Pratite nas

Kolumne

Carigradski patrijarh na zamišljenim granicama velike Srbije

Objavljeno

na

Posjet patrijarha Bartolomeja srbijanskim svetosavcima u Hrvatskoj, i to na otimačinom stečenim posjedima, treba razumjeti ne samo kao odobrenje dosdašnjoj agresivnoj politici Srpske pravoslavne crkve, nego i kao poticaj novim srbijanskim agresijama na susjedne zemlje, u kojima zbog nezajažljive svetosavske pohlepe uglavnom masovno stradaju nedužni kataolici, muslimani te pravoslavni kršćani koji se ne žele podložiti svetosavskoj crkvi u Beogradu

Srpska pravoslavna crkva i njezina svetosavska ideologija tvorile su tijekom 19. i 20. stoljeća infrastrukturu za srbijanske osvajačke ratove na gotovo sve Srbiji susjedne zemlje.

Korijene toj svetosavskoj ideologiji treba potražiti u nezajažljivoj pohlepi nekadašnjih sultanovih patrijarha, koji su kao službenici osmanske države svoju jurisdikciju širili na prostore što su ih osvajali Osmanlije tijekom tristogodišnjih ratova proti Zapadu.

Kako je s vremenom opadala moć carigradskih sultana tako je srpska svetosavska crkva, uz pomoć carske Rusije, tijekom 19. stoljeća ušla u prostor Srbiji susjednih zemalja poput Hrvatske, Crne Gore i Makedonije i dijelove njihova pravoslavnoga pučanstva pokušavala usmjeravati prema Srbiji, što se na političkoj razini očitovalo u iredentističkoj politici dijelova pravoslavnoga pučanstva i njihovim pokušajima da teritorij na kojem žive pripoje Srbiji.

Kao posljedak takve velikosrpske politike danas u tim državama Srpska pravoslavna crkva funkcionira kao peta kolona, a zbog razgranate organizacijske infrastruture onemogućava svaku snažniju afirmaciju država u kojima egzistira kao srbijanska državna organizacija.

Premda je tek početkom 20-ih godina prošloga stoljeća unutar Kraljevine SHS srpsko svetosavlje nasilnim putem preuzelo imovinu grčko-iztočnih crkava u hrvatskim zemljama te zaposjelo župe i manastire tek je obnova hrvatske države tijekom Drugoga svjetskog rata omogućila organizacijski život Hrvatske pravoslavne crkve.

Ponovna uspostava Jugoslavije 1945. i uvođenje komunističkoga režima neposredno je u poraću omogućila Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se nakon smaknuća hrvatskoga patrijarha Germogena i masovnih smaknuća vjernika i svećenika HPC-a neviđenom otimačinom kravo domogne cjelokupne imovine Hrvatske pravoslavne crkve.

Upravo je tada zabranjen svaki rad i stvaranje bilo kakve organizacijske infrastrukture hrvatskim pravoslavcima što je potrajala sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Naime, nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, čiji je idejni i stvarni pokretač bila Srpska pravoslavna crkv,a u Hrvatskoj je preživjela skupina pravoslavnih vjernika HPC-a tražila legalizaciju djelovanja za svoju crkvu, kojoj se, premda čini oko 20-ak tisuća vjernika, opiru sve dosadašnje vlade, vjerojatno jer bi zbog sporazuma bivše neokomunističke vlade Ivice Račana sa Srpskom pravoslavnom crkvom došle u sukob s Beogradom glede vlasništva što ga je SPC nasilno i nezakonito prisvojila od Hrvatske pravoslavne crkve.

Eto takvoj svetosavskoj crkvi, odgovornoj za genocid u istočnoj Hrvatskoj i Srebrenici u BiH ovih će dana doći u posjet sultanov patrijarh iz Carigrada Bartolomej, koji će na temelju zamijene teza o hrvatskoj krivnji za navodni progon Srba tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovati u sotonističkom klevetanju cijeloga jednog naroda, samo zato da bi se spriječila kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca, koji se u ime Božjih zakona protivio tijekom rata nacističkom progonu Židova, a potom i jugokomunističkim progonima Crkve i cijeloga hrvatskog naroda.

Naime, Stepinčev otpor jednom pa onda drugom totalitarnom režimu najbolje manifestira i sam duh većine hrvatskoga naroda, koji se nije borio ni za kakvu bjelosvjetsku zločinačku ideologiju, nego za svoju slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu, koju su do tada pod svojom okupacijom držali Srbijanci i SPC.

Ta hrvatska državna nezavisnost u pitanje je dovodila svetosavsku politiku velike Srbije pa je kardinal Stepinac morao biti javno oklevetan, osuđen i na kraju trovanjem smaknut.

Iza te likvidacije, bez obzira što su je realizirali komunistički ubojice, očito je stajala Srpska pravoslavna crkva, koja i danas, uz pomoć različitih diplomatsko-političkih smicalica, želi smaknuti Svetoga Alojzija Stepinca.

Eto takvoj crkvi dolazi u posjet carigradski patrijarh, koji se očito nije otrijeznio od tradicionalne pohlepe za prikupljanjem poreza izvan svoje jurisdikcije, što je na hrvatskom katoličkom prostoru tijekom 4 stoljeća osmanske vlasti poticalo valove islamizacije, ali i masovnih nasilnih prijelaza na pravoslavlje, što je u konačnici rezultiralo izdvajanjem čitavih dijelova etničkih Hrvata i njihova teritorija iz sastava Hrvatstva.

Zato sadašnji posjet patrijarha Bartolomeja srbijanskim svetosavcima u Hrvatskoj i to na otimačini stečenim posjedima treba razumjeti ne samo kao odobrenje dosdašnjoj agresivnoj politici Srpske pravoslavne crkve, nego i kao poticaj novim srbijanskim agresijama na susjedne zemlje u kojima zbog nezajažljive svetosavske pohlepe uglavnom stradaju nedužni kataolici, muslimani te pravoslavni kršćani koji se ne žele podložiti svetosavskoj crkvi u Beogradu.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari