Pratite nas

Intervju

BUM-BUM VALDEC – Prvi dio intervjua s Robertom Valdecom

Objavljeno

na

Pariz - lijepljenje plakata u emigrantskoj četvrti

Poduži intervju s Robertom Valdecom, novinarom, reporterom,“na Ti“, s bilo kojim medijskim žanrom, različitim medijima,  koji se  uglavnom  javlja s područja u kojima se puca, ubija, ruši, razara… G. Valdec je i moj Facebook prijatelj, pa mi je omogućeno pratiti događanja i njegove pustolovine koje objavljuje na toj mreži.

BUM-BUM VALDEC

„Dobro uvijek znati više jer si, automatski, korak ispred, imaš uvijek aduta za štih mač…“ (Maxima – R. Valdec)

Ne radi se u naslovu o kajkavskom, nego o područjima u kojima se puca, ubija,ruši, razara… S takvih područja se uobičajeno sa svojim reportažama javlja novinar,  reporter Robert  Valdec, sada na prisilnom odmoru i oporavku. Razgovor se vodi pod mottom – ima se, može se –  ali ne radi se o novcu,  nego o vremenu. Ne radi se ni o ranama i ozljedama na novinarskom poslu, na putovanju ili bojišnicama. Naš sugovornik, inače Zagrebčanec, oporavlja se doma, u Hrvatskom zagorju, stoga što se oko kuće “pohrvao i valjda poplesao“ s kosilicom, flaksericom, strovalivši se na nizbrdici, slomivši pritom ruku i nogu.  Tako je i ovaj razgovor bio moguć, jer nije bilo šanse, tako barem mislimo, da pobjegne, „zbriše“, po zadatku na neko novo bojište, kojih u svijetu ne nedostaje. Prije početka razgovora pada nam na um da se Valdecu obratimo kao reporteru s veliko R, Reporteru,  što se njemu ne bi svidjelo i bit će vjerojatno –  „mrmlj…“

VALDEC – Početkom kolovoza sam se napokon odvažio upustiti u bitku s džunglom koja mi je izrasla iznad kuće i voćnjaka prijeteći da ću, moguće, morati uskoro angažirati nekog s bagerom. Ukratko, divlje kupine, pune trnja, razna vegetacija. Šikara u kojoj su se krenule nastanjivati svakojake živine, a vrhunac je bio kada me je susjed dobronamjerno obavijestio da je vidio zmiju, te nakon što sam, vrativši se kući jednog popodneva zatekao gore lokalnog lovnika, nekoliko susjeda i ustrijeljenu lisicu. Vidjeli su je da se „mota“, pozvali lovce u strahu da je bijesna, ali i da ne bi počela uokolo klati perad.

Dakle, opremio sam se jednog jutra flaksericom s nožem, dobrom voljom i krenuo u bitku. Krenulo je relativno dobro, no u žaru borbe jednom sam nogom, ne primijetivši, zapeo za debelu stabljiku kupine, napravio još nekoliko koraka i poletio niz brijeg. Grdo. Flakserica je ona koju zakvačiš na sebe, tako da ju nisam mogao odbaciti, pa se nekako otkoturati, tako da sam skupa s njom na sebi poletio niz strminu. Dobro sam i prošao. Dok je još sve bilo vruće, pospremio sam flaksericu, ušao u kuću, istuširao se, sam sebi bandažirao nogu i šaku, stavio obloge od octa i odlučio mirovati nadajući se da će sve to proći. Ali nije. Bilo je sve gore i gore. Dan sam nekako progurao u krevetu, pod ketonalima i čak uspio zaspati, no predvečer je bol postala neizdrživa, stopalo je nateklo, poplavilo, a prstima desne šake nisam mogao micati. Prijatelj me telefonom uvjerio da zovem hitnu jer je sigurno nešto puklo, no tvrdoglav, kakav jesam, nekako sam se ‘po riti’ dovukao do auta i odvezao u bolnicu. Tamo su nakon rendgena ustanovili nekoliko fraktura, nogu do koljena stavili u longetu veličine autobusa, a ruku, odnosno slomljeni palac također imobilizirali. Takav sam po ovoj pasjoj vrućini ne idući nikuda, proveo dvanaest dana pakla, a pomoglo mi je nekoliko prijatelja koji bi navratili i donijeli ono najpotrebnije – prije svega cigarete, hranu, a i pobrinuli se o mom psu jer sam nisam mogao budući da me je bilo strah da me, od veselja kad mu donesem svježu vodu i hranu, ne sruši i ne ‘sredi’ do kraja budući da pesek teži 50-ak kilograma.

DVANAEST DANA PAKLA

A što se tiče vašeg uvoda, doista ste pretjerali, zapravo obrnuli stvari. Veliki, pravi, uspješni novinari, reporteri, kolumnisti…, ispijaju kavice na špici, „papaju“ u fancy restoranima, imaju debele bankovne račune, večeraju s političarima i znaju sve o svemu i bez da nekud odu. Ironiziram, naravno, i to ne bez gorčine. Ima velikih, većih Reportera od mene – eto, divim se kolegama Zoranu Marinoviću, Miri Aščiću, Andriji Jarku, pratim što piše kolega Haidar Diab, a to su samo neki primjeri i ispričavam se onima koje sam preskočio. U posljednje vrijeme, zapravo već jako dugo, nastojim se kloniti hrvatskih mainstream medija, TV ne gledam već desetak godina, preletim naslove po internetu i to je to. Tako da sam sigurno nekog nepravedno izostavio. Osim toga, dobra se reportaža može napraviti i iz tramvaja, s placa, ne treba ići u ratne zone. Meni je, naprosto, ‘tak’ grah opal’, pa sam tu pronašao svoju „nišu“. No ratovi se ne vode samo na Bliskom istoku. Ratuje se i po predgrađima Pariza, Rima, Stockholma… Novinar sam. Ni više, ali ni manje.

Jeruzalem, bombaš samoubojica koji se razvalio 50-ak metara od mene

Objasnite taj stav?

VALDEC: Stvar je u tome da je novinarstvo, odnosno reporterstvo, bar onakvo kakvim sam se želio baviti, bavio, a i još uvijek to pokušavam, nažalost, nestaje. Barem kod nas. ‘Ubili’ su ga mainstream mediji, koji jedini imaju sredstva poslati svoje reportere na teren, nebitno, je li to Sirija, Kongo ili je riječ o poplavama u Posavini ili požarima u Dalmaciji. Prestali su biti mediji, postali su propagandni bilteni. Žele li oni uopće da javnost zna što se tamo doista događa? Naravno da ne. Slično je i sa većinom ostalih kriznih žarišta. Naši današnji mediji većinom naprosto ne žele informirati javnost, zapravo svjesno ju, namjerno, dezinformiraju. Lažu. Oni čekaju što će im javiti netko ‘odozgora’, pa preraditi u tom tonu par agencijskih vijesti koje su isto tako već frizirane. Kako da si drugačije objasnim da sam nudio, a otišao sam o svom trošku, reportaže, izvještaje, vijesti… iz istočne Ukrajine, Sirije… Nisu bili zainteresirani.

NOVINAR SAM, NIŠTA VIŠE, ALI NI MANJE…

Jedan mi je urednik, kada sam ga pitao želi li iz Donjecka reportažu, rekao da bi objavio ako imam nešto o našem nogometašu Srni. A rat je već buktio, aerodrom je gorio, padale su granate, radili snajperi… I nije to jedini takav primjer. Prije koju godinu bio sam u Alepu, u Siriji. Cijeli dan po paklenoj vrućini, s nekoliko sirijskih vojnika u pratnji, obilazio sam Stari grad. Na više smo mjesta pretrčavali da snajperisti ne stignu nanišaniti. Ukratko, navečer se, strgan, vratim u hotel, vrag mi ne da mira pa otvorim portal jednih naših dnevnih novina a glavni naslov je: Rusi i Asad zrakoplovstvom i bojnim otrovima cijeli dan gađali Stari grad. O svemu što se događa s migrantima što se zbiva i kod nas i u Europi govorio sam i pisao još prije više od tri godine. Nisu željeli objavljivati. A bio sam na terenu, vidio, slušao, razgovarao… Ne krivim toliko urednike, bar neke od njih, i oni imaju svoje šefove. A većina vidi gdje sam – objavim na svom Facebooku da letim za Beirut, i već razmišljam kako ću se dovući do Damaska. Ili kako se iz Iraka, preko Tigrisa, spremam polu legalno preći na drugu stranu koja je pod kontrolom sirijskih Kurda. Oni, urednici, se boje stisnuti lajk na te statuse, a kamoli poslati mi poruku tipa: ‘Robert, ako možeš, šalji nam materijale od tamo. Ne možemo ti puno platiti, no nešto će se naći’. Dakle, ta mi redakcija ne bi trebala refundirati avio karte, hotelske i ostale troškove već isplatiti honorar za tekst i fotografije. No ne žele ni to. A nije da ne znaju tko sam, kako radim svoj posao. Na koncu, s većinom sam radio po raznim redakcijama, a neke sam i učio novinarskom zanatu.

ODLUČIO SAM POKRENUTI VLASTITI MEDIJ

Ponekad, sve češće, sve mi se neopisivo zgadi pa krenem maštati o tomu, kako početi baviti se nečim posve drugim,  isključiti seiz svega. A onda opet proradi taj prokleti crv. Zbog svega toga odlučio sam pokrenuti vlastiti medij.

Kakav?

VALDEC: Riječ je, naravno, o projektu na internetu. Svjestan sam „inflacije“ portala, kao i toga da su svi više-manje nalik jedan drugom. Većina se razlikuje tek po ideološkom predznaku ili se može iščitati tko stoji iza njega. Ima i balansiranih portala koji su u manjini, nažalost. Svima im je zajedničko jedno – još, bar kod nas, nije profunkcioniralo financiranje portala samo na temelju činjenice da je riječ o mediju, poštenom, profesionalnom mediju. Ima raznih – od onih iza kojih stoje i financiraju ih određene političke stranke, fondacije koje žele imati utjecaj na javno mnijenje, korporacije, vlade nekih država… Neki od najrazvikanijih, nemam ‘papirnate’ dokaze pa im neću spominjati imena, žive od medijskog reketa tipa – objaviti ću ovo o tebi, tvojoj firmi ili stranci ako…, još su gori oni koji prikriveno rade za velike korporacije obmanjujući javnost. Jedan od primjera je, znam ime tog vrlo čitanog portala i autora izravno involviranih, nedavna histerija koju su dizali na ‘epidemiji ospica’. Više od godinu dana, iz dana u dan, objavljivali su tekstove sa šokantnim naslovima i još šokantnijim fotografijama dižući paniku u javnosti. Analizirao sam pažljivo tu priču i vidio kako iste te fotografije objavljuju neki čitani portali sličnog morala u Srbiji, Bugarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj… Dakle zemljama ‘u tranziciji’ u kojima međunarodne korporacije „love u mutnom“.

JESTE LI ČULI I ZA JEDAN SLUČAJ DA JE KOD NAS NETKO OBOLIO OD PTIČJE GRIPE?

I istraživanjem došao do sljedećeg zaključka – strana farmaceutska kuća koja ima predstavništva u takvim državama plaća takvim nemoralnim medijima velik novac kako bi napravili paniku i natjerali državu da otkupi njihovo cjepivo. Doza kojeg je u Hrvatskoj deset i više puta skuplja nego u, npr. Francuskoj. O kakvim se tu iznosima radi teško je i zamisliti. 50-ak eura po dozi puta dva, tri milijuna. A to je samo prvo od 15-ak cjepiva koja nam se na isti način spremaju uvaliti. Tu se vrte deseci, stotine milijuna eura. A zbog takvih profita financirati par portala i jedne novine, ostali će krenuti badave, po inerciji, je beznačajan trošak poslovanja. Sjetite se onih ptičjih i svinjskih gripa, kravljih ludila, raznoraznih drugih navodnih boleština protiv kojih je, na ‘tek izumljena, nova cjepiva’ država potrošila tko zna koliko. Jeste li čuli i za jedan slučaj da je kod nas netko obolio od te ptičje gripe? Zamislite koliko su tek gusaka, patki, kokoši i purana ljudima poubijali i spalili. Koliko je farma svinja pozatvarano, a prasad uništena? Jedino još HRT nije privatiziran i u vlasništvu stranih kompanija, a mislim da ga zbog toga i pokušavaju srozati što je niže moguće. Dakle, što očekivati? Pa neće TV u Hrvatskoj kojoj su vlasnici, npr. Nijemci, objaviti nešto protiv njemačkog lanca supermarketa u RH. To je tek banalan primjer. Političari, koji su u najvećem broju, po ‘defaultu’, karijeristi, sve to dobro znaju. I zato podilaze tim medijima jer računaju da će ih oni dovesti na vlast ili na njoj održati. I krug je zatvoren. Svi sretni i zadovoljni. Osim, jasno, naroda koji je tu najveća i jedina žrtva, ali ne shvaća tu tehnologiju.

VJERUJEM U USPJEH, JER VJERUJEM DA ZA POŠTENO NOVINARSTVO JOŠ UVIJEK IMA MJESTA

Možda nešto podrobnije o vašem projektu?

VALDEC: Svjestan sam da od toga, bar dok se stvari, ako se ikada reguliraju, neću moći živjeti, opstati na tržištu, osim ako se ne namjeravam, a o tome ni ne razmišljam, baviti tim poslom na neki od ranije opisanih načina. Egzistenciju si koliko-toliko održavam na neke druge načine. Prije svega, radeći povremeno za strane medije – bilo kao lokalni producent kada neke strane medijske kompanije dolaze u Hrvatsku, bilo putujući na krizna žarišta s kojih izvještavam, više kamerom i fotoaparatom nego riječju, za neke strane medijske kuće. Ovaj projekt, o čijem ćete početku rada na vrijeme biti obaviješteni, zamislio sam potpuno drugačijim od sada postojećih na ‘tržištu’. Neću biti ‘samo jedan od mnogih s gitarom’. Biti će tu i pisane riječi, fotografija, videa, audia, autori će biti moji kolege i prijatelji diljem svijeta koji su mi  već obećali suradnju ‘pro bono’, no dobar dio još nema smisla otkrivati. Vjerujem u uspjeh jer vjerujem da za pošteno novinarstvo još uvijek postoji mjesto, zapravo danas više nego ikad. Ukoliko se moje nade ostvare, nadam se i zaradi od prodaje medijskih sadržaja putem tog portala. Ne kod nas, nažalost. A ukoliko ga prepozna i javnost i postane relevantan i posjećivan, doći će i oglašivači koji će imati samo dva uvjeta: prvo – da ni na koji način ne pokušavaju utjecati na sadržaj i drugo – da oglašavanje plate. Kažem, vjerujem u uspjeh, no i ako ne uspije neću to shvatiti kao tragediju. Ali ako ne pokušam, neću ni saznati, zar ne?

Najbolje želje da pripreme i projekt uspiju. Nadamo se da će i u projektu naći svoje mjesto i „kraljica novinarstva“ reportaža?

VALDEC: Svakako. Ipak treba reći da je reportaža možda nekada i bila ‘kraljica’ novinarstva no došlo je do ‘revolucije’, kraljica je giljotinirana, a na vlast su došli ‘premijeri’ – kolumnisti, komentatori, analitičari…, oni koji znaju sve o svemu, pa to utuvljuju u glave ‘neuke raje’.

I dalje se ustručavam pisati o nečem u što se nisam osobno uvjerio. Ili prenijeti iskustva stranih kolega koje osobno poznajem, a koji su na nekom terenu i znam da nisu dio ‘fake news’ brigada. Nedavno mi je jedan poznanik – kolumnist jednih dnevnih novina, u temperamentnoj Facebook raspravi oko situacije na jednom kriznom području, na moj argument: ‘gledaj, bio sam tamo, vidio to svojim očima, ti i ti su pucali po meni, ovi su imali ovakvo, a ovi drugi ovakvo naoružanje, gađani su vrtići, škole, dječji domovi, bolnice…, prema tome kako me možeš iz svoje udobne redakcijske fotelje uvjeravati u suprotno?’, odgovorio – ‘Ti si to možda tako doživio iz svog uskog kuta. Pucali su po tebi, pa ne možeš biti objektivan. Ja, odavde, ipak imam širu sliku’. Otprilike kao u onom vicu kada muža žena uhvati s ljubavnicom u krevetu, a on ju uvjerava riječima: ‘Pa dobro, vjeruješ li ti MENI ili vlastitim očima?’.

SLIKA, VIDEO ILI FOTOGRAFIJA TAKOĐER SU IZNIMNO VAŽNI

Činjenice i iznošenje, odnosno inkorporiranje vlastitih stavova?

VALDEC: Naravno da i ja imam svoje stavove o većini stvari. Trudim ih se graditi na temelju dugotrajnog praćenja i proučavanja problema iz svih dostupnih izvora i kuteva –  proučiti povijest, sadašnjost, informirati se na sve dostupne načine kojih je danas više nego prije. I onda, na terenu, tražiti njihovu potvrdu. Ukoliko ono što osobno vidim demantira stavove koje sam izgradio pripremajući se za teren, nemam problema s tim mijenjati ih.

Slika, video ili fotografija, također su iznimno važni iako je i to podložno prljavim manipulacijama. Nedavno sam nazočio izložbi nagrađivanih fotografija fotoreportera jedne velike svjetske agencije. Većina je snimljena na mjestima na kojima sam i sam bio. OK, fotke su tehnički izvrsne, no većina potpuno izokreće stvarnost, istinu. To mogu zaključiti samom analizom fotografija, za neke znam kako su izrezivane da bi se izostavilo nešto što potpuno negira ono što je preostalo, neke su namještene, neki video materijali su izrezivani i premontiravani. Po meni je to zapravo, ne samo neprofesionalnost, prijevara, nego zločin. Zločin prema javnosti, zločin prema profesiji. I odabir kadra je bitan – više sam puta bio po kampovima migranata ili pratio te ljude –  od Turske, grčkih otoka, same Grčke, pa i ovdje u Hrvatskoj. ‘Kolege’ dođu kao na foto safari. I od stotinjak nabildanih, tetoviranih momaka svi će oni kadrirati jedinog zamusanog klinca kojeg su ovi možda, a puno je takvih slučajeva zabilježeno, oteli i služi im upravo kao ‘propusnica’ koju, kada im više ne treba, odbace ili, još gore, prodaju. No svi će mediji objaviti dirljivu fotku zamusanog i uplakanog malca koja sugerira kako su većina nemoćna mala djeca.

Vratimo se reportaži?

VALDEC: Doista mi je to najdraža novinarska forma. I za pročitati ili pogledati, a još više za raditi. A najviše volim raditi sam, otići u nepoznato i neizvjesno, daleko od redakcije, redakcijskih intriga i podmetanja, daleko od pokvarenih političara, ovisan sam o sebi i odgovoran samo sam za sebe. Surađivao sam u početku s nekoliko vrhunskih fotoreportera, eto da izdvojim samo neke: Tomislav Serdar, Josip Bistrović, Siniša Hančić, Srđan Vrančić…, neke sam sigurno, neka mi oproste, zaboravio. Rado na Facebooku pratim jednog od naših najvećih – Jasmina Krpana, koji danas tumara Azijom. Međutim, redakcije su počele smanjivati budžete, a na neke destinacije i u neke situacije sam radije išao sam, nego li da mi dodijele nekog s kim se neću moći razumjeti bez puno riječi, s kim ću se slagati, tko će znati što želim na fotografijama, a uz to napraviti još puno više. Počeo sam se sam učiti fotografiji i snimanju, a danas to postaje i standard za reportera. Bilo je puno ‘čupavih’ situacija koje su se mogle ružno završiti da je sa mnom bio netko neiskusan. Jer, ma koliko on bio dobar u fotografiji, u nekim situacijama prioriteti su neke druge stvari a ne kadriranje, ekspozicija, otvor blende… Podigneš aparat u krivom trenutku na krivom mjestu pred krivim ljudima i ode glava. Ili, zadubiš se u kadar ne shvaćajući da treba zaleći ili dati petama vjetra. Najbolji fotoreporter s kojim sam imao čast raditi, skupa smo bili na Bliskom istoku, Goran Tomašević, Beograđanin, zvijezda Reutersa koji je sada negdje u Africi, naučio me zlatnom pravilu ratne fotografije: ‘Nema loše fotke, nego ti nisi bio dovoljno blizu’.

Irački Kurdistan linija prema Mosulu

KAO NOVINAR NE SMIJEM SE AKTIVNO UKLJUČIVATI NI U KAKAV SUKOB

U razgovoru s vama je sve vezano uz bum – bum, ratne teme, ratne reportaže?

VALDEC: Kada je riječ o ratnom izvještavanju, valja biti izuzetno oprezan. Ja sam novinar i ni u kom se slučaju ne smijem aktivno uključivati ni u kakav sukob. Naravno, ako mi je ugrožen život i ako sam u prilici, pokupiti ću nečiji AK47 ili M16, ako nema boljeg i bajunet i spašavati živu glavu, odnosno nečiju tuđu učiniti neživom. Nisam potpuno nevješt u baratanju i tom opremom. No moje je oružje kamera, fotoaparat, i pero. Odnosno, računalo. Aktivno se uključiti, to nam novinarski kodeks ne zabranjuje, mogu ako, npr. treba, a nema nikog drugog boljeg ili vještijeg, pružiti prvu pomoć ranjenom, a i sam sebi. Prošao sam i tu obuku i mislim da bi slično trebao proći svaki ratni izvjestitelj. Sličnu obuku, između ostalih obuka, prošao sam u Švicarskoj i Izraelu, čak sam s vlasnikom Akademije koju sam pohađao napravio poseban program za obuku medijskih djelatnika koji rade u zonama visokog rizika. Zanimanje je, nažalost bilo manje od očekivanja. Naime, velike kuće poput BBC-a, CNN-a, REUTERS-a i sličnih za svoje ljude to organiziraju unutar kuće, dok manje kompanije ne žele trošiti novac na takve ‘tričarije’ pa u rat pošalju neiskusnog i ne obučenog reportera kojeg im često onda vrate u crnoj vreći.

Jeste li bili u prigodi izvještavati s područja više zaraćenih strana?

VALDEC: Naravno, premda je reporter iznimno rijetko u prilici da, kada izvještava o nekom ratnom sukobu, izvještava s obje strane. Više je razloga – u ratnim područjima iznimno je važno, zapravo neophodno, da si akreditiran kod mjerodavnih službi pod čijim je zapovjedništvom područje na kojem jesi .

PRELAZIO SAM I LINIJE, SNALAZIO SE, GDJE JE BILO MOGUĆE

Jer, zaustave li te na nekoj kontrolnoj točki bez valjanih propusnica, mogu te tretirati svakojako, pa i kao neprijateljskog agenta. A to baš i nije situacija u kojoj bih se volio naći. Prelazak na drugu stranu, da bi izvještavao i od tamo, znači ili prelazak preko crte razgraničenja, linije fronta, ili dugotrajno putovanje uokolo. Prelazio sam i linije, snalazio sam se svakako gdje je to bilo moguće, ali nije tako svagdje. U Izraelu sam, primjerice, prelazio na Zapadnu obalu, ulazio i izlazio iz pojasa Gaze, no tamo je situacija drugačija – jedini način je da dođeš u Jeruzalem i akreditiraš se pri IDF-u (Israeli Defence Forces). Bez te akreditacije ne možeš ništa. Obavijestiš nadležnog časnika gdje sve namjeravaš ići i, u načelu, stvari funkcioniraju. S druge strane, Palestinci kod kojih dođem, bilo u Gazi, bilo na Zapadnoj obali, svjesni su da je to tako, da nemam drugog načina doći do njih, pa ne stvaraju zbog toga probleme. Ali, na primjer, u Ukrajini je bilo drugačije. Tamo sam boravio u dva navrata. Rat se zahuktavao i stanje je bilo kaotično. Na putu od rusko – ukrajinske granice koju su tada držale snage iz Kijeva uredno sam se akreditirao, na putu starim, drndavim taksijem do Donjecka svako malo bi nailazili na kontrolne točke i samo si po zastavi i opremljenosti mogao zaključiti o kome je riječ. U Donjecku sam se, naravno, akreditirao i pri njihovoj službi za informiranje. Predugo bi bilo sada pričati o toj avanturi koja je bila jedna od opasnijih u karijeri, ukratko, imao sam u glavu uperene cijevi i jednih i drugih. Posebno tijekom drugog boravka kada je situacija već opako kulminirala, rasplamsao se ozbiljan rat – topništvo, zrakoplovstvo, tenkovi… Nakon vrlo opasne situacije, nekako sam se probio iz Donjecka do Kijeva, okrijepio se nakratko u našem veleposlanstvu, pa s kijevskog aerodroma otišao prvo za Moskvu, pa za Zagreb. U pravi tren. Naime, neki doušnik Kijeva iz Donjecka je, između ostalog, prebacio sve popise akreditiranih stranih novinara koje je, potom, njihova nacionalistička organizacija ‘Mirotvorec’, koja na svojoj web stranici objavljuje popise nepoćudnih i onih na popisu za likvidacije, objavila. Naravno, tu se našlo i moje ime. Da sam kasnije izašao, možda bih negdje zapeo. No, sve se ipak dobro završilo. Iako su posljednjih nekoliko dana tamo izgledali doista kao predložak za napeti triler i to sa svim elementima – od pucanja, skrivanja od tajnih službi, noćnih vlakova… Moraš se prilagođavati situacijama od terena do terena, oslanjajući se na iskustvo, ali i sreću, paziti na detalje na koje netko neiskusan ni ne pomisli. Na primjer, ako si bio na jednoj strani, materijale s terena prvo iz aparata ili kamere prebaciš na računalo, pošalješ sam sebi s jedne na drugu e-mail adresu ili ih pohraniš u ‘Cloud’, pa onda sve pobrišeš iz kamere i iz računala. Jer, uvijek postoji mogućnost da se nađe uporni vojni kontraobavještajac koji će ti „kopati“ po računalu i nađe li u njemu fotografiju gdje poziraš s vojnicima protivničke strane, nećeš se baš najbolje provesti. No, to je tek jedna od ‘malih tajni velikih majstora kuhinje’.

MORAŠ SE PRILAGOĐAVATI SITUACIJAMA

Dobro da ste sačuvali glavu na ramenu?

VALDEC: Ima i terena gdje prelazak s jedne na drugu stranu znači zapravo sigurno samoubojstvo – poput Sirije, recimo. Ali i od tamo sam izvještavao sa strane provladinih snaga odanih predsjedniku Asadu, ali sam bio i u Rojavi, gdje su na vlasti Kurdi koji s Damaskom nisu u bajkovitim odnosima. Međutim, odlazak ISIL-u bio bi potez luđaka. S Kurdima sam išao i u neke akcije oslobađanja teritorija, dakle u pravi ‘fajt’. Ima i anegdota – od tamo sam objavio jedan tekst s prve linije u jednim našim dnevnim novinama. Večer prije odlaska u završno ‘čišćenje’ jednog gradića čitam komentare ispod vlastitog teksta gdje ‘mudrijaši’, njih nekoliko, tvrde i raspravljaju o tome kako ‘oni znaju da Valdec izmišlja, a zapravo sjedi negdje u nekom hotelu sa 4 zvjezdice i pravi se važan’. Drugog jutra u zoru krenuli smo, išao sam s Kurdima iz YPG i Kurdkinjama iz YPJ, te snagama SDF-a, koji su to područje ‘čistili’ od ISIL-a. Većina ISIL-ovaca je pobjegla, no ostalo ih je ipak nekolicina sakrivenih koji su odlučili samoubilačkim akcijama zaustaviti, koliko je moguće, napredovanje ovih ‘mojih’, držati što duže odstupnicu svojima koji su se povlačili. Nije to baš nešto što čemu vas uče na fakultetu novinarstva – borac dopuže do kuće ubacuje granate, ostali upadaju, rešetaju…

MRTAV ISIL-ovac OSTAVLJEN NA EKSPLOZIVU KAO SMRTONOSNA ZAMKA

Neprekidno se trudiš biti što niže, sagnut, i što je moguće zaklonjeniji jer postoji mogućnost i zaostalog, skrivenog snajperista. U neku kuću opale RPG-om, pa upadaju, ti za njima. Tako smo u jednoj kući, naletjeli na ubijenog ISIL-ovca. Položen je bio prilično čudno, na nekakav kauč, tako da je i borcima i meni bilo jasno da je, zapravo, već mrtav ostavljen kao smrtonosna zamka – ispod njega je zacijelo bilo nekoliko desetaka kilograma eksploziva i onaj tko bi ga pokušao pomaknuti aktivirao bi ga i sve u krugu od 40-ak metara bilo bi sravnjeno sa zemljom. Nisam odolio, pa sam pažljivo došao do njega i ‘opalio’ jedan selfie koji sam kasnije objavio na Facebooku uz poruku onima koji su tvrdili da uživam u nekom luksuznom hotelu kako mi je posluga malo ‘umrtvljena’. Kasnije sam to pobrisao jer nije to baš bilo etično. Iako sam još uvijek bio, a i danas sam, ogorčen na one koji su smaknuli našeg Tomislava Salopeka i još toliko nedužnih ljudi na zvjerske načine, a ovaj mrtvi bradonja je bio jedan od njihovih.

Kurdica, granica iraka i turske, Qandil planine

Vratit ćemo se na ratne reportaže kasnije. Recite nešto o novinarskim početcima. Sjećam se da ste u Večernjem listu pisali reportaže preodjeven  u zagrebačkog prosjaka?

VALDEC: Prošao sam kroz Gradsku rubriku ‘Večernjeg lista’ i plac i divlja smetlišta, radove na gradskim ulicama, popisivao rođene i umrle, neko sam vrijeme bio zadužen za sektor prometa u gradu i tu sam bio prilično uspješan jer sam uveo neke svoje trikove koje sada mogu otkriti jer ionako više ne „pale“. Naime, imao sam ‘svoje dečke’ među zagrebačkim taksistima i svaku informaciju iz gradskih službi o tome kako su pojedine ulice očišćene od snijega, posute solju ili kako nema zastoja zbog radova na nekim prometnicama provjerio bih u par minuta – nazovem ‘svog’ taksijanera, on preko ‘funka’, tadašnje njihove radio veze pusti glas, i točna mi informacija s lica mjesta stigne za tren. Tako da su me ubrzo iz ‘Zagrebačkih cesta’ ili Prometne policije prestali muljati. Istodobno, kao rođeni Zagrepčanin koji obožava svoj grad, između redovnih, sektorskih, obveza, volio sam odtumarati ‘naoružan’ malim ‘idiot aparatom’ – od starog kupališta na Savi, Bundeka koji je u to vrijeme bio prava prašuma, meni osobno puno romantičnija…

IZ NEKOG „NOVINARSKOG PROSJEKA“ IZDIGAO ME SERIJAL REPORTAŽA O ZAGREBAČKIM BESKUĆNICIMA

Ali točno je, iz nekog ‘novinarskog prosjeka’ izdigao me serijal reportaža o zagrebačkim beskućnicima. Na ideju sam došao posve slučajno – bio je Badnjak 96. Čini mi se, otišao sam na Kvatrić po cigarete. Bilo je debelo ispod nule, drhtao sam čekajući ispred kioska kada mi je prišao postariji čovjek i krenuo me ‘žicati’ pet kuna. Bilo mi je jako hladno, žurilo mi se natrag u topli dom na bakalar… i ružno sam se obrecnuo odbivši ga. Pokupio sam svoje cigarete i otišao kući. On se samo pokunjeno okrenuo i odmaknuo par koraka dalje. Već na putu kući bilo mi je žao. Vratio sam se, ali starog više nije bilo. Mučilo me to cijelu večer dok sam sjedio za bogatom trpezom, a kada sam još na TV-u čuo Božićnu poslanicu pokojnog kardinala Franje Kuharića u kojoj je vjernike pozvao da se u ovo blagdansko vrijeme sjete starih i nemoćnih, potrebitih, onih koji nemaju, u meni se nešto prelomilo. Bilo je besmisleno vraćati se natrag i tražiti starog beskućnika koji se, tko zna gdje, bez onih mojih prokletih pet kuna koje su mu možda mogle uljepšati Božić, zavukao u neki podrum, tramvaj ili napuštenu šupu. Kopalo me je to cijelu noć – gdje je, je li na toplom, ima li što za jesti na Božić… Nisam taj svoj ‘zločin’ mogao ispraviti. I sljedećeg dana rodila se ideja – njega sam odbio –  svima onima koji nemaju što za pojesti ili gdje se skloniti od hladnoće ne mogu pomoći, ali mogu nešto drugo – otići i biti bar desetak dana jedan od njih, uvjeriti se osobno u to kako je živjeti u velegradu kada nemaš svog doma, kada nemaš novca, posla, obitelji. Kako i od čega žive, kako se snalaze. Pa prenijeti to čitateljima svojih novina u nadi da će snaga medija, koja je tada još postojala, promijeniti tim ljudima nešto na bolje. Narednih nekoliko dana kovao sam plan, prezentirao ga potom svom uredniku Goranu Litvanu koji se složio. Moji su uvjeti bili da nitko osim njega i dvojice mojih tada najbližih kolega, prijatelja, danas i kumova i uglednih urednika Renata Ivanuša i Ive Kozarčanina, ne zna za tu moju operaciju. Za sve ostale bio sam ‘na bolovanju’. Plan je bio da Renato i Ivo, kada im javim, dođu i iz daljine ‘okinu’ fotografije, a pred kraj te pustolovine Ivo je čak, kao novinar Večernjaka, došao u prihvatilište Crvenog križa kod Glavnog kolodvora koje više ne postoji, napraviti ‘pravu’ reportažu praveći se, naravno, da me ne poznaje. Uspio je, ako se dobro sjećam, porazgovarati tek s nekoliko ‘stanara’. ‘Moji dečki’ i ja smo prezrivo odbili ‘novinarčića’.

Uglavnom, prestao sam se brijati i ubrzo zarastao u bradu, s naočalama bez dioptrije i vunenom kapom navučenom na glavu, u staroj odjeći i bez ijedne kune u džepu otisnuo se u svjetla svog grada vidjeti ga iz perspektive iz koje ga do tada nisam poznavao. I proživio sam doista svašta, naučio puno toga, upoznao puno dobrih ljudi kojima je naprosto sreća okrenula leđa, vidio, doživio puno toga, naslušao se nesretnih sudbina… Spavao sam svuda – na klupama u čekaonicama na kolodvoru s kojih nas je policija tjerala van na zimu, po noćnim tramvajima, u prenoćištima Crvenog križa i  tadašnjem gradskom azilu za beskućnike u Heinzelovoj…

Nastavlja se…

Hvala na ovom mega razgovoru Bum Bum Valdec.

Razgovor vodio: Antun Drndelić

Fotografije: Robert Valdec

PS. Tijekom realizacije intervjua skinut je gips sa slomljene noge,  tako da je zdravstveno stanje g. Roberta Valdeca poboljšano.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ivan Penava – ‘Kao predsjednik HDZ-a mogao bih progurati da se ratni zločinci napokon kazne’

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik u intervjuu za VečernjiList otkrio je kako razmišlja o kandidaturi za predsjednika HDZ-a.  Njegova se kandidatura u medijima spominjala kao opcija, a sad je Penava vidi kao mogućnost da s te visoke pozicije u stranci, naravno uspije li na tim izborima, pokuša riješiti pitanje nesankcioniranja ratnih zločina. Penava, zasad, nema formiran tim za unutarstranačke izbore, ali o odluci, čini se, ozbiljno razmišlja, piše Večernji List.

Godina je dana od velikog prosvjeda koji ste organizirali u Vukovaru zbog sporosti i nedjelovanja državnih institucija u rješavanju ratnih zločina. Ne idete u novi prosvjed ove godine, ali najavljujete nove metode kojima ćete tražiti rješavanje tog pitanja. Koje su to druge metode?
Tema prosvjeda bila je situacija u kojoj su Vukovarci i svi stradalnici rata prije 28 godina prošli stravične torture, od silovanja, zlostavljanja i u konačnici do ubojstava, i u kojoj je Vukovar bio razoren i sravnjen sa zemljom. Utvrđeno je da je u Vukovaru bilo 2717 žrtava, znamo da je u Vukovaru oko 70 posto civilnih žrtava i postavlja se pitanje koje graniči sa zdravim razumom – je li moguće da toliko godina nakon rata nemamo imena i presude za zapovjednike JNA, nemamo odgovorne zapovjednike zrakoplovstva JNA koja je dizala avione koji su tukli po Vukovaru, nemamo odgovorne i optužene zapovjednike vojne policije koja je omogućila da se ljudi izvlače iz kolone i likvidiraju po ulicama grada Vukovara.

Govorite o zapovjednoj odgovornosti.
Tako je, o zapovjednoj odgovornosti koja je neupitna, i nijedna državna institucija ne može se skriti iza argumenta da ne znamo počinitelje. S aspekta modernog društva neshvatljivo je i neprihvatljivo, ali i u kontekstu Ustava koji se poziva na Domovinski rat i jamči pravo na presudu u razumnom roku, pravo na slobodu, pravo na dom, na ljudsko dostojanstvo, a to sve Vukovarci nisu doživjeli, da nema sankcija za ratni zločin. Zato je neshvatljivo i neprihvatljivo da država Hrvatska uporno i sustavno okreće glavu od ljudi koji su stvarali državu i kojima nismo priznali da ih je netko zatočio u logorima, mučio i ubijao. Od institucija hrvatske države doživjeli smo da pokušavaju oprati ruke malobrojnim presudama međunarodnog Suda u Haagu ili suda u Srbiji. Riječ je o 20 ili 30 pravomoćnih presuda u 28 godina, a više od pola ih je produkt rada haaškog tribunala i suda u Beogradu, a ne domaćih sudova.

U ovih 30 godina najviše je na vlasti bio HDZ, SDP tek dva mandata. Pa kolika je odgovornost HDZ-a u takvom odnosu države prema žrtvama rata i ratnom zločinu?
Golema. Golema je odgovornost svih koji su bili na vlasti, svih nas koji smo na vlasti, ali i svih braniteljskih udruga i građana.

Što je HDZ u ovih 28 godina morao učiniti više?
Nećete naći nijednog HDZ-ovca koji će reći da nije za to da se procesuiraju ratni zločini. To je teza koju političari koriste već 28 godina, a zbog poražavajućih rezultata, ta se teza pretvorila u floskulu koju jednako koriste sve političke stranke. Za mene je poražavajuće što su se pronalazili različiti razlozi za to da prosvjed u Vukovaru nije bio potreban, i da su se pronalazile različite namjere zašto je taj prosvjed bio organiziran.

Većinom smo svi pisali da je to napad i poruka šefu HDZ-a Plenkoviću, i stranačka i politička.
Pisali ste krivo, iako sam iznosio aktualnu problematiku bez ikakvih skrivenih namjera ili programa, na koje su mediji cijelo vrijeme bili fokusirani.

Primjetan je bio izostanak hadezeovaca na tom skupu. Radi li se o strahu pojedinaca?
Danas objektivno možemo sagledati karakter i ciljeve prosvjeda, a osobne izostanke pojedinaca prepuštam njihovoj savjesti.

Očekivali ste da će na prosvjed doći vaši stranački kolege?
Svi članovi HDZ-a su za ciljeve prosvjeda, međutim, njihov nedolazak ne ide tome u prilog, što u prvom planu pokazuje problem s vjerodostojnošću. Ono što mi još više smeta u posljednje vrijeme jest teza da je Vukovarcima teško i da to trebamo razumjeti, a postavlja se pitanje što se napravilo svih ovih godina da Vukovarcima ne bude teško? Svaki zastupnik u Saboru ili saborski klub mogao je pokrenuti inicijativu da se promijeni zakonski okvir, mogle su se pokrenuti nove rasprave, ali se u godinu dana nije dogodilo baš ništa. A sad će se ponovno vrtjeti teze da o ratnim zločinima i obljetnici prosvjeda govorim iz onih ili ovih razloga. Na tom sam prosvjedu predstavio nekoliko ljudi koji su preživjeli stravične zločine, čovjeka kojem je prerezan grkljan i ženu koja je bila silovana, i je li moguće da oni u svijesti naših političara zauzimaju podređeno mjesto u odnosu na njihove fotelje. Mnogi će reći da se stalno vraćamo u prošlost, ali bez riješene prošlosti nema budućnosti. Kada je riječ o HDZ-u, koji je državotvorna stranka, onda od svega ovoga ne smijemo okretati glavu kao što to činimo svih ovih 28 godina.

Jeste li razgovarali s Plenkovićem o tome da se ništa nije napravilo u godinu dana od prosvjeda?
Jesam i moram reći da nisam zadovoljan pomacima. Da stvari ne budu crno bijele, ova je Vlada napravila neke iznimne iskorake, od povratka vojske u Vukovar, od uvođenja 18. studenoga kao državnog blagdana, što je bio naš zahtjev iz Vukovara, zakona koji će vukovarskom gospodarstvu omogućiti iskorake kada bude usvojen, za to sam zahvalan. Međutim, ti zakoni ne mogu biti valuta za potkupljivanje da ne iznosim problem nesankcioniranja ratnog zločina.

Dakle, neće vam tim zakonima zatvoriti usta?
Tako je, prvo neljudski je i bilo bi suludo od mene tražiti da drukčije postupam. Možemo raspravljati o strujama u HDZ-u i različitim razmišljanjima, mene su već u medijima prozvali zločestim dečkom HDZ-a i nekim tko stalno radi nered. Ima li netko obraza reći da su vrijednosti koje ja zastupam promašene i da to nisu i temeljne vrijednosti HDZ-a? Ne ponašamo li se mi na sasvim drugačiji način od onog koji je zapisan u Statutu HDZ-a ili u Ustavu Republike Hrvatske? Da bilo kojeg HDZ-ovca pitate treba li odgovarati zapovjednik koji je bacao bombe na vukovarsku bolnicu, reći će apsolutno treba, ali neće doći na prosvjed, neće to javno reći jer dolaze predsjednički izbori…

Koje su to druge metode kojima ćete tražiti sankcioniranje ratnih zločina s obzirom na to da ne idete u novi prosvjed?
Prošla je godina dana, a ulaskom u vrijeme predsjedničkih, unutarstranačkih izbora, pa i parlamentarnih izbora, ocijenio sam da drugi prosvjed nema smisla; da smo ga radili, onda bi on bio u Zagrebu. Zato ću do rješenja pokušati doći u stranci, jasno i nedvosmisleno rečeno, preko unutarstranačkih izbora. Koristeći sva demokratska sredstva koje pruža stranka, iskoristit ću da tu temu stavim u prvi plan i da stranka počne djelovati u tom smjeru jer na osnovi dosadašnjih rezultata to očito nije tako.

Razmišljate o kandidaturi za predsjednika stranke?
I to je jedna od opcija. Razmišljam kako se izboriti za zapostavljene vrijednosti koje neprestano ističem jer one za mene nemaju cijenu. A da su te vrijednosti prepoznate i među građanima, najbolje pokazuje pljesak podrške u Sinju i Kninu. U svojim nastojanjima nailazim na podršku građana iz drugih krajeva Hrvatske i dijaspore, stoga razmišljam i o putu kojim moram proći kako bih ostvario te ciljeve. A koji će to biti put, pokazat će vrijeme.

Je li vas taj pljesak potaknuo na kandidaturu?
Nemam figu u džepu, a na to me tjeraju i okolnosti i slijed događaja.

Procijenili ste da kandidaturom za predsjednika stranke možete najbolje početi rješavati pitanja ratnih zločina, odnosno svih onih tema zbog kojih ste prije godinu dana organizirali prosvjed?
Smatram da se predsjednik stranke, kao i svaki drugi građanin, mora pokloniti pred vrijednostima Domovinskog rata. A ne da mi nakon 28 godina imamo politiku i zakone koji u Vukovaru omogućuju postojanje četničkih spomenika, pa taman bili na privatnim grobnicama. Da u Borovu Selu imamo spomenik četničkom vojvodi, a dva kilometra poslije Blagi Zadri. Za mene je to znak da ova država između agresora i branitelja stavlja znak jednakosti iako će svi reći da to nije tako. Kako nije kad ta dva spomenika postoje na istom području? Zatim imamo sutkinju koja će ocu dvojice poginulih sinova reći da mora tugovati za njima. Znam da će biti komentara da pitanje Vukovara i ratnih zločina koristim za samopromociju, ali da su se u posljednjih 28 godina i drugi bavili tom problematikom, ratni bi zločini bili sankcionirani.

Koji su motivi da država u 28 godina nije ništa napravila, pa i motivi HDZ-a?
Nije se imalo dovoljno karaktera, nema se dovoljno karaktera i nema se dovoljno empatije. Da je bilo kome od tih ljudi koji su predstavljali vlast svih ovih godina prolazio četnički nož ispod vrata, kao što je stradalnicima Domovinskog rata, odavno bi sve alarmirali da se stvari promijene.

Moram primijetiti da ni Andrej Plenković ni njegovi najbliži suradnici nisu sudjelovali u Domovinskom ratu. Utječe li ta činjenica na nedostatak empatije prema tim problemima?
Ni sam nisam hrvatski branitelj. Ispod pojasa su udarci da je Plenković bruxelleski ćato ili kvalifikacije čiji je sin, to nisu kvalifikacije koje bi nekoga trebale određivati. Određivati nas trebaju rezultati našega rada.

Koje ste vi godište?
Ja sam 1974. U vrijeme pada Vukovara nisam imao ni 17 godina. Davno sam rekao da neću dopustiti da ova Vlada bude samo jedna u nizu onih koje nisu ništa učinile jer sam u poziciji kao gradonačelnik Vukovara prenijeti stavove svojih sugrađana koje prethodnici nisu.

Jeste li o svojoj mogućoj kandidaturi razgovarali s nekim stranačkim ljudima? U medijima se već nagađalo o vašoj kandidaturi i da bi vas mogao podržati Milijan Brkić.
Kakve god bile ocjene o tome čiji sam čovjek, moj je fokus uvijek na temeljnim vrijednostima i dobrobiti Vukovara. Kao gradonačelnik Vukovara očito nemam mogućnosti riješiti krucijalna pitanja o kojima razgovaram te, ako mogućnost rješavanja tih pitanja vodi preko stranačke središnjice, tu nemam dvojbe.

Je li Plenković svjestan da biste mu mogli biti protukandidat?
Hipotetski, svaki član HDZ-a može biti kandidat za predsjednika, čega je Andrej Plenković itekako svjestan. Ali, sada svu pozornost treba preusmjeriti na predsjedničke izbore.

Jeste li već tražili podršku nekih HDZ-ovaca, okupili neki tim?
Ni jednog trenutka nisam krio da se čujem i sa Stierom i s Brkićem i s Kovačem i da se sve ovo vrijeme uredno čujem i s Andrejem Plenkovićem i s Kolindom Grabar-Kitarović. Prvi put sada iznosim da idem na unutarstranačke izbore, približavala se i obljetnica i morao sam donijeti odluku što je najpametnije napraviti s aspekta rješavanja sudbine stradalnika. Kad sam odlučio da su prosvjedi kontraproduktivni i da nije dobro ponovno čekati godinu dana bez rezultata, morao sam promisliti koji je smjer najbolji i koji će donijeti rezultate. Pokušat ću u stranci promijeniti odnos snaga i tu temu iznijeti s puno jače pozicije, koja bi trebala ohrabriti sve u lancu koji trebaju raditi na rješavanju tih problema.

Sve je više protukandidata Plenkoviću, ne ide li to sve u prilog baš Plenkoviću, odnosno ne biste li se vi protukandidati trebali ujediniti da se glasovi ne rasipaju?
Bogatstvo HDZ-a različita su razmišljanja, ali o temeljnim vrijednostima moramo imati jednak stav. Tko će dati potporu kome, to je, smatram, puno manje bitno od toga da se napokon promijeni stav prema stradalnicima i Domovinskom ratu. Zašto smo došli u ovakvu situaciju? Zato što postoje zaštićene elite koje ne rade svoj posao i nemaju rezultata, a na istaknutim su pozicijama niz godina.

Nedavno su Plenković, Jandroković, pa i Brkić i Čuljak, poslali poruku da nije vrijeme za isticanje kandidatura na stranačkim izborima, nego da sve svi moraju angažirati za predsjedničke izbore. Očekujete li neku packu, da ne kažem sankciju, jer sad i vi izlazite s najavom kandidature?
Ne prejudiciram funkciju za koju ću se kandidirati niti odluke rukovodstva stranke s obzirom na to da nisam njihov član. Poštujem sve pravilnike, međutim, vratimo se na početak priče, nikada nije dobro vrijeme za temeljne vrijednosti, uvijek je nešto bitnije. Smatram da smo u godinu dana mogli napraviti puno, pa danas ne bih morao razmišljati o koracima potrebnima za rješavanje ovog problema. Igram otvorenih karata, a ako HDZ ima problem sa sankcioniranjem ratnih zločina, molio sam ih prije više od godinu dana da mi se javi što je dovoljan razlog za trenutan razilazak.

Stekao se dojam da se vrh HDZ-a boji ući s vama u politički obračun, da je bilo tko drugi organizirao prosvjed, vjerojatno bi bio izbačen iz HDZ-a.
Nemaju me se razloga bojati. Ako pogledate akte HDZ-a, vidjet ćete da postoji velik nerazmjer između onoga za što se deklarativno zalažemo u odnosu na ono što jesmo. Jedino čega se mi u HDZ-u trebamo bojati jest da nismo i da nećemo biti dostojni ljudi kojima toliko dugujemo.

Spremni ste biti i premijer?
To je daleko, trčimo unaprijed, ali spreman sam sve žrtvovati da riješim otvorena pitanja. Izgubio sam povjerenje u mnoge ljude i sustav, neću dopustiti da me se tretira kao smokvin list i da služim za naslikavanje u svrhu nečijeg prikupljanja bodova, a da bitni problemi ostaju neriješeni.

Već se interpretira da i uvođenje blagdana 18. studenoga i ostali zakoni dolaze sad uoči predsjedničkih izbora?
Inicijativa za blagdan 18. studenoga krenula je iz Grada Vukovara, prije dvije ili tri godine i ako je aktualizirana u ovome trenutku, neka je. Ako to ova Vlada bude iskoristila, neka iskoristi, nemam ništa protiv, bitno je da je to dobro za građane grada Vukovara i građane Republike Hrvatske danas, sutra ili za 10 godina. To je meritum.

Predsjednica će se u kampanji oslanjati na popularne HDZ-ovce, pa tako i na vas i Stiera, kao kandidat se pojavio i Miroslav Škoro, koliko će Škoro glasova HDZ-ovaca i desnih birača uzeti aktualnoj predsjednici?
Na relaciji aktualna predsjednica – Miroslav Škoro i uzimajući u obzir neke kvalifikacije same predsjednice, imam dojam da olako kritiziramo. Kad čitam komentare, ponekad stječem dojam da je prosječna mjera Hrvata savršenstvo. Svi smo nesavršeni, onaj tko obavlja dužnost pet godina sigurno radi greške. Sudjelovao sam u prvoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović i znam u kakvoj smo teškoj atmosferi živjeli u Vukovaru pod bivšom Kukuriku vladom i bivšim predsjednikom Josipovićem u svjetonazorskom i u svakom smislu. Ne mogu olako zaboraviti kako je to bilo teško promijeniti. To ne znači da izbjegavam razgovarati o greškama svakoga, pa i predsjednice. Govoriti da predsjednica ili premijer nisu Hrvati, da vode ne znam čiju politiku – za mene je to način na koji komunicira ulica. Ne može mi nitko reći da K. Grabar-Kitarović ili Plenković ne vole svoju državu. Uvijek je moglo bolje, i ja sam u svom mandatu mogao bolje, a izbori će pokazati kako tko diše i koliko su ljudi zbog kojih smo tu zadovoljni.

Kako ocjenjujete mandat predsjednice?
Njezin je mandat, posebice u usporedbi s mandatom Mesića i Josipovića, bio izrazito uspješan.

Koji predsjedničini potezi vam se nisu svidjeli?
Način kako je organiziran posjet Aleksandra Vučića nije mi se svidio, kao ni mnogima. Ali i neke kvalifikacije koje su izrečene, a za koje u konačnici mislim da nisu stavovi predsjednice. To su propusti od kojih ne treba bježati. Ali ne dovodim u pitanje put kojim predsjednica ide, to je iskorak koji je neusporediv s njezinim prethodnicima.

Vjerujete u njezinu pobjedu?
Vjerujem.

U Slavoniji će se lomiti koplja između nje i Škore.
Nemam dojam da Škoro predstavlja toliku prijetnju predsjednici. Prednost je na strani predsjednice, ona će sama kreirati svoj rezultat svojim postupcima.

Na koji ćete način sudjelovati u njezinoj kampanji?
Stavljam se predsjednici na raspolaganje, a jedini uvjet koji imam jest čvrsto stajanje iza iznesenih stavova i obećanja.

Stvara se dojam da predsjednica okuplja Plenkovićevu oporbu u HDZ-u, i vi i Stier idete na unutarstranačke izbore?
Ljudi su skloni teorijama zavjere i igrama prijestolja, a ja sam bez fige u džepu. Nikad neću imati skrivene namjere spram Plenkovića ili bilo koga drugog, ali da ću imati svoje stavove – hoću.

Glavni tajnik HDZ-a već govori o sabotažama na predsjedničkim izborima jer u vrhu HDZ-a smatraju da ih je bilo i na europskim izborima?
Znam koji je trud uložila gradska organizacija Vukovara na europskim izborima, lako je filozofirati nekome tko je došao jučer ili ne poznaje i ne drži teren. Uložili smo 110 posto, a rezultat je podbacio. Prvi sam put na tim izborima doživio da neiskrenost ljudi na terenu kojima je ponuđen okvir neprihvatljiv u određenoj mjeri. Nažalost, nismo mogli projicirati lokalni stranački autoritet na europsku razinu. U dobro podmazanom stroju nema iznenađenja, a ni sabotaža.

Kako komentirate Milanovića kao kandidata za predsjednika?
To je čovjek koji je odgovoran za kaos i nerede u Vukovaru. Njegove odluke donijele su nam narušenu atmosferu, sudske procese i smrtne ishode.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Škoro na pitanje hoće li vratiti Titovu bistu na Pantovčak: Moram vidjeti ako tamo ima biste Nikole Tesle… Slabo vam ja to pratim

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro u studiju RTL-a Danas razgovarao je s Damirom Gregoret

Mislite li da se treba nastavljati obilježavati, kao državni praznik, Dan neovisnosti?

Nažalost, nama su političari i političke elite ukrali blagdane koje smo do sada imali. Mislim da je postojao jedan kontinuitet blagdana do 2000. godine. Ljudi su ih i prihvatili. To bi trebali biti dani kada iskazujemo neko zajedništvo, stijegove na koje smo ponosni. Do danas imamo jedan niz tih praznika i blagdana za koji ljudi ni ne znaju što znače i predstavljau pa ih i na taj način doživljavaju, kao dan koji treba spojit s nečim.

Treba li današnji datum ostati državni praznik?

Imali smo u Osijeku Sjenjak, kada je napravljen taj dio grada, onda su gradski oci pustili građanima da hodaju između zgrada, a onda su te staze pretvorili u prave šetnice. Narod je prihvatio određene datume i treba narodu omogućiti da slavi ono što želi. Drugo su spomendani i dani kada su se dogodile važne stvari. No kada bi išli u analizu toga treba li praznikom biti proglašen 8. listopada dan kada se dogodio svaki raskid sa SFRJ, dan kada je Zvonimir krunjen za kralja ili 25. lipnja kada su SDP-ovi članovi izašli iz sabornice…

Referendum možda o tome?

Zašto da ne.

Mislite da 30. svibnja treba vratiti i biti Dan državnosti?

30. svibnja je zaživio u narodu. To je bio dan, sjećam se, kada smo svi s ponosom isticali stijegove, pjevali pjesme, radovali se tome danu. Poslije su se dogodile promjene koje nisu odvele baš nikuda i koje su dodatno podijelile narod.  To jednostavno nije dobro i trebamo malo vratiti loptu.

Vidjeli ste što misli vaš protukandidat Zoran Milanović o 30. svibnju. Što kažete da se 18. studenog obilježava Dan sjećanja i da to bude državni praznik?

Puno ljudi hodočasti u Vukovar taj dan i mislim da bi to trebao biti državni praznik i dan kada bi se ljudima omogućilo da odu sa svojih radnih mjesta i da posjete Vukovar. Zašto da ne.

Idete li ove godine u Vukovar? Prošle godine niste bili, zašto?

Idem u Vukovar. Prošle godine nisam mogao. Ja vam radim posao koji radim i nisam mogao.

Kampanja još nije službeno počela, vidjeli ste rezultate CRO Demoskopa. I dalje ste u TOP 3, no potpora vam stagnira. Došli ste blizu 20 posto. Možete li preko toga? Očekujete da ćete ući u drugi krug ili možda pobjediti u prvom?

Ne znam. Ankete su, generalno gledano, trendovi. Nas uvijek oko izbora razvesele tri stvari. Prvo je izborni zakon – to je silno veselje. Druga stvar koja nas razveseli je D’Hondtova metoda, a treće su ankete. I ako pogledate ove zadnje europske izbore, ne možete reći da su ankete baš pogodile neke stvari. Meni je drago da se ispituje javno mnijenje no izbori su najbolja anketa.

Naravno da jesu, no koja su vaša predviđanja?

Ja nisam baba Đuna da to tako radim. Ja ću raditi najbolje što mogu.

Jeste li sigurni da ulazite u drugi krug?

Jedino što je sigurno je to da će biti kako birači budu htjeli. Ja ću se potruditi da budem u drugom krugu. No, ne volim te: Ja ovo, ja ono… To nije OK. Vi i ja ne bi o tome razgovarali da je sve dobro i ja bi više volio da kad idem na televiziju da razgovaramo i o tom stanju i o onome što se može napraviti da se to promijeni. Sinoć nisam gledao vašu anketu jer sam šetao s jednim čovjekom. Šetam koliko mogu pa sam čuo neke stvari među kojima i to da moramo ići prema tome da maknemo politiku iz puno toga. Prije svega iz gospodarstva. Onda ćemo ići dalje. Ovo drugo su priče za malu djecu.

Danas ste objavili izborni spot. Tko je to financirao? Koliko planirate potrošiti u kampanji?

Ovo nije predizborni spor već čestitka. Imam tu sreću da se bavim poslom kojim se bavim i ovdje je šminkerica bila najskuplja. Snimlili smo to na jednom kromakiju, to je ona zelena pozadina.

Sve ste to sami finacirali?

Ja sam. Snimio je to moj kum Marin i tih snimaka imamo od prije. Zahvaljujući činjenici da se on bavi tim poslom, a ja se bavim glazbenom produkcijom. Ja pjesmu ‘Sude mi’ imam u bezbroj verzija i najlakše sklopim glazbu i sliku da to najviše košta 1000 kuna.

Koji su vam daljnji planovi? Kad krene službena kampanja imate li već neki plan nastupa, koliko ćete često i gdje nastupati. Neki vam se i otkazuju.

Imam jedan dio nastupa koje sam prihvatio prije potencijalne kandidature i te ću koncerte odraditi, a potom ćemo ciljano raditi stvari na terenu kako bi napravio ono što nemam. Ja nemam mogućnost stranačke baze. Korištenja državnih novaca…

Hoćete li prihvaćati donacije?

Da. Otvorio sam račun na koji ću prihvaćati te donacije jer kampanja, ruku na srce, je skupa.

U timu vam radi i sestra? Što konkretno?

Moja sestra, zajedno sa mnom to sve koordinira. Ona je doktorirala ekonomiju i ona je veliki stručnjak kada su u pitanju modeli upravljanja i kada je u pitanju marketing.
Ona ima dvoje male djece i živi u Našicama pa ne može sudjelovati svaki dan. No ovo je 21. stoljeće i mi maksimalno korstimo, što se moglo vidjeti do sada, blagodati interneta i modernih i suvremenih tehnologija.

Pomaže li vam Mate Radeljić, bivši savjetnik predsjednice?

Mate Radeljić, kao i brojni drugi ljudi, su ljudi koje ja znam dugo godina. On je Osječanin, njega sam upoznao davno, a čak sam i izgubio izbore kad je on bio s druge strane. To je čovjek koji je radio u sustavu, u uredu predsjendice i ja sam, razgovarao, ne samo s njim već mnogima, upravo na temu kako to sve skupa izgleda, kako je to sve ustrojeno i što bi se moglo napraviti da bude učinkovitije.

Hoće li on biti u i stožeru?

Nemam namjeru. Toliko su me izbušili do sada, zbog kojekakvih gluposti da je to fenomenalno i kapa dolje. Ja sam mislio da je dosta mulja u poslu u kojem se ja bavim. U politici je toliko mulja da se, kako bi rekao Arsen, ne može niže već samo dublje. Tako da, nemam namjeru oformljivati nikakav stožer jer se bojim da bit i ljudi, koje bi stavio u stožer, a koji možda imaju poštene namjere, bili samo dodatni razlog da se napada mene. Dakle, za sada ću raditi sam ko Mujo u vicu.

Na čije glasove računate?

Svih onih ljudi koje sam susretao na svojim koncertima. Ja sam proteklih mjeseci sam odradio, od Odžaka gdje je bilo 15.000 ljudi pa nadalje gdje nije bilo nigdje ispod 4 do 5 tisuća ljudi, osim onih koje su mi zabranili, računam na glasove tih ljudi. Ne znam jesu li oni lijevo ili desno. Jesu li HDZ ili SDP. Mi nemamo legitimiranje ljudi kada dolaze na naš koncert. To su obični ljudi koji su došli na moj koncert. Isto tako očekujem glasove ljudi koji su došli na doček nogometne reprezentacije. Ne znamo tko su oni bili. Devet su sati čekali da dođe autobus s igračima od zračne luke do Trga bana Jelačića. Bez vode, bez sanitarnih čvorova… Računam na glasove ljudi koji su nezadovoljni, a takvih je sve više i više. Ponavljam, vi i ja razgovaramo zato što je takvih puno.

Zašto vam smeta kad vam se kaže da ste kandidat desnice?

Onoga trenutka kada budemo definirali što je desno, a što lijevo ja ću se vrlo lako prikloniti. Ja sam ekonomist i za mene lijevo znači rad, desno kapital. Pa sad, kad je u pitanju nacionalna sigurnost i interes države ja sam apsolutno desno, no kad je u pitanju rad, radnici i odnos prema radnicima, onda sam apsolutno lijevo. To možete najbolje provjeriti kod onih ljudi kojima sam ja poslodavac.

Kada govorimo o potpori Crkve, koja zna biti važna u samim kampanjama, bili ste na Kaptolu, no vaš je glasnogovornik rekao da ste bili na tribini. Inače idete na tribine na Kaptol? Jeste li uspjeli porazgovarati s kardinalom Bozanićem?

Nisam. Ne poznajem kardinala Bozanića. Vidio sam ga jednom kada smo radili jedan božićni koncert u Ciboni, to je bio jedini susret s njim. Bio sam na Kaptolu prilikom obilježavanja pada Berlinskog zida, zida koji je pao u Berlinu, ali nije pao u glavama mnogih ljudi u Republici Hrvatskoj pa i šire. Mene veseli da kao pjevača iz Višnjevca prate i slikaju kako ulazim u zgradu, ali računam na podršku vjernika. To da. To morate jer matematika kaže da u Hrvatskoj postoji 93% ljudi koji se izjašnjavaju vjernicima. Od toga 90% Katolika. Morate računati na te glasove jer ćete u protivnom dobiti samo 7 posto glasova.

Ako dođete na Pantovčak, što ćete prvo napraviti?

Prvo smješan odgovor – prvo ću dat Kiki vode. A točan odgovor je da ne znam.

Rekla je predsjednica, ako izgubi da Kika ide s njom. 

Onda ću dovest Fridu. Ono što ću sigurno napraviti je koncentrirati se na vrijeme u kojem jesmo. Ovo što vi govorite je onaj vražji kondicional, odnosno hipoteza. Puno sam vremena potrošio u životu na dokazivanje nekoliko hipoteza.

Ali što ćete konkretno napraviti? Hožete li možda vratiti Titovu bistu?

Moram vidjeti ako tamo ima biste Nikole Tesle. Zadnji sam put tamo bio kad je bio predsjednik Tuđman.

Ali znate da je tamo bila Titova bista. Biste li je vratili?

Slabo vam ja to pratim. Ja kad god sam došao voditi poduzeće zamolio sam ljude da uzmu A4 papir i da napišu što rade. Možda nedostaje ljudi, možda su neki viška, ali generalno svaki ured mora biti učinkovit. Pantovčak mi nije važan. On je samo simbol da dođemo u poziciju, mi, mislim na one koje ja predstavljam u ovom trenutku, da dođemo u poziciju da napravimo promjene. A za to možda ne trebamo biti na Pantovčaku. Možemo to i iz moje garaže. Nužno je da napravimo promjene koje će sustav učiniti učinkovitijim. U Županji je ove godine upisao 500 djece manje u srednje škole.

Zašto onda pozicija predsjednika, a ne predsjednika Vlade? Bili ste član HDZ-a, je li vam opcija, ako izgubite u ovoj utrci, učlaniti se u stranku i kandidirati na unutarstranačkim izborma?

Ne. To impliciranje da sam bio član HDZ-a pa sad moram biti zahvalan HDZ-u…

Nije pitanje uopće u tom kontekstu. 

To se provlači kao teza. Puno se toga može napraviti i s pozicije predsjednika države. Nitko nikada nije branio predsjedniku da sudjeluje s narodom na potpisivanju bilo kojeg referenduma.

Nemate takvih ambicija, da budete predsjednik vlade?

Nemam. To su neki drugi kandidati. Ja sam nula na toplomjeru i ono što ja definitivno znam je da ništa ne znam To sam naučio još kao dijete. U ovoj cijeloj priči je da imamo situaciju oko koje se ljudi mogu okupiti, imamo jako puno pametnih koji postižu super stvari u svijetu, samo kod nas ne. Sustav ne valja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari