Pratite nas

Intervju

BUM-BUM VALDEC – Prvi dio intervjua s Robertom Valdecom

Objavljeno

na

Pariz - lijepljenje plakata u emigrantskoj četvrti

Poduži intervju s Robertom Valdecom, novinarom, reporterom,“na Ti“, s bilo kojim medijskim žanrom, različitim medijima,  koji se  uglavnom  javlja s područja u kojima se puca, ubija, ruši, razara… G. Valdec je i moj Facebook prijatelj, pa mi je omogućeno pratiti događanja i njegove pustolovine koje objavljuje na toj mreži.

BUM-BUM VALDEC

„Dobro uvijek znati više jer si, automatski, korak ispred, imaš uvijek aduta za štih mač…“ (Maxima – R. Valdec)

Ne radi se u naslovu o kajkavskom, nego o područjima u kojima se puca, ubija,ruši, razara… S takvih područja se uobičajeno sa svojim reportažama javlja novinar,  reporter Robert  Valdec, sada na prisilnom odmoru i oporavku. Razgovor se vodi pod mottom – ima se, može se –  ali ne radi se o novcu,  nego o vremenu. Ne radi se ni o ranama i ozljedama na novinarskom poslu, na putovanju ili bojišnicama. Naš sugovornik, inače Zagrebčanec, oporavlja se doma, u Hrvatskom zagorju, stoga što se oko kuće “pohrvao i valjda poplesao“ s kosilicom, flaksericom, strovalivši se na nizbrdici, slomivši pritom ruku i nogu.  Tako je i ovaj razgovor bio moguć, jer nije bilo šanse, tako barem mislimo, da pobjegne, „zbriše“, po zadatku na neko novo bojište, kojih u svijetu ne nedostaje. Prije početka razgovora pada nam na um da se Valdecu obratimo kao reporteru s veliko R, Reporteru,  što se njemu ne bi svidjelo i bit će vjerojatno –  „mrmlj…“

VALDEC – Početkom kolovoza sam se napokon odvažio upustiti u bitku s džunglom koja mi je izrasla iznad kuće i voćnjaka prijeteći da ću, moguće, morati uskoro angažirati nekog s bagerom. Ukratko, divlje kupine, pune trnja, razna vegetacija. Šikara u kojoj su se krenule nastanjivati svakojake živine, a vrhunac je bio kada me je susjed dobronamjerno obavijestio da je vidio zmiju, te nakon što sam, vrativši se kući jednog popodneva zatekao gore lokalnog lovnika, nekoliko susjeda i ustrijeljenu lisicu. Vidjeli su je da se „mota“, pozvali lovce u strahu da je bijesna, ali i da ne bi počela uokolo klati perad.

Dakle, opremio sam se jednog jutra flaksericom s nožem, dobrom voljom i krenuo u bitku. Krenulo je relativno dobro, no u žaru borbe jednom sam nogom, ne primijetivši, zapeo za debelu stabljiku kupine, napravio još nekoliko koraka i poletio niz brijeg. Grdo. Flakserica je ona koju zakvačiš na sebe, tako da ju nisam mogao odbaciti, pa se nekako otkoturati, tako da sam skupa s njom na sebi poletio niz strminu. Dobro sam i prošao. Dok je još sve bilo vruće, pospremio sam flaksericu, ušao u kuću, istuširao se, sam sebi bandažirao nogu i šaku, stavio obloge od octa i odlučio mirovati nadajući se da će sve to proći. Ali nije. Bilo je sve gore i gore. Dan sam nekako progurao u krevetu, pod ketonalima i čak uspio zaspati, no predvečer je bol postala neizdrživa, stopalo je nateklo, poplavilo, a prstima desne šake nisam mogao micati. Prijatelj me telefonom uvjerio da zovem hitnu jer je sigurno nešto puklo, no tvrdoglav, kakav jesam, nekako sam se ‘po riti’ dovukao do auta i odvezao u bolnicu. Tamo su nakon rendgena ustanovili nekoliko fraktura, nogu do koljena stavili u longetu veličine autobusa, a ruku, odnosno slomljeni palac također imobilizirali. Takav sam po ovoj pasjoj vrućini ne idući nikuda, proveo dvanaest dana pakla, a pomoglo mi je nekoliko prijatelja koji bi navratili i donijeli ono najpotrebnije – prije svega cigarete, hranu, a i pobrinuli se o mom psu jer sam nisam mogao budući da me je bilo strah da me, od veselja kad mu donesem svježu vodu i hranu, ne sruši i ne ‘sredi’ do kraja budući da pesek teži 50-ak kilograma.

DVANAEST DANA PAKLA

A što se tiče vašeg uvoda, doista ste pretjerali, zapravo obrnuli stvari. Veliki, pravi, uspješni novinari, reporteri, kolumnisti…, ispijaju kavice na špici, „papaju“ u fancy restoranima, imaju debele bankovne račune, večeraju s političarima i znaju sve o svemu i bez da nekud odu. Ironiziram, naravno, i to ne bez gorčine. Ima velikih, većih Reportera od mene – eto, divim se kolegama Zoranu Marinoviću, Miri Aščiću, Andriji Jarku, pratim što piše kolega Haidar Diab, a to su samo neki primjeri i ispričavam se onima koje sam preskočio. U posljednje vrijeme, zapravo već jako dugo, nastojim se kloniti hrvatskih mainstream medija, TV ne gledam već desetak godina, preletim naslove po internetu i to je to. Tako da sam sigurno nekog nepravedno izostavio. Osim toga, dobra se reportaža može napraviti i iz tramvaja, s placa, ne treba ići u ratne zone. Meni je, naprosto, ‘tak’ grah opal’, pa sam tu pronašao svoju „nišu“. No ratovi se ne vode samo na Bliskom istoku. Ratuje se i po predgrađima Pariza, Rima, Stockholma… Novinar sam. Ni više, ali ni manje.

Jeruzalem, bombaš samoubojica koji se razvalio 50-ak metara od mene

Objasnite taj stav?

VALDEC: Stvar je u tome da je novinarstvo, odnosno reporterstvo, bar onakvo kakvim sam se želio baviti, bavio, a i još uvijek to pokušavam, nažalost, nestaje. Barem kod nas. ‘Ubili’ su ga mainstream mediji, koji jedini imaju sredstva poslati svoje reportere na teren, nebitno, je li to Sirija, Kongo ili je riječ o poplavama u Posavini ili požarima u Dalmaciji. Prestali su biti mediji, postali su propagandni bilteni. Žele li oni uopće da javnost zna što se tamo doista događa? Naravno da ne. Slično je i sa većinom ostalih kriznih žarišta. Naši današnji mediji većinom naprosto ne žele informirati javnost, zapravo svjesno ju, namjerno, dezinformiraju. Lažu. Oni čekaju što će im javiti netko ‘odozgora’, pa preraditi u tom tonu par agencijskih vijesti koje su isto tako već frizirane. Kako da si drugačije objasnim da sam nudio, a otišao sam o svom trošku, reportaže, izvještaje, vijesti… iz istočne Ukrajine, Sirije… Nisu bili zainteresirani.

NOVINAR SAM, NIŠTA VIŠE, ALI NI MANJE…

Jedan mi je urednik, kada sam ga pitao želi li iz Donjecka reportažu, rekao da bi objavio ako imam nešto o našem nogometašu Srni. A rat je već buktio, aerodrom je gorio, padale su granate, radili snajperi… I nije to jedini takav primjer. Prije koju godinu bio sam u Alepu, u Siriji. Cijeli dan po paklenoj vrućini, s nekoliko sirijskih vojnika u pratnji, obilazio sam Stari grad. Na više smo mjesta pretrčavali da snajperisti ne stignu nanišaniti. Ukratko, navečer se, strgan, vratim u hotel, vrag mi ne da mira pa otvorim portal jednih naših dnevnih novina a glavni naslov je: Rusi i Asad zrakoplovstvom i bojnim otrovima cijeli dan gađali Stari grad. O svemu što se događa s migrantima što se zbiva i kod nas i u Europi govorio sam i pisao još prije više od tri godine. Nisu željeli objavljivati. A bio sam na terenu, vidio, slušao, razgovarao… Ne krivim toliko urednike, bar neke od njih, i oni imaju svoje šefove. A većina vidi gdje sam – objavim na svom Facebooku da letim za Beirut, i već razmišljam kako ću se dovući do Damaska. Ili kako se iz Iraka, preko Tigrisa, spremam polu legalno preći na drugu stranu koja je pod kontrolom sirijskih Kurda. Oni, urednici, se boje stisnuti lajk na te statuse, a kamoli poslati mi poruku tipa: ‘Robert, ako možeš, šalji nam materijale od tamo. Ne možemo ti puno platiti, no nešto će se naći’. Dakle, ta mi redakcija ne bi trebala refundirati avio karte, hotelske i ostale troškove već isplatiti honorar za tekst i fotografije. No ne žele ni to. A nije da ne znaju tko sam, kako radim svoj posao. Na koncu, s većinom sam radio po raznim redakcijama, a neke sam i učio novinarskom zanatu.

ODLUČIO SAM POKRENUTI VLASTITI MEDIJ

Ponekad, sve češće, sve mi se neopisivo zgadi pa krenem maštati o tomu, kako početi baviti se nečim posve drugim,  isključiti seiz svega. A onda opet proradi taj prokleti crv. Zbog svega toga odlučio sam pokrenuti vlastiti medij.

Kakav?

VALDEC: Riječ je, naravno, o projektu na internetu. Svjestan sam „inflacije“ portala, kao i toga da su svi više-manje nalik jedan drugom. Većina se razlikuje tek po ideološkom predznaku ili se može iščitati tko stoji iza njega. Ima i balansiranih portala koji su u manjini, nažalost. Svima im je zajedničko jedno – još, bar kod nas, nije profunkcioniralo financiranje portala samo na temelju činjenice da je riječ o mediju, poštenom, profesionalnom mediju. Ima raznih – od onih iza kojih stoje i financiraju ih određene političke stranke, fondacije koje žele imati utjecaj na javno mnijenje, korporacije, vlade nekih država… Neki od najrazvikanijih, nemam ‘papirnate’ dokaze pa im neću spominjati imena, žive od medijskog reketa tipa – objaviti ću ovo o tebi, tvojoj firmi ili stranci ako…, još su gori oni koji prikriveno rade za velike korporacije obmanjujući javnost. Jedan od primjera je, znam ime tog vrlo čitanog portala i autora izravno involviranih, nedavna histerija koju su dizali na ‘epidemiji ospica’. Više od godinu dana, iz dana u dan, objavljivali su tekstove sa šokantnim naslovima i još šokantnijim fotografijama dižući paniku u javnosti. Analizirao sam pažljivo tu priču i vidio kako iste te fotografije objavljuju neki čitani portali sličnog morala u Srbiji, Bugarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj… Dakle zemljama ‘u tranziciji’ u kojima međunarodne korporacije „love u mutnom“.

JESTE LI ČULI I ZA JEDAN SLUČAJ DA JE KOD NAS NETKO OBOLIO OD PTIČJE GRIPE?

I istraživanjem došao do sljedećeg zaključka – strana farmaceutska kuća koja ima predstavništva u takvim državama plaća takvim nemoralnim medijima velik novac kako bi napravili paniku i natjerali državu da otkupi njihovo cjepivo. Doza kojeg je u Hrvatskoj deset i više puta skuplja nego u, npr. Francuskoj. O kakvim se tu iznosima radi teško je i zamisliti. 50-ak eura po dozi puta dva, tri milijuna. A to je samo prvo od 15-ak cjepiva koja nam se na isti način spremaju uvaliti. Tu se vrte deseci, stotine milijuna eura. A zbog takvih profita financirati par portala i jedne novine, ostali će krenuti badave, po inerciji, je beznačajan trošak poslovanja. Sjetite se onih ptičjih i svinjskih gripa, kravljih ludila, raznoraznih drugih navodnih boleština protiv kojih je, na ‘tek izumljena, nova cjepiva’ država potrošila tko zna koliko. Jeste li čuli i za jedan slučaj da je kod nas netko obolio od te ptičje gripe? Zamislite koliko su tek gusaka, patki, kokoši i purana ljudima poubijali i spalili. Koliko je farma svinja pozatvarano, a prasad uništena? Jedino još HRT nije privatiziran i u vlasništvu stranih kompanija, a mislim da ga zbog toga i pokušavaju srozati što je niže moguće. Dakle, što očekivati? Pa neće TV u Hrvatskoj kojoj su vlasnici, npr. Nijemci, objaviti nešto protiv njemačkog lanca supermarketa u RH. To je tek banalan primjer. Političari, koji su u najvećem broju, po ‘defaultu’, karijeristi, sve to dobro znaju. I zato podilaze tim medijima jer računaju da će ih oni dovesti na vlast ili na njoj održati. I krug je zatvoren. Svi sretni i zadovoljni. Osim, jasno, naroda koji je tu najveća i jedina žrtva, ali ne shvaća tu tehnologiju.

VJERUJEM U USPJEH, JER VJERUJEM DA ZA POŠTENO NOVINARSTVO JOŠ UVIJEK IMA MJESTA

Možda nešto podrobnije o vašem projektu?

VALDEC: Svjestan sam da od toga, bar dok se stvari, ako se ikada reguliraju, neću moći živjeti, opstati na tržištu, osim ako se ne namjeravam, a o tome ni ne razmišljam, baviti tim poslom na neki od ranije opisanih načina. Egzistenciju si koliko-toliko održavam na neke druge načine. Prije svega, radeći povremeno za strane medije – bilo kao lokalni producent kada neke strane medijske kompanije dolaze u Hrvatsku, bilo putujući na krizna žarišta s kojih izvještavam, više kamerom i fotoaparatom nego riječju, za neke strane medijske kuće. Ovaj projekt, o čijem ćete početku rada na vrijeme biti obaviješteni, zamislio sam potpuno drugačijim od sada postojećih na ‘tržištu’. Neću biti ‘samo jedan od mnogih s gitarom’. Biti će tu i pisane riječi, fotografija, videa, audia, autori će biti moji kolege i prijatelji diljem svijeta koji su mi  već obećali suradnju ‘pro bono’, no dobar dio još nema smisla otkrivati. Vjerujem u uspjeh jer vjerujem da za pošteno novinarstvo još uvijek postoji mjesto, zapravo danas više nego ikad. Ukoliko se moje nade ostvare, nadam se i zaradi od prodaje medijskih sadržaja putem tog portala. Ne kod nas, nažalost. A ukoliko ga prepozna i javnost i postane relevantan i posjećivan, doći će i oglašivači koji će imati samo dva uvjeta: prvo – da ni na koji način ne pokušavaju utjecati na sadržaj i drugo – da oglašavanje plate. Kažem, vjerujem u uspjeh, no i ako ne uspije neću to shvatiti kao tragediju. Ali ako ne pokušam, neću ni saznati, zar ne?

Najbolje želje da pripreme i projekt uspiju. Nadamo se da će i u projektu naći svoje mjesto i „kraljica novinarstva“ reportaža?

VALDEC: Svakako. Ipak treba reći da je reportaža možda nekada i bila ‘kraljica’ novinarstva no došlo je do ‘revolucije’, kraljica je giljotinirana, a na vlast su došli ‘premijeri’ – kolumnisti, komentatori, analitičari…, oni koji znaju sve o svemu, pa to utuvljuju u glave ‘neuke raje’.

I dalje se ustručavam pisati o nečem u što se nisam osobno uvjerio. Ili prenijeti iskustva stranih kolega koje osobno poznajem, a koji su na nekom terenu i znam da nisu dio ‘fake news’ brigada. Nedavno mi je jedan poznanik – kolumnist jednih dnevnih novina, u temperamentnoj Facebook raspravi oko situacije na jednom kriznom području, na moj argument: ‘gledaj, bio sam tamo, vidio to svojim očima, ti i ti su pucali po meni, ovi su imali ovakvo, a ovi drugi ovakvo naoružanje, gađani su vrtići, škole, dječji domovi, bolnice…, prema tome kako me možeš iz svoje udobne redakcijske fotelje uvjeravati u suprotno?’, odgovorio – ‘Ti si to možda tako doživio iz svog uskog kuta. Pucali su po tebi, pa ne možeš biti objektivan. Ja, odavde, ipak imam širu sliku’. Otprilike kao u onom vicu kada muža žena uhvati s ljubavnicom u krevetu, a on ju uvjerava riječima: ‘Pa dobro, vjeruješ li ti MENI ili vlastitim očima?’.

SLIKA, VIDEO ILI FOTOGRAFIJA TAKOĐER SU IZNIMNO VAŽNI

Činjenice i iznošenje, odnosno inkorporiranje vlastitih stavova?

VALDEC: Naravno da i ja imam svoje stavove o većini stvari. Trudim ih se graditi na temelju dugotrajnog praćenja i proučavanja problema iz svih dostupnih izvora i kuteva –  proučiti povijest, sadašnjost, informirati se na sve dostupne načine kojih je danas više nego prije. I onda, na terenu, tražiti njihovu potvrdu. Ukoliko ono što osobno vidim demantira stavove koje sam izgradio pripremajući se za teren, nemam problema s tim mijenjati ih.

Slika, video ili fotografija, također su iznimno važni iako je i to podložno prljavim manipulacijama. Nedavno sam nazočio izložbi nagrađivanih fotografija fotoreportera jedne velike svjetske agencije. Većina je snimljena na mjestima na kojima sam i sam bio. OK, fotke su tehnički izvrsne, no većina potpuno izokreće stvarnost, istinu. To mogu zaključiti samom analizom fotografija, za neke znam kako su izrezivane da bi se izostavilo nešto što potpuno negira ono što je preostalo, neke su namještene, neki video materijali su izrezivani i premontiravani. Po meni je to zapravo, ne samo neprofesionalnost, prijevara, nego zločin. Zločin prema javnosti, zločin prema profesiji. I odabir kadra je bitan – više sam puta bio po kampovima migranata ili pratio te ljude –  od Turske, grčkih otoka, same Grčke, pa i ovdje u Hrvatskoj. ‘Kolege’ dođu kao na foto safari. I od stotinjak nabildanih, tetoviranih momaka svi će oni kadrirati jedinog zamusanog klinca kojeg su ovi možda, a puno je takvih slučajeva zabilježeno, oteli i služi im upravo kao ‘propusnica’ koju, kada im više ne treba, odbace ili, još gore, prodaju. No svi će mediji objaviti dirljivu fotku zamusanog i uplakanog malca koja sugerira kako su većina nemoćna mala djeca.

Vratimo se reportaži?

VALDEC: Doista mi je to najdraža novinarska forma. I za pročitati ili pogledati, a još više za raditi. A najviše volim raditi sam, otići u nepoznato i neizvjesno, daleko od redakcije, redakcijskih intriga i podmetanja, daleko od pokvarenih političara, ovisan sam o sebi i odgovoran samo sam za sebe. Surađivao sam u početku s nekoliko vrhunskih fotoreportera, eto da izdvojim samo neke: Tomislav Serdar, Josip Bistrović, Siniša Hančić, Srđan Vrančić…, neke sam sigurno, neka mi oproste, zaboravio. Rado na Facebooku pratim jednog od naših najvećih – Jasmina Krpana, koji danas tumara Azijom. Međutim, redakcije su počele smanjivati budžete, a na neke destinacije i u neke situacije sam radije išao sam, nego li da mi dodijele nekog s kim se neću moći razumjeti bez puno riječi, s kim ću se slagati, tko će znati što želim na fotografijama, a uz to napraviti još puno više. Počeo sam se sam učiti fotografiji i snimanju, a danas to postaje i standard za reportera. Bilo je puno ‘čupavih’ situacija koje su se mogle ružno završiti da je sa mnom bio netko neiskusan. Jer, ma koliko on bio dobar u fotografiji, u nekim situacijama prioriteti su neke druge stvari a ne kadriranje, ekspozicija, otvor blende… Podigneš aparat u krivom trenutku na krivom mjestu pred krivim ljudima i ode glava. Ili, zadubiš se u kadar ne shvaćajući da treba zaleći ili dati petama vjetra. Najbolji fotoreporter s kojim sam imao čast raditi, skupa smo bili na Bliskom istoku, Goran Tomašević, Beograđanin, zvijezda Reutersa koji je sada negdje u Africi, naučio me zlatnom pravilu ratne fotografije: ‘Nema loše fotke, nego ti nisi bio dovoljno blizu’.

Irački Kurdistan linija prema Mosulu

KAO NOVINAR NE SMIJEM SE AKTIVNO UKLJUČIVATI NI U KAKAV SUKOB

U razgovoru s vama je sve vezano uz bum – bum, ratne teme, ratne reportaže?

VALDEC: Kada je riječ o ratnom izvještavanju, valja biti izuzetno oprezan. Ja sam novinar i ni u kom se slučaju ne smijem aktivno uključivati ni u kakav sukob. Naravno, ako mi je ugrožen život i ako sam u prilici, pokupiti ću nečiji AK47 ili M16, ako nema boljeg i bajunet i spašavati živu glavu, odnosno nečiju tuđu učiniti neživom. Nisam potpuno nevješt u baratanju i tom opremom. No moje je oružje kamera, fotoaparat, i pero. Odnosno, računalo. Aktivno se uključiti, to nam novinarski kodeks ne zabranjuje, mogu ako, npr. treba, a nema nikog drugog boljeg ili vještijeg, pružiti prvu pomoć ranjenom, a i sam sebi. Prošao sam i tu obuku i mislim da bi slično trebao proći svaki ratni izvjestitelj. Sličnu obuku, između ostalih obuka, prošao sam u Švicarskoj i Izraelu, čak sam s vlasnikom Akademije koju sam pohađao napravio poseban program za obuku medijskih djelatnika koji rade u zonama visokog rizika. Zanimanje je, nažalost bilo manje od očekivanja. Naime, velike kuće poput BBC-a, CNN-a, REUTERS-a i sličnih za svoje ljude to organiziraju unutar kuće, dok manje kompanije ne žele trošiti novac na takve ‘tričarije’ pa u rat pošalju neiskusnog i ne obučenog reportera kojeg im često onda vrate u crnoj vreći.

Jeste li bili u prigodi izvještavati s područja više zaraćenih strana?

VALDEC: Naravno, premda je reporter iznimno rijetko u prilici da, kada izvještava o nekom ratnom sukobu, izvještava s obje strane. Više je razloga – u ratnim područjima iznimno je važno, zapravo neophodno, da si akreditiran kod mjerodavnih službi pod čijim je zapovjedništvom područje na kojem jesi .

PRELAZIO SAM I LINIJE, SNALAZIO SE, GDJE JE BILO MOGUĆE

Jer, zaustave li te na nekoj kontrolnoj točki bez valjanih propusnica, mogu te tretirati svakojako, pa i kao neprijateljskog agenta. A to baš i nije situacija u kojoj bih se volio naći. Prelazak na drugu stranu, da bi izvještavao i od tamo, znači ili prelazak preko crte razgraničenja, linije fronta, ili dugotrajno putovanje uokolo. Prelazio sam i linije, snalazio sam se svakako gdje je to bilo moguće, ali nije tako svagdje. U Izraelu sam, primjerice, prelazio na Zapadnu obalu, ulazio i izlazio iz pojasa Gaze, no tamo je situacija drugačija – jedini način je da dođeš u Jeruzalem i akreditiraš se pri IDF-u (Israeli Defence Forces). Bez te akreditacije ne možeš ništa. Obavijestiš nadležnog časnika gdje sve namjeravaš ići i, u načelu, stvari funkcioniraju. S druge strane, Palestinci kod kojih dođem, bilo u Gazi, bilo na Zapadnoj obali, svjesni su da je to tako, da nemam drugog načina doći do njih, pa ne stvaraju zbog toga probleme. Ali, na primjer, u Ukrajini je bilo drugačije. Tamo sam boravio u dva navrata. Rat se zahuktavao i stanje je bilo kaotično. Na putu od rusko – ukrajinske granice koju su tada držale snage iz Kijeva uredno sam se akreditirao, na putu starim, drndavim taksijem do Donjecka svako malo bi nailazili na kontrolne točke i samo si po zastavi i opremljenosti mogao zaključiti o kome je riječ. U Donjecku sam se, naravno, akreditirao i pri njihovoj službi za informiranje. Predugo bi bilo sada pričati o toj avanturi koja je bila jedna od opasnijih u karijeri, ukratko, imao sam u glavu uperene cijevi i jednih i drugih. Posebno tijekom drugog boravka kada je situacija već opako kulminirala, rasplamsao se ozbiljan rat – topništvo, zrakoplovstvo, tenkovi… Nakon vrlo opasne situacije, nekako sam se probio iz Donjecka do Kijeva, okrijepio se nakratko u našem veleposlanstvu, pa s kijevskog aerodroma otišao prvo za Moskvu, pa za Zagreb. U pravi tren. Naime, neki doušnik Kijeva iz Donjecka je, između ostalog, prebacio sve popise akreditiranih stranih novinara koje je, potom, njihova nacionalistička organizacija ‘Mirotvorec’, koja na svojoj web stranici objavljuje popise nepoćudnih i onih na popisu za likvidacije, objavila. Naravno, tu se našlo i moje ime. Da sam kasnije izašao, možda bih negdje zapeo. No, sve se ipak dobro završilo. Iako su posljednjih nekoliko dana tamo izgledali doista kao predložak za napeti triler i to sa svim elementima – od pucanja, skrivanja od tajnih službi, noćnih vlakova… Moraš se prilagođavati situacijama od terena do terena, oslanjajući se na iskustvo, ali i sreću, paziti na detalje na koje netko neiskusan ni ne pomisli. Na primjer, ako si bio na jednoj strani, materijale s terena prvo iz aparata ili kamere prebaciš na računalo, pošalješ sam sebi s jedne na drugu e-mail adresu ili ih pohraniš u ‘Cloud’, pa onda sve pobrišeš iz kamere i iz računala. Jer, uvijek postoji mogućnost da se nađe uporni vojni kontraobavještajac koji će ti „kopati“ po računalu i nađe li u njemu fotografiju gdje poziraš s vojnicima protivničke strane, nećeš se baš najbolje provesti. No, to je tek jedna od ‘malih tajni velikih majstora kuhinje’.

MORAŠ SE PRILAGOĐAVATI SITUACIJAMA

Dobro da ste sačuvali glavu na ramenu?

VALDEC: Ima i terena gdje prelazak s jedne na drugu stranu znači zapravo sigurno samoubojstvo – poput Sirije, recimo. Ali i od tamo sam izvještavao sa strane provladinih snaga odanih predsjedniku Asadu, ali sam bio i u Rojavi, gdje su na vlasti Kurdi koji s Damaskom nisu u bajkovitim odnosima. Međutim, odlazak ISIL-u bio bi potez luđaka. S Kurdima sam išao i u neke akcije oslobađanja teritorija, dakle u pravi ‘fajt’. Ima i anegdota – od tamo sam objavio jedan tekst s prve linije u jednim našim dnevnim novinama. Večer prije odlaska u završno ‘čišćenje’ jednog gradića čitam komentare ispod vlastitog teksta gdje ‘mudrijaši’, njih nekoliko, tvrde i raspravljaju o tome kako ‘oni znaju da Valdec izmišlja, a zapravo sjedi negdje u nekom hotelu sa 4 zvjezdice i pravi se važan’. Drugog jutra u zoru krenuli smo, išao sam s Kurdima iz YPG i Kurdkinjama iz YPJ, te snagama SDF-a, koji su to područje ‘čistili’ od ISIL-a. Većina ISIL-ovaca je pobjegla, no ostalo ih je ipak nekolicina sakrivenih koji su odlučili samoubilačkim akcijama zaustaviti, koliko je moguće, napredovanje ovih ‘mojih’, držati što duže odstupnicu svojima koji su se povlačili. Nije to baš nešto što čemu vas uče na fakultetu novinarstva – borac dopuže do kuće ubacuje granate, ostali upadaju, rešetaju…

MRTAV ISIL-ovac OSTAVLJEN NA EKSPLOZIVU KAO SMRTONOSNA ZAMKA

Neprekidno se trudiš biti što niže, sagnut, i što je moguće zaklonjeniji jer postoji mogućnost i zaostalog, skrivenog snajperista. U neku kuću opale RPG-om, pa upadaju, ti za njima. Tako smo u jednoj kući, naletjeli na ubijenog ISIL-ovca. Položen je bio prilično čudno, na nekakav kauč, tako da je i borcima i meni bilo jasno da je, zapravo, već mrtav ostavljen kao smrtonosna zamka – ispod njega je zacijelo bilo nekoliko desetaka kilograma eksploziva i onaj tko bi ga pokušao pomaknuti aktivirao bi ga i sve u krugu od 40-ak metara bilo bi sravnjeno sa zemljom. Nisam odolio, pa sam pažljivo došao do njega i ‘opalio’ jedan selfie koji sam kasnije objavio na Facebooku uz poruku onima koji su tvrdili da uživam u nekom luksuznom hotelu kako mi je posluga malo ‘umrtvljena’. Kasnije sam to pobrisao jer nije to baš bilo etično. Iako sam još uvijek bio, a i danas sam, ogorčen na one koji su smaknuli našeg Tomislava Salopeka i još toliko nedužnih ljudi na zvjerske načine, a ovaj mrtvi bradonja je bio jedan od njihovih.

Kurdica, granica iraka i turske, Qandil planine

Vratit ćemo se na ratne reportaže kasnije. Recite nešto o novinarskim početcima. Sjećam se da ste u Večernjem listu pisali reportaže preodjeven  u zagrebačkog prosjaka?

VALDEC: Prošao sam kroz Gradsku rubriku ‘Večernjeg lista’ i plac i divlja smetlišta, radove na gradskim ulicama, popisivao rođene i umrle, neko sam vrijeme bio zadužen za sektor prometa u gradu i tu sam bio prilično uspješan jer sam uveo neke svoje trikove koje sada mogu otkriti jer ionako više ne „pale“. Naime, imao sam ‘svoje dečke’ među zagrebačkim taksistima i svaku informaciju iz gradskih službi o tome kako su pojedine ulice očišćene od snijega, posute solju ili kako nema zastoja zbog radova na nekim prometnicama provjerio bih u par minuta – nazovem ‘svog’ taksijanera, on preko ‘funka’, tadašnje njihove radio veze pusti glas, i točna mi informacija s lica mjesta stigne za tren. Tako da su me ubrzo iz ‘Zagrebačkih cesta’ ili Prometne policije prestali muljati. Istodobno, kao rođeni Zagrepčanin koji obožava svoj grad, između redovnih, sektorskih, obveza, volio sam odtumarati ‘naoružan’ malim ‘idiot aparatom’ – od starog kupališta na Savi, Bundeka koji je u to vrijeme bio prava prašuma, meni osobno puno romantičnija…

IZ NEKOG „NOVINARSKOG PROSJEKA“ IZDIGAO ME SERIJAL REPORTAŽA O ZAGREBAČKIM BESKUĆNICIMA

Ali točno je, iz nekog ‘novinarskog prosjeka’ izdigao me serijal reportaža o zagrebačkim beskućnicima. Na ideju sam došao posve slučajno – bio je Badnjak 96. Čini mi se, otišao sam na Kvatrić po cigarete. Bilo je debelo ispod nule, drhtao sam čekajući ispred kioska kada mi je prišao postariji čovjek i krenuo me ‘žicati’ pet kuna. Bilo mi je jako hladno, žurilo mi se natrag u topli dom na bakalar… i ružno sam se obrecnuo odbivši ga. Pokupio sam svoje cigarete i otišao kući. On se samo pokunjeno okrenuo i odmaknuo par koraka dalje. Već na putu kući bilo mi je žao. Vratio sam se, ali starog više nije bilo. Mučilo me to cijelu večer dok sam sjedio za bogatom trpezom, a kada sam još na TV-u čuo Božićnu poslanicu pokojnog kardinala Franje Kuharića u kojoj je vjernike pozvao da se u ovo blagdansko vrijeme sjete starih i nemoćnih, potrebitih, onih koji nemaju, u meni se nešto prelomilo. Bilo je besmisleno vraćati se natrag i tražiti starog beskućnika koji se, tko zna gdje, bez onih mojih prokletih pet kuna koje su mu možda mogle uljepšati Božić, zavukao u neki podrum, tramvaj ili napuštenu šupu. Kopalo me je to cijelu noć – gdje je, je li na toplom, ima li što za jesti na Božić… Nisam taj svoj ‘zločin’ mogao ispraviti. I sljedećeg dana rodila se ideja – njega sam odbio –  svima onima koji nemaju što za pojesti ili gdje se skloniti od hladnoće ne mogu pomoći, ali mogu nešto drugo – otići i biti bar desetak dana jedan od njih, uvjeriti se osobno u to kako je živjeti u velegradu kada nemaš svog doma, kada nemaš novca, posla, obitelji. Kako i od čega žive, kako se snalaze. Pa prenijeti to čitateljima svojih novina u nadi da će snaga medija, koja je tada još postojala, promijeniti tim ljudima nešto na bolje. Narednih nekoliko dana kovao sam plan, prezentirao ga potom svom uredniku Goranu Litvanu koji se složio. Moji su uvjeti bili da nitko osim njega i dvojice mojih tada najbližih kolega, prijatelja, danas i kumova i uglednih urednika Renata Ivanuša i Ive Kozarčanina, ne zna za tu moju operaciju. Za sve ostale bio sam ‘na bolovanju’. Plan je bio da Renato i Ivo, kada im javim, dođu i iz daljine ‘okinu’ fotografije, a pred kraj te pustolovine Ivo je čak, kao novinar Večernjaka, došao u prihvatilište Crvenog križa kod Glavnog kolodvora koje više ne postoji, napraviti ‘pravu’ reportažu praveći se, naravno, da me ne poznaje. Uspio je, ako se dobro sjećam, porazgovarati tek s nekoliko ‘stanara’. ‘Moji dečki’ i ja smo prezrivo odbili ‘novinarčića’.

Uglavnom, prestao sam se brijati i ubrzo zarastao u bradu, s naočalama bez dioptrije i vunenom kapom navučenom na glavu, u staroj odjeći i bez ijedne kune u džepu otisnuo se u svjetla svog grada vidjeti ga iz perspektive iz koje ga do tada nisam poznavao. I proživio sam doista svašta, naučio puno toga, upoznao puno dobrih ljudi kojima je naprosto sreća okrenula leđa, vidio, doživio puno toga, naslušao se nesretnih sudbina… Spavao sam svuda – na klupama u čekaonicama na kolodvoru s kojih nas je policija tjerala van na zimu, po noćnim tramvajima, u prenoćištima Crvenog križa i  tadašnjem gradskom azilu za beskućnike u Heinzelovoj…

Nastavlja se…

Hvala na ovom mega razgovoru Bum Bum Valdec.

Razgovor vodio: Antun Drndelić

Fotografije: Robert Valdec

PS. Tijekom realizacije intervjua skinut je gips sa slomljene noge,  tako da je zdravstveno stanje g. Roberta Valdeca poboljšano.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Tomasović: Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveni

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Hrvoje Tomasović je, nakon godina koje je proveo u strankama s desnog političkog spektra, najavio konačni ulazak u HDZ, nezadovoljan činjenicom da se na desnici nikako ne mogu dogovoriti oko zajedničkog izbornog nastupa. Iako još uvijek nije dobio člansku iskaznicu HDZ-a, potvrđuje nam da je jednoglasno primljen u najveću hrvatsku stranku, piše SlobodnaDalmacija.hr

– Nazvao sam Vladimira Skendrovića, šefa samoborskog HDZ-a, i pitao ga jesam li primljen. Nisam htio ući u stranku preko “crvenog tepiha”, nego sam išao normalnim putem, kao svaki građanin.

Dakle, na sastanku koji je organizirala samoborska podružnica HDZ-a primljen sam u stranku, i to, kako mi je rečeno, jednoglasnom odlukom. Sada sam član, i ako u HDZ-u misle da im mogu pomoći, ja sam spreman – kazao nam je naš sugovornik.

Svaka čast politici, ali ipak smo s dr. Tomasovićem najviše razgovarali o zdravstvu. Kakvo je ono danas u usporedbi s 1994. godinom, kad je naš sugovornik specijalizirao kirurgiju?

– Danas u zdravstvu, pa tako i u kirurgiji, vlada demokracija, a ja sam veliki protivnik demokracije u zdravstvu. Ma kakva demokracija, u zdravstvu mora postojati vojna stega. Kad sam ja 1994. počeo specijalizirati kirurgiju, nije bilo demokracije. Bio sam manji od makova zrna, nisam imao pravo glasa i mogao sam samo raditi, raditi i raditi.

Moji tadašnji mentori i šefovi slali su mene i moje kolege sa specijalizacije u operacijske dvorane, gdje smo pod strogim nadzorom radili, operirali i zapravo najbolje učili svoj “zanat”. To je bilo kao vojna obuka – govori dr. Tomasović.

Da bi nam približio kako se radilo tada, prije 25 godina, ispričao nam je jednu anegdotu.

– Jednom prilikom je profesoru koji je bio operater tijekom šivanja rane u operacijskoj dvorani puknuo konac. Mladi kolega, koji je bio specijalizant, nasmijao se. U tom trenutku profesor ga je… ma ne smijem reći što, ali sigurno specijalizantu nije bilo lako. Sutradan se na sastanku nije govorilo o tome što mu je napravio profesor, nego o tome kako se specijalizant uopće okuražio tako poniziti profesora i nasmijati mu se pred punom operacijskom dvoranom.

Mi smo tada strepjeli od svojih pretpostavljenih, poštovali smo ih. A danas u bolnicama vlada demokracija i mladi liječnici, koji još nisu ni “primirisali” u operacijsku dvoranu, znaju sve – kaže dr. Tomasović.

U medicini, po mišljenju našeg sugovornika, mora postojati disciplina.

– U doba moje specijalizacije moji šefovi nisu znali ni moje ime ni prezime. Ja sam za njih bio broj, i kad bi mi rekli da učinim nešto, morao sam to učiniti bez ikakve rasprave, jer bi u protivnom “oprali’ pod” sa mnom.

Mislim da je to ispravno, jer sam upravo tako izučio svoj “zanat”. U to su doba na kirurgiji postojale dvije vrste specijalizanata: oni koji žele, hoće i mogu završiti specijalizaciju i postati kirurzi, i oni na kojima se odmah vidjelo da to ne mogu jer nisu kapacitirani i da kirurgija nije za njih.

Njima bi naši mentori rekli da izaberu novu specijalizaciju koja će im odgovarati jer za njih u kirurgiji nema budućnosti. A danas? Danas jednom takvom specijalizantu, a ima ih, ne smiješ reći da kirurgija nije za njega, jer ćeš povrijediti njegova “ustavna” prava. A ti koji su antitalenti za kirurgiju znaju da će jednog dana specijalizirati kirurgiju, znali oni operirati ili ne – objašnjava dr. Tomasović.

Današnji mladi liječnici još se po nečemu razlikuju od onih koji su specijalizirali kirurgiju 90-ih godina prošlog stoljeća.

– Ja nisam mogao kazati da iz dežurstva idem kući malo odspavati, pa da ću se onda vratiti u bolnicu i dovršiti ono što mi je mentor zadao. A danas mladi specijalizanti iz kirurgije odu kući a da nikoga ne pitaju, odmore se, vrate se i rade kad ih je volja.

Svima mora biti jasno da u kirurgiji nema radnog vremena, radi se 24 sata. Mi smo se u moje doba “tukli” tko će od nas, kao asistent, ići u operacijsku dvoranu, jer nam je bila stvar ponosa ili časti biti asistent nekom iskusnom kirurgu. A danas se mladi kolege “tuku” tko neće ići u operacijsku dvoranu, jer su umorni. Taj silni liberalizam i radno pravo u medicini samo su na štetu pacijenata i samih liječnika, jer se liječnici ne osposobljavaju dovoljno za ono što će raditi u životu – kaže dr. Tomasović.

Da bi usporedio hrvatske kirurge specijalizante, koji će ovaj narod liječiti za nekoliko godina, i njihove kolege u SAD-u, dr. Tomasović nam je usporedio njihov rad.

– Nedavno su u SAD-u specijalizanti kirurgije zatražili da im se odobri radni tjedan od 80 sati, ne od 40 sati, kao do sada, jer su željni učenja, stjecanja iskustva. Kirurgija je kao tenis ili neki drugi pojedinačni sport. Federer je zasigurno, da bi postigao takve uspjehe, čitav život dnevno trenirao po tko zna koliko sati. Tako i kirurzi moraju biti svjesni da će što više treniraju biti bolji kirurzi, ali to mladi danas teško prihvaćaju. Dobar kirurg se ne postaje lošim treningom. Da bi se osposobio da budeš dobar kirurg, moraš se “satrati” od posla – mišljenja je dr. Tomasović.

Zaslužujemo li bolje zdravstvo?

– Meni iz osobnog dohotka svakog mjeseca za zdravstveno i mirovinsko osiguranje oduzimaju između 5000 i 7000 kuna. S obzirom na tako veliki iznos, zanimalo me je kako su ljudi zdravstveno osigurani u Australiji, zasigurno najuređenijoj državi na svijetu. U Australiji živi i radi dr. Bosnić, čovjek naših korijena. On i supruga plaćaju najbolje zdravstveno osiguranje, koje godišnje za njih oboje iznosi oko 3400 australskih dolara. To je oko 15.600 kuna godišnje! Ponavljam, za dvije osobe.

I za taj iznos imaju najbolju moguću zdravstvenu uslugu u Australiji. S obzirom na to koliko ja plaćam za zdravstveno osiguranje, mene bi za taj novac u Australiji u bolnicu prevozili helikopterom i vrlo vjerojatno bih u bolnici bio “optočen zlatom”.

Da budemo jasni, nama u Hrvatskoj ne nedostaje ništa od aparature. Imamo, kao i Australci, puno MR-ova, CT-ova i svih drugih čuda moderne medicine. Ali razlika je u motivaciji liječnika. Njihovi su liječnici motivirani plaćom. Primaju koliko rade, a kod nas su liječnici plaćeni paušalno. Nije bitno koliko liječnik u Hrvatskoj mjesečno operira. Nije bitno je li obavio jednu ili 50 operacija. Plaća je uvijek ista!

I dok se to ne promijeni, nema sreće s hrvatskim zdravstvenim sustavom – zaključuje dr. Tomasović, piše SlobodnaDalmacija.hr

Anu Sasso ne zanima politikaDugi niz godina dr. Tomasović u sretnoj je vezi s Anom Sasso, po mišljenju mnogih najzgodnijom miss bivše Jugoslavije. Što mu Ana kaže na bavljenje politikom?

– Ana je apsolutno apolitična i ne zamara se politikom No, njezin mi je otac podrška u mojem političkom radu. Ana o politici ima stav kao i većina Hrvata i Hrvatica. Po njoj, tko god dođe na vlast, neće ništa promijeniti, što su političari do sada u mnogo slučajeva i dokazali – zaključuje dr. Hrvoje Tomasović.

‘Od politike nisam ništa dobio’Naš sugovornik bio je istaknuti član HSP-a, pa su ga, kako kaže, “đapićevci” izbacili jer su se pobojali da želi biti vodeći čovjek HSP-a u Hrvatskoj, a potom je bio čelnik Hrvatskog demokratskog slobodarskog saveza (HDSSB). Tako je nakupio 15-ak godina političkog staža, pa nas je zanimalo kakvo ima mišljenje o hrvatskim političarima.

– Ima političara za koje sa sigurnošću znam da su pošteni i čestiti ljudi, pa se i politikom bave iz altruističnih pobuda, kako bi pokušali pomoći drugima. U takve ubrajam i sebe, jer od politike ništa nisam dobio i sve što imam u životu zaradio sam sa svojih 10 prstiju.

No, u Hrvatskoj ima mnogo karijernih političara koji mogu biti u bilo kojoj stranci. Mijenjaju ih kao ja čarape, jer njima nije bitno u kojoj su stranci i kojoj političkoj opciji pripadaju. Njima je samo važno da im je dobro, politiku shvaćaju kao biznis, a takvi najčešće nemaju nikakvu struku i ne znaju ništa raditi. Oni “znaju” samo biti političari – zaključuje dr. Tomasović.

‘Još uvijek strahujem da ću kad kopam u vrtu u Samoboru naići na kosti nekog domobrana ili ustaše’Bruna Esih, “ikona hrvatske desnice”, nedavno je izjavila da je 8. svibnja 1945. godine Zagreb bio okupiran, a ne oslobođen. Dr. Tomasović objašnjava da su osobne prilike bitne u stavu koji će pojedinac imati prema tom događaju.
– Pa interesantno je kako tog dana na glavnom trgu u Zagrebu nije bilo ljudi koji su slavodobitno klicali i radovali se partizanima. Postoje fotografije koje to dokazuju.

Istovremeno, recimo u Parizu, stotine tisuća Francuza razdragano su dočekali osloboditelje, mašući francuskim zastavama. Moja baka, koja je rođena Zagrepčanka s Trešnjevke, nije imala osjećaj da su je partizani oslobodili i nije ih voljela, jer su joj ti isti partizani, kako je pričala, poklali i pokrali sve koke iz dvora njezine kuće i “opelješili” joj stan.

Naš sugovornik naglašava da se partizanima sigurno nisu radovale ni obitelji nad čijim su članovima partizani nakon rata počinili zločine.

– U pitanju je bilo 200 tisuća poraženih vojnika, a time i toliko njihovih obitelji. Ako je svaki taj vojnik imao barem tri člana obitelji, imamo najmanje 600 tisuća ljudi koji se nisu radovali.

Ja još uvijek danas kad želim posaditi neku voćku u svome vrtu u Samoboru strahujem da ću, kopam li malo dublje, naći ostatke nekog mrtvog domobrana ili ustaše koje su partizani u samoborskom kraju bacali u razne jame.

Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveniZanimalo nas je zašto se hrvatska desnica ne može ujediniti, kako bi bila konkurentnija na predstojećim izborima za EU parlament, nego na izbore izlazi pojedinačno i s velikim upitnikom hoće li netko od njih prijeći izborni prag.

– U pitanju su mozgovi onih koji vode hrvatsku desnicu. To su egoistični ljudi, svi su pametni, svi su vođe i desnica je u Hrvatskoj postala svrha sama sebi. I zato se nisu dogovorili.

Svi oni pucaju na isto izborno tijelo, svi su oni za Hrvatsku i svatko od njih mora biti prvi na listi, jer upravo će on izvući Hrvatsku iz problema.

Zaljubljeni su u sebe, a ako još uz to imaju i likove koji im se dive i koji ih veličaju, njihovoj sreći i egoizmu nema kraja. Da su složni, bez problema bi prošli izborni prag od sedam posto, a ovako svi zajedno neće dobiti sedam posto – rekao nam je dr. Tomasović za SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Dr. sc. Tomislav Sunić: ‘Lagano je sa neprijateljem, ali čuvajte se prijatelja!’

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Tomislav Sunić

Dr. sc. Tomislav Sunić publicist, književnik, prevoditelj, diplomat i analitičar politoloških i socioloških fenomena, u razgovoru za Kamenjar.com odgovorio je na neka aktualna pitanja:

G. Sunić, kao poznati hrvatski bivši politički emigrant profesor i pisac, kako to da ste izabrali biti na listi Hrvatskih suverenista, a ne na listi Nezavisnih za Hrvatsku? Koje su suštinske ideološke razlike?

Zvali su me početkom godine Suverenisti, konkretno  njihov čelnik, g. Hrvoje Zekanović kojeg sam također upoznao ove godine,  i pitali mi da li se želim priključiti Suverenistima. Kao nestranački kandidat prihvatio sam ponudu —ne samo kao odgovor na njihovu gestu povjerenja prema meni, nego kao i moju građansku dužnost. Od čelnika Nezavisnih za Hrvatsku, usprkos mojih povremenih dvogodišnjih upita glede moje mogućeg angažmana, i pogotovo  ranije, kada sam u stranim medijima nešto branio bivšeg ministra  Dr. Zlatka Hasanbegovića od inozemnih uvreda i kleveta —  nitko  mi se nije dosad javljao sa povratnim  informacijama. Dakle razlog što sam se priključio Suverenistima je jednostavan: Suverenisti su me prvi zvali. Nadalje, Suverenisti predstavljaju danas u Hrvatskoj najozbiljniju političku platforma za okupljanje svih  Hrvata, svih profila, a kojima je u interesu očuvanje hrvatskog identiteta.  Prednost sadašnje liste Suverenista, za razliku od ostalih lista, je ta što Suverenisti nisu stranka dogmatske stege i jednoumlja, već predstavljaju širi narodni pokret koji odbacuje istrošene floskule desnice i ljevice. Nakon ovih predstojećih izbora za EU, Suverenisti mogu zajedno sa Nezavisnima, te ako se budu dobro organizirali sa ostalim strankama, lagano preuzeti vlast na kasnijim izborima u Hrvatskoj.

Zašto postoje toliki prijepori između Nezavisnih za Hrvatsku i Suverenista umjesto da zajednički vodite kampanju zajedno sa desnim strankama  protiv stvarnih protivnika?

Nije to misterij. To je negativna strana liberalne  parlamentarne demokracije koja tobože kroz neku slobodu političkog višestranačja u biti elegantno mrvi narode i uništava svaki osjećaj zajedništva. Političari bezbroj stranaka u Hrvatskoj vode isključivo dnevnu politiku sa slabim poznavanjem kulturnih i političkih trendova u Europi i SAD-u. Tu je cijela hrvatska desnica zakazala, i to već od 1991.g.  Nepisano je pravilo u stranačkom životu Hrvatske da je nemoguće učiniti bilo kakvu profesionalnu karijeru bez pripadnosti nekoj političkoj sekti ili nekom klanu. Nema danas niti jednog jedinog političara u Hrvatskoj koji  nešto ne duguje osobi na većoj društvenoj i političkoj razini, odnosno koja ga je dovela bilo u saborsku ili ministarsku stolicu. Svi odrede imaju ili jednu ili više tamnih  mrlja u svom životopisu. Jedini čisti izuzetak možda je general i saborski zastupnik Željko Glasnovića, čiji asketski pedigree najbolje i najdulje poznam, političar koji ne ulazi u tračeve i međusobna oblajavanja.  Provincijska nadmetanja među hrvatskim desničarima, svađe je li neko bio jugoslaven ili član Udbe ili nekog klana, odnosno purgersko- hercegovačke – zagorsko-prigorske -vjersko-regionalne svađe, nažalost uvijek su bile odlike desnice ili tzv. desnice u Hrvatskoj.

Vama se i Suverenistima spočitava da ste “HDZ”-ovi igrači i da radite protiv ujedinjenja hrvatskih domoljuba ?

Ovo je najveći  poslijeratni štos kojeg sam čuo!  Izuzevši g. Franju Tuđmana, prvog čelnika HDZ-a, uvijek sam HDZ smatrao strankom opasnih namjera: prvo što su većina njihovih prvih lidera bili većinom bivši stasiti komunisti i skojevci, a kasnije tj. danas,  što je HDZ postala isključivo Stranka Hrvatskog Uhljebništva. Što se tiče gđe Esih i g. Hasanbegovića i njihovih  bivših partijskih gravitacija oko HDZ, nemojmo zaboraviti da su oni političari koji imaju  kvalitete, ali također i dobre argumente. Bez njihovih imena HDZ nikada ne bio dobio velik broj hrvatskih glasača. Ruka ruku mije. Ili kako kažu Amerikanci u jednoj dvosmislenoj mudroj poslovici koja najbolje označuje liberalno-parlamentarnu lakrdiju i političare koji su njene žrtve: „ Every asshole must take a shit.“  Što,  zavisno  od konteksta, može imati dva suprotna značenja koja se mogu primijeniti u zagrebačkom prijevodu kada je riječ o partijanju brojnih hrvatskih domoljuba:  „ Svaka guzica mora doći na šekret“—što je bez dvojbe konstatacija o  prirodnim biološkim potrebama svakog od nas, ali ujedno, zavisno od konteksta i najbolje obilježje za političke prevrtljivce.  Odnosno „svakog seronju mora se poslati na zahod.“

Kako gledate na pitanja bošnjačke unitarističke i politike ‘islamizacije BiH’, kako vi gledate na teški položaj Hrvata u BiH i na ‘islamizaciju’ Europe?

Dobro pitanje, pogotovo imajući u vidu nazočnost utjecajnih krugova iz Zaljeva i Turske  u BiH, uz nadolazeće rijeke afro-azijskih migranata.  Ali budimo oprezni. Treba razlikovati između vjere i nacije. Nisu to uvijek sinonimi.  Jedan musliman Bošnjak ili Hrvat nema ništa zajedničko sa muslimanskim migrantom iz Pakistana ili Bangladeša.  Tu griješe i masa mojih nacionalističkih kolega iz SAD-a i Europe  koji vole prozivke  „islamisti“ i „muslimani“,  jer su u medijskom i pravnom strahu kazati pravu stvar: svi današnji migranti su ne-europskog podrijetla, drugačijega etničkog koda i drugačijeg genetskog fonda.  Riječ je danas o velikoj zamjeni europskog stanovništva u Europi, čije europsko bure baruta leži ponovno u BiH. Ispada danas da je Ante Pavelić u NDH-u bio veći zagovornik multikulturalizma nego povjerenici, tj. komesari EU-a! Imao je u svojoj vladi, pored većine katolika,  brojne muslimane, pravoslavce, Židove, i agnostike.

Mnogi smatraju da je Ivo Banac poznat po sintagmi “detuđmanizacije”, „intelektualni lider i politički mentor nove desnice”? Što mislite o tome?

G. Banac, a donekle i g. Goldstein, kao i masa drugih povodljivih hrvatskih intelektualca, su simptom imitacije, tj. mimikrije današnjeg duha vremena, a nipošto dvije hrvatske iznimke. S obzirom na broj stranaka i na velik broj oprečnih ideja koje je g. Banac, a i desetine drugih hrvatskih intelektualaca zastupao u posljednjih dvadesetak godina, ljudi koji g. Banca poznaju moraju se upitati: Vjeruje li g. Banac stvarno sada u program „ U ime naroda“ kojeg on sada podržava? Analogno, postavlja se i pitanje vjeruje li on u ispravnost svoje vlastite bivše historiografske proze?

Nije za isključiti da bi g. H. Klasić, g. T. Jakovina, D. Pilsel, i desetine ostalih  medijsko eksponiranih hrvatskih intelektualaca, u drugačijim povijesno- pomodarskim i kultur-političkim vremenima, zajedno sa predsjednicom na čelu pjevali Giovenizzu i marširali od Grobnika do Rijeke u pratnji G. D’Annuzija ili M. Salvinija. A. Sunić bi tada, poznajući svoju narav, vjerojatno  bio ispitivan od njihovih „velehrvatskih“ batinaša  UNS-a u Savskoj.  Lagano je sa neprijateljem—ali čuvajte  se prijatelja!

Dr. Tomislav Sunić je kandidat Hrvatskih suverenista na EU izborima. Drugo izdanje njegove knjige  La Croatie ; un pays pardéfaut ?uskoroizlazi u nakladi  Editiondu Lore, Paris).

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari