Carsko mesto i Lex Perković

[quote]Zašto nema interesa javnosti za Stanka Čolaka i Ivana Lasića!?[/quote]

U Večernjem listu se reklamiraju kolekcije DVD-a: „Lex Perković, Tajna udbaškog ubojstva – Zbog velikog interesa javnosti ponovo u prodaji“. Na RTL-u 2 se svako malo vremena reklamira najprije carsko meso a potom i DVD Lex Perković. Možda i postoji veliki interes javnosti za DVD-u o Lex Perkoviću jer reklama na televiziji i svakodnevna reklama u Večernjem listu sigurno dosta koštaju. Budući da autor ili autori DVD-a nikomu ne otimaju novac, nema razloga da netko na tomu nešto i zaradi. Pri tome politički učinak reklame, može biti u drugom planu.

Možda je razlog napadne učestalosti te reklame ovih dana očekivanje da će interes za Lex Perković odnosno za Perkovića opasti kad Perković i Mustač budu izručeni Njemačkoj i kad, očekivano, Josip Perković bude rekao što zna. Kako sada stvari stoje, Perković i Mustač će biti izručeni Njemačkoj. I SDP i HDZ se uzdržavaju od komentara odluke Županijskog suda. Izjašnjavaju se tek pojedini istaknutiji članovi nekih stranaka. Ishod je skoro sa stopostotnom sigurnošću poznat. Tumačenja zakona uskladit će se po potrebi. Može se to razabrati i iz izjave Nevena Mimice (SDP). „Na snazi je zakon i ovo je provedba tog zakona. To je u rukama pravosuđa i pravosuđe funkcinira u skladu s pravnim procjenama koje dnosi sudac“, rekao je Mimica. „Vlada RH ne komentira nepravomoćne presude“, rečeno je u Vladi.

 „Dobro je da Perković u Njemačkoj obrazloži kakav je sustav bio i kako je funkcionira. O emigrantimatada nije odlučivala služba, nego politika, a i Perković je bio peta, šesta razina odgovornosti, a ne ono što mu se pripisuje. Ovom odlukom sudstvo se pokazalo neovisnim“, izjavio je Miroslav Tuđman, bivši ravnatelj HIS-a. On je do sada jedini koji je radi zaštite nacionalnih interesa upozorio da bi Perkovića trebalo ispitati za ono što je radio prije 1990. a da ga se ne bi trebalo podvrgnuti ispitivanju o onomu što je radio kao pomoćnik ministra obrane i šef SIS-a.

Davor Ivanković je u Večernjem listu postavio pitanje: Hoće li izručenje za Hrvatsku biti korist ili problem ali, kao dobar poznavatelj hrvatske stvarnosti zaključuje da će mnogima laknuti ode li Perković u München a o tomu hoće li izručenje biti problematično ili korisno za nacionalne interese, raspredat će se naknadno iako se može pretpostaviti da ni državi ne bi bilo svejedno što bi tamo mogao govoriti Perković. Perkovića će Nijemci, po svoj prilici, lako otvoriti jer je vjerojatno ogorčen što hrvatska država nije stala iza njega. Sve ono što on može reći o svom radu prije 1990. Nijemcima je odavno poznato preko svojih agenata i suradnika. Vjerojatno imaju veći interes za ono što bi im mogao reći Zdravko Mustač koji šuti i koji ili nije htio ili nema dosta novaca za odvjetnika te ga mrzovoljno zastupa odvjetnik po dužnosti.

Za sada ni Nijemaci ni hrvatska javnost ne pokazuju skoro nikakav interes za Vinka Sindičića niti se tko zamara pitanjem gdje se to sakrio ili je li još negdje živ. Nema interesa ni za Krunoslava Pratesa koji je na temelju Sindičićeva svjedočenja osuđen na doživotnu robiju makar bi i on mogao dosta toga reći o političkim organizacijama hrvatskih iseljenika s kojima je surađivao. Kao urednik Hrvatske države, bio je i povjerenik za Europu Štedulova Hrvatskoga tjednika a i Perković ga je potvrdio kao svog suradnika. Začudo nema interesa javnosti ni za Stanka Čolaka, ni za Ivana Lasića. Ni jedan od njih nije u očima svojih nalogodavaca postao izdajnikom „službe“ i Jugoslavije pa su obojica na sigurnom: Čolak u Beogradu, Lasić u Hercegovini. Nema interesa ni za druge koji, poput Čolaka i Lasića, nisu vjerovali kako bi im bilo pametnije prijeći na hrvatsku stranu nego zamijeniti stanove, osigurati mirovine i povući se u anonimnost ili se prihvatiti različitih poslova.

Nova Hrvatska o Sindičiću 1998.

 Možda za Sindičića ne postoji interes javnosti jer se čini da je o njemu sve poznato. Međutim iz nekih dokumenata koji su objavljeni povodom atentata na Nikolu Štedula a dio tih dokumenata bio je poznat i ranije, nameće se pitanje zašto njegovo izručenje nisu tražile ni Njemačka ni Italija i nisu mu sudile za ubojstva Hrvata za koje ga se s više strana optužuje. U Novoj Hrvatskoj, broj 23. iz 1988. godine pod naslovom „Tko je Vinko Sindičić?“ je napisano: „Vinko Sindičić „Božin“, rođen je 1943. u mjestu Stara Baška na Krku. U Beogradu je završio policijsko školovanje i kao izučeni agent poslan u inozemstvo. U Italiji je 1965. zatražio politički azil i čim je dobio izbjegličku putovnicu otišao u München, a zatim u Berlin gdje se približio dr. Branku Jeliću i uvukao u njegovu organizaciju ‘Hrvatski narodni odbor’. Cilj mu je bio preuzeti uredništvo ‘Hrvatske Države’. Uspio je ukrasti adresar toga lista i dio Jelićeva arhiva, koji je, da bi sakrio svoju pravu ulogu, nudio za novac i njemačkoj policiji. Uz još neke razloge to mu je onemogućilo ostanak u krugu HNO-a. Vjeruje se da su kasniji atentati na dr. Jelića izvršeni u najmanju ruku po njegovim uputama.

Nakon Berlina Sindičić se 1970. prebacuje u Stuttgart, gdje se u to vrijeme bili aktivni pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva. U novoj sredini nastavlja istom taktikom nametanja svog ‘velikog hrvatstva’ i ‘revolucionarnih planova’. Tu je imao i više uspjeha nego u Berlinu. Pročuo se po takvim obračunima kao što je bila njegova svađa na stuttgratskom kolodvoru s predstavnikom ‘Hrvatske Države’, kojem je iz ruku oteo snop novina i zapalio ih vičući: ‘Nama ne trebaju novine, trebaju nam bombe!’ Tako se približio članovima HRB-a, Josipu Seniću, Stipi Ševi, Jozi Oreču i drugima. Počeo ih je nagovarati na ubojstvo Vojislava Đukića, jugoslavenskog vicekonzula. Nabavio im je i oružje, a istodobno je održavao vezu s Đukićem koji je u pripremama atentata i urotnicima obavijestio njemačku policiju. Uhićeni su Oreč, Miloš, Rogić i Korać. Dok su ovi ležali u zatvoru, Sindičić je nastavio provokatorskim i špijunskim radom. Svi znakovi upućuju  da je u travnju 1972. pripremio ili sam izveo likvidaciju Senića, a u kolovozu iste godine ubojstvo cijele obitelji Ševo dok se nalazila na odmoru u Italiji. Nakon tog trostrukog umorstva Sindičić je živio u Rijeci gdje je dulje vremena bio direktor hotela ‘Kontinental’. Ostaje otvoreno pitanje je li ovaj Udbin agent i poslije po zadatku odlazio u svijet. Züriški list „Blick“ od 22. listopada o.g., pišući o atentatu na Štedula, pravi usporedbu s nerazjašnjenim ubojstvom Hrvata Stanka Nižića u Zürichu 1981.“ (Nova Hrvatska, 23./1988.)

Vjerojatno su do sada i Nijemci uvidjeli što je odavno uvidjela hrvatska politička emigracija. Vinko Sindičić nikad nije otkrio činjenice pa ni kad je uhićen u Škodskoj. Možemo se samo nadati da se Nijemaci ne će dati zavesti pričama svjedoka kao što je Vinko Sindičić i da će suđenje Perkoviću i Mustaču biti utemeljeno na utvrđenim činjenicama. Hrvatska bi se konačno morala pozabaviti sada životno važnim pitanjima a jedno od njih je svakako sustavno iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i žalosno zanemarivanje useljenih Hrvata na Područjima posebne državne skrbi. Za njih nije pokazala interes ni Vlada, ni Sabor a vjerujem da u Hrvatskoj tek rijetki znaju da još postoje prognanička naselja i da veliki broj naseljenika, izbjeglica i prognanika, još uvijek nije trajno stambeno zbrinut. Javnost je mogla saznati da je na prvoj sjednici Vlade ove godine ustrojen Ured dobrodošlice. Što će točno taj ured raditi nisu točno znali odgovoriti ni prva podpredsjednica Vlade Vesna Pusić, ni potpredsjednik Vlade Branko Grčić, a nesiguran je bio i Zoran Pičuljan, zamjenik ministra uprave.

Pavao Blažević

Što vi mislite o ovoj temi?