tisuća nevinih Hrvata.
  2. Hrvatski narod i državu: Stotine tisuća Hrvata proglašava „ustašama koljačima“. U godini predsjedanja Hrvatske Vijećem Europe (Europskom unijom) on drsko odbacuje rezolucije te Europe o osudi svih totalitarnih režima, pa i komunizma, a nameće nam „bleiburške“ pravne standarde iz 1945. To je velika sramota za hrvatsku državu i narod.
  3. Stotine tisuća nevinih hrvatskih žrtava: On ih naziva „gubitnicima“, „rebelima“ i „koljačima“, za koje ne vrijede nikakvi zakoni. Poput Josipovića praktično se zalaže za načelo pretpostavke krivnje.
  4. Stotine tisuća Hrvata koji još nose ožiljke „bleiburških“ rana: Svake se godine u proljeće povrjeđuju moje rane i rane stotina tisuća siročadi koji smo zbog toga zločina protiv čovječnosti ostali bez oca. (Moj je otac bio marljivi seljak, „najvridniji čovik u selu“. Zajedno s 40 ljudi iz sela partizani su ga nakon pada Italije prisilno digli u „narodnooslobodilačku“ vojsku. Kad je već bio dignut u rat, u zgodnom trenutku prešao je u hrvatsku vojsku. Zadnji je put viđen kod Siska. Nije došao kući. Znao je da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli. A ja sam i rođen u partizanskom zbijegu blizu Barija. – Nedavno sam saznao od jednog uglednog odvjetnika iz Mostara kako je i njegova sudbina slična mojoj, ali šezdeseterostruko veća: Kad je on išao u prvi razred u jednom hercegovačkom selu, bilo ih je 62 u prvom razredu. Na roditeljski sastanak došlo je šezdeset udovica i jedan muškarac, otac blizanaca. Svi su drugi bili bez oca. Nije li to slično Krvavoj bajci Desanke Maksimović!? Samo što su u ovom slučaju ubijeni očevi te djece, muževi tih udovica, a ono u Gračanima bila je prava krvava bajka! Nije, na žalost, bajka nego istina. – Spomenut ću još sudbinu jednoga hrvatskog intelektualca (podatci poznati autoru!) koji je bio jedan od 20 siročadi od tri udovice u velikoj obitelji. Došao je isljednik OZNA-e i htio odvesti njegovu majku u zatvor (pritvor). Da to spriječi, potrčao je mami u zagrljaj, a isljednik ga je zgrabio i „milosrdno“ tresnuo o zemlju.
  5. Pravdu i istinu o bleiburškoj tragediji Hrvata: On ne prizna nikakve nove spoznaje o tom strašnom zločinu, genocidu. On to opravdava. On bi to temeljitije ponovio.
  6. Bit, smisao i sadržaj ‘Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine’ i druge europske i svjetske rezolucije o osudi komunizma i drugih totalitarnih poredaka.

Zastupnik Stazić je dosegao dno dna: On svojom neobuzdanom jezičinom javno potiče na nasilje i mržnju prema Hrvatima koji su izmakli šlampavoj zločinačkoj ruci njegovih „pobjednika“ iz 1945. On na neki način ponavlja genocid i psihocid nad hrvatskim narodom, opravdavajući zločinačke postupke „pobjednika“. Po članku 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske u njegovim opetovanim izjavama postoje elementi kaznenoga djela.

Stazićevi postupci mogu se promatrati i u širem kontekstu. Nedavno se još jedan zastupnik (ujedno predsjednik HSS-a i gradonačelnik Samobora) – Krešo Beljak „proslavio“ sličnom vrlo opasnom izjavom o neučinkovitosti Udbe. A što reći o izazovnoj petokraki u Rijeci!? Nije li ona simbol svih komunističkih, jugoarmijskih i velikosrpskih zločina nad Hrvatima sve do danas!? Još je gore što je tvorac tog „umjetničkog“ djela Srbin iz Tušilovića, odakle su tukli Karlovac. Pita li se tko u samostalnoj državi Hrvatskoj kako će hrvatski branitelji doživjeti Nemanjinu lekciju iz novije hrvatske povijesti!? To jasno govori tko je zapravo pobijedio u Domovinskom ratu i Oluji 1995. – Hrabro bježeći „traktoristi“!

Previše nam je Frljićeve, Cvijanovićeve, Pupovčeve, Beljakove, Stazićeve i drugih „umjetnosti“. Kad smo već kod „umjetnosti“, napomenut ću da je Stazićeva izjava o Bleiburgu doživjela, mutatis mutandis, nekoliko umjetnički i politički zanimljivih inovacija. Samo se je promijenio subjekt i objekt u drukčijim, ali sličnim situacijama. Floskula o nemiješanju u rad DORH-a, Državnog odvjetnika i sudova priča je za malu djecu. Oni osluškuju kako moćnici reagiraju i ovisno o tom nešto poduzimaju ili ne.

Indikativno je da su mnogim strankama stranački interesi iznad hrvatskih, ako im je do hrvatskih interesa uopće stalo.

Prijeti nam opasnost potpunog obezvrjeđivanja Domovinskog rata, gubitka hrvatskih nacionalnih vrijednosti i novog srljanja (hrvatskih) gusaka u maglu. Sve se to radi sustavno, protuustavno i orkestrirano uz potporu hrvatske države. Jedva smo se istrgli iz ralja istočnoga zmaja, a sad kao predsjedatelji Europskom unijom ističemo proširenje kao prioritet usprkos protivljenju mnogih članica Unije. Sve to ide na ruku Staziću, Beljaku i sličnima. Oni bi mogli zauzeti istaknuta mjesta u budućoj vladi.

Neki ne mogu prežaliti Jugoslaviju. Na žalost, bila bi im prihvatljivija i velika Srbija nego mala, slobodna, demokratska Hrvatska, čak bi im sad i dobro došla kad je Velika Britanije izišla iz Europske unije. Mogla bi je nadomjestiti kao nova članica da se namiri gubitak. Otkud im tolika mržnja i nekritičnost prema bilo kakvoj i bilo kojoj Hrvatskoj!? Ne razumijem.

Ne volim dramatizirati, ali jeza me hvata kad pomislim da bi tako neodgovorni i opasni tipovi mogli biti stupovi nove hrvatske vlade. Ljudi pomračena uma teško nas mogu voditi u svjetliju budućnost. Oni bi nastavili ono što Udba i „pobjednici“ nisu dovršili. Ovo se može činiti previše dramatičnim, ali drama se lako može pretvoriti u tragediju.

Vratimo se još malo na videouradak, koji me je potakao na ovo razmišljanje: Zastupnik Bulj je dobio opomenu, zastupnik Stazić prošao lišo, gotovo trijumfirao, a bespomoćni potpredsjednik Sabora Radin osramotio sebe i Hrvatski sabor. Radin zaslužuje barem ukor, opomenu zbog slabog vođenja sjednice i sjedenja na ušima. On nije čuo da je „zastupniK“ Stazić mojega oca i stotine tisuća Hrvata bez suda proglasio koljačima. Bulj je zaslužio odličje za hrabrost, za pravdu, za istinu. A Stazić? Sasvim je očito da Stazićeve izjave imaju elemente kaznenog djela ‘javnog poticanja na nasilje i mržnju’ prema članku 325. Kaznenoga zakona Republike Hrvatske. I  saborska „Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine“ u Točki 7. kaže: „Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje“. Zastupnički imunitet nije nikakva prepreka da bi zastupnik odgovarao za počinjeno kazneno djelo.

Predsjednik Sabora (poput Radina na sjednici) mirno spava kao da se ništa skandalozno nije dogodilo u tom časnom domu, kojemu je na čelu. Štoviše, Sabor je i pokrovitelj Komemoracije na Bleiburgu. Plenković i Bernardić blago su reagirali na Beljakov izgred, a na Stazićev se uopće nisu osvrnuli. A institucije? – One čekaju mig moćnika. Na žalost!

U vezi s Beljakovom izjavom o neučinkovitosti Udbe profesor Slaven Letica, trenutno iz daleke Kenije, uputio je predsjedniku Sabora gospodinu Jandrokoviću pismo da oštro osudi zastupnika Beljaka, ističući jasno njegovu inkriminaciju. Koliko znam, odgovora nije bilo. I ja sam u tom smislu pisao gospodinu Jandrokoviću da poduzme što je u njegovoj moći, da osudi i spriječi štetno djelovanje zastupnika Stazića i sličnih, ali nije se zasad oglasio.

I čude se izbornim neuspjesima! A ja se čudim njihovu čuđenju.

HSS se, doduše, bespomoćno ograđuje od svojega predsjednika, ali on to ne čuje i ne prizna. SDP stilski opravdava svoga vjernog partnera, a od Stazićeve se izjave uopće ne ograđuje kao što se nije ogradio ni od Josipovića (profesora kaznenoga prava!) koji bi za neprijatelje uveo presumpciju krivnje umjesto presumpcije nevinosti, kako je to normalno u pravnoj državi.

Znam stotine Hrvata kojima se svako proljeće (pa i češće!) povrjeđuju teške rane. Svi bi oni mogli podnijeti neovisno jedan o drugom kaznenu prijavu i odštetni zahtjev za pretrpljene uvrede i boli, jer je Stazić njihova oca nazvao koljačem. Siguran sam da bi barem na Europskom sudu dobili parnicu. Bi li i onda SDP bio solidaran pa pomogao svojem zastupniku Staziću da ne bankrotira!? Bernardić se već osjeća sigurnim skorim premijerom i stvara vladu. Zaboravlja da je SDP s partnerima poslužio samo kao konj na kojem je novi predsjednik dojahao do Pantovčaka. On više nije stranački. A njegov konj? U humoreski Banova jaruga Hitrec kaže da bi Jelačiću vratio spomenik, ali ne i konja, jer da je bio pametniji, mogli smo svi biti na konju, a ne samo on.

Ne bih se začudio da se Milanović (poput Orbana) pretvori u modernog Tuđmana i pobrine se da svi budemo na konju. Mogao bi on postati suverenist s izrazitim hrvatskim predznakom.

Kad institucije pravne države ne rade svoj posao, lako se dogodi da pojedinci ili skupine uzmu pravdu u svoje ruke. Ako to nije pravnim sredstvima nego silom, to onda može biti katastrofalno. Tek tada slijede reakcije političkih moćnika i institucija. Zar nije bolje spriječiti nego liječiti?

Zato očekujem od DORH-a, čelnika stranaka, moćnika na vlasti i u oporbi, da na vrijeme poduzmu što je u njihovoj moći i dadu svoj prilog pravnoj državi i njezinu normalnom fumkcioniranju. 

Podsjećam: I Beljakova i Stazićeva izjava imaju elemente kaznenoga djela ‘javnog poticanja na nasilje i mržnju’ prema članku 325. Kaznenoga zakona Republike Hrvatske.

 E, moj narode! E, jadna moja Hrvatska! Ali preživjeli smo i gora vremena. I to ćemo.

Velika mi je utjeha i nada što i među Hrvaćanima ima puno čestitih i marljivih ljudi, koji Hrvatima i „Hrvatinama“ mogu biti uzor domoljublja. Svaka im čast!

Mile Mamić, red. prof. u (ne)miru

MOST-ov Miro Bulj žestoko se obračunao sa SDP-ovim Nenadom Stazićem: ‘Vi ste koljač’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari