Pratite nas

Kolumne

Casino Croata krcat falsifikata

Objavljeno

na

Kockarski stol. Čoja. Ka alkarska povist. Nacionalne nošnje. Na njemu hrpa žetona – zelenih ka slavonska ravnica na kojoj je tek posijana šećerna repica; plavih i još uvik čistih ka Cetina, Sava, Drava, Mura, naše more; bilih ka vrhovi zabiljena Biokova il Svilaje, ka velebitsko stijenje; žutih ka zlatna žitnica i nepokrivena sunčana kugla moga djetinjstva; raširili se, svaki sa svojom brojkom i predznakom na čoji hrvatskoj, ne više kockastoj, vengo kockarskoj.

[ad id=”93788″]

Pušćaj dva slova. Oko stola mrka ili manje mrka ekipa koja mašta o tome koliku će hrpu, svejedno kojih žetona, uz minimalno ulaganje – etike, pameti, ideje, strpati na vlastitu hrpu.
Najveće su hrpe crvenih žetona. Krvave.

Što na zelenoj čoji, najuočljivije odskaču u kontrastu. Lica ekipe, manje-više su poznata. Potezi predvidljivi, a reakcije slične. Tek se kadšto pokoja sramežljivo razlikuje od druge. Krupje dolazi i počinje igra. Njega gledaju s prezrivim strahom. Grabi žetone i namješta igru. Lukavo. Sjajno. Gledam sa strane ove igre na hrvatskome stolu, danima. Pokušavam što manje osjećati i misliti tim besramnim, vlastitim, ‘izdajničkim’ srcem, koje kroz moju lajavu jezičinu uglavnom progovori, a što više racionalizirati, koliko god mogu, objektivno, sve ovo što se događa mjesecima.

I planirala sam pisati kolumnu o cvjetnom proljeću i buđenju prirode.

Čisto kako bih provjerila znam li još uvijek napisati školsku zadaću na tu temu jer ovo sve što gledam, pratim i osjećam, vraća me u dane okupacije ’91. Kao da se sprema rat. Naoružanja su samo drukčija, umjesto otetoga oružja u vojarnama JNA, dobili smo ‘pravo’ na disanje, dobili smo jasno ‘pravo’ na zgražanje, i istinsko ‘pravo’ na nečinjenje: tekstovi, riječi, riječi, rečenice, upitne, usklične, neoglagoljene,  koje mi upadaju u oči, koje iščitam gorko obilježene u raznim medijima, na opskurnim portalima. Lica, lica, lica. Ista lica, iste riječi, isto znakovlje.

Kamo je nestala kreativnost?

Ono sve što smo htjeli nakon recentnih izbora, negdje je nestalo u desničarskoj toleranciji i ponovnom okretanju Bogu koji ‘nas jedini može spasiti’. Kao da smo se Njemu prepustili. Pogrješno prepustili.  I oduzeli mu time mogućnost vođenja, a dali mu poziciju nekoga tko nas nadgleda u našem mirovanju. Ono sve što smo žestoko zagovarali očekujući da se Milanović makne, utihnulo je.

Jesmo li se prestrašili? I čega?

Onih koji šetaju po ispolitiziranoj komemoraciji u organizaciji vječito i jedinoga ispaćenog židovskoga naroda, s ekskluzivnim pravom žrtve koje će im oduzeti u bilo kojem trenutku status eventualnoga agresora? Je li sramota da u jednoj državi neki čovjek poziva veleposlanstva nekoliko zemalja da dođu na komemoraciju na kojoj se narod države u kojoj živi, ponovno, milijunti put, proglašava fašističkim? Pusić, Pupovac, Radin, Čačić, Škiljo dali su im podršku. Oni su ekipa koja će ubuduće s takvih skupova podržavati veleposlanike. I veleposlanici njih.

Kojega vraga imaju uopće veleposlanici komentirati unutarnje teme jedne države, posebice ideološke? I s kim?

S tih skupova može se odaslati i notica u susjedstvo – ne smi se blokirat Srbija, shvatili smo tko je ‘fašistički i zločinački narod’, koji bidne suside čak blokira, a ‘nizašto’, tjah! Da, za to društvo moji sinovi su fašisti. Mater im je fašistkinja. Moj susjed koji je prošao Križni put je isto fašist. I moja kujica je fašistkinja. Nikidan je lajala na Stazića. A nastavi li se ovako, lajat će dok god TV bude upaljen. I to dugo. Dok ne krene, ima gazdaricu za isti posa. Na predsjednicu joj nisan dala lajat, al je gazdarica smrkla lice. Dakle, lipa naša i šesna pricidnica je, očito, odlučila, otkad je skinila vešte pariško plave boje koje su ju dovele do mista na kojem je, i kad je mrvičak ustoličila svoju pozadinu na hrvatskome tronu (kažu da nisu to nike ovlasti, hm, more bit i da nisu po Ustavu, al ne smimo zaboravit štetu koja se s toga mista more načinit, i koja je obrnuto  proporcionalna ovlastima, ovo pišen čisto za zaboravne), počela je svjedočit niku drugu ‘vjeru’ koja nami, što smo ostali ‘vjerovat u nju, našu zemlju Hrvatsku’, i koji smo suzetine brisali gledajuć ju na inauguraciji, govoreći te riči, baš i ne iđe uslast.

Šutnila je ona jednonogu beštiju s Pantovčaka, ali izgleda da joj je komadićak gipsa ili čegaliveć s biste, zapeja za štiklu i nikako se odlipit. More bit da je samo lukavo žensko, što trpi komadićak krvnikova materijala, ali ne znan čemu bit trpeća kad si pricidnica i kad si već veliki komad kamena šutnila, a?  Bome, da san ja na njezinu mistu, bacila bi i štiklu za koju je zapelo, da mi ne ogadi žiće, a di neb’ otresla antifašistički komadićak.

Uostalon, aj lipa naša pricidnice, reci ti nami lipo, malo tupavijima ka što san ja, kako se more neka država, koja je živila u njedrima  desetoga zločinca na svickoj listi ‘istribljivača’ oliti krvnika, a koji je, ka takav, osmislija slogan koji ću odsad pripisat Mari-Ingriduši i fala jon na frcajućin suzama dok san ju slušala obučenu ko cajku u sabornici kako škiči, naglašavajući da neko mora umrit da bi ona bila slobodna:

“Smrt fašizmu, sloboda narodu“

dok je potpuno fašistički istribljiva po jamama Hrvate; zaklinjati u tezu nastanka moje države na ‘antifašizmu’ koji je taj lik propagira?!?More bit da se naša lipa pricidnica pomalo već sprema za drugi mandat i konta – nek ovi put ne bude ni utisno, a bome ni udesno, a? More se slikat što će joj iko od njih dat glas – onih utisno. Koliko god mučala javno o podršci Becni.

Inače, oko te podrške, što se mene tiče, priča je kristalno čista: HDZ ne smi zaboravit da je dobija izbore kako bi se ona i slični regionski čmrljići i učmrljići makli. Znači, ostanak Becne i svih ‘besnuša i besnika’ na političkoj sceni koja se izravno ili neizravno tiče države za birače je – apsolutno neprihvatljiv. I tu je amen. Drugi par rukava je što dolazi iz zemlje koja je članica NATO-a pa je cila priča od početka besmislena, ali lipa pricidnica i cila nova Vlada moraju znat da je spomen na Becnu i ekipu iz ‘balkanskoga ćoška’, odma asocijacija na politiku koju bismo najradije pomeli i zaboravili kako je uopće postojala. Ikad. Pa valjda su ih ZATO rušili!

Zato je neozbiljno reć kako ‘ne ćemo raditi cirkus oko toga’.

Mislim, alo, kakoš radit cirkus od pojave koja predstavlja cirkus u samom svom bićencu, a? Stavili bismo ju u niku kutijicu zaborava, zaključali i pojeli ključ. I poslali u Mordor za tajnicu. Ali jope, vako kaže realnost – meni je potpuno jasno da Kramarko tu podršku (koju je Becna dobila od prošle Vlade) ne more povuć ni da se na trepavice naše pricidnice natakne jerbo je ona zakonski izvediva samo ako sruši našu vrlu ‘građevinu’. To bi povuklo sa sobom čistu katastrofu u državi, gospodarski kolaps, a i postojala bi poprilična pritnja da se Apisovci jope dogmižu nikim ‘hrvatskim čudom’ na vlast.

Jerbo, u nas je moguće, sasvim legalno moguće, da se štovatelji svetoga Leopolda nazivaju ‘nekrofilskim ustašama’, da urednici tzv. portala s gnušanjem uspoređuju njegovo blaženo tilo sa škrinjama u diskontima. U nas je normalno da se riječi Prvoga Predsjednika u kojima ističe kako je NDH predstavljala ‘vjekovnu težnju hrvatskoga naroda za svojom državom’ i u kojima nikome imalo normalnom nema ništa sporno jer je nikad ne bi ni bilo da ju je narod bez vojne sile mogao ostvariti ili zadržati tijekom povijesti.

Ja se ne pačan u povijest.

Ne pačan se u to što se dogodilo poslije, ni prije te države. Ali je se ne sramin. U njoj su živjeli Hrvati. Nečiji roditelji, nečiji didovi. I zato ne mogu podržati izjave oko toga na kojim temeljima je nastala hrvatska država. Ona nije ustaška,  a bome nije ni antifašistička jer su to notorne gluposti. U Domovinskom ratu se borio hrvatski narod, a ne antifašisti ni komunisti ni titoisti koji su ju zanijekali i kad je prokrvarila. I branio na svome, svoje, sa svojima. A antifašiste si zabijte u svoje ćiverice i spavajte s njima, morete i u erotskim snovima što se mene tiče, dok ste živi.

Slušan nakon svih tih izjava i ulizivačko-podaničkih poema, našega ministra Hasanbegovića. Kratak, jasan, odrješit. Nema defenzive, nema uzmaka. Nasmijao se na ‘tezu novinarke’ o tome priti li Hrvatskoj ‘reustašizacija’. Čak ga je i ona švraka što samo na zlatne Ofrljiće leta, pokušala modno diskreditirati. Bolje bi joj bilo da okupa bivšega ljubavnika. Sav se uplisnivija. Zanimljivo je kako ne lome jezičine dok to izgovaraju. Meni se zaledi jezik kad triban reć ‘antifašisti’. Ka da glistu gutan.
Triba je reć da priti.

I da u akvariju razvija re-ptile koji će požderati sve antifa-udruge. Pa Pusić ne bi triba imat obračun sa svecem kad mu prifali falsifikata. Pa bi svi odanili jer – priznali su! A drugovi svršili ofenzivu na najbolji mogući način. Vidimo to po svastikama i ustaškom znakovlju koje provokativno rišu, u okrilju noći, mlađahni antifašisti puni žarke želje da taj izraz uđe, osim u povist, i u lektire: ‘reustašizacija’, baš ‘moćno’ zvuči, a? Ma ko uopće zna di su ti spomenici, osim onih koji ih štuju? Zato im se lakše i primaknu. Najavio je to Von Zloka nikidan vraćajući, ka pravi despot, u eSDePe pozdrav ‘drugar’ce i drugovi’. Mara će u mini haljinici uvest odjavnu špicu na skupovima. Ah, tako je to u našem lipom šumskom prostoru. Oni iz šuma ‘asfaltuju’, a oni što su im prije dvajest godina dali životom mogućnost da tu šumu jope pritvore u svoje stanište na asfaltu, muče, jerbo nema ko reć – dosta.

Jedan čovik je malo.

Vengo, sva san bila čemerna i tugaljiva kad san vidila da mi je Stevanu srizalo peMziju. Tila san se dragovoljno prijavit tješit ga. Da živne čovik. El. Rećemo, objasnit mu kako more uzest kamenja i metnit u džepove ako ga bidna kogod napadne. Sad kad izgubi i policijsku zaštitu. I skuvat mu štogod mrsna da se okripi. I odmori. Za duže vrimena. E. Čitan nikidan kako nam je jope poginija razminirač. Dva ranjena. Jema li kakav način da uzmemo od četničke žgadije mape di su mine postavljene kad se već junačimo nekom blokadom? Čisto da znamo di ćemo ovi ‘Orkestar za Prosvede i Nasade’ poslat na džoging. Nek se ljudi istrču, majketi, trka iznenađenja more bit. Kad se već bore za ‘zemlju bez ustaša’, mogu i za zemlju bez mina.

Jerbo, i mine su postavile ‘ustaše’, bit će?

Ipak, ima jedna lipa stvar koju triba pohvalit, M. Petir, ženu s križićem oko vrata. Što više vrime prolazi, nekako mi se čini kako ona predstavlja cilu nacionalnu, pravu, hrvatsku žensku kvotu: inteligencijom, svjesnošću svojega zadatka, uvik argumentirana, bez floskula, s čistim radom za Domovinu, njezine ljude i interese. Šteta što je često usamljena u tome jer u EU parlamentu, osim nje, jedina koja se bori za nacionalne interese (gospodarske) je R. Tomašić. Ostali laprdaju. I tako, u tim trenutcima sam baš ponosna što san žena.

Heimatverbunden! Liam shi! (i jope će mala)

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari