Pratite nas

Kolumne

Čaršijska jurisdikcija i hrvatski branitelji

Objavljeno

na

Nakon izgubljenih ratova 90-ih godina u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, poražena Srbija je našla utjehu u donošenju zakona o univerzalnoj jurisdikciji nad žrtvama njene agresije i zakona o rehabilitaciji četničkih fašista, srpskih nacionalsocijalista i tzv. JNA.

Srbija svoju univerzalnu jurisdikciju nije primijenila na cijeli svijet, npr. na mrski NATO, već hrabro ograničila samo na prostor bivše YU koji je oružano napala. Najviše su na udaru Hrvati koje je u HR tijekom agresije zarobila i protupravno deportirala u logore smještene u Srbiji.

Kako je moguće da jedna država ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju dok istovremeno sastavlja optužnice koje se temelje na iznuđenim iskazima logoraša  pribavljenih mučenjem i  ubijanjem u tim istim „nepostojećim“ logorima?! U Srbiji je i to moguće. Apsurd i pravni terorizma je što je uopće moguće da srpski šefovi logora bivšim logorašima sastavljaju optužnice. Zamislite preživjele židovske logoraše kojima danas tajne optužnice sastavljaju i sude im nacistički generali i političari. Popis optuženih je psihološki rat kojim se želi maltretirati hrvatske branitelje i državu Hrvatsku.

Srbija na tajni popis optuženih sigurno nije stavila i svoje zločinačke generale, trojicu četničkih vojvoda na vlasti i četvrtog u oporbi, nacionalsocijalistu Malog Slobu Dačića i brojne druge protagoniste agresije na Hrvatsku i BiH.

Dok službeni Beograd sav zapjenjen vrišti o navodnoj ustašizaciji u HR istodobno je donio Zakon o rehabilitaciji četničkih fašista, nacionalsocijalista i tzv. JNA. Ovih dana su krenuli u rehabilitaciju i srpskog nacionalsocijalističkog vođe i ratnog zločinca Slobodana Miloševića.

Navedene zakone donijeli su najbliži Miloševićevi ratni suradnici naci-fašisti. Oni na vlast u Srbiji nisu došli državnim udarom već zahvaljujući nikad ostvarenoj katarzi većine srpskog glasačkog tijela. „Leskovačka mućkalica“ na vlasti dobila je demokratski lik nakon što je poškropljena svetom vodom od strane velikosrpskog duhovnog oca SPC. Ti isti srpski duhovnici za pravoslavne blagdane pozdravljaju Srbe u srpskoj Slavoniji, Lici, Banovini i Dalmaciji kako slučajno ne bi izgovorili ime države Hrvatske i time je priznali. To su ionako  „srpske regije“ koje će jednog „lepog“ dana biti unutar Velike Srbije.

Velikosrpska politika Republiku Hrvatsku i Hrvate optužuje za zlodjela NDH u WWII. Istovremeno Srbija „zaboravlja“ na svoja zlodjela iz tog rata i posebice tijekom agresije od 1991 do 1995. godine. Službeni Beograd smišljeno i planski napada žrtvu ne bi li se histeričnom galamom utrpao u euro-atlanske integracije bez distanciranja od velikosrpske hegemonije, sankcija za počinjenu zločine, vraćanje opljačkanog kulturnog blaga, plaćanje ratne odštete i davanje podataka o skrivenim grobovima nestalih Hrvata. Srbiji odgovara kaos jer sređena situacija ispostavlja račun za počinjene grijehe. Zbog toga političke probleme kaotično „rješava“ putem huškačkih medija i SPAM-iranjem prosvjednih nota kojima se problemi zapravo ne rješavaju nego uvećavaju i umnožavaju.

Iako je Hrvatska službeno donijela opću amnestiju za pripadnike srpske vojske i paravojske, iz svojeg proračuna i Srbima obnavlja kuće srušene u agresiji Srbije, službeni Beograd na svojem teritoriju još uvijek logistički i politički podržava poraženi fašizma imena „Vlada u izgnanstvu SAO Krajine.“

Bošnjačka univerzalna fetva

Jedno zlo ne ide samo, osjetili su na svojoj koži i hrvatski branitelji suočeni s terorističko-univerzalnom jurisdikcijom velikobošnjačke i velikobosanske vlasti u BiH. Bošnjačka univerzalna jurisdikcija počinje i završava na Hrvatima u HR i Herceg-Bosni. Niti za glavu više, niti za glavu manje. Ostatak svijeta, i u njemu svi Bošnjaci, skroz su nevini.

Tamo gdje je stao dokazani diler hrvatske ratne arhive Stjepana Mesića nastavila je prošla Kukuriku vlast predvođena premijerom Zoranom Milanovićem, ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem i predsjednikom Ivom Josipovićem.

Državno odvjetništvo RH na čelu s državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem i Tužiteljstvo BiH ( čitajte – bošnjačko Tužiteljstvo) na čelu s glavnim tužiteljem Goranom Salihovićem, 03. lipnja 2013.  potpisali su sporazum (Protokol) o suradnji i progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina. Po nalogu prethodnih hrvatskih vlasti ratna dokumentacija HVO-a je iz BiH preseljena u Zagreb odakle je antifina vlast dila bošnjačkom Tužiteljstvu u Sarajevu.

Iako se potpisani Protokol odnosi samo na dostavu dokumenta, a ne na neograničeni pristup hrvatskom ratnom arhivu, bošnjačko Tužiteljstvo iz BiH bez ikakvog nadzora i ograničenja vrši uvid u dokumentaciju ratnog arhiva. Uvid u arhivsku građu služi za progon isključivo bivših pripadnika HVO-a i političara Hrvatske Republike Herceg Bosne, ali i nekih političara i HV časnika iz Hrvatske. Za to vrijeme DORH i Mladen Bajić, kao i današnji državni odvjetnik Dinko Cvitan, u Sarajevu ne istražuju bošnjačku ratnu arhivu iako je do krova puna podacima o neprocesuiranim bošnjačkim ratnim zločincima. Temeljem navedene “suradnje”, u jednom smjeru, već je pokrenuto nekoliko kaznenih postupaka protiv časnika HVO-a, dok je više desetina optužnica HV-u, HVO-u i nekim hrv. političarima u fazi pripreme. Istodobno s bošnjačke i hrvatske strane izostale su optužnice brojnim bošnjačkim ratnim zločincima.

Nacionalna sramota i apsurd je da sukladno potpisanom Protokolu Zagreb i Sarajevo mogu istim hrvatskim optuženicima istovremeno voditi dva neovisna postupka po istoj optužnici i time optuženici mogu biti progonjeni dva puta u dvije države.

Još veća nacionalna sramota i povreda suvereniteta Republike Hrvatske je činjenica da bošnjačko Tužiteljstvo iz Sarajeva na saslušanje poziva časnike Hrvatske vojske i obavještajne službe. Pozive šalju izravno na njihovu adresu u Hrvatskoj. Na taj način protuzakonito se zaobilazi Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo pravosuđa, pri čemu se p(r)ozvanim anulira pravna pomoć inače zakonom zajamčena za takve slučajeve. Za ne odazivanje na saslušanje (u svojstvu svjedoka koji najčešće završi kao optuženik) prijeti se kaznom od dvije i pol tisuće eura.

Tko šiša hrvatske propise po kojima je časnicima obavještajne službe zabranjen odlazak iz države bez prethodne suglasnosti nadređenih. Sve navedeno ni malo ne brine Hrvatsku jer je umjesto ozbiljne i dostojanstvene države sama sebe srozala na razinu banana Republike.

Kad već političari ne žele reći istinu hrvatski narod bi morao –  Prošla Kukuriku Vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem počinila je veleizdaju hrvatskih građana i nacionalnih interesa. Uskogrudni motiv je jasan: Na djelu je šikaniranje hrvatskih građana jer nisu glasači SDP-a i simpatizeri antife.

Hrvatsku bi veleizdaja mogla skupo koštati. Optužnice bošnjačkog Tužiteljstva optužuju Republiku Hrvatsku, HV, Herceg-Bosnu i HVO za udruženi zločinački poduhvat i agresiju na Bošnjake i BiH. Po nalogu bošnjačke vlasti njihovo pravosuđe iskrivljuje povijesne činjenice. Hrvatska ni slučajno nije bombardirana s teritorije BiH.

Da su od Bošnjaka uzurpirani pravosudni organi nastavak ratnog stroja dokaz je upravo bošnjačko Tužiteljstvo. Vojni ekspert bošnjačkog Tužiteljstva Zemir Sinanović bivši je „sigurnjak“-obavještajac 3. Korpusa bošnjačke vojske tzv. Armije BiH, u čijem sastavu je bila i 7. muslimanska brigada sastavljena od glavosječa mudžahedina i islamskih terorista iz cijelog svijeta. Mudžahedinski „sigurnjak“ zadužen je za „nepristranu“ kvalifikaciju težine navodnih zločina na temelju kojih bošnjačko Tužiteljstvo Hrvtima sastavlja optužnice. Umjesto zatočeništva u Guantanamu džihadist  Sinanović djeluje za bošnjačko Tužiteljstvo i neometano švrlja po hrvatskom ratnom arhivu.

Nije bošnjačka vlast zbrinula samo Zemira Sinanovića. Bošnjački ratni zločinci su izvrsno umreženi u državnim institucijama, javnim i vjerskim ustanovama, stranačkim tijelima i medijima. Oni nisu na tajnom bošnjačkom popisu osumnjičenih već zbog ratnih zasluga na vlasti. Odgovorni su za preko 80 bošnjačkih logora službeno registriranih od strane UN-a, preko 4700 ubijenih i skoro 200.000 protjeranih Hrvata iz Sarajeva i središnje Bosne. Bošnjačka politika, vlast i pravosuđe svoje logore za Hrvate s eufemizmom nazivaju „objekti za privođenje“.

Iako su dvije čaršijske jurisdikcije činjenica hrv. antifa na srpsku šuti dok bošnjačku obilato pomaže. Istodobno centar desnice i krajnja desnica opravdano vrište na Srbiju ali istodobno, kao voskom zaliveni, licemjerno šute kad je u pitanju još opasnije njihovo cvijeće u Sarajevu. Oni još uvijek bošnjački zloćudni tumor krste u dobroćudni iako ugnjetenim Hrvatima u BiH planski, sustavno i trajno priječi institucionalnu jednakost.

Očevidno, Sarajevo nije samo uspješno kopiralo Beograd već ga je i višestruko nadmašilo. Glumci su se zamijenili ali sličan je to komad, isti zaplet i kraj.

Hrvatska antifa – Donator srpske i bošnjačke univerzalne nadležnosti

Sve današnje optužnice hrvatskim braniteljima i političarima temelje se na podlozi nebuloznih klasifikacija hrvatske antife –  „Hrvatska je izvršila dvostruku agresiju. Unutarnju na Srbe u Hrvatskoj i vanjsku na Bošnjake u BiH“. Znači, Hrvati se nisu branili niti u HR niti u BiH. Agresija je kad Hrvatska zbrine preko pola milijuna bošnjačkih izbjeglica iz BiH, liječi ranjene bošnjačke vojnike, i pruži logističku podršku bošnjačkoj vojsci. Samoobrana je kad bošnjačko-muslimanska vojska i politika ubija hrvatske civile u BiH,  ranjene i zarobljene branitelje HVO-a, pa čak i poslijeratno protjerivanje.

Zahvaljujući hrvatskoj antifi međunarodni moćnici su dobili toliko željeni alibi za izjednačavanje krvnika i žrtve. Svjetske sile ili nisu potpisnice Rimskog statuta ili imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti i time svoje počinitelje zločina štite od sudskog procesuiranja u drugim državama i pred Međunarodnim kaznenim sudom. Moćnici podržavaju srpsku i bošnjačku univerzalnu jurisdikciju, ali ne u svojem dvorištu.

Ako se netko pita odakle Srbiji i Bošnjacima pravo na pravni protektorat nad hrvatskim građanima, odgovor je – donacija od antife. Najbolje to zna u Haagu nevino zatočena „Hrvatska šestorka“ iz BiH

Uzalud su hrvatski branitelji prosvjedovali protiv vlasti zbog neobjavljivanja srpsko-bošnjačkog popisa osumnjičenih. Njima je tadašnji  predsjednik Ivo Josipović poručio: „Država nije ničiji servis“?!

Bivši predsjednik i premijer mogu biti servis neprijateljima i objaviti registar hrv. branitelja, ali ne mogu objaviti registar aboliranih ratnih zločinaca i imena osumnjičenih sa srpsko-bošnjačkog popisa. Zar ne rekoše – “Neću vladati već služiti narodu.”

Koristeći se populističkim i huškačkim rječnikom u predizborne svrhe predsjednik SDP-a Zoran Milanović je ovih dana izjavio kako je BiH „zemlja bez reda i poretka – big shit“. Kad je već znao o kakvoj državi je riječ zašto je Milanović u svojstvu premijera Hrvatske bošnjačkom pravosuđu dozvolio šenlučenje po hrvatskim ratnim arhivima? Hoće li odgovarati za veleizdaju nacionalnih interesa?

Na istom mjestu Zoran Milanović je priprijetio Srbiji ali ne i bošnjačkoj vlasti u Sarajevu: „Formirat ćemo specijalni sud iz čiste obijesti i goniti počinitelje zločina na, recimo, Kosovu“.  Znači, srpski zločinci u HR i bošnjački u BiH mogu i dalje slobodno šetati.

Hoće li i hrvatski narod i ubuduće slijediti svoje mrtvozornike, dobit ćemo odgovor na skorašnjim izborima.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako su se „Hrvatski“ filozofi Vojislav Šešelj, Gvozden Flego i Gajo Petrović skupa borili za „demokraciju“

Objavljeno

na

Objavio

Ratni zločinac Vojislav Šešelj titulu „četničkog vojvode“ dobio je na Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine, upravo u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice Kosovskog boja na Gazimestanu, od najstarijeg „vojvode“ (s pravom dodjele naslova) četničkog koljača iz Drugog svjetskog rata, popa Momčila Đujića koji je tada poručio kako će se i on vratiti kad Šešelj uzmogne „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“.

U to vrijeme Šešelj je već šest godina punopravni član Hrvatskog društva filozofa i to ostaje sve do isključenja 1992. godine – unatoč tomu što su predsjednik HDF-a Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali jako dobro znali koga imaju u svojim redovima!

Neki od vodećih komunističkih „društveno angažiranih filozofa“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća okupljeni u tadašnje Hrvatsko društvo filozofa drugovali su i s danas pravosnažno osuđenim četničkim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem. I po svemu sudeći, ni malo im nije smetalo što u svojim redovima imaju četničkog vojvodu.

Naime, četnički ratni zločinac Vojislav Šešelj bio je član HDF-a od 1983. do 1992. godine, dakle, punih 9 godina. U Društvo je primljen na osobnu zamolbu i isključen tek 1992. godine, uz objašnjenje tadašnjeg predsjednika ove institucije Gvozdena Flege, da se do tada (1992.) „nije znalo što Šešelj zastupa i kakvi su njegovi stavovi“(!?) (Vidi: https://youtu.be/XNTajxRXfmo).

Naravno da je riječ (u najmanju ruku) o tragikomičnoj tvrdnji, jer cijeloj Hrvatskoj i bivšoj SFRJ je već od 1988/89. godine bilo itekako jasno što Šešelj zastupa i kako to kani ostvariti.

On je to uostalom javno (i na sav glas, bez ikakvoga ustezanja) iznosio na mitinzima (od veljače 1989. godine i u sred Hrvatske – u Kninu, na Petrovoj Gori i drugdje), zagovarajući „Veliku Srbiju“, o tomu je pisao u istoimenom listu koji je javno (i pred TV kamerama raspačavao), a u ljeto 1989. godine već je bio i četnički vojvoda.

Titulu mu je dodijelio četnički zločinac iz Drugoga svjetskog rata i vođa zloglasne Dinarske divizije pop Momčilo Đujić (osobno odgovoran za smrt najmanje 1.500 osoba) što je sam Šešelj obznanio u vrijeme proslave 600-obljetnice Kosovskog boja, na srpski blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine.

Tom prigodom Đujić mu je poručio da „izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetog srpskog tla“, uz obećanje kako će se i on vratiti ako Šešelj uspije „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“. (Vidi: Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997.; str. 11.; istaknuo; Z.P.)

Zakletvu za četničkog vojvodu Šešelj je položio je 21. svibnja 1990. godine u nazočnosti Đujića i brojnih četničkih pristaša u hramu Svetog Save u Libertyville-u kod Chicaga (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=oFTn1kMw6nY)

Iste godine, u studenome, u izbornoj kampanji za predsjednika Srbije nastupa na RTV Beograd kao četnički vojvoda i promovira svoj Srpski četnički pokret, uz tvrdnju kako je „četništvo duboko ukorenjeno u tradiciju srpskog naroda“.

I sve to Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali „uvaženi hrvatski filozofi“ nisu znali iako je o svemu brujala cijela tadašnja Jugoslavija!?

I ne samo da „nisu znali“, nego neki od njih i danas pokušavaju opravdati svoje nečasno djelovanje iz komunističkog razdoblja i „oprati“ i sebe i vojvodu Šešelja!

Tako nadobudni filozof opće prakse Gvozden Flego koji ni danas ne propušta nabaciti se blatom na sve što je pozitivno i afirmativno za hrvatski narod i državu, daje jedno stupidno „objašnjenje“ upravo tog fenomena – da je HDF u svojim redovima godinama imao četničkog ekstremista i (danas) osuđenog ratnog zločinca.

Upravo audio-vizualna snimka koju je 28. veljače 2017. godine objavio Glas Srbije info donosi među ostalim i izjavu za ludnicu druga Gvozdena Flege, u kojoj on odgovara na pitanje novinara upravo vezano za neblagovremeno izbacivanje četnika Šešelja iz HDF-a u vrijeme njegovog predsjedanja ovom organizacijom.

Vjerovali ili ne, Gvozden Flego (filozof „od formata“ i nekadašnji suborac Gaje Petrovića i Vojislava Šešelja u bitkama za „demokraciju“), kaže:

 

„Hrvatsko filozofsko društvo nije vrlo usko gledalo na filozofiju, u Hrvatskom filozofskom društvu je bilo i onih koji su se na teorijski način bavili društvom i ekonomijom, tako da je nevažno da li je on bio filozof, ali se zasigurno bavio teorijski odgovarajućim pitanjima društva i politike i takvima je bilo mjesta i među nama.“

(Vidi: https://youtu.be/XNTajxRXfmo)

Ovdje dakle, doznajemo, da je svatko tko se bavio na teorijski način društvom i ekonomijommogao biti punopravnim članom HDF-a, te da je bilo potpuno nevažno da li je on bio filozof, a sve ovo bilo je rezultat toga što tadašnji HDF nije vrlo usko gledao na filozofiju“.

Još jedna potvrda da je u skučenim i ideološki omeđenim boljševičkim mozgovima sve moguće – pa i to da se ne-sloboda prikaže kao sloboda, a ideološka indoktrinacija kao nešto što „širi vidike“ filozofskih teorija i potvrđuje „širinu“ ontološkog pristupa bitnim egzistencijalnim temama!

Onima koji se (možda) čude ovakvom pristupu „našeg“ Gvozdena, možda treba malo pojasniti ambijent u kojem je on formirao svoj nakaradni „filozofski“ pogled na svijet kojega danas brani iz petnih žila, unatoč svemu.

Možda bi se ukratko i sažeto moglo reći sljedeće.

Flego je kao i njegov nešto stariji i mnogo poznatiji kolega Gajo Petrovićguru čitavog jednog naraštaja „naših filozofa“, potekao iz ideološki omeđenog, indoktriniranog kruga partijskih filozofa čija je zadaća bila filozofiju upregnuti u partijski stroj.

I za to ne treba boljeg dokaza od analize onoga što su radili, govorili i zastupali 60-ih i 70-ih godina kao tzv. praksisovci, pravdajući svoje sluganstvo režimu smišljanjem „novih pravaca“ u filozofiji.

Tako se njihov guru Gajo Petrović (u kojega se i danas kune sva ta bulumenta ljevičara, neokomunista, boljševika i kvaziliberala) zanosio bedastoćama poput „Mišljenja revolucije“ – u kojemu tobože pronalazi svrhu i cilj svoga „znanstvenog“ djelovanja.

Gajo je čini se, ipak (koliko god lucidan bio), izgubio iz vida jednu jedinu „sitnicu“: a to je da filozofija nije znanost koja se može strpati u bilo kakvu ladicu, omeđiti, ograničiti, odrediti ili uvjetovati ma kakvim ideološkim pogledom na svijet, pa makar i „revolucionarnim“ i da filozofija prestaje biti filozofijom onog trena kad počne robovati bilo kakvim klišejima i formama.

No, moguće je da je svoje „filozofske spoznaje“ proširio kao član SANU (u koju ulazi 1988. godine, u vrijeme kad Miloševićeva komunističko-četnička koalicija već „drma“ Srbijom i huška na rat protiv „vekovnih neprijatelja srpstva“), pa su „srpski koreni“ prevagnuli u odnosu na pripadnost „hrvatskom filozofskom krugu“ i teoriji „Mišljenja revolucije“ (koju, uzgred, ni sam nije znao objasniti).

Drug Gajo Petrović („hrvatski filozof“ srpskog podrijetla, vodeći praksisovac i tvorac „Mišljenja revolucije“), osim po inovacijama novih „filozofskih“ pravaca (s predumišljajem), ostao je zapamćen i po jednoj vrlo zanimljivoj izjavi koja bi mogla postati „zaštitnim znakom“ onog „filozofskog“ smjera kojega su zastupali on, Gvozden Flego, Milan Kangrga, Vojislav Šešelj i njima slični „filozofi“.

Demokracija nas je dovela na rub građanskog rata– reče i napisa „hrvatski filozof“ srpskih korijena i član SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti u kojoj tada sjede arhitekti „Velike Srbije“) Gajo Petrović u vrijeme kad bivšom SFRJ već uvelike odzvanjaju ratne trube iz Miloševićevog i Šešeljevog tabora.

I što je logičnije, nego da tvorac „Mišljenja revolucije“, praksisovac i komunistički „demokrat“ i „filozof“ tog formata OPTUŽI DEMOKRACIJU ZA IZAZIVANJE RATA?

U toj jednoj jedinoj rečenici sadržana je sva „mudrost“, „filozofija“, „ontologija“ i pogled na svijet defektnih boljševičkih mozgova kojima su sloboda i demokracija opasnost – a ne ono što ih satire i guši.

Uvjeren sam da bi se i danas nekadašnji suborci za „demokraciju“ i „slobodu“ iz HDF-a (Šešelj, Kangrga, Petrović, Flego i njima slični) vrlo lako složili oko ovog načela „Mišljenja revolucije“… samo da nije pao Berlinski zid i da su na okupu, kao nekad, u stara dobra vremena, kad su „drmali“ hrvatskom „filozofijom“…i društvenom scenom.

Ne ponovilo se!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

IVICA ŠOLA: Flego nema smisla za ironiju: ja ga hvalim, a on se duri

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Očiti udbaški reket na i sa najnižim porivima!

Objavljeno

na

Objavio

Vremena u kojima portali poput Indexa ili net.hr počnu braniti bračnu vjernost, čednost i crkveni moralni nauk, možemo bez ustezanja nazvati luđačkim.

Najprije su objavljene stvarne ili navodne snimke eksplicitnog seksa s ljubavnicom jednog oženjenog HDZ-ovca iz Slavonije.

Prošli tjedan evo nam opet selfie jednog drugog HDZ-ovca, ko od majke rođenog. I kod jednog i kod drugog HDZ-ova saborskog zastupnika istaknute su dvije stvari: da su glasali protiv Istanbulske, i druga, da su praktični katolici koji idu u Crkvu.

Kao doktor moralne teologije koji je titule stekao (i) na papinskom sveučilištu (Accademia Alfonsiana), zbog najuže specijalističke upućenosti, moram i ja reći nešto o “licemjerju” “tipičnih katolika”, kao ipak malo upućeniji u to od lijevih medijskih seksualnih čistunaca čija je osjetljiva savjest po pitanjima bračne vjernosti duboko potresena.

Svećenici i diplomati

Dakle, dragi lijevi klerikalci, Katolička crkva nije tako plošna jer, za razliku od moraliziranja, od vas, razlikuje dvije razine, ali ih ne isključuje: moralnu i političku, moralnu i zakonsku. Crkva je istovremeno čuvarica i djeliteljica svetih tajni, sakramenata, ali kao takva živi u povijesti. Stoga, s jedne strane ima ispovjednike, svećenike, s druge diplomate.

Na povijesnim primjerima to izgleda ovako. Henrik VIII., engleski kralj, bio je kao katolik veliki ženskaroš. No Katolička crkva ga je proglasila “braniteljem vjere” jer se odupro reformaciji. Crkva njegov javni, politički život i djelovanje nije miješala s njegovom privatnom grešnošću, za to je zadužen njegov ispovjednik. U privatno područje ljudi zadiru samo totalitarni režimi i totalitarni mediji, dočim Crkva razlikuje nutarnje i vanjsko područje.

Henrika VIII. Katolička crkva nije izbacila zbog njegovog privatnog nemorala, već zato što je povrijedio disciplinu sakramenata i drugi puta se htio oženiti u Crkvi, što je protivno pologu vjere. Crkva se bavi moralom, a ne moraliziranjem. I ministri francuskog kralja, katolici Richelieu i Mazzarino, bili su privatno ženskaroši, za prvog se govorkalo da je kraljičin ljubavnik, no Crkvu nije zanimala njihova privatnost, to je stvar ispovjednika, već samo političko djelovanje, odnosno, donose li dobre zakone, rade li za dobro naroda.

U novijoj povijesti ima sličnih primjera poput Henrika VIII. Argentinski predsjednik Peron molio je krunicu u javnosti, išao na misu, ali je bio također lak na onoj stvari. U sukob s Crkvom nije došao zbog svoje privatne nemoralnosti, već zbog javne, zbog politike. I prvi američki predsjednik katolik Kennedy bio je privatno “razigrani dorat”, no Crkva se nije petljala u njegov privatni život, to je stvar njegovog ispovjednika, već ga je sudila kao političara, i kao takav bio joj je miljenik, i ne samo Crkve, već i najvećeg dijela svijeta.

To ne znači da odobrava(m) nemoral, ali tko sam ja, na Isusovu tragu, koji je spasio ženu uhvaćenu u preljubu koju su, kao ove hadezeovce mediji, farizeji išli kamenovati, jednostavnim argumentom “tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen”, tko sam je da sudim nečiji privatni život?

No ima ih među ljevičarskim medijima u RH koliko hoćete, koji su spremni objaviti ovakve bljuvotine u maniri totalitarnih režima koji su ljude ucjenjivali njihovim privatnim grijesima ili manama. Da se pobljuješ, ali ne nad grešnicima, već nad njihovim inkvizitorima, seksualnim puritancima s liberalne ljevice koji su postali papskiji od pape!?

Blagostanje i pravednost

Kada je Benedikt XVI. govorio o politici i političarima komentirajući Machiavellija, onda je rekao, na tragu Hane Arendt, da što vrijedi privatno moralno besprijekorni političar ako nije u stanju stvarati pravedne zakone i učinkovite institucije na dobro naroda?

Kada su medijskog savjetnika i biografa Ivana Pavla II., novinara i povjesničara, Vittorija Messorija u povodu Berlusconijevih seks skandala upitali što više preferira, katolika političara, vladara koji je privatno besprijekoran, ali koji donosi loše zakone i šteti narodu, ili katolika privatnog grešnika koji donosi dobre zakone i širi blagostanje u narodu, on je odgovorio ovog drugog, ne braneći ničiji dvostruki život, tek razlikujući političko javno (ne)dobro djelovanje od nečijeg privatnog života.

Crkva zagovara moral, a ne moraliziranje. Tko ne razlikuje privatno od javnog, neka pogleda film “Život drugih” i vidi kako je KGB i Stasi u DDR-u djelovao, kao i naši mediji koji su javno prokazali privatne poroke ova dva HDZ-ovca, katolika i protivnika Istanbulske. Očiti udbaški reket na i sa najnižim porivima!

Stoga tom logikom zaključujem da svi koji su u HDZ-u digli ruku za Istanbulsku su poput Ladislava Ilčića, nikada u životu nisu masturbirali, a kamoli prevarili svoga muža ili ženu, a prije zasjedanja Sabora idu na vjeronauk kod don Damira Stojića.

Kada je politika u pitanju, irelevantno je tko je prevario ženu/muža. Jedino pravo pitanje je je li netko prevario ovaj narod i vlastite birače. A s kim tko spava, nas konzervativce – ne zanima!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati