Connect with us

Kolumne

Bunjevci u Stocu

Objavljeno

on

Piše: dr. sc. Domagoj Vidović/Hrvatsko Slovo

Da se iza pokušaja oslužbenjenja tzv. bunjevačkoga jezika zapravo krije novi pokušaj da se i štokavci ikavci proglase Srbima, potvrđuju teze srpskoga dijalektologa Dragoljuba Petrovića o „srpskoj ikavici“ koje je razobličio vodeći hrvatski dijalektolog Josip Lisac.

Volio sam crvena obzorja oivičena beskrajem pučine, koja bi odmarala moj zasužnjeni um. Negdje sam s visova Vrmca snatrio o rubu svijeta s kojega se more survava u bezdna i s kojega ti je krvavo nebo dohvatno kao prvim ljudima drvo spoznanja. Pitao sam se bi li me izliječio taj pogled na kraj i bi li ova tup bol minula da ugledam konac svijeta i uvjerim se u ograničenost nade.

Već prihvatih da mi se čitav život odvija u zaljevu s tek rijetkim izletima na pučinu do sutona svojih mora (kako tepah Sutomoru) i Volujice te da moj život ovisi o povjerenju u potpune neznance s kojima me povezuje tek ista plavca. No, kad i pomislim da je možda ona moje mjesto pod Suncem, zapeče me kakva gruba riječ ili tvrda misao suposadnika.

To me uvjeri kako se čak i ovdje, s ljudima s kojima lomim sedmu koricu kruha, radije obraćam brdima koja imaju oči, hirovitu moru i krvavu nebu. „Tolike sam vas ispovjedio i odriješio“, slušao sam zamišljena glagoljaša kod Svetoga Vida, „a kad se svit konča i slnce jur zahodi, hoće li itko saslušati mene s ovim stadom kojemu je u glavi tek crno vino i pečena riba.“ Okrenu se tad meni i poput kakva mudraca zausti: „Zapamti, sinko, čovjek se rodi i umre sam!“ Nasmijah mu se i pomislih: „Zar čovjek ne živi sam i onda kad je u mnoštvu i ne bježi li čitav život da se čak i od sebe sama osami?“ Pogledah zatim u nebo te vidjeh da je ura da krenem put Trašta.

Nedavno me Zajednica Hrvata istočne Hercegovine pozvala na sudjelovanje u obilježavanju smrti Pere Marijanovića, jednoga od najvećih hercegovačkih erudita, nedostatno prepoznata ne samo u Hrvatskoj, nego i u Hercegovini djelomično stoga što su nam Neretvu kao razdjelnicu postavili naši bli-skoistočni susjedi. Nakon toga me u emisiju Kozmos i etos pozvao Marito Mihovil Letica da prozborim o bunjevačkim govorima. Na prvi su pogled teme nepovezane, no u idućim ću redcima nastojati pokazati da nije tako.

Odavna hvalim ZHIH što u svojemu imenu čuva svezu istočna Hercegovina jer je zaborav toponima znak odricanja od prostora. Istočna je Hercegovina, među ostalim, prazavičaj trebinjsko-mrkanskoga biskupa Tome Budislavića (liječnika sultana Murata III.), Ruđera Boškovića i Ljudevita Luje Ćurčije (blagoslovio Sueski kanal) te zavičaj Anđelka Vuletića, Mile Maslaća, Stojana Vučićevića i Nikole Martića te mnogih drugih hrvatskih književnika.

Hrvati danas žive uglavnom na zapadu i jugu toga područja. Nekoć su živjeli i u prostranstvima Gornje Hercegovine, u kojima su do 1945. bili glavni veleposjednici. Ondje je u rednjovjekovlju živio nemali broj nositelja osobnoga imena Hrvatin. Njega su nosili i vlastelini koje naši susjedi vole prisvajati poput Hrvatina Pićevića iz Dabra kod Stoca i Hrvatina Mrđenovića iz okolice Trebinja.

Nadalje, Trebinjsko-mrkanska biskupija više je od dvjesta godina starija od Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, a istočnohercegovački su Hrvati izdržali čak 400 godina osmanlijske vladavine i još (ovisno o kraju) 100-250 godina vladavine Nemanjića. Bilo im je mnogo jednostavnije promijeniti vjeru ili se, kad su se oblikovale nacije, opredijeliti drukčije. Izabrali su teži put i stoga je njihov odabir nepristojno preispitivati.

Sad dolazimo do bunjevačko-istočnohercegovačke poveznice. Naime, u novije se vrijeme bunjevačka pradomovina nastoji pomaknuti nešto istočnije kako bi se odmaknula od zapadne Hercegovine koja je neupitno hrvatska. No, čak i kad bismo Bunjevce pomaknuli za tih nekoliko desetaka kilometara, ponovno bismo se našli na hrvatskome ozemlju, u hrvatskome dijelu istočne Hercegovine.

Štoviše, time bi se potvrdilo povijesno prostiranje ikavice istočno od Neretve. Da se iza pokušaja oslužbenjenja tzv. bunjevačkoga jezika zapravo krije novi pokušaj da se i štokavci ikavci proglase Srbima, potvrđuju teze srpskoga dijalektologa Dragoljuba Petrovića o „srpskoj ikavici“ koje je razobličio vodeći hrvatski dijalektolog Josip Lisac.

Usto treba napomenuti kako su smjerovi seoba Bunjevaca znatno bolje poznati od smjerova seoba moliških i gradišćanskih Hrvata jer su te seobe mlađe, pa bi i naši novinari, kad hine objektivnost, trebali biti svjesni da se problematiziranjem pripadnosti Bunjevaca hrvatskomu biću na vjetrometini ostavljaju i ostale hrvatske iseljeničke zajednice, a po istome mjerilu i hrvatske manjine.

Zamislite da netko ustvrdi da u Istri Talijani ne postoje jer je Italija nastala tek u XIX. stoljeću te stvori istarske Mlečane i Furlane. Na koncu bismo morali shvatiti da je svaki pokušaj osamostaljenja kojega hrvatskoga narječja, dijalekta ili govora put u jezično rastakanje i odnarođivanje dijela hrvatskoga narodnog bića. Nažalost, i tu smo sami sebi najčešće najveći neprijatelji.U Neretvanskoj krajini tektonski poremećaji.

Danas na košarkaške terene većina dolazi u ženskoj narodnoj nošnji. Dio Metkovaca nosi podgaće kakve je nosila moja pokojna baka, a neki od njih na to još meću i šljokice poznatih modnih dizajnera. Opuzenci, pak, ni ne dolaze kad se malo prehlade da šljokice ne promijene boju. Očito se traži uniseks-gusar.

Piše: dr. sc. Domagoj Vidović/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR