Pratite nas

Povijesnice

‘Bušići’ su svojim djelovanjem dokazali kako se voli i brani voljena hrvatska gruda

Objavljeno

na

Značajno je prisjetiti se povijesti postrojbe koja je utemeljena početkom ožujka 1992. u Posuškom Gracu gdje je, po zapovjedi generala Ante Zorislava Rose, 7. ožujka 1992. godine utemeljena 1. profesionalna hrvatska postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni.

Tada HVO još nije bio službeno ni osnovan, a bošnjački političari u Sarajevu su sebe i sve oko sebe uvjeravali kako “rata neće biti”.

Isključivo dragovoljci

Postrojba je popunjena isključivo dragovoljcima u cilju obrane od srpskog agresora. Novoutemeljena postrojba nosila je naziv Bojna “Knez Branimir” iz koje nedugo zatim, po zapovjedi Mate Bobana od 18. svibnja 1992. godine, nastaje Pukovnija “Ante Bruno Bušić” koja je svečanu prisegu položila na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1992. godine, u Posuškom Gracu. Krajem 1993. godine postrojba prelazi u Čapljinu, na čijim temeljima se stvara 1. gardijske brigade HVO-a “Ante Bruno Bušić”.

“Bušići” ističu kako su svojim djelovanjem dokazali kako se voli i brani voljena hrvatska gruda. Na svakom bojištu, u svakoj operaciji, pokazali su što može volja, što može domoljublje i što može odlučnost hrvatskog vojnika u obrani i oslobađanju svake stope hrvatskih prostora.

Koliko je zajedništvo bilo značaj te postrojbe u ratu, pokazuje činjenica da su je činili pripadnici koji su dolazili iz 50-ak različitih općina diljem BiH, Republike Hrvatske, kao i nekih stranih država. Postrojba ima 106 poginulih, više od 500 ranjenih, a kroz nju je prošlo više od pet tisuća branitelja, piše Večernji list

Pukovnija

Novoutemeljena postrojba nosila je naziv Bojna “Knez Branimir” sa četiri satnije, u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u Pukovniju “Ante Bruno Bušić”.

Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13. lipnja 1992. god. Pukovnija je imala četiri bojne, posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”.

Jačanjem borbi u srednjoj Bosni donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”, također po poginulim pripadnicima postrojbe. U listopadu 1992. zapovjednik postrojbe postaje Antun Luburić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. kolovoza 1715. – Sinj – malobrojna hrvatska vojska pobijedila Turke

Objavljeno

na

Objavio

Turska opsda Sinja 1715. ,Virgil Meneghello Dinčić (kopija)

Sinjska alka, nadaleko poznata hrvatska viteška igra, ustanovljena je u znak sjećanja na veliku pobjedu mletačke vojske i naroda Cetinske krajine nad Osmanlijama 14. kolovoza 1715.

Tijekom tri stoljeća, sve do danas, sinjski alkari – vitezovi i njihovi momci u raskošnim odorama iskazuju odlike svojih predaka, ratnika – krajišnika, a to su muževnost, neustrašivost i odlučnost u junačkoj trci za pobjedom. Cilj je skupiti što više punata pogocima koplja u okruglu alku, čija su polja podijeljena na pogodak “u jedan”, “u dva” i “u sridu”.

Grad Sinj oslobođen je u borbama nakon osmanlijskog poraza kod Beča u Prvom morejskom ratu, ali se Osmanlije nisu mogli pomiriti s gubitkom Cetinske krajine.

U novome Sinjskom ili Malom ratu 1715. velika je osmanlijska vojska od oko 76 tisuća ljudi počela haračiti Krajinom i naposljetku je opkolila Sinj, koji je imao samo sedam stotina branitelja. Poslije šest dana opsade u zoru 14. kolovoza Osmanlije su poduzeli sveopći juriš na grad polurazrušen u topovskom bombardiranju. Na nižim dijelovima tvrđave, na Korlatu, čak su uspjeli istaknuti svoje zastave.

No branitelji su junački odbijali sve napade. Krvavo kolo trajalo je sve do podneva kad su se osmanlijski redovi raspali, a obeshrabreni napadači povukli preko rijeke Cetine ostavivši na bojnom polju više tisuća mrtvih.

Od samoga su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi.

Onamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada u koji je stigla iz samostana u Šćitu nedaleko od Rame. U znak zahvale providur Balbi s časnicima odmah je skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se izradi zlatna kruna i okruni Gospin lik.

Velika kršćanska pobjeda kod Sinja našla je odjeka u cijeloj tadašnjoj Europi. Čak je i u Duždevoj palači u Mlecima postavljena slika s prikazom pobjedničke bitke. Svjesni veličine svoga junačkog djela, Sinjani su nakon sklapanja Požarevačkog mira 1718. pokrenuli trčanje Alke u znak trajnog sjećanja na svoju veličanstvenu pobjedu.

Otada pa sve do danas Sinjska alka simbolizira duh narodnog otpora i podsjeća na junaštvo i borbenu tradiciju hrvatskog naroda. Kao jedina marcijalna igra alka je 2010. uvrštena na Unescov popis nematerijalne svjetske baštine. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. kolovoza 1992. – Razmijenjeni vukovarski logoraši (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14. kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja, zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.

Tjedan dana prije razmjenu su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić. Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša, nedaleko od Osijeka.

Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela 406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.

Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a onda i svojim obiteljima.

Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.

Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.

Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova tragična sudbina.

Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali razmjenu i oslobođenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari