Pratite nas

Kultura

Bunjevci su Hrvati

Objavljeno

na

Bunjevci su na početku školske godine čitanke i gramatiku za učenje bunjevačkog govora dobili na ćirilici.

Tiskanje tih udžbenika je u nedostatku sredstava na sebe preuzeo predsjednik Nikolić, koji se i prije zauzimao za zajednicu Bunjevaca kao “autohtonog južnoslavenskog naroda”. Vodstvo hrvatske manjine u Vojvodini godinama upozorava da pojedina državna tijela Srbije potiču umjetnu podjelu bunjevačkih Hrvata na Bunjevce i Hrvate, proglašavajući bunjevačku ikavicu govorom, odnosno jezikom Bunjevaca, ne-Hrvata. Predsjednik Hrvatskog nacionalnoga vijeća Slaven Bačić također je izjavio kako je hrvatskoj zajednici u Vojvodini trebalo više od desetljeća da dobije prve udžbenike na hrvatskom, što potvrđuje postojanje dvojnih standarda vlasti prema manjinskim zajednicama.

Iz Hrvatske je prikladno reagirala jedino gospođa Tomašić, izjavivši kako je to “manifestacija politike uništenja hrvatskog jezika i kulturnog identiteta na tlu Vojvodine”. S druge strane oni koji imaju vlast da zastupaju legitimne interese Hrvata reagirali su prilično mlako. Tako Predsjednik Milanović podsjećajući kako je on prijatelj ćirilice izjavljuje: “…to je očito napravljeno s nekakvom namjerom. Ajmo reći da nije baš najkorektnije. Ali ako su se Hrvati Vojvodine i Srbije očitovali o tome, oni najbolje znaju smeta li ih ti i koliko.” Predsjednik Josipović je ipak malo direktniji: “Taj potez nije korektan, i nadam se da će se ispraviti. S druge strane mislim da se ne smijemo zaustaviti samo na tome da kritiziramo što je u drugoj državi napravljeno, nego što smo mi propustili i gdje je naš problem.” Dakle, kada su obojica predsjednika gospodinu Nikoliću pokazala zube razjašnivši da to ipak “nije korektno”, od predsjednika Srbije je došao odgovor kako “Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati – oni su svoji.”

Opet se događa se da se izraz “Bunjevac” pokušava pretvoriti samo u naziv stanovnika nekog područja (slično kao što se događa s nazivom “Bokelj” u Crnoj Gori) da bi mu se zatim pripisala druga etnička pripadnost. Pritom se namjerno “zaboravlja” podrijetlo naziva Bunjevac (ili Bokelj) i njihova povijest, te sustavno zatire činjenica o njihovoj pripadnosti Hrvatskom narodu, kao i svako pojavljivanje naziva Hrvat. Prisjetimo se stoga malo povijesti…

Bunjevci su dobili svoje ime po kamenim kućama poznatim kao “bunje” (jednina bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas, a poznate su još i pod nazivima: kažun, komarda, trim, ili cemer. Ime ovim Hrvatima vjerojatno su dali Mlečani zbog načina življenja ovog djela hrvatskog naroda: “bugna” – kamen tesanik; odnosno “bugno” – košnica, kuća s mnogo stanova ili prostorija (dvoslog “gn” se čita kao “nj”).

bunjaBunjevci su grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine. Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad no danas se smatra kako su se Bunjevci asimilirali (pomađarili) tijekom 18., 19. i 20. stoljeća.

Prvi pokušaji srpske administracije da asimilira Bunjevce, bili su svrstavanje brojnih Bunjevaca pod kategoriju “katolički Srbi”. Zbog otpora i u konačnici neuspjeha te akcije, krenulo se s politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva. Koliko je dugotrajna i opsežna ta politika vidimo iz podatka da je vojna obavještajna služba iz Subotice poslala 1934. izvještaj šefu te službe u Beogradu “da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta”[1]. Kao što vidimo ta politika tihog genocida sustavno se provodi već gotovo čitavo stoljeće, i uistinu se trebamo upitati što možemo učiniti da ju zaustavimo. S obzirom da se i naši predsjednici pitaju to, a ni najmanje nisu svjesni kako su upravo oni ti koji bi trebali nešto poduzeti, mislim da je prvi korak koji trebamo poduzeti – smijeniti predsjednike.

Za kraj bih završio sa stihovima možda najpoznatijeg Bunjevca, Antuna Gustava Matoša:

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/Matos.jpg” name=”A.G.Matoš” title=”Hrvatski pjesnik” background=”#ddd0d0″]”Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj, Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen!”[/testimonial]

 Dr.sc. Hrvoje Kalinić

[1] Hvala gospodinu Stevanu Mačkoviću koji je u Hrvatskoj reviji (u izdanju Matice Hrvatske) iz 2005. u članku “Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca” iznio ove podatke iz Historijskog arhiva Subotice.

Hrsvijet.net & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kultura

POVISTI SE NE MOŽE POBIĆ OD ISTINE

Objavljeno

na

Objavio

Od tisuću devesto četrdeset druge,
sve do kraja rata, četrdeset pete,
ta crvena pošast, otvoreno priti,
da će svakog franjevca na Širokom Brigu,
bez imalo milosti, dati pogubiti.

Sve u smeđim abetima, na stiljanje daju,
zašto su im bili krivi, ni oni ne znaju,
krunica u ruci i vira u Boga,
pobili su fratre, samo radi toga.

Krvavi i teški zločin, tu se tada zbija,
cili Brig Široki u crno je zavija,
u jame ih bacali, da bi zločin skrili,
da se zločin sakrit neće, nisu svisni bili.

Vrime leti, lete i godine,
povisti se ne može, pobić od istine,
crvenoj su guji polomljena krila,
neka vidi sada, šta je učinila.

Dok postoji ova zemlja,
zemlja Ercegova,
dok se po njoj Hrvat kreće,
grobovi tih mučenika,
zaboravit se nikad neće.

Neka Bog im sudi, zakon nije tia,
za ta teška zvjerstva, još ih nagradia,
ali puk Hrvatski, viruje u Boga,
da će guju crvenu, kazniti zbog toga.

KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 22. sječnja 2019.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljena knjiga biskupa Ratka Perića ‘Nada koja ne postiđuje’

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga mostarsko-duvanjskoga biskupa mons. Ratka Perića “Nada koja ne postiđuje“, objavljena u prigodi 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, predstavljena je u utorak navečer u Nadbiskupskom pastoralnom institutu u Zagrebu.

O knjizi su govorili zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, povjesničar Jure Krišto i autor mons. Ratko Perić, a među nazočnima u u prepunoj dvorani Nadbiskupskoga pastoralnog instituta bila je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kardinal Vinko Puljić, brojni biskupi i drugi uglednici.

Kardinal Bozanić je istaknuo kako blaženi Alojzije Stepinac privlači sve više ljudi u svijetu te dodao kako on je među nama nazočan kao Božja prisutnost.
Blaženi Alojzije Stepinac pruža svome narodu kompas da bi se znao orijentirati, napomenuo je Bozanić dodavši kako je Stepinac polazište od kojeg se uvijek iznova učvršćuje vjera.

Naglasio je kako su u Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu duboko ukorijenjeni život i mučeništvo blaženoga Stepinca te dodao kako je on nosio križ hrvatskoga naroda. “U Stepinčevoj se osobi spaja cjelokupna tragedija hrvatskoga naroda kroz 20. stoljeće”, napomenuo je kardinal Bozanić dodavši kako je ovaj najsvjetliji lik Crkve u Hrvata postojano na zemlji branio Boga i čovjeka.

Nadbiskup Puljić smatra kako knjiga biskupa Perića ima literarni, teološki, povijesni i hagiografski naboj. Ona na malo prostora donosi dokumentirano svjetlo o hrvatskom blaženiku i mučeniku, napomenuo je mons. Puljić dodavši kako je uvodni dio knjige “oda velikom sinu roda našega”.

Ocijenio je kako je kardinal Stepinac najljepša i najdraža hrvatska ruža, koja je svjedočila, pisala i govorila. “Zato je hrvatski narod i moga uskrsnuti”, rekao je zadarski nadbiskup dodavši kako je blaženi Alojzije “duhovni knez 20. stoljeća”.

Podsjetio je i kako je jugoslavenski komunistički režim u samo godinu i pol dana objavio protiv nadbiskupa Stepinca 1400 “bezočnih uradaka”.
Posebno je istaknuo vrijednost Križnoga puta što ga je mons. Perić sastavio na temelju 14 godina Stepinčeve robije te tri susreta s majkom koja mu je davala potporu u postojanosti.
Dio knjige u kojem piše o dopisivanju sa zaručnicom, ocijenio je “malim kršćanskim izdanjem Romea i Julije sa sretnim završetkom”.
Naglasio je i kako Stepinac nije slučaj nego višestruki fenomen.

Foto: Hina

Povjesničar Jure Krišto podsjetio je na optužbe Srpske pravoslavne crkve (SPC) koja je u pismu papi Franji tvrdila da je nadbiskup Stepinac šutio tijekom rata. Alojzije Stepinac se u 48 mjeseci života Nezavisne Države Hrvatske zauzeo pismima i djelima 362 puta, napomenuo je Krišto.

Biskup Perić je, istaknuo je Krišto, objasnio i podrijetlo krivotvorenoga pisma kojim je javni tužitelj Jakov Blažević teretio zagrebačkoga nadbiskupa. Više inačica tog pisma nastalo je u hrvatskim krugovima oko mons. Draganovića, rekao je dodavši kako se radilo o pismu što su ga pripremali kao materijal za približavanje Saveznicima u pokušaju da promjenom vlasti očuvaju hrvatsku državu.

Napomenuo je i kako je ono predano britanskom izaslaniku u Vatikanu te dodao da je mons. Perić u knjizi objavio sve inačice te krivotvorine.
Nekritičkim je ocijenio i komentare tog pisma u djelu povjesničara Joze Tomaševića.

U likovima blaženoga Alojzija Stepinca i maršala Tita sučelila su se dva svijeta, dvije države – država Božja i bezbožna komunistička država, napomenuo je biskup Perić.
Naglasio je kako je ta borba trajala i poslije njihove smrti – sve do propasti diktature. Ne radujemo se ničijoj propasti, rekao je biskup dodavši kako se veselimo silasku zla s pozornice.

Knjigu “Nada koja ne postiđuje” objavio je mostarski nakladnik Crkva na kamenu. Mons. Ratko Perić rođen je u Tuku pokraj Rovišća 1944. Mostarsko-duvanjski je biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanske biskupije.

Školu je pohađao u Rotimlji i Crnićima (kod Stoca), sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu, Filozofski fakultet u Zagrebu, te Teološki studij u Rimu.

Doktorirao teologiju 1971. na sveučilištu Urbaniani. Zaređen za svećenika 1969. u Prisoju, a za biskupa koadjutora 1992. u Neumu. Kao rezidencijalni biskup Mostarsko-duvanjske biskupije i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski ustoličen je 11. lipnja 1993. (Hina)

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari