Pratite nas

Kultura

Bunjevci su Hrvati

Objavljeno

na

Bunjevci su na početku školske godine čitanke i gramatiku za učenje bunjevačkog govora dobili na ćirilici.

Tiskanje tih udžbenika je u nedostatku sredstava na sebe preuzeo predsjednik Nikolić, koji se i prije zauzimao za zajednicu Bunjevaca kao “autohtonog južnoslavenskog naroda”. Vodstvo hrvatske manjine u Vojvodini godinama upozorava da pojedina državna tijela Srbije potiču umjetnu podjelu bunjevačkih Hrvata na Bunjevce i Hrvate, proglašavajući bunjevačku ikavicu govorom, odnosno jezikom Bunjevaca, ne-Hrvata. Predsjednik Hrvatskog nacionalnoga vijeća Slaven Bačić također je izjavio kako je hrvatskoj zajednici u Vojvodini trebalo više od desetljeća da dobije prve udžbenike na hrvatskom, što potvrđuje postojanje dvojnih standarda vlasti prema manjinskim zajednicama.

Iz Hrvatske je prikladno reagirala jedino gospođa Tomašić, izjavivši kako je to “manifestacija politike uništenja hrvatskog jezika i kulturnog identiteta na tlu Vojvodine”. S druge strane oni koji imaju vlast da zastupaju legitimne interese Hrvata reagirali su prilično mlako. Tako Predsjednik Milanović podsjećajući kako je on prijatelj ćirilice izjavljuje: “…to je očito napravljeno s nekakvom namjerom. Ajmo reći da nije baš najkorektnije. Ali ako su se Hrvati Vojvodine i Srbije očitovali o tome, oni najbolje znaju smeta li ih ti i koliko.” Predsjednik Josipović je ipak malo direktniji: “Taj potez nije korektan, i nadam se da će se ispraviti. S druge strane mislim da se ne smijemo zaustaviti samo na tome da kritiziramo što je u drugoj državi napravljeno, nego što smo mi propustili i gdje je naš problem.” Dakle, kada su obojica predsjednika gospodinu Nikoliću pokazala zube razjašnivši da to ipak “nije korektno”, od predsjednika Srbije je došao odgovor kako “Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati – oni su svoji.”

Opet se događa se da se izraz “Bunjevac” pokušava pretvoriti samo u naziv stanovnika nekog područja (slično kao što se događa s nazivom “Bokelj” u Crnoj Gori) da bi mu se zatim pripisala druga etnička pripadnost. Pritom se namjerno “zaboravlja” podrijetlo naziva Bunjevac (ili Bokelj) i njihova povijest, te sustavno zatire činjenica o njihovoj pripadnosti Hrvatskom narodu, kao i svako pojavljivanje naziva Hrvat. Prisjetimo se stoga malo povijesti…

Bunjevci su dobili svoje ime po kamenim kućama poznatim kao “bunje” (jednina bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas, a poznate su još i pod nazivima: kažun, komarda, trim, ili cemer. Ime ovim Hrvatima vjerojatno su dali Mlečani zbog načina življenja ovog djela hrvatskog naroda: “bugna” – kamen tesanik; odnosno “bugno” – košnica, kuća s mnogo stanova ili prostorija (dvoslog “gn” se čita kao “nj”).

bunjaBunjevci su grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine. Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad no danas se smatra kako su se Bunjevci asimilirali (pomađarili) tijekom 18., 19. i 20. stoljeća.

Prvi pokušaji srpske administracije da asimilira Bunjevce, bili su svrstavanje brojnih Bunjevaca pod kategoriju “katolički Srbi”. Zbog otpora i u konačnici neuspjeha te akcije, krenulo se s politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva. Koliko je dugotrajna i opsežna ta politika vidimo iz podatka da je vojna obavještajna služba iz Subotice poslala 1934. izvještaj šefu te službe u Beogradu “da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta”[1]. Kao što vidimo ta politika tihog genocida sustavno se provodi već gotovo čitavo stoljeće, i uistinu se trebamo upitati što možemo učiniti da ju zaustavimo. S obzirom da se i naši predsjednici pitaju to, a ni najmanje nisu svjesni kako su upravo oni ti koji bi trebali nešto poduzeti, mislim da je prvi korak koji trebamo poduzeti – smijeniti predsjednike.

Za kraj bih završio sa stihovima možda najpoznatijeg Bunjevca, Antuna Gustava Matoša:

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/Matos.jpg” name=”A.G.Matoš” title=”Hrvatski pjesnik” background=”#ddd0d0″]”Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj, Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen!”[/testimonial]

 Dr.sc. Hrvoje Kalinić

[1] Hvala gospodinu Stevanu Mačkoviću koji je u Hrvatskoj reviji (u izdanju Matice Hrvatske) iz 2005. u članku “Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca” iznio ove podatke iz Historijskog arhiva Subotice.

Hrsvijet.net & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljanje knjige ‘Krvava istina (Novome životu ususret)’ u Zagrebu i Splitu

Objavljeno

na

Objavio

Općina Lovas organizira predstavljanje spomen knjige „Krvava istina (Novome životu ususret)“, skupine autora u utorak, 20. studenoga 2018. u 18,00 sati u Zagrebu u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5 i u srijedu 21. studenoga 2018. u 19,00 sati u Splitu u Velikoj dvorani Zavoda HAZU (Palača Milesi).

Riječ je o izdanju koje svojim povodom drži jednu od najpotresnijih obljetnica na području istočnog dijela naše Domovine – Zapadnoga Srijema, u ožujku 2018. navršenu 20 godišnjice pokopa (21. ožujka 1998.) posmrtnih ostataka 67 Lovaščana, žrtve srpske agresije u Domovinskom ratu. Taj je međutim povod samo otvorio vrata priči koja razotkriva krvavu istinu o stradanju i patnji Hrvata, Mađara i drugoga nesrpskog stanovništva iz dvaju sela koja su sastavnicama Općine Lovas – Lovasa i Opatovca za vrijeme Domovinskoga rata.

Priča je to koja niže podatke o svim poginulima, ubijenima i nestalima stanovnicima (civilima, pripadnicima  Hrvatske vojske, Hrvatske policije i Civilne zaštite) iz tih mjesta, koji je ukupno 90, ali i o preživjelima, iako često do ruba smrti mučenima, zlostavljanjima i ponižavanima te iz svojih domova protjeranima.

Cjelokupnim svojim sadržajem knjiga udahnjuje na simboličan način smisao toj ljudskim razumom nedokučivoj tragediji iz vremena Domovinskog rata. Ona je doprinos da se ne zaboravi sve ono što se ratne 1991. godine događalo na ovim prostorima.

Antun Ivanković, koautor knjige

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

P O N O S

Objavljeno

na

Objavio

U gotovo, tri mjeseca duga,
što Vukovar podnio je bola,
ali Hrvat nikom’ nije sluga…
i neće mrve oko tuđeg stola.

Da je bilo svratit’ suze tuge,
u korito neke rijeke suhe,
kilometre potekla bi duge,
plač su mogle, čut’ i uši gluhe.

Krv i znoj bi, tekli tako isto !
što za njega silno se proliše,
al’ je ime ostalo mu čisto !
nek’ čelične tukle su ga kiše.

Iz njeg’ sada teče rijeka čuda !
napaja je domoljubno vrelo,
razlila se po Hrvatskoj svuda !
dotakla je svaki grad i selo.

Rijeka časti i hrabrosti, to je !
ime PONOS !…smije nosit’ samo,
valovi joj sva imena broje,
svih heroja što skončaše tamo !

Bezbroj teških zadali mu rana,
on, živ osta, bolje sutra sanja-
Hrvatskog je stabla cvjetna grana,
samo sili Božjoj se klanja.

Što na tvrdim temeljima stoji,
uništit se, ne može i ne da !
grad Vukovar nikog se ne boji,
mirno Dunav i ravnicu gleda !

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

 

Vukovar se zovem, Hrvatskog sam roda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari