Pratite nas

Intervju

BUM-BUM VALDEC – Prvi dio intervjua s Robertom Valdecom

Objavljeno

na

Pariz - lijepljenje plakata u emigrantskoj četvrti

Poduži intervju s Robertom Valdecom, novinarom, reporterom,“na Ti“, s bilo kojim medijskim žanrom, različitim medijima,  koji se  uglavnom  javlja s područja u kojima se puca, ubija, ruši, razara… G. Valdec je i moj Facebook prijatelj, pa mi je omogućeno pratiti događanja i njegove pustolovine koje objavljuje na toj mreži.

BUM-BUM VALDEC

„Dobro uvijek znati više jer si, automatski, korak ispred, imaš uvijek aduta za štih mač…“ (Maxima – R. Valdec)

Ne radi se u naslovu o kajkavskom, nego o područjima u kojima se puca, ubija,ruši, razara… S takvih područja se uobičajeno sa svojim reportažama javlja novinar,  reporter Robert  Valdec, sada na prisilnom odmoru i oporavku. Razgovor se vodi pod mottom – ima se, može se –  ali ne radi se o novcu,  nego o vremenu. Ne radi se ni o ranama i ozljedama na novinarskom poslu, na putovanju ili bojišnicama. Naš sugovornik, inače Zagrebčanec, oporavlja se doma, u Hrvatskom zagorju, stoga što se oko kuće “pohrvao i valjda poplesao“ s kosilicom, flaksericom, strovalivši se na nizbrdici, slomivši pritom ruku i nogu.  Tako je i ovaj razgovor bio moguć, jer nije bilo šanse, tako barem mislimo, da pobjegne, „zbriše“, po zadatku na neko novo bojište, kojih u svijetu ne nedostaje. Prije početka razgovora pada nam na um da se Valdecu obratimo kao reporteru s veliko R, Reporteru,  što se njemu ne bi svidjelo i bit će vjerojatno –  „mrmlj…“

VALDEC – Početkom kolovoza sam se napokon odvažio upustiti u bitku s džunglom koja mi je izrasla iznad kuće i voćnjaka prijeteći da ću, moguće, morati uskoro angažirati nekog s bagerom. Ukratko, divlje kupine, pune trnja, razna vegetacija. Šikara u kojoj su se krenule nastanjivati svakojake živine, a vrhunac je bio kada me je susjed dobronamjerno obavijestio da je vidio zmiju, te nakon što sam, vrativši se kući jednog popodneva zatekao gore lokalnog lovnika, nekoliko susjeda i ustrijeljenu lisicu. Vidjeli su je da se „mota“, pozvali lovce u strahu da je bijesna, ali i da ne bi počela uokolo klati perad.

Dakle, opremio sam se jednog jutra flaksericom s nožem, dobrom voljom i krenuo u bitku. Krenulo je relativno dobro, no u žaru borbe jednom sam nogom, ne primijetivši, zapeo za debelu stabljiku kupine, napravio još nekoliko koraka i poletio niz brijeg. Grdo. Flakserica je ona koju zakvačiš na sebe, tako da ju nisam mogao odbaciti, pa se nekako otkoturati, tako da sam skupa s njom na sebi poletio niz strminu. Dobro sam i prošao. Dok je još sve bilo vruće, pospremio sam flaksericu, ušao u kuću, istuširao se, sam sebi bandažirao nogu i šaku, stavio obloge od octa i odlučio mirovati nadajući se da će sve to proći. Ali nije. Bilo je sve gore i gore. Dan sam nekako progurao u krevetu, pod ketonalima i čak uspio zaspati, no predvečer je bol postala neizdrživa, stopalo je nateklo, poplavilo, a prstima desne šake nisam mogao micati. Prijatelj me telefonom uvjerio da zovem hitnu jer je sigurno nešto puklo, no tvrdoglav, kakav jesam, nekako sam se ‘po riti’ dovukao do auta i odvezao u bolnicu. Tamo su nakon rendgena ustanovili nekoliko fraktura, nogu do koljena stavili u longetu veličine autobusa, a ruku, odnosno slomljeni palac također imobilizirali. Takav sam po ovoj pasjoj vrućini ne idući nikuda, proveo dvanaest dana pakla, a pomoglo mi je nekoliko prijatelja koji bi navratili i donijeli ono najpotrebnije – prije svega cigarete, hranu, a i pobrinuli se o mom psu jer sam nisam mogao budući da me je bilo strah da me, od veselja kad mu donesem svježu vodu i hranu, ne sruši i ne ‘sredi’ do kraja budući da pesek teži 50-ak kilograma.

DVANAEST DANA PAKLA

A što se tiče vašeg uvoda, doista ste pretjerali, zapravo obrnuli stvari. Veliki, pravi, uspješni novinari, reporteri, kolumnisti…, ispijaju kavice na špici, „papaju“ u fancy restoranima, imaju debele bankovne račune, večeraju s političarima i znaju sve o svemu i bez da nekud odu. Ironiziram, naravno, i to ne bez gorčine. Ima velikih, većih Reportera od mene – eto, divim se kolegama Zoranu Marinoviću, Miri Aščiću, Andriji Jarku, pratim što piše kolega Haidar Diab, a to su samo neki primjeri i ispričavam se onima koje sam preskočio. U posljednje vrijeme, zapravo već jako dugo, nastojim se kloniti hrvatskih mainstream medija, TV ne gledam već desetak godina, preletim naslove po internetu i to je to. Tako da sam sigurno nekog nepravedno izostavio. Osim toga, dobra se reportaža može napraviti i iz tramvaja, s placa, ne treba ići u ratne zone. Meni je, naprosto, ‘tak’ grah opal’, pa sam tu pronašao svoju „nišu“. No ratovi se ne vode samo na Bliskom istoku. Ratuje se i po predgrađima Pariza, Rima, Stockholma… Novinar sam. Ni više, ali ni manje.

Jeruzalem, bombaš samoubojica koji se razvalio 50-ak metara od mene

Objasnite taj stav?

VALDEC: Stvar je u tome da je novinarstvo, odnosno reporterstvo, bar onakvo kakvim sam se želio baviti, bavio, a i još uvijek to pokušavam, nažalost, nestaje. Barem kod nas. ‘Ubili’ su ga mainstream mediji, koji jedini imaju sredstva poslati svoje reportere na teren, nebitno, je li to Sirija, Kongo ili je riječ o poplavama u Posavini ili požarima u Dalmaciji. Prestali su biti mediji, postali su propagandni bilteni. Žele li oni uopće da javnost zna što se tamo doista događa? Naravno da ne. Slično je i sa većinom ostalih kriznih žarišta. Naši današnji mediji većinom naprosto ne žele informirati javnost, zapravo svjesno ju, namjerno, dezinformiraju. Lažu. Oni čekaju što će im javiti netko ‘odozgora’, pa preraditi u tom tonu par agencijskih vijesti koje su isto tako već frizirane. Kako da si drugačije objasnim da sam nudio, a otišao sam o svom trošku, reportaže, izvještaje, vijesti… iz istočne Ukrajine, Sirije… Nisu bili zainteresirani.

NOVINAR SAM, NIŠTA VIŠE, ALI NI MANJE…

Jedan mi je urednik, kada sam ga pitao želi li iz Donjecka reportažu, rekao da bi objavio ako imam nešto o našem nogometašu Srni. A rat je već buktio, aerodrom je gorio, padale su granate, radili snajperi… I nije to jedini takav primjer. Prije koju godinu bio sam u Alepu, u Siriji. Cijeli dan po paklenoj vrućini, s nekoliko sirijskih vojnika u pratnji, obilazio sam Stari grad. Na više smo mjesta pretrčavali da snajperisti ne stignu nanišaniti. Ukratko, navečer se, strgan, vratim u hotel, vrag mi ne da mira pa otvorim portal jednih naših dnevnih novina a glavni naslov je: Rusi i Asad zrakoplovstvom i bojnim otrovima cijeli dan gađali Stari grad. O svemu što se događa s migrantima što se zbiva i kod nas i u Europi govorio sam i pisao još prije više od tri godine. Nisu željeli objavljivati. A bio sam na terenu, vidio, slušao, razgovarao… Ne krivim toliko urednike, bar neke od njih, i oni imaju svoje šefove. A većina vidi gdje sam – objavim na svom Facebooku da letim za Beirut, i već razmišljam kako ću se dovući do Damaska. Ili kako se iz Iraka, preko Tigrisa, spremam polu legalno preći na drugu stranu koja je pod kontrolom sirijskih Kurda. Oni, urednici, se boje stisnuti lajk na te statuse, a kamoli poslati mi poruku tipa: ‘Robert, ako možeš, šalji nam materijale od tamo. Ne možemo ti puno platiti, no nešto će se naći’. Dakle, ta mi redakcija ne bi trebala refundirati avio karte, hotelske i ostale troškove već isplatiti honorar za tekst i fotografije. No ne žele ni to. A nije da ne znaju tko sam, kako radim svoj posao. Na koncu, s većinom sam radio po raznim redakcijama, a neke sam i učio novinarskom zanatu.

ODLUČIO SAM POKRENUTI VLASTITI MEDIJ

Ponekad, sve češće, sve mi se neopisivo zgadi pa krenem maštati o tomu, kako početi baviti se nečim posve drugim,  isključiti seiz svega. A onda opet proradi taj prokleti crv. Zbog svega toga odlučio sam pokrenuti vlastiti medij.

Kakav?

VALDEC: Riječ je, naravno, o projektu na internetu. Svjestan sam „inflacije“ portala, kao i toga da su svi više-manje nalik jedan drugom. Većina se razlikuje tek po ideološkom predznaku ili se može iščitati tko stoji iza njega. Ima i balansiranih portala koji su u manjini, nažalost. Svima im je zajedničko jedno – još, bar kod nas, nije profunkcioniralo financiranje portala samo na temelju činjenice da je riječ o mediju, poštenom, profesionalnom mediju. Ima raznih – od onih iza kojih stoje i financiraju ih određene političke stranke, fondacije koje žele imati utjecaj na javno mnijenje, korporacije, vlade nekih država… Neki od najrazvikanijih, nemam ‘papirnate’ dokaze pa im neću spominjati imena, žive od medijskog reketa tipa – objaviti ću ovo o tebi, tvojoj firmi ili stranci ako…, još su gori oni koji prikriveno rade za velike korporacije obmanjujući javnost. Jedan od primjera je, znam ime tog vrlo čitanog portala i autora izravno involviranih, nedavna histerija koju su dizali na ‘epidemiji ospica’. Više od godinu dana, iz dana u dan, objavljivali su tekstove sa šokantnim naslovima i još šokantnijim fotografijama dižući paniku u javnosti. Analizirao sam pažljivo tu priču i vidio kako iste te fotografije objavljuju neki čitani portali sličnog morala u Srbiji, Bugarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj… Dakle zemljama ‘u tranziciji’ u kojima međunarodne korporacije „love u mutnom“.

JESTE LI ČULI I ZA JEDAN SLUČAJ DA JE KOD NAS NETKO OBOLIO OD PTIČJE GRIPE?

I istraživanjem došao do sljedećeg zaključka – strana farmaceutska kuća koja ima predstavništva u takvim državama plaća takvim nemoralnim medijima velik novac kako bi napravili paniku i natjerali državu da otkupi njihovo cjepivo. Doza kojeg je u Hrvatskoj deset i više puta skuplja nego u, npr. Francuskoj. O kakvim se tu iznosima radi teško je i zamisliti. 50-ak eura po dozi puta dva, tri milijuna. A to je samo prvo od 15-ak cjepiva koja nam se na isti način spremaju uvaliti. Tu se vrte deseci, stotine milijuna eura. A zbog takvih profita financirati par portala i jedne novine, ostali će krenuti badave, po inerciji, je beznačajan trošak poslovanja. Sjetite se onih ptičjih i svinjskih gripa, kravljih ludila, raznoraznih drugih navodnih boleština protiv kojih je, na ‘tek izumljena, nova cjepiva’ država potrošila tko zna koliko. Jeste li čuli i za jedan slučaj da je kod nas netko obolio od te ptičje gripe? Zamislite koliko su tek gusaka, patki, kokoši i purana ljudima poubijali i spalili. Koliko je farma svinja pozatvarano, a prasad uništena? Jedino još HRT nije privatiziran i u vlasništvu stranih kompanija, a mislim da ga zbog toga i pokušavaju srozati što je niže moguće. Dakle, što očekivati? Pa neće TV u Hrvatskoj kojoj su vlasnici, npr. Nijemci, objaviti nešto protiv njemačkog lanca supermarketa u RH. To je tek banalan primjer. Političari, koji su u najvećem broju, po ‘defaultu’, karijeristi, sve to dobro znaju. I zato podilaze tim medijima jer računaju da će ih oni dovesti na vlast ili na njoj održati. I krug je zatvoren. Svi sretni i zadovoljni. Osim, jasno, naroda koji je tu najveća i jedina žrtva, ali ne shvaća tu tehnologiju.

VJERUJEM U USPJEH, JER VJERUJEM DA ZA POŠTENO NOVINARSTVO JOŠ UVIJEK IMA MJESTA

Možda nešto podrobnije o vašem projektu?

VALDEC: Svjestan sam da od toga, bar dok se stvari, ako se ikada reguliraju, neću moći živjeti, opstati na tržištu, osim ako se ne namjeravam, a o tome ni ne razmišljam, baviti tim poslom na neki od ranije opisanih načina. Egzistenciju si koliko-toliko održavam na neke druge načine. Prije svega, radeći povremeno za strane medije – bilo kao lokalni producent kada neke strane medijske kompanije dolaze u Hrvatsku, bilo putujući na krizna žarišta s kojih izvještavam, više kamerom i fotoaparatom nego riječju, za neke strane medijske kuće. Ovaj projekt, o čijem ćete početku rada na vrijeme biti obaviješteni, zamislio sam potpuno drugačijim od sada postojećih na ‘tržištu’. Neću biti ‘samo jedan od mnogih s gitarom’. Biti će tu i pisane riječi, fotografija, videa, audia, autori će biti moji kolege i prijatelji diljem svijeta koji su mi  već obećali suradnju ‘pro bono’, no dobar dio još nema smisla otkrivati. Vjerujem u uspjeh jer vjerujem da za pošteno novinarstvo još uvijek postoji mjesto, zapravo danas više nego ikad. Ukoliko se moje nade ostvare, nadam se i zaradi od prodaje medijskih sadržaja putem tog portala. Ne kod nas, nažalost. A ukoliko ga prepozna i javnost i postane relevantan i posjećivan, doći će i oglašivači koji će imati samo dva uvjeta: prvo – da ni na koji način ne pokušavaju utjecati na sadržaj i drugo – da oglašavanje plate. Kažem, vjerujem u uspjeh, no i ako ne uspije neću to shvatiti kao tragediju. Ali ako ne pokušam, neću ni saznati, zar ne?

Najbolje želje da pripreme i projekt uspiju. Nadamo se da će i u projektu naći svoje mjesto i „kraljica novinarstva“ reportaža?

VALDEC: Svakako. Ipak treba reći da je reportaža možda nekada i bila ‘kraljica’ novinarstva no došlo je do ‘revolucije’, kraljica je giljotinirana, a na vlast su došli ‘premijeri’ – kolumnisti, komentatori, analitičari…, oni koji znaju sve o svemu, pa to utuvljuju u glave ‘neuke raje’.

I dalje se ustručavam pisati o nečem u što se nisam osobno uvjerio. Ili prenijeti iskustva stranih kolega koje osobno poznajem, a koji su na nekom terenu i znam da nisu dio ‘fake news’ brigada. Nedavno mi je jedan poznanik – kolumnist jednih dnevnih novina, u temperamentnoj Facebook raspravi oko situacije na jednom kriznom području, na moj argument: ‘gledaj, bio sam tamo, vidio to svojim očima, ti i ti su pucali po meni, ovi su imali ovakvo, a ovi drugi ovakvo naoružanje, gađani su vrtići, škole, dječji domovi, bolnice…, prema tome kako me možeš iz svoje udobne redakcijske fotelje uvjeravati u suprotno?’, odgovorio – ‘Ti si to možda tako doživio iz svog uskog kuta. Pucali su po tebi, pa ne možeš biti objektivan. Ja, odavde, ipak imam širu sliku’. Otprilike kao u onom vicu kada muža žena uhvati s ljubavnicom u krevetu, a on ju uvjerava riječima: ‘Pa dobro, vjeruješ li ti MENI ili vlastitim očima?’.

SLIKA, VIDEO ILI FOTOGRAFIJA TAKOĐER SU IZNIMNO VAŽNI

Činjenice i iznošenje, odnosno inkorporiranje vlastitih stavova?

VALDEC: Naravno da i ja imam svoje stavove o većini stvari. Trudim ih se graditi na temelju dugotrajnog praćenja i proučavanja problema iz svih dostupnih izvora i kuteva –  proučiti povijest, sadašnjost, informirati se na sve dostupne načine kojih je danas više nego prije. I onda, na terenu, tražiti njihovu potvrdu. Ukoliko ono što osobno vidim demantira stavove koje sam izgradio pripremajući se za teren, nemam problema s tim mijenjati ih.

Slika, video ili fotografija, također su iznimno važni iako je i to podložno prljavim manipulacijama. Nedavno sam nazočio izložbi nagrađivanih fotografija fotoreportera jedne velike svjetske agencije. Većina je snimljena na mjestima na kojima sam i sam bio. OK, fotke su tehnički izvrsne, no većina potpuno izokreće stvarnost, istinu. To mogu zaključiti samom analizom fotografija, za neke znam kako su izrezivane da bi se izostavilo nešto što potpuno negira ono što je preostalo, neke su namještene, neki video materijali su izrezivani i premontiravani. Po meni je to zapravo, ne samo neprofesionalnost, prijevara, nego zločin. Zločin prema javnosti, zločin prema profesiji. I odabir kadra je bitan – više sam puta bio po kampovima migranata ili pratio te ljude –  od Turske, grčkih otoka, same Grčke, pa i ovdje u Hrvatskoj. ‘Kolege’ dođu kao na foto safari. I od stotinjak nabildanih, tetoviranih momaka svi će oni kadrirati jedinog zamusanog klinca kojeg su ovi možda, a puno je takvih slučajeva zabilježeno, oteli i služi im upravo kao ‘propusnica’ koju, kada im više ne treba, odbace ili, još gore, prodaju. No svi će mediji objaviti dirljivu fotku zamusanog i uplakanog malca koja sugerira kako su većina nemoćna mala djeca.

Vratimo se reportaži?

VALDEC: Doista mi je to najdraža novinarska forma. I za pročitati ili pogledati, a još više za raditi. A najviše volim raditi sam, otići u nepoznato i neizvjesno, daleko od redakcije, redakcijskih intriga i podmetanja, daleko od pokvarenih političara, ovisan sam o sebi i odgovoran samo sam za sebe. Surađivao sam u početku s nekoliko vrhunskih fotoreportera, eto da izdvojim samo neke: Tomislav Serdar, Josip Bistrović, Siniša Hančić, Srđan Vrančić…, neke sam sigurno, neka mi oproste, zaboravio. Rado na Facebooku pratim jednog od naših najvećih – Jasmina Krpana, koji danas tumara Azijom. Međutim, redakcije su počele smanjivati budžete, a na neke destinacije i u neke situacije sam radije išao sam, nego li da mi dodijele nekog s kim se neću moći razumjeti bez puno riječi, s kim ću se slagati, tko će znati što želim na fotografijama, a uz to napraviti još puno više. Počeo sam se sam učiti fotografiji i snimanju, a danas to postaje i standard za reportera. Bilo je puno ‘čupavih’ situacija koje su se mogle ružno završiti da je sa mnom bio netko neiskusan. Jer, ma koliko on bio dobar u fotografiji, u nekim situacijama prioriteti su neke druge stvari a ne kadriranje, ekspozicija, otvor blende… Podigneš aparat u krivom trenutku na krivom mjestu pred krivim ljudima i ode glava. Ili, zadubiš se u kadar ne shvaćajući da treba zaleći ili dati petama vjetra. Najbolji fotoreporter s kojim sam imao čast raditi, skupa smo bili na Bliskom istoku, Goran Tomašević, Beograđanin, zvijezda Reutersa koji je sada negdje u Africi, naučio me zlatnom pravilu ratne fotografije: ‘Nema loše fotke, nego ti nisi bio dovoljno blizu’.

Irački Kurdistan linija prema Mosulu

KAO NOVINAR NE SMIJEM SE AKTIVNO UKLJUČIVATI NI U KAKAV SUKOB

U razgovoru s vama je sve vezano uz bum – bum, ratne teme, ratne reportaže?

VALDEC: Kada je riječ o ratnom izvještavanju, valja biti izuzetno oprezan. Ja sam novinar i ni u kom se slučaju ne smijem aktivno uključivati ni u kakav sukob. Naravno, ako mi je ugrožen život i ako sam u prilici, pokupiti ću nečiji AK47 ili M16, ako nema boljeg i bajunet i spašavati živu glavu, odnosno nečiju tuđu učiniti neživom. Nisam potpuno nevješt u baratanju i tom opremom. No moje je oružje kamera, fotoaparat, i pero. Odnosno, računalo. Aktivno se uključiti, to nam novinarski kodeks ne zabranjuje, mogu ako, npr. treba, a nema nikog drugog boljeg ili vještijeg, pružiti prvu pomoć ranjenom, a i sam sebi. Prošao sam i tu obuku i mislim da bi slično trebao proći svaki ratni izvjestitelj. Sličnu obuku, između ostalih obuka, prošao sam u Švicarskoj i Izraelu, čak sam s vlasnikom Akademije koju sam pohađao napravio poseban program za obuku medijskih djelatnika koji rade u zonama visokog rizika. Zanimanje je, nažalost bilo manje od očekivanja. Naime, velike kuće poput BBC-a, CNN-a, REUTERS-a i sličnih za svoje ljude to organiziraju unutar kuće, dok manje kompanije ne žele trošiti novac na takve ‘tričarije’ pa u rat pošalju neiskusnog i ne obučenog reportera kojeg im često onda vrate u crnoj vreći.

Jeste li bili u prigodi izvještavati s područja više zaraćenih strana?

VALDEC: Naravno, premda je reporter iznimno rijetko u prilici da, kada izvještava o nekom ratnom sukobu, izvještava s obje strane. Više je razloga – u ratnim područjima iznimno je važno, zapravo neophodno, da si akreditiran kod mjerodavnih službi pod čijim je zapovjedništvom područje na kojem jesi .

PRELAZIO SAM I LINIJE, SNALAZIO SE, GDJE JE BILO MOGUĆE

Jer, zaustave li te na nekoj kontrolnoj točki bez valjanih propusnica, mogu te tretirati svakojako, pa i kao neprijateljskog agenta. A to baš i nije situacija u kojoj bih se volio naći. Prelazak na drugu stranu, da bi izvještavao i od tamo, znači ili prelazak preko crte razgraničenja, linije fronta, ili dugotrajno putovanje uokolo. Prelazio sam i linije, snalazio sam se svakako gdje je to bilo moguće, ali nije tako svagdje. U Izraelu sam, primjerice, prelazio na Zapadnu obalu, ulazio i izlazio iz pojasa Gaze, no tamo je situacija drugačija – jedini način je da dođeš u Jeruzalem i akreditiraš se pri IDF-u (Israeli Defence Forces). Bez te akreditacije ne možeš ništa. Obavijestiš nadležnog časnika gdje sve namjeravaš ići i, u načelu, stvari funkcioniraju. S druge strane, Palestinci kod kojih dođem, bilo u Gazi, bilo na Zapadnoj obali, svjesni su da je to tako, da nemam drugog načina doći do njih, pa ne stvaraju zbog toga probleme. Ali, na primjer, u Ukrajini je bilo drugačije. Tamo sam boravio u dva navrata. Rat se zahuktavao i stanje je bilo kaotično. Na putu od rusko – ukrajinske granice koju su tada držale snage iz Kijeva uredno sam se akreditirao, na putu starim, drndavim taksijem do Donjecka svako malo bi nailazili na kontrolne točke i samo si po zastavi i opremljenosti mogao zaključiti o kome je riječ. U Donjecku sam se, naravno, akreditirao i pri njihovoj službi za informiranje. Predugo bi bilo sada pričati o toj avanturi koja je bila jedna od opasnijih u karijeri, ukratko, imao sam u glavu uperene cijevi i jednih i drugih. Posebno tijekom drugog boravka kada je situacija već opako kulminirala, rasplamsao se ozbiljan rat – topništvo, zrakoplovstvo, tenkovi… Nakon vrlo opasne situacije, nekako sam se probio iz Donjecka do Kijeva, okrijepio se nakratko u našem veleposlanstvu, pa s kijevskog aerodroma otišao prvo za Moskvu, pa za Zagreb. U pravi tren. Naime, neki doušnik Kijeva iz Donjecka je, između ostalog, prebacio sve popise akreditiranih stranih novinara koje je, potom, njihova nacionalistička organizacija ‘Mirotvorec’, koja na svojoj web stranici objavljuje popise nepoćudnih i onih na popisu za likvidacije, objavila. Naravno, tu se našlo i moje ime. Da sam kasnije izašao, možda bih negdje zapeo. No, sve se ipak dobro završilo. Iako su posljednjih nekoliko dana tamo izgledali doista kao predložak za napeti triler i to sa svim elementima – od pucanja, skrivanja od tajnih službi, noćnih vlakova… Moraš se prilagođavati situacijama od terena do terena, oslanjajući se na iskustvo, ali i sreću, paziti na detalje na koje netko neiskusan ni ne pomisli. Na primjer, ako si bio na jednoj strani, materijale s terena prvo iz aparata ili kamere prebaciš na računalo, pošalješ sam sebi s jedne na drugu e-mail adresu ili ih pohraniš u ‘Cloud’, pa onda sve pobrišeš iz kamere i iz računala. Jer, uvijek postoji mogućnost da se nađe uporni vojni kontraobavještajac koji će ti „kopati“ po računalu i nađe li u njemu fotografiju gdje poziraš s vojnicima protivničke strane, nećeš se baš najbolje provesti. No, to je tek jedna od ‘malih tajni velikih majstora kuhinje’.

MORAŠ SE PRILAGOĐAVATI SITUACIJAMA

Dobro da ste sačuvali glavu na ramenu?

VALDEC: Ima i terena gdje prelazak s jedne na drugu stranu znači zapravo sigurno samoubojstvo – poput Sirije, recimo. Ali i od tamo sam izvještavao sa strane provladinih snaga odanih predsjedniku Asadu, ali sam bio i u Rojavi, gdje su na vlasti Kurdi koji s Damaskom nisu u bajkovitim odnosima. Međutim, odlazak ISIL-u bio bi potez luđaka. S Kurdima sam išao i u neke akcije oslobađanja teritorija, dakle u pravi ‘fajt’. Ima i anegdota – od tamo sam objavio jedan tekst s prve linije u jednim našim dnevnim novinama. Večer prije odlaska u završno ‘čišćenje’ jednog gradića čitam komentare ispod vlastitog teksta gdje ‘mudrijaši’, njih nekoliko, tvrde i raspravljaju o tome kako ‘oni znaju da Valdec izmišlja, a zapravo sjedi negdje u nekom hotelu sa 4 zvjezdice i pravi se važan’. Drugog jutra u zoru krenuli smo, išao sam s Kurdima iz YPG i Kurdkinjama iz YPJ, te snagama SDF-a, koji su to područje ‘čistili’ od ISIL-a. Većina ISIL-ovaca je pobjegla, no ostalo ih je ipak nekolicina sakrivenih koji su odlučili samoubilačkim akcijama zaustaviti, koliko je moguće, napredovanje ovih ‘mojih’, držati što duže odstupnicu svojima koji su se povlačili. Nije to baš nešto što čemu vas uče na fakultetu novinarstva – borac dopuže do kuće ubacuje granate, ostali upadaju, rešetaju…

MRTAV ISIL-ovac OSTAVLJEN NA EKSPLOZIVU KAO SMRTONOSNA ZAMKA

Neprekidno se trudiš biti što niže, sagnut, i što je moguće zaklonjeniji jer postoji mogućnost i zaostalog, skrivenog snajperista. U neku kuću opale RPG-om, pa upadaju, ti za njima. Tako smo u jednoj kući, naletjeli na ubijenog ISIL-ovca. Položen je bio prilično čudno, na nekakav kauč, tako da je i borcima i meni bilo jasno da je, zapravo, već mrtav ostavljen kao smrtonosna zamka – ispod njega je zacijelo bilo nekoliko desetaka kilograma eksploziva i onaj tko bi ga pokušao pomaknuti aktivirao bi ga i sve u krugu od 40-ak metara bilo bi sravnjeno sa zemljom. Nisam odolio, pa sam pažljivo došao do njega i ‘opalio’ jedan selfie koji sam kasnije objavio na Facebooku uz poruku onima koji su tvrdili da uživam u nekom luksuznom hotelu kako mi je posluga malo ‘umrtvljena’. Kasnije sam to pobrisao jer nije to baš bilo etično. Iako sam još uvijek bio, a i danas sam, ogorčen na one koji su smaknuli našeg Tomislava Salopeka i još toliko nedužnih ljudi na zvjerske načine, a ovaj mrtvi bradonja je bio jedan od njihovih.

Kurdica, granica iraka i turske, Qandil planine

Vratit ćemo se na ratne reportaže kasnije. Recite nešto o novinarskim početcima. Sjećam se da ste u Večernjem listu pisali reportaže preodjeven  u zagrebačkog prosjaka?

VALDEC: Prošao sam kroz Gradsku rubriku ‘Večernjeg lista’ i plac i divlja smetlišta, radove na gradskim ulicama, popisivao rođene i umrle, neko sam vrijeme bio zadužen za sektor prometa u gradu i tu sam bio prilično uspješan jer sam uveo neke svoje trikove koje sada mogu otkriti jer ionako više ne „pale“. Naime, imao sam ‘svoje dečke’ među zagrebačkim taksistima i svaku informaciju iz gradskih službi o tome kako su pojedine ulice očišćene od snijega, posute solju ili kako nema zastoja zbog radova na nekim prometnicama provjerio bih u par minuta – nazovem ‘svog’ taksijanera, on preko ‘funka’, tadašnje njihove radio veze pusti glas, i točna mi informacija s lica mjesta stigne za tren. Tako da su me ubrzo iz ‘Zagrebačkih cesta’ ili Prometne policije prestali muljati. Istodobno, kao rođeni Zagrepčanin koji obožava svoj grad, između redovnih, sektorskih, obveza, volio sam odtumarati ‘naoružan’ malim ‘idiot aparatom’ – od starog kupališta na Savi, Bundeka koji je u to vrijeme bio prava prašuma, meni osobno puno romantičnija…

IZ NEKOG „NOVINARSKOG PROSJEKA“ IZDIGAO ME SERIJAL REPORTAŽA O ZAGREBAČKIM BESKUĆNICIMA

Ali točno je, iz nekog ‘novinarskog prosjeka’ izdigao me serijal reportaža o zagrebačkim beskućnicima. Na ideju sam došao posve slučajno – bio je Badnjak 96. Čini mi se, otišao sam na Kvatrić po cigarete. Bilo je debelo ispod nule, drhtao sam čekajući ispred kioska kada mi je prišao postariji čovjek i krenuo me ‘žicati’ pet kuna. Bilo mi je jako hladno, žurilo mi se natrag u topli dom na bakalar… i ružno sam se obrecnuo odbivši ga. Pokupio sam svoje cigarete i otišao kući. On se samo pokunjeno okrenuo i odmaknuo par koraka dalje. Već na putu kući bilo mi je žao. Vratio sam se, ali starog više nije bilo. Mučilo me to cijelu večer dok sam sjedio za bogatom trpezom, a kada sam još na TV-u čuo Božićnu poslanicu pokojnog kardinala Franje Kuharića u kojoj je vjernike pozvao da se u ovo blagdansko vrijeme sjete starih i nemoćnih, potrebitih, onih koji nemaju, u meni se nešto prelomilo. Bilo je besmisleno vraćati se natrag i tražiti starog beskućnika koji se, tko zna gdje, bez onih mojih prokletih pet kuna koje su mu možda mogle uljepšati Božić, zavukao u neki podrum, tramvaj ili napuštenu šupu. Kopalo me je to cijelu noć – gdje je, je li na toplom, ima li što za jesti na Božić… Nisam taj svoj ‘zločin’ mogao ispraviti. I sljedećeg dana rodila se ideja – njega sam odbio –  svima onima koji nemaju što za pojesti ili gdje se skloniti od hladnoće ne mogu pomoći, ali mogu nešto drugo – otići i biti bar desetak dana jedan od njih, uvjeriti se osobno u to kako je živjeti u velegradu kada nemaš svog doma, kada nemaš novca, posla, obitelji. Kako i od čega žive, kako se snalaze. Pa prenijeti to čitateljima svojih novina u nadi da će snaga medija, koja je tada još postojala, promijeniti tim ljudima nešto na bolje. Narednih nekoliko dana kovao sam plan, prezentirao ga potom svom uredniku Goranu Litvanu koji se složio. Moji su uvjeti bili da nitko osim njega i dvojice mojih tada najbližih kolega, prijatelja, danas i kumova i uglednih urednika Renata Ivanuša i Ive Kozarčanina, ne zna za tu moju operaciju. Za sve ostale bio sam ‘na bolovanju’. Plan je bio da Renato i Ivo, kada im javim, dođu i iz daljine ‘okinu’ fotografije, a pred kraj te pustolovine Ivo je čak, kao novinar Večernjaka, došao u prihvatilište Crvenog križa kod Glavnog kolodvora koje više ne postoji, napraviti ‘pravu’ reportažu praveći se, naravno, da me ne poznaje. Uspio je, ako se dobro sjećam, porazgovarati tek s nekoliko ‘stanara’. ‘Moji dečki’ i ja smo prezrivo odbili ‘novinarčića’.

Uglavnom, prestao sam se brijati i ubrzo zarastao u bradu, s naočalama bez dioptrije i vunenom kapom navučenom na glavu, u staroj odjeći i bez ijedne kune u džepu otisnuo se u svjetla svog grada vidjeti ga iz perspektive iz koje ga do tada nisam poznavao. I proživio sam doista svašta, naučio puno toga, upoznao puno dobrih ljudi kojima je naprosto sreća okrenula leđa, vidio, doživio puno toga, naslušao se nesretnih sudbina… Spavao sam svuda – na klupama u čekaonicama na kolodvoru s kojih nas je policija tjerala van na zimu, po noćnim tramvajima, u prenoćištima Crvenog križa i  tadašnjem gradskom azilu za beskućnike u Heinzelovoj…

Nastavlja se…

Hvala na ovom mega razgovoru Bum Bum Valdec.

Razgovor vodio: Antun Drndelić

Fotografije: Robert Valdec

PS. Tijekom realizacije intervjua skinut je gips sa slomljene noge,  tako da je zdravstveno stanje g. Roberta Valdeca poboljšano.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Intervju

Medved: Iz Domovinskog pokreta su još u kampanji postavljali uvjete koji su za nas neprihvatljivi

Objavljeno

na

Objavio

Ministra branitelja i zamjenika predsjednika HDZ-a Tomu Medveda zadnjih se dana spominje kao budućeg čelnog čovjeka objedinjenog resora obrane i branitelja.

U intervjuu za Obzor otkriva razmišlja li se doista o takvom spajanju i koliko bi ministarstava trebala imati nova Vlada. Govori i o izbornom uspjehu svoje stranke i liste, unutarstranačkim procesima i očekivanjima za lokalne izbore iduće godine.

HDZ je trijumfirao na ovim izborima. Jeste li očekivali ovoliku prednost pred SDP-ovom koalicijom?
Unatoč brojnim anketama, pokazalo se da narod prepoznaje naš rad i da želi da dokazani, odgovorni pojedinci vode državu sljedeće četiri godine. Smatram da je ključno što smo mi, za razliku od drugih, tražili obnovljeno povjerenje na osnovi rezultata koje smo postigli u protekle četiri godine, podizanjem standarda života te donošenjem odgovarajućih i pravodobnih odluka u brojnim krizama. Naša je Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem od 2016. godine neumorno radila na boljitku Hrvatske. Ostvarili smo političku stabilnost, pravnu sigurnost, gospodarski razvoj i društvenu solidarnost. Nikada nismo zaboravili da je temelj naše državnosti Domovinski rat i žrtva hrvatskih branitelja što smo dokazali aktivnostima koje smo provodili. Domoljublje nas je vodilo tijekom četiri godine našega mandata. Pokazali smo kako se brane životi i zdravlje naših građana, kako se čuvaju radna mjesta i spašava gospodarstvo.

Zapažen je i uspjeh vaše liste i vas osobno. Gotovo 30 posto preferencijskih glasova.
Posebno sam ponosan na rezultat koji smo postigli u 7. izbornoj jedinici gdje smo osvojili 6 mandata i 36 posto potpore, što je najbolji rezultat od 2003. Na listi HDZ-a u 7. izbornoj jedinici bili su snažni pojedinci, među kojima pet uspješnih žena, članica HDZ-a.

Građani su prepoznali kvalitetne pojedince i postignuća u našem mandatu. Poreznom reformom proračun svake županije, grada i općine povećao se za više od 25%, donijeli smo novi Zakon o brdsko-planinskom području i Zakon o potpomognutim područjima, što je posebno važno za to područje. Iz europskih fondova ugovoren je projekt rekonstrukcije i izgradnje drugog kolosijeka željezničke pruge Zagreb – Rijeka na dionici Hrvatski Leskovac – Karlovac.

U Karlovcu je u tijeku realizacija projekta vrijednog 1,2 milijarde kuna, a pri kraju je dokumentacija za sustav obrane od poplava u Ogulinu. Raduje me da smo u našem programu za iduće razdoblje predvidjeli pokretanje Projekta Gorski kotar, Lika, Banovina i Zagora, kao i to što će naša buduća Vlada realizirati intervencijski plan Slunja i okolnih općina procijenjene vrijednosti oko dvije milijarde kuna.

Dobro nam je poznat problem vodno-komunalne infrastrukture u Karlovačkoj županiji gdje je u tijeku niz velikih projekata. Izgradit ćemo obilaznicu kod Turnja, cestu koja život znači. To su samo neki od konkretnih projekata koji su realizirani ili su u tijeku i to su glasači prepoznali.

Domovinski pokret i Most pokupili su znatan broj glasova desno od centra, a HDZ je ipak ostao gotovo netaknut. Čije ste glasove zapravo pridobili?
Hrvatska demokratska zajednica dobila je glasove većine građana koji su vrednovali naš dosadašnji rad i prepoznali kvalitetu našeg programa za sigurnu Hrvatsku. Vodili smo afirmativnu kampanju i nudili odgovore na buduće izazove. Bili smo puno prisutniji na terenu, puno jasniji u porukama, a smatram da su rezultatu pridonijela i TV sučeljavanja.

Od 11 izbornih jedinica u kojima smo imali svoje kandidate, pobijedili smo u njih devet, a u trećoj i osmoj HDZ je ostvario povijesni rezultat – u jednoj pet, u drugoj četiri mandata. Hrvatska je zakoračila u četvrto desetljeće svoje samostalnosti, ove godine obilježavamo 25. obljetnicu VRO Oluja te nakon svega što smo prošli, nakon svih postignuća nastavljamo odgovorno voditi Hrvatsku.

Je li ovakav rezultat pokazatelj da se HDZ treba trajno držati desnog centra, a glasove na desnici prepustiti manjim opcijama?
HDZ je čvrsto pozicioniran na desnom centru, gdje ga je postavio naš utemeljitelj dr. Franjo Tuđman, i tu će i ostati. U modernim vremenima na tim temeljima stvaramo novi suverenizam u okviru integracija kojima pripadamo. Imamo svoj jasan put određen Statutom stranke i njime se vodimo.

SDP je podbacio više nego što je bilo tko predviđao. Kako to tumačite? Može li se ta stranka oporaviti od ovakvog poraza?
SDP nije biračima ponudio nikakva rješenja za budućnost, a dio lijevog biračkog tijela uzela je koalicija Možemo koja je bila alternativa koaliciji Restart. Ovi izbori su pokazali da njima treba “restart”, a ne Hrvatskoj. Vrijeme će pokazati što novo mogu ponuditi svojim biračima i mogu li se uopće prilagoditi modernom vremenu i ponuditi svoja rješenja. To ćemo vidjeti kada izaberu novo vodstvo.

Istodobno rastu nove opcije na ljevici, s radikalnijom retorikom od SDP-a. Hoće li vam to stvarati više problema u Saboru?
Zastupnike biraju građani koji imaju određena očekivanja. Neke manje lijeve opcije pokazuju i određeno nepoznavanje demokratskih procesa i cjelokupnog sustava demokracije te zazivaju nedemokratske poteze i ukidanje pojedinih sloboda. Mi ćemo imati većinu u Hrvatskom saboru, a način na koji će raditi opozicija ćemo vidjeti. Nadam se da će biti konstruktivni, a ne vođeni populizmom.

HDZ je najavljivao da će nakon izbora koalirati s programski srodnim opcijama. Većinu ipak okupljate s manjinskim zastupnicima i liberalima. Zašto?
Razgovaramo sa strankama koje podržavaju naš program i čiji su programi kompatibilni s našim. Za dobivanje mandata za sastavljanje Vlade, potrebno je donijeti predsjedniku Republike 76 potpisa, a HDZ ima potrebnu većinu. Što se tiče suradnje sa svjetonazorski bliskim strankama, ona je poželjna, ali ne pod svaku cijenu i nemoguća pod uvjetima koje, i nakon našeg izbornog rezultata, slušamo u javnosti.

Iz Domovinskog pokreta prozivaju vas jer ste se odlučili za minimalnu većinu, a ne želite onu koja bi brojem zastupnika omogućila provođenje potrebnih reformi.
Iz Domovinskog pokreta su još u kampanji postavljali uvjete koji su za nas neprihvatljivi, poput onoga da predsjednik HDZ-a ne bi trebao biti i predsjednik Vlade, a ni nakon naše, kako ste rekli, trijumfalne pobjede nisu baš promijenili svoju retoriku. Ne razumijem takav pristup. Kada promjene dosadašnju retoriku, možemo razgovarati. Njihovi zastupnici u Hrvatskom saboru imat će priliku pokazati jesu li spremni na suradnju na razini potpore reformama i konkretnim projektima koje ćemo provoditi.

Kako ćete s minimalnom većinom izbjeći situaciju u kojoj ćete za svako glasovanje muku mučiti s okupljanjem kvoruma?
Ne bih se upuštao u takve prognoze, za sada nam je najvažnije sastaviti Vladu kako bismo što prije mogli nastaviti s radom.

Očekujete li da će HDZ-ova većina u Saboru s vremenom rasti? Koji bi vam zastupnici ili opcije mogle naknadno pružiti potporu?
HDZ nikada nije odbacio mogućnost suradnje i s nekim drugim strankama, no ne želim nagađati o tome tko bi nam mogao dati potporu.

Koliko će ministarstava imati nova Vlada?
Nova Vlada svakako će imati manje od sadašnjih 20 ministarstva, ali dopustite nam da prije konačne odluke analiziramo sve inačice i procjene koje su u tom kontekstu napravljene.

Za manju Vladu nužna su spajanja resora. Kojim ćete se kriterijima voditi u tom poslu?
Spajanje resora nužno je kako bi Vlada bila funkcionalnija i učinkovitija, a podudarne nadležnosti jedan su od kriterija u tom procesu. Nužno je ozbiljno i temeljito sagledavanje svih procesa. U proteklih 30 godina imali smo različite modele ustroja Vlade, s povijesnim odmakom možemo ocijeniti koji je model bio učinkovit, a gdje se griješilo. Očekujem da će novi ustroj Vlade dati odgovor na nove izazove te da će oslikavati iskazivanje prioriteta u državi.

Neslužbeno se najavljuje spajanje resora branitelja i obrane. Je li takav scenarij izgledan?
Ne bih komentirao medijska nagađanja. Razgovara se o svim inačicama, no svakako želim naglasiti da hrvatski branitelji neće biti zakinuti ni uskraćeni u potpori države jer moramo uspostaviti strukturu i ustroj koji će odgovoriti izazovima  vezanim uz to izrazito osjetljivo područje odnosa prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata. Tu prvenstveno mislim na pravo na primjeren odnos, kako države tako i cijelog društva.

Jeste li osobno spremni preuzeti takav resor?
Ako to bude odluka predsjednika, poštovat ću je. Svojim dosadašnjim životnim iskustvom, a posebno radom pokazao sam da sam spreman odgovoriti na različite izazove i pritom ostati uzdignute glave. Nikada nisam bježao od odgovornosti pa ne bježim ni danas.

Branitelji su dugo zagovarali izdvajanje u zaseban resor. Kako ćete im sada objasniti spajanje s obranom?
I u ovom resoru bilo je u povijesti različitih modela ustroja, koji se mogu s vremenskim odmakom sagledati kroz rezultate. Bez obzira na model ustroja svi procesi i nadležnosti se nastavljaju i hrvatski branitelji ne trebaju imati nikakvu bojazan ni neizvjesnost. Ni u kojem slučaju hrvatski branitelji neće ostati uskraćeni za prava i mjere koje smo u protekle četiri godine provodimo i s kojima se punim intenzitetom nastavlja.

Podsjećam da sam od početka svog mandata zagovarao dijalog i partnerski odnos s hrvatskim braniteljima i udrugama iz Domovinskog rata, zagovarao sam dostojanstven odnos institucija prema njima te se njihov glas i mišljenje danas itekako čuju. Ostvarili smo izvrsnu suradnju i uspješno provodimo sve zajedničke projekte i aktivnosti.

Bi li zajednički resor obrane i branitelja mogao podmiriti sve njihove potrebe i pružiti im jednako kvalitetnu uslugu?
Dopustite da obavimo sve konzultacije koje su pred nama. Svojim radom proteklih godina dokazao sam da zasigurno neću dopustiti da hrvatski branitelju budu za bilo što uskraćeni i ne želim da se ta teza uopće provlači i da se implicira nekvalitetna usluga za hrvatske branitelje, do toga sigurno neće doći.

Koji su prioriteti Vlade kad je riječ o politici prema braniteljima u predstojećem mandatu? Što ćete prvo napraviti?
Prioritet nam je pronalazak osoba nestalih u Domovinskom ratu, što smo pokazali i u proteklom mandatu kada smo prvi put donijeli i Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu. Donijeli smo novi Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji kojim smo ispravili dotadašnje nepravde.

U našoj nadležnosti su i civilni stradalnici iz Domovinskog rata, a odmah nakon formiranja Vlade krećemo s normativnim uređenjem koje će riješiti probleme s kojima se oni suočavaju. Također, nastavljamo s provedbom svih uspješnih aktivnosti i mjera poput EU projekata, stambenog zbrinjavanja i mjera samozapošljavanja te gospodarskih aktivnosti kroz zadruge i OPG-ove, važna nam je i kultura sjećanja te posebno očuvanje zdravlja hrvatskih branitelja i jačanje psihosocijalne pomoći za hrvatske branitelje.

Može li Hrvatska i pored koronakrize računati na nabavu novih borbenih zrakoplova? U kojem roku?
Moramo nastaviti jačati Hrvatsku vojsku koja je jamac hrvatske sigurnosti. Vratili smo vojsku u Sinj, Vukovar, Ploče, Varaždin, Udbinu i Pulu. Povećali smo i materijalnu, ali i tehničku opremljenost Hrvatske vojske i na tome ćemo raditi i dalje. Što se obrane tiče, to je svakako nastavak daljnje modernizacije i opremanje Hrvatske vojske, ulaganje u čovjeka koji je središte sustava, obrazovanje, jačanje odnosa s EU i NATO partnerima, afirmacija unutar zajedničke sigurnosne i obrambene politike, jačanje domaće obrambene industrije.

Vezano uz opremanje Hrvatske vojske višenamjenskim borbenim avionima do kraja mandata, podsjećam da je naša Vlada donijela odluku da se započne postupak nabavke i da je odluka na snazi. Dakako da je ovo pitanje izravno vezano za gospodarsko i ekonomsko stanje u Hrvatskoj, ali uvjeren sam da će se nakon oporavka od posljedica krize uzrokovane koronavirusom stvoriti uvjeti za okončanje tog izrazito važnog projekta.

Važan element je sustav domovinske sigurnosti koji je omogućio optimalno djelovanje državnih institucija te lokalne i regionalne samouprave. Sustavom je povećana učinkovitost, kvalitetna organizacija, predviđanje i pravodobna reakcija, a svoju svrhu dokazao u COVID-19 krizi i potresu. U ovim krizama bili su uključeni i hrvatski branitelji. Sustav je potrebno dodatno unaprijediti, a posebno po pitanju integraciju hrvatskih branitelja u sustav domovinske sigurnosti koji mogu pridonijeti svojim iskustvom.

Jeste li spremni voditi i poslove vezane uz međunarodnu suradnju u MORH-u, posebno kad je riječ o NATO-u? Imate li za to potrebno iskustvo?
Kako je pitanje odabira ministara za pojedine resore u nadležnosti predsjednika Vlade, ne želim prejudicirati tko će obnašati koju dužnost. No, kada me pitate za poznavanje resora, mogu kazati da sam svojim dugogodišnjim radom u tom sustavu stekao puno iskustvo i izvrsno ga poznajem, a od velike mi je pomoći i iskustvo izvan sustava da bih ga gledao iz druge perspektive.

Zbog čega HDZ mijenja glavnog tajnika nakon ovakve izborne pobjede?
Pozicija glavnog tajnika zahtijeva iznimno puno vremena i napora, rad na terenu i svakodnevnu suradnju sa stranačkim organizacijama. Predsjednik Sabora je to iznimno dobro radio, ali svakako je važno  nastaviti  kontinuirano graditi još snažniju stranačku organizaciju i u skladu s tim pronaći ćemo najbolje rješenje.

Kao Jandrokovićev nasljednik spominje se Krunoslav Katičić. On je u stranci relativno slabo poznat, nikada se nije okušao u unutarstranačkim procesima. Što ga kvalificira za, po mnogima, drugu funkciju po snazi u stranci?
Krunoslav Katičić bit će novi glavni tajnik HDZ-a, on je obavljao izvrstan posao kao državni tajnik u Vladi te već radi kao zamjenik glavnog tajnika stranke, a dokazao se i angažmanom u pretkampanji i kampanji.

Obzor /Večernji list

Ministar Medved: Manjinama potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Otvorili smo se prema biračima centra više nego prije i to se pokazalo kao dobitna kombinacija

Objavljeno

na

Objavio

Andrej Plenković u razgovoru za Jutarnji list progovara o svim ključnim temama nakon izborne pobjede

Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a i aktualni premijer, Hrvatsku će voditi i u idućem mandatu. HDZ s njime na čelu uvjerljivo je pobijedio na izborima i osvojio 66 mandata, što mu je bilo dovoljno da s manjinskim zastupnicima, HNS-om i Reformistima već idući dan nakon izbora ima većinu za sastavljanje nove Vlade i da s potpisima 76 zastupnika može ići kod predsjednika Republike Zorana Milanovića da mu povjeri mandat.

Budući da će se izbori ponavljati na jednom biračkom mjestu u Raši, te zbog ustavnih rokova za žalbe, novu Vladu mogli bismo imati do kraja srpnja, prije godišnjih odmora. U velikom postizbornom intervju za Jutarnji list aktualni i budući premijer govori o tome što je utjecalo na tako dobar rezultat HDZ-a, kako će izgledati nova Vlada, što sada misli o Domovinskom pokretu, a što o padu SDP-a, te koji su idući potezi u suzbijanju pandemije koronavirusa kako bi spriječio povećan broj zaraženih i ublažio pad gospodarstva koji nas neminovno čeka na jesen.

Rezultat HDZ-a na ovim izborima čak je i vas iznenadio. Računali ste sa 61 mandatom, a na kraju dobili 66 i već ste idući dan nakon izbora sastavili većinu. Što mislite da je bilo presudno da ovako premoćno pobijedite? Je li to nedostatak liderstva kod protukandidata, što ste uspjeli dobiti centar koji je presudan, ili što je SDP loše prošao zbog Možemo?

– HDZ je ostvario uvjerljivu pobjedu i dobio povjerenje građana za drugo poluvrijeme koje je pred nama. Niz je razloga kako smo uspjeli doći do jednog od najboljih rezultata HDZ-a u povijesti.

Prvo, građani su ocijenili postignuća ove Vlade. U političkom, ekonomskom i reformskom smislu Hrvatska je išla naprijed i ostvarili smo velike iskorake u odnosu na 2016. Drugo, nakon izbijanja pandemije Covida-19 pokazali smo sposobnost upravljanja i otpornost države na krizu i vanjske šokove, a pritom smo očuvali zdravstvenu sigurnost građana i radna mjesta. Koncipirali smo program “Sigurna Hrvatska” koji uzima u obzir promijenjene okolnosti u kojima se Hrvatska i svijet nalaze. Vodili smo pozitivnu kampanju orijentiranu na budućnost, a usto smo imali iskusne i dokazane ljude na listama. Ti su ljudi prihvatljivi jako širokom spektru birača. Naš koncept pozicioniranja HDZ-a na desni centar koji traje cijeli mandat je uspio i usidrili smo stranku tamo gdje ju je postavio prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Otvorili smo se prema biračima centra više nego u prethodnim izbornim ciklusima i to se pokazalo kao dobitna kombinacija. Unatoč tome što smo imali i Domovinski pokret i Most, dvije desnije opcije koje su zajedno dobile 24 mandata, HDZ je dobio 66 mandata, što je pet mandata više nego 2016., a tada nije bilo Domovinskog pokreta, te je dio njihovih kandidata bio na našim listama. S druge strane, imali smo SDP koji se sakrio iza koalicije od čak 10-ak stranaka, a koja je usprkos tome podbacila. Nisu imali kvalitetne poruke, niti jednako dobre liste kao mi, a čitavo vrijeme vodili su negativnu kampanju, koja se u prvom redu svela na osporavanje borbe protiv koronavirusa.

Za razliku od njih, mi smo se fokusirali na naš program koji našim sugrađanima jamči sigurnu budućnost Hrvatske. Usto, u jednom dijelu neodlučnih birača ulogu su odigrali i dojmovi sa sučeljavanja. Kad se sve to zbroji, uz Možemo koje je uzelo dio birača SDP-a, rezultat je takav da smo pobijedili u devet od 11 jedinica, a u III. i VIII., gdje smo bili drugi, napravili smo najbolji rezultat HDZ-a u povijesti.

Možemo li sada reći da sa 76 potpisa idete predsjedniku po mandat, a da nemate ništa protiv da poslije Vladu podrže i druge opcije?

– Prvi kriterij za potpise je bila dosadašnja suradnja s partnerima. Nakon protekle četiri godine logično je da pitate prvo dosadašnje partnere jesu li spremni dalje surađivati. Odmah sam u ponedjeljak nazvao sve izabrane predstavnike nacionalnih manjina, predsjednika HNS-a Štromara i predsjednika Reformista Čačića i oni su svi pristali na suradnju. Već idući dan nakon izbora do 12 sati osigurali smo stabilnu parlamentarnu većinu.

Postoje i stranke koje su po nekoj logici nama bliske, međutim i Most i Domovinski pokret su tjednima i mjesecima artikulirali da bi oni mogli s HDZ-om, ali bez mene kao premijera. To im je bio forte kampanje. Krajnje je bizarno da neki akteri uvjetuju tko u drugoj stranci ne smije biti predsjednik Vlade, bez ikakvih argumenata. Da netko – nakon uvjerljive pobjede u HDZ-u i na parlamentarnim izborima – uvjetuje tko će biti premijer, to ne dolazi u obzir. To je ponavljanje promašenih teza Mosta koje dovode do neupravljive pozicije.

Meni ne bi palo na pamet da uvjetujem drugoj stranci tko im je kandidat za premijera. Nisam isključiv ni prema kome. Kad promjene retoriku, možemo razgovarati. Ako postoji još netko među izabranim zastupnicima tko nam svojevoljno želi dati potporu, to je prihvatljivo. Sigurno će biti prijedloga koje će Vlada staviti na stol Hrvatskog sabora koje ćemo i jedni i drugi podržavati. Ali nisam u poziciji da se trudim da nam još netko da potpise kad imamo homogenu situaciju i čvrstu većinu. Nakon što smo osigurali potrebnu većinu, pozvat ću na sastanak predstavnike stranaka koje su dobile mandat hrvatskih birača, iz poštovanja i prema njima i prema biračima, kako bismo razgovarali o njihovom viđenju ključnih izazova koji su pred Hrvatskom.

Kako gledate na ove s desnog krila u HDZ-u koji nisu dobro prošli na izborima?

– Mi smo pristupili sastavljanju listi uključivo, dali smo povjerenje ljudima koji imaju određenu težinu i prepoznatljivost kod birača. Građani, kao i članovi HDZ-a dali su nam povjerenje za smjer kojim vodimo Hrvatsku. Ovo je transformativni trenutak i potvrda poruke otprije četiri godine – da moramo vratiti HDZ na mjesto na kojem je sada, jer je to zdravo za hrvatsko društvo, da najveća i najsnažnija stranka može gledati oko sebe i razgovarati sa svima. To nije stranka koja je u nekim okvirima i rovovima ili samu sebe limitira.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari