Pratite nas

Intervju

BUM-BUM VALDEC – Prvi dio intervjua s Robertom Valdecom

Objavljeno

na

Pariz - lijepljenje plakata u emigrantskoj četvrti

Poduži intervju s Robertom Valdecom, novinarom, reporterom,“na Ti“, s bilo kojim medijskim žanrom, različitim medijima,  koji se  uglavnom  javlja s područja u kojima se puca, ubija, ruši, razara… G. Valdec je i moj Facebook prijatelj, pa mi je omogućeno pratiti događanja i njegove pustolovine koje objavljuje na toj mreži.

BUM-BUM VALDEC

„Dobro uvijek znati više jer si, automatski, korak ispred, imaš uvijek aduta za štih mač…“ (Maxima – R. Valdec)

Ne radi se u naslovu o kajkavskom, nego o područjima u kojima se puca, ubija,ruši, razara… S takvih područja se uobičajeno sa svojim reportažama javlja novinar,  reporter Robert  Valdec, sada na prisilnom odmoru i oporavku. Razgovor se vodi pod mottom – ima se, može se –  ali ne radi se o novcu,  nego o vremenu. Ne radi se ni o ranama i ozljedama na novinarskom poslu, na putovanju ili bojišnicama. Naš sugovornik, inače Zagrebčanec, oporavlja se doma, u Hrvatskom zagorju, stoga što se oko kuće “pohrvao i valjda poplesao“ s kosilicom, flaksericom, strovalivši se na nizbrdici, slomivši pritom ruku i nogu.  Tako je i ovaj razgovor bio moguć, jer nije bilo šanse, tako barem mislimo, da pobjegne, „zbriše“, po zadatku na neko novo bojište, kojih u svijetu ne nedostaje. Prije početka razgovora pada nam na um da se Valdecu obratimo kao reporteru s veliko R, Reporteru,  što se njemu ne bi svidjelo i bit će vjerojatno –  „mrmlj…“

VALDEC – Početkom kolovoza sam se napokon odvažio upustiti u bitku s džunglom koja mi je izrasla iznad kuće i voćnjaka prijeteći da ću, moguće, morati uskoro angažirati nekog s bagerom. Ukratko, divlje kupine, pune trnja, razna vegetacija. Šikara u kojoj su se krenule nastanjivati svakojake živine, a vrhunac je bio kada me je susjed dobronamjerno obavijestio da je vidio zmiju, te nakon što sam, vrativši se kući jednog popodneva zatekao gore lokalnog lovnika, nekoliko susjeda i ustrijeljenu lisicu. Vidjeli su je da se „mota“, pozvali lovce u strahu da je bijesna, ali i da ne bi počela uokolo klati perad.

Dakle, opremio sam se jednog jutra flaksericom s nožem, dobrom voljom i krenuo u bitku. Krenulo je relativno dobro, no u žaru borbe jednom sam nogom, ne primijetivši, zapeo za debelu stabljiku kupine, napravio još nekoliko koraka i poletio niz brijeg. Grdo. Flakserica je ona koju zakvačiš na sebe, tako da ju nisam mogao odbaciti, pa se nekako otkoturati, tako da sam skupa s njom na sebi poletio niz strminu. Dobro sam i prošao. Dok je još sve bilo vruće, pospremio sam flaksericu, ušao u kuću, istuširao se, sam sebi bandažirao nogu i šaku, stavio obloge od octa i odlučio mirovati nadajući se da će sve to proći. Ali nije. Bilo je sve gore i gore. Dan sam nekako progurao u krevetu, pod ketonalima i čak uspio zaspati, no predvečer je bol postala neizdrživa, stopalo je nateklo, poplavilo, a prstima desne šake nisam mogao micati. Prijatelj me telefonom uvjerio da zovem hitnu jer je sigurno nešto puklo, no tvrdoglav, kakav jesam, nekako sam se ‘po riti’ dovukao do auta i odvezao u bolnicu. Tamo su nakon rendgena ustanovili nekoliko fraktura, nogu do koljena stavili u longetu veličine autobusa, a ruku, odnosno slomljeni palac također imobilizirali. Takav sam po ovoj pasjoj vrućini ne idući nikuda, proveo dvanaest dana pakla, a pomoglo mi je nekoliko prijatelja koji bi navratili i donijeli ono najpotrebnije – prije svega cigarete, hranu, a i pobrinuli se o mom psu jer sam nisam mogao budući da me je bilo strah da me, od veselja kad mu donesem svježu vodu i hranu, ne sruši i ne ‘sredi’ do kraja budući da pesek teži 50-ak kilograma.

DVANAEST DANA PAKLA

A što se tiče vašeg uvoda, doista ste pretjerali, zapravo obrnuli stvari. Veliki, pravi, uspješni novinari, reporteri, kolumnisti…, ispijaju kavice na špici, „papaju“ u fancy restoranima, imaju debele bankovne račune, večeraju s političarima i znaju sve o svemu i bez da nekud odu. Ironiziram, naravno, i to ne bez gorčine. Ima velikih, većih Reportera od mene – eto, divim se kolegama Zoranu Marinoviću, Miri Aščiću, Andriji Jarku, pratim što piše kolega Haidar Diab, a to su samo neki primjeri i ispričavam se onima koje sam preskočio. U posljednje vrijeme, zapravo već jako dugo, nastojim se kloniti hrvatskih mainstream medija, TV ne gledam već desetak godina, preletim naslove po internetu i to je to. Tako da sam sigurno nekog nepravedno izostavio. Osim toga, dobra se reportaža može napraviti i iz tramvaja, s placa, ne treba ići u ratne zone. Meni je, naprosto, ‘tak’ grah opal’, pa sam tu pronašao svoju „nišu“. No ratovi se ne vode samo na Bliskom istoku. Ratuje se i po predgrađima Pariza, Rima, Stockholma… Novinar sam. Ni više, ali ni manje.

Jeruzalem, bombaš samoubojica koji se razvalio 50-ak metara od mene

Objasnite taj stav?

VALDEC: Stvar je u tome da je novinarstvo, odnosno reporterstvo, bar onakvo kakvim sam se želio baviti, bavio, a i još uvijek to pokušavam, nažalost, nestaje. Barem kod nas. ‘Ubili’ su ga mainstream mediji, koji jedini imaju sredstva poslati svoje reportere na teren, nebitno, je li to Sirija, Kongo ili je riječ o poplavama u Posavini ili požarima u Dalmaciji. Prestali su biti mediji, postali su propagandni bilteni. Žele li oni uopće da javnost zna što se tamo doista događa? Naravno da ne. Slično je i sa većinom ostalih kriznih žarišta. Naši današnji mediji većinom naprosto ne žele informirati javnost, zapravo svjesno ju, namjerno, dezinformiraju. Lažu. Oni čekaju što će im javiti netko ‘odozgora’, pa preraditi u tom tonu par agencijskih vijesti koje su isto tako već frizirane. Kako da si drugačije objasnim da sam nudio, a otišao sam o svom trošku, reportaže, izvještaje, vijesti… iz istočne Ukrajine, Sirije… Nisu bili zainteresirani.

NOVINAR SAM, NIŠTA VIŠE, ALI NI MANJE…

Jedan mi je urednik, kada sam ga pitao želi li iz Donjecka reportažu, rekao da bi objavio ako imam nešto o našem nogometašu Srni. A rat je već buktio, aerodrom je gorio, padale su granate, radili snajperi… I nije to jedini takav primjer. Prije koju godinu bio sam u Alepu, u Siriji. Cijeli dan po paklenoj vrućini, s nekoliko sirijskih vojnika u pratnji, obilazio sam Stari grad. Na više smo mjesta pretrčavali da snajperisti ne stignu nanišaniti. Ukratko, navečer se, strgan, vratim u hotel, vrag mi ne da mira pa otvorim portal jednih naših dnevnih novina a glavni naslov je: Rusi i Asad zrakoplovstvom i bojnim otrovima cijeli dan gađali Stari grad. O svemu što se događa s migrantima što se zbiva i kod nas i u Europi govorio sam i pisao još prije više od tri godine. Nisu željeli objavljivati. A bio sam na terenu, vidio, slušao, razgovarao… Ne krivim toliko urednike, bar neke od njih, i oni imaju svoje šefove. A većina vidi gdje sam – objavim na svom Facebooku da letim za Beirut, i već razmišljam kako ću se dovući do Damaska. Ili kako se iz Iraka, preko Tigrisa, spremam polu legalno preći na drugu stranu koja je pod kontrolom sirijskih Kurda. Oni, urednici, se boje stisnuti lajk na te statuse, a kamoli poslati mi poruku tipa: ‘Robert, ako možeš, šalji nam materijale od tamo. Ne možemo ti puno platiti, no nešto će se naći’. Dakle, ta mi redakcija ne bi trebala refundirati avio karte, hotelske i ostale troškove već isplatiti honorar za tekst i fotografije. No ne žele ni to. A nije da ne znaju tko sam, kako radim svoj posao. Na koncu, s većinom sam radio po raznim redakcijama, a neke sam i učio novinarskom zanatu.

ODLUČIO SAM POKRENUTI VLASTITI MEDIJ

Ponekad, sve češće, sve mi se neopisivo zgadi pa krenem maštati o tomu, kako početi baviti se nečim posve drugim,  isključiti seiz svega. A onda opet proradi taj prokleti crv. Zbog svega toga odlučio sam pokrenuti vlastiti medij.

Kakav?

VALDEC: Riječ je, naravno, o projektu na internetu. Svjestan sam „inflacije“ portala, kao i toga da su svi više-manje nalik jedan drugom. Većina se razlikuje tek po ideološkom predznaku ili se može iščitati tko stoji iza njega. Ima i balansiranih portala koji su u manjini, nažalost. Svima im je zajedničko jedno – još, bar kod nas, nije profunkcioniralo financiranje portala samo na temelju činjenice da je riječ o mediju, poštenom, profesionalnom mediju. Ima raznih – od onih iza kojih stoje i financiraju ih određene političke stranke, fondacije koje žele imati utjecaj na javno mnijenje, korporacije, vlade nekih država… Neki od najrazvikanijih, nemam ‘papirnate’ dokaze pa im neću spominjati imena, žive od medijskog reketa tipa – objaviti ću ovo o tebi, tvojoj firmi ili stranci ako…, još su gori oni koji prikriveno rade za velike korporacije obmanjujući javnost. Jedan od primjera je, znam ime tog vrlo čitanog portala i autora izravno involviranih, nedavna histerija koju su dizali na ‘epidemiji ospica’. Više od godinu dana, iz dana u dan, objavljivali su tekstove sa šokantnim naslovima i još šokantnijim fotografijama dižući paniku u javnosti. Analizirao sam pažljivo tu priču i vidio kako iste te fotografije objavljuju neki čitani portali sličnog morala u Srbiji, Bugarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj… Dakle zemljama ‘u tranziciji’ u kojima međunarodne korporacije „love u mutnom“.

JESTE LI ČULI I ZA JEDAN SLUČAJ DA JE KOD NAS NETKO OBOLIO OD PTIČJE GRIPE?

I istraživanjem došao do sljedećeg zaključka – strana farmaceutska kuća koja ima predstavništva u takvim državama plaća takvim nemoralnim medijima velik novac kako bi napravili paniku i natjerali državu da otkupi njihovo cjepivo. Doza kojeg je u Hrvatskoj deset i više puta skuplja nego u, npr. Francuskoj. O kakvim se tu iznosima radi teško je i zamisliti. 50-ak eura po dozi puta dva, tri milijuna. A to je samo prvo od 15-ak cjepiva koja nam se na isti način spremaju uvaliti. Tu se vrte deseci, stotine milijuna eura. A zbog takvih profita financirati par portala i jedne novine, ostali će krenuti badave, po inerciji, je beznačajan trošak poslovanja. Sjetite se onih ptičjih i svinjskih gripa, kravljih ludila, raznoraznih drugih navodnih boleština protiv kojih je, na ‘tek izumljena, nova cjepiva’ država potrošila tko zna koliko. Jeste li čuli i za jedan slučaj da je kod nas netko obolio od te ptičje gripe? Zamislite koliko su tek gusaka, patki, kokoši i purana ljudima poubijali i spalili. Koliko je farma svinja pozatvarano, a prasad uništena? Jedino još HRT nije privatiziran i u vlasništvu stranih kompanija, a mislim da ga zbog toga i pokušavaju srozati što je niže moguće. Dakle, što očekivati? Pa neće TV u Hrvatskoj kojoj su vlasnici, npr. Nijemci, objaviti nešto protiv njemačkog lanca supermarketa u RH. To je tek banalan primjer. Političari, koji su u najvećem broju, po ‘defaultu’, karijeristi, sve to dobro znaju. I zato podilaze tim medijima jer računaju da će ih oni dovesti na vlast ili na njoj održati. I krug je zatvoren. Svi sretni i zadovoljni. Osim, jasno, naroda koji je tu najveća i jedina žrtva, ali ne shvaća tu tehnologiju.

VJERUJEM U USPJEH, JER VJERUJEM DA ZA POŠTENO NOVINARSTVO JOŠ UVIJEK IMA MJESTA

Možda nešto podrobnije o vašem projektu?

VALDEC: Svjestan sam da od toga, bar dok se stvari, ako se ikada reguliraju, neću moći živjeti, opstati na tržištu, osim ako se ne namjeravam, a o tome ni ne razmišljam, baviti tim poslom na neki od ranije opisanih načina. Egzistenciju si koliko-toliko održavam na neke druge načine. Prije svega, radeći povremeno za strane medije – bilo kao lokalni producent kada neke strane medijske kompanije dolaze u Hrvatsku, bilo putujući na krizna žarišta s kojih izvještavam, više kamerom i fotoaparatom nego riječju, za neke strane medijske kuće. Ovaj projekt, o čijem ćete početku rada na vrijeme biti obaviješteni, zamislio sam potpuno drugačijim od sada postojećih na ‘tržištu’. Neću biti ‘samo jedan od mnogih s gitarom’. Biti će tu i pisane riječi, fotografija, videa, audia, autori će biti moji kolege i prijatelji diljem svijeta koji su mi  već obećali suradnju ‘pro bono’, no dobar dio još nema smisla otkrivati. Vjerujem u uspjeh jer vjerujem da za pošteno novinarstvo još uvijek postoji mjesto, zapravo danas više nego ikad. Ukoliko se moje nade ostvare, nadam se i zaradi od prodaje medijskih sadržaja putem tog portala. Ne kod nas, nažalost. A ukoliko ga prepozna i javnost i postane relevantan i posjećivan, doći će i oglašivači koji će imati samo dva uvjeta: prvo – da ni na koji način ne pokušavaju utjecati na sadržaj i drugo – da oglašavanje plate. Kažem, vjerujem u uspjeh, no i ako ne uspije neću to shvatiti kao tragediju. Ali ako ne pokušam, neću ni saznati, zar ne?

Najbolje želje da pripreme i projekt uspiju. Nadamo se da će i u projektu naći svoje mjesto i „kraljica novinarstva“ reportaža?

VALDEC: Svakako. Ipak treba reći da je reportaža možda nekada i bila ‘kraljica’ novinarstva no došlo je do ‘revolucije’, kraljica je giljotinirana, a na vlast su došli ‘premijeri’ – kolumnisti, komentatori, analitičari…, oni koji znaju sve o svemu, pa to utuvljuju u glave ‘neuke raje’.

I dalje se ustručavam pisati o nečem u što se nisam osobno uvjerio. Ili prenijeti iskustva stranih kolega koje osobno poznajem, a koji su na nekom terenu i znam da nisu dio ‘fake news’ brigada. Nedavno mi je jedan poznanik – kolumnist jednih dnevnih novina, u temperamentnoj Facebook raspravi oko situacije na jednom kriznom području, na moj argument: ‘gledaj, bio sam tamo, vidio to svojim očima, ti i ti su pucali po meni, ovi su imali ovakvo, a ovi drugi ovakvo naoružanje, gađani su vrtići, škole, dječji domovi, bolnice…, prema tome kako me možeš iz svoje udobne redakcijske fotelje uvjeravati u suprotno?’, odgovorio – ‘Ti si to možda tako doživio iz svog uskog kuta. Pucali su po tebi, pa ne možeš biti objektivan. Ja, odavde, ipak imam širu sliku’. Otprilike kao u onom vicu kada muža žena uhvati s ljubavnicom u krevetu, a on ju uvjerava riječima: ‘Pa dobro, vjeruješ li ti MENI ili vlastitim očima?’.

SLIKA, VIDEO ILI FOTOGRAFIJA TAKOĐER SU IZNIMNO VAŽNI

Činjenice i iznošenje, odnosno inkorporiranje vlastitih stavova?

VALDEC: Naravno da i ja imam svoje stavove o većini stvari. Trudim ih se graditi na temelju dugotrajnog praćenja i proučavanja problema iz svih dostupnih izvora i kuteva –  proučiti povijest, sadašnjost, informirati se na sve dostupne načine kojih je danas više nego prije. I onda, na terenu, tražiti njihovu potvrdu. Ukoliko ono što osobno vidim demantira stavove koje sam izgradio pripremajući se za teren, nemam problema s tim mijenjati ih.

Slika, video ili fotografija, također su iznimno važni iako je i to podložno prljavim manipulacijama. Nedavno sam nazočio izložbi nagrađivanih fotografija fotoreportera jedne velike svjetske agencije. Većina je snimljena na mjestima na kojima sam i sam bio. OK, fotke su tehnički izvrsne, no većina potpuno izokreće stvarnost, istinu. To mogu zaključiti samom analizom fotografija, za neke znam kako su izrezivane da bi se izostavilo nešto što potpuno negira ono što je preostalo, neke su namještene, neki video materijali su izrezivani i premontiravani. Po meni je to zapravo, ne samo neprofesionalnost, prijevara, nego zločin. Zločin prema javnosti, zločin prema profesiji. I odabir kadra je bitan – više sam puta bio po kampovima migranata ili pratio te ljude –  od Turske, grčkih otoka, same Grčke, pa i ovdje u Hrvatskoj. ‘Kolege’ dođu kao na foto safari. I od stotinjak nabildanih, tetoviranih momaka svi će oni kadrirati jedinog zamusanog klinca kojeg su ovi možda, a puno je takvih slučajeva zabilježeno, oteli i služi im upravo kao ‘propusnica’ koju, kada im više ne treba, odbace ili, još gore, prodaju. No svi će mediji objaviti dirljivu fotku zamusanog i uplakanog malca koja sugerira kako su većina nemoćna mala djeca.

Vratimo se reportaži?

VALDEC: Doista mi je to najdraža novinarska forma. I za pročitati ili pogledati, a još više za raditi. A najviše volim raditi sam, otići u nepoznato i neizvjesno, daleko od redakcije, redakcijskih intriga i podmetanja, daleko od pokvarenih političara, ovisan sam o sebi i odgovoran samo sam za sebe. Surađivao sam u početku s nekoliko vrhunskih fotoreportera, eto da izdvojim samo neke: Tomislav Serdar, Josip Bistrović, Siniša Hančić, Srđan Vrančić…, neke sam sigurno, neka mi oproste, zaboravio. Rado na Facebooku pratim jednog od naših najvećih – Jasmina Krpana, koji danas tumara Azijom. Međutim, redakcije su počele smanjivati budžete, a na neke destinacije i u neke situacije sam radije išao sam, nego li da mi dodijele nekog s kim se neću moći razumjeti bez puno riječi, s kim ću se slagati, tko će znati što želim na fotografijama, a uz to napraviti još puno više. Počeo sam se sam učiti fotografiji i snimanju, a danas to postaje i standard za reportera. Bilo je puno ‘čupavih’ situacija koje su se mogle ružno završiti da je sa mnom bio netko neiskusan. Jer, ma koliko on bio dobar u fotografiji, u nekim situacijama prioriteti su neke druge stvari a ne kadriranje, ekspozicija, otvor blende… Podigneš aparat u krivom trenutku na krivom mjestu pred krivim ljudima i ode glava. Ili, zadubiš se u kadar ne shvaćajući da treba zaleći ili dati petama vjetra. Najbolji fotoreporter s kojim sam imao čast raditi, skupa smo bili na Bliskom istoku, Goran Tomašević, Beograđanin, zvijezda Reutersa koji je sada negdje u Africi, naučio me zlatnom pravilu ratne fotografije: ‘Nema loše fotke, nego ti nisi bio dovoljno blizu’.

Irački Kurdistan linija prema Mosulu

KAO NOVINAR NE SMIJEM SE AKTIVNO UKLJUČIVATI NI U KAKAV SUKOB

U razgovoru s vama je sve vezano uz bum – bum, ratne teme, ratne reportaže?

VALDEC: Kada je riječ o ratnom izvještavanju, valja biti izuzetno oprezan. Ja sam novinar i ni u kom se slučaju ne smijem aktivno uključivati ni u kakav sukob. Naravno, ako mi je ugrožen život i ako sam u prilici, pokupiti ću nečiji AK47 ili M16, ako nema boljeg i bajunet i spašavati živu glavu, odnosno nečiju tuđu učiniti neživom. Nisam potpuno nevješt u baratanju i tom opremom. No moje je oružje kamera, fotoaparat, i pero. Odnosno, računalo. Aktivno se uključiti, to nam novinarski kodeks ne zabranjuje, mogu ako, npr. treba, a nema nikog drugog boljeg ili vještijeg, pružiti prvu pomoć ranjenom, a i sam sebi. Prošao sam i tu obuku i mislim da bi slično trebao proći svaki ratni izvjestitelj. Sličnu obuku, između ostalih obuka, prošao sam u Švicarskoj i Izraelu, čak sam s vlasnikom Akademije koju sam pohađao napravio poseban program za obuku medijskih djelatnika koji rade u zonama visokog rizika. Zanimanje je, nažalost bilo manje od očekivanja. Naime, velike kuće poput BBC-a, CNN-a, REUTERS-a i sličnih za svoje ljude to organiziraju unutar kuće, dok manje kompanije ne žele trošiti novac na takve ‘tričarije’ pa u rat pošalju neiskusnog i ne obučenog reportera kojeg im često onda vrate u crnoj vreći.

Jeste li bili u prigodi izvještavati s područja više zaraćenih strana?

VALDEC: Naravno, premda je reporter iznimno rijetko u prilici da, kada izvještava o nekom ratnom sukobu, izvještava s obje strane. Više je razloga – u ratnim područjima iznimno je važno, zapravo neophodno, da si akreditiran kod mjerodavnih službi pod čijim je zapovjedništvom područje na kojem jesi .

PRELAZIO SAM I LINIJE, SNALAZIO SE, GDJE JE BILO MOGUĆE

Jer, zaustave li te na nekoj kontrolnoj točki bez valjanih propusnica, mogu te tretirati svakojako, pa i kao neprijateljskog agenta. A to baš i nije situacija u kojoj bih se volio naći. Prelazak na drugu stranu, da bi izvještavao i od tamo, znači ili prelazak preko crte razgraničenja, linije fronta, ili dugotrajno putovanje uokolo. Prelazio sam i linije, snalazio sam se svakako gdje je to bilo moguće, ali nije tako svagdje. U Izraelu sam, primjerice, prelazio na Zapadnu obalu, ulazio i izlazio iz pojasa Gaze, no tamo je situacija drugačija – jedini način je da dođeš u Jeruzalem i akreditiraš se pri IDF-u (Israeli Defence Forces). Bez te akreditacije ne možeš ništa. Obavijestiš nadležnog časnika gdje sve namjeravaš ići i, u načelu, stvari funkcioniraju. S druge strane, Palestinci kod kojih dođem, bilo u Gazi, bilo na Zapadnoj obali, svjesni su da je to tako, da nemam drugog načina doći do njih, pa ne stvaraju zbog toga probleme. Ali, na primjer, u Ukrajini je bilo drugačije. Tamo sam boravio u dva navrata. Rat se zahuktavao i stanje je bilo kaotično. Na putu od rusko – ukrajinske granice koju su tada držale snage iz Kijeva uredno sam se akreditirao, na putu starim, drndavim taksijem do Donjecka svako malo bi nailazili na kontrolne točke i samo si po zastavi i opremljenosti mogao zaključiti o kome je riječ. U Donjecku sam se, naravno, akreditirao i pri njihovoj službi za informiranje. Predugo bi bilo sada pričati o toj avanturi koja je bila jedna od opasnijih u karijeri, ukratko, imao sam u glavu uperene cijevi i jednih i drugih. Posebno tijekom drugog boravka kada je situacija već opako kulminirala, rasplamsao se ozbiljan rat – topništvo, zrakoplovstvo, tenkovi… Nakon vrlo opasne situacije, nekako sam se probio iz Donjecka do Kijeva, okrijepio se nakratko u našem veleposlanstvu, pa s kijevskog aerodroma otišao prvo za Moskvu, pa za Zagreb. U pravi tren. Naime, neki doušnik Kijeva iz Donjecka je, između ostalog, prebacio sve popise akreditiranih stranih novinara koje je, potom, njihova nacionalistička organizacija ‘Mirotvorec’, koja na svojoj web stranici objavljuje popise nepoćudnih i onih na popisu za likvidacije, objavila. Naravno, tu se našlo i moje ime. Da sam kasnije izašao, možda bih negdje zapeo. No, sve se ipak dobro završilo. Iako su posljednjih nekoliko dana tamo izgledali doista kao predložak za napeti triler i to sa svim elementima – od pucanja, skrivanja od tajnih službi, noćnih vlakova… Moraš se prilagođavati situacijama od terena do terena, oslanjajući se na iskustvo, ali i sreću, paziti na detalje na koje netko neiskusan ni ne pomisli. Na primjer, ako si bio na jednoj strani, materijale s terena prvo iz aparata ili kamere prebaciš na računalo, pošalješ sam sebi s jedne na drugu e-mail adresu ili ih pohraniš u ‘Cloud’, pa onda sve pobrišeš iz kamere i iz računala. Jer, uvijek postoji mogućnost da se nađe uporni vojni kontraobavještajac koji će ti „kopati“ po računalu i nađe li u njemu fotografiju gdje poziraš s vojnicima protivničke strane, nećeš se baš najbolje provesti. No, to je tek jedna od ‘malih tajni velikih majstora kuhinje’.

MORAŠ SE PRILAGOĐAVATI SITUACIJAMA

Dobro da ste sačuvali glavu na ramenu?

VALDEC: Ima i terena gdje prelazak s jedne na drugu stranu znači zapravo sigurno samoubojstvo – poput Sirije, recimo. Ali i od tamo sam izvještavao sa strane provladinih snaga odanih predsjedniku Asadu, ali sam bio i u Rojavi, gdje su na vlasti Kurdi koji s Damaskom nisu u bajkovitim odnosima. Međutim, odlazak ISIL-u bio bi potez luđaka. S Kurdima sam išao i u neke akcije oslobađanja teritorija, dakle u pravi ‘fajt’. Ima i anegdota – od tamo sam objavio jedan tekst s prve linije u jednim našim dnevnim novinama. Večer prije odlaska u završno ‘čišćenje’ jednog gradića čitam komentare ispod vlastitog teksta gdje ‘mudrijaši’, njih nekoliko, tvrde i raspravljaju o tome kako ‘oni znaju da Valdec izmišlja, a zapravo sjedi negdje u nekom hotelu sa 4 zvjezdice i pravi se važan’. Drugog jutra u zoru krenuli smo, išao sam s Kurdima iz YPG i Kurdkinjama iz YPJ, te snagama SDF-a, koji su to područje ‘čistili’ od ISIL-a. Većina ISIL-ovaca je pobjegla, no ostalo ih je ipak nekolicina sakrivenih koji su odlučili samoubilačkim akcijama zaustaviti, koliko je moguće, napredovanje ovih ‘mojih’, držati što duže odstupnicu svojima koji su se povlačili. Nije to baš nešto što čemu vas uče na fakultetu novinarstva – borac dopuže do kuće ubacuje granate, ostali upadaju, rešetaju…

MRTAV ISIL-ovac OSTAVLJEN NA EKSPLOZIVU KAO SMRTONOSNA ZAMKA

Neprekidno se trudiš biti što niže, sagnut, i što je moguće zaklonjeniji jer postoji mogućnost i zaostalog, skrivenog snajperista. U neku kuću opale RPG-om, pa upadaju, ti za njima. Tako smo u jednoj kući, naletjeli na ubijenog ISIL-ovca. Položen je bio prilično čudno, na nekakav kauč, tako da je i borcima i meni bilo jasno da je, zapravo, već mrtav ostavljen kao smrtonosna zamka – ispod njega je zacijelo bilo nekoliko desetaka kilograma eksploziva i onaj tko bi ga pokušao pomaknuti aktivirao bi ga i sve u krugu od 40-ak metara bilo bi sravnjeno sa zemljom. Nisam odolio, pa sam pažljivo došao do njega i ‘opalio’ jedan selfie koji sam kasnije objavio na Facebooku uz poruku onima koji su tvrdili da uživam u nekom luksuznom hotelu kako mi je posluga malo ‘umrtvljena’. Kasnije sam to pobrisao jer nije to baš bilo etično. Iako sam još uvijek bio, a i danas sam, ogorčen na one koji su smaknuli našeg Tomislava Salopeka i još toliko nedužnih ljudi na zvjerske načine, a ovaj mrtvi bradonja je bio jedan od njihovih.

Kurdica, granica iraka i turske, Qandil planine

Vratit ćemo se na ratne reportaže kasnije. Recite nešto o novinarskim početcima. Sjećam se da ste u Večernjem listu pisali reportaže preodjeven  u zagrebačkog prosjaka?

VALDEC: Prošao sam kroz Gradsku rubriku ‘Večernjeg lista’ i plac i divlja smetlišta, radove na gradskim ulicama, popisivao rođene i umrle, neko sam vrijeme bio zadužen za sektor prometa u gradu i tu sam bio prilično uspješan jer sam uveo neke svoje trikove koje sada mogu otkriti jer ionako više ne „pale“. Naime, imao sam ‘svoje dečke’ među zagrebačkim taksistima i svaku informaciju iz gradskih službi o tome kako su pojedine ulice očišćene od snijega, posute solju ili kako nema zastoja zbog radova na nekim prometnicama provjerio bih u par minuta – nazovem ‘svog’ taksijanera, on preko ‘funka’, tadašnje njihove radio veze pusti glas, i točna mi informacija s lica mjesta stigne za tren. Tako da su me ubrzo iz ‘Zagrebačkih cesta’ ili Prometne policije prestali muljati. Istodobno, kao rođeni Zagrepčanin koji obožava svoj grad, između redovnih, sektorskih, obveza, volio sam odtumarati ‘naoružan’ malim ‘idiot aparatom’ – od starog kupališta na Savi, Bundeka koji je u to vrijeme bio prava prašuma, meni osobno puno romantičnija…

IZ NEKOG „NOVINARSKOG PROSJEKA“ IZDIGAO ME SERIJAL REPORTAŽA O ZAGREBAČKIM BESKUĆNICIMA

Ali točno je, iz nekog ‘novinarskog prosjeka’ izdigao me serijal reportaža o zagrebačkim beskućnicima. Na ideju sam došao posve slučajno – bio je Badnjak 96. Čini mi se, otišao sam na Kvatrić po cigarete. Bilo je debelo ispod nule, drhtao sam čekajući ispred kioska kada mi je prišao postariji čovjek i krenuo me ‘žicati’ pet kuna. Bilo mi je jako hladno, žurilo mi se natrag u topli dom na bakalar… i ružno sam se obrecnuo odbivši ga. Pokupio sam svoje cigarete i otišao kući. On se samo pokunjeno okrenuo i odmaknuo par koraka dalje. Već na putu kući bilo mi je žao. Vratio sam se, ali starog više nije bilo. Mučilo me to cijelu večer dok sam sjedio za bogatom trpezom, a kada sam još na TV-u čuo Božićnu poslanicu pokojnog kardinala Franje Kuharića u kojoj je vjernike pozvao da se u ovo blagdansko vrijeme sjete starih i nemoćnih, potrebitih, onih koji nemaju, u meni se nešto prelomilo. Bilo je besmisleno vraćati se natrag i tražiti starog beskućnika koji se, tko zna gdje, bez onih mojih prokletih pet kuna koje su mu možda mogle uljepšati Božić, zavukao u neki podrum, tramvaj ili napuštenu šupu. Kopalo me je to cijelu noć – gdje je, je li na toplom, ima li što za jesti na Božić… Nisam taj svoj ‘zločin’ mogao ispraviti. I sljedećeg dana rodila se ideja – njega sam odbio –  svima onima koji nemaju što za pojesti ili gdje se skloniti od hladnoće ne mogu pomoći, ali mogu nešto drugo – otići i biti bar desetak dana jedan od njih, uvjeriti se osobno u to kako je živjeti u velegradu kada nemaš svog doma, kada nemaš novca, posla, obitelji. Kako i od čega žive, kako se snalaze. Pa prenijeti to čitateljima svojih novina u nadi da će snaga medija, koja je tada još postojala, promijeniti tim ljudima nešto na bolje. Narednih nekoliko dana kovao sam plan, prezentirao ga potom svom uredniku Goranu Litvanu koji se složio. Moji su uvjeti bili da nitko osim njega i dvojice mojih tada najbližih kolega, prijatelja, danas i kumova i uglednih urednika Renata Ivanuša i Ive Kozarčanina, ne zna za tu moju operaciju. Za sve ostale bio sam ‘na bolovanju’. Plan je bio da Renato i Ivo, kada im javim, dođu i iz daljine ‘okinu’ fotografije, a pred kraj te pustolovine Ivo je čak, kao novinar Večernjaka, došao u prihvatilište Crvenog križa kod Glavnog kolodvora koje više ne postoji, napraviti ‘pravu’ reportažu praveći se, naravno, da me ne poznaje. Uspio je, ako se dobro sjećam, porazgovarati tek s nekoliko ‘stanara’. ‘Moji dečki’ i ja smo prezrivo odbili ‘novinarčića’.

Uglavnom, prestao sam se brijati i ubrzo zarastao u bradu, s naočalama bez dioptrije i vunenom kapom navučenom na glavu, u staroj odjeći i bez ijedne kune u džepu otisnuo se u svjetla svog grada vidjeti ga iz perspektive iz koje ga do tada nisam poznavao. I proživio sam doista svašta, naučio puno toga, upoznao puno dobrih ljudi kojima je naprosto sreća okrenula leđa, vidio, doživio puno toga, naslušao se nesretnih sudbina… Spavao sam svuda – na klupama u čekaonicama na kolodvoru s kojih nas je policija tjerala van na zimu, po noćnim tramvajima, u prenoćištima Crvenog križa i  tadašnjem gradskom azilu za beskućnike u Heinzelovoj…

Nastavlja se…

Hvala na ovom mega razgovoru Bum Bum Valdec.

Razgovor vodio: Antun Drndelić

Fotografije: Robert Valdec

PS. Tijekom realizacije intervjua skinut je gips sa slomljene noge,  tako da je zdravstveno stanje g. Roberta Valdeca poboljšano.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari