Pratite nas

Kolumne

Casino Croata krcat falsifikata

Objavljeno

na

Kockarski stol. Čoja. Ka alkarska povist. Nacionalne nošnje. Na njemu hrpa žetona – zelenih ka slavonska ravnica na kojoj je tek posijana šećerna repica; plavih i još uvik čistih ka Cetina, Sava, Drava, Mura, naše more; bilih ka vrhovi zabiljena Biokova il Svilaje, ka velebitsko stijenje; žutih ka zlatna žitnica i nepokrivena sunčana kugla moga djetinjstva; raširili se, svaki sa svojom brojkom i predznakom na čoji hrvatskoj, ne više kockastoj, vengo kockarskoj.

[ad id=”93788″]

Pušćaj dva slova. Oko stola mrka ili manje mrka ekipa koja mašta o tome koliku će hrpu, svejedno kojih žetona, uz minimalno ulaganje – etike, pameti, ideje, strpati na vlastitu hrpu.
Najveće su hrpe crvenih žetona. Krvave.

Što na zelenoj čoji, najuočljivije odskaču u kontrastu. Lica ekipe, manje-više su poznata. Potezi predvidljivi, a reakcije slične. Tek se kadšto pokoja sramežljivo razlikuje od druge. Krupje dolazi i počinje igra. Njega gledaju s prezrivim strahom. Grabi žetone i namješta igru. Lukavo. Sjajno. Gledam sa strane ove igre na hrvatskome stolu, danima. Pokušavam što manje osjećati i misliti tim besramnim, vlastitim, ‘izdajničkim’ srcem, koje kroz moju lajavu jezičinu uglavnom progovori, a što više racionalizirati, koliko god mogu, objektivno, sve ovo što se događa mjesecima.

I planirala sam pisati kolumnu o cvjetnom proljeću i buđenju prirode.

Čisto kako bih provjerila znam li još uvijek napisati školsku zadaću na tu temu jer ovo sve što gledam, pratim i osjećam, vraća me u dane okupacije ’91. Kao da se sprema rat. Naoružanja su samo drukčija, umjesto otetoga oružja u vojarnama JNA, dobili smo ‘pravo’ na disanje, dobili smo jasno ‘pravo’ na zgražanje, i istinsko ‘pravo’ na nečinjenje: tekstovi, riječi, riječi, rečenice, upitne, usklične, neoglagoljene,  koje mi upadaju u oči, koje iščitam gorko obilježene u raznim medijima, na opskurnim portalima. Lica, lica, lica. Ista lica, iste riječi, isto znakovlje.

Kamo je nestala kreativnost?

Ono sve što smo htjeli nakon recentnih izbora, negdje je nestalo u desničarskoj toleranciji i ponovnom okretanju Bogu koji ‘nas jedini može spasiti’. Kao da smo se Njemu prepustili. Pogrješno prepustili.  I oduzeli mu time mogućnost vođenja, a dali mu poziciju nekoga tko nas nadgleda u našem mirovanju. Ono sve što smo žestoko zagovarali očekujući da se Milanović makne, utihnulo je.

Jesmo li se prestrašili? I čega?

Onih koji šetaju po ispolitiziranoj komemoraciji u organizaciji vječito i jedinoga ispaćenog židovskoga naroda, s ekskluzivnim pravom žrtve koje će im oduzeti u bilo kojem trenutku status eventualnoga agresora? Je li sramota da u jednoj državi neki čovjek poziva veleposlanstva nekoliko zemalja da dođu na komemoraciju na kojoj se narod države u kojoj živi, ponovno, milijunti put, proglašava fašističkim? Pusić, Pupovac, Radin, Čačić, Škiljo dali su im podršku. Oni su ekipa koja će ubuduće s takvih skupova podržavati veleposlanike. I veleposlanici njih.

Kojega vraga imaju uopće veleposlanici komentirati unutarnje teme jedne države, posebice ideološke? I s kim?

S tih skupova može se odaslati i notica u susjedstvo – ne smi se blokirat Srbija, shvatili smo tko je ‘fašistički i zločinački narod’, koji bidne suside čak blokira, a ‘nizašto’, tjah! Da, za to društvo moji sinovi su fašisti. Mater im je fašistkinja. Moj susjed koji je prošao Križni put je isto fašist. I moja kujica je fašistkinja. Nikidan je lajala na Stazića. A nastavi li se ovako, lajat će dok god TV bude upaljen. I to dugo. Dok ne krene, ima gazdaricu za isti posa. Na predsjednicu joj nisan dala lajat, al je gazdarica smrkla lice. Dakle, lipa naša i šesna pricidnica je, očito, odlučila, otkad je skinila vešte pariško plave boje koje su ju dovele do mista na kojem je, i kad je mrvičak ustoličila svoju pozadinu na hrvatskome tronu (kažu da nisu to nike ovlasti, hm, more bit i da nisu po Ustavu, al ne smimo zaboravit štetu koja se s toga mista more načinit, i koja je obrnuto  proporcionalna ovlastima, ovo pišen čisto za zaboravne), počela je svjedočit niku drugu ‘vjeru’ koja nami, što smo ostali ‘vjerovat u nju, našu zemlju Hrvatsku’, i koji smo suzetine brisali gledajuć ju na inauguraciji, govoreći te riči, baš i ne iđe uslast.

Šutnila je ona jednonogu beštiju s Pantovčaka, ali izgleda da joj je komadićak gipsa ili čegaliveć s biste, zapeja za štiklu i nikako se odlipit. More bit da je samo lukavo žensko, što trpi komadićak krvnikova materijala, ali ne znan čemu bit trpeća kad si pricidnica i kad si već veliki komad kamena šutnila, a?  Bome, da san ja na njezinu mistu, bacila bi i štiklu za koju je zapelo, da mi ne ogadi žiće, a di neb’ otresla antifašistički komadićak.

Uostalon, aj lipa naša pricidnice, reci ti nami lipo, malo tupavijima ka što san ja, kako se more neka država, koja je živila u njedrima  desetoga zločinca na svickoj listi ‘istribljivača’ oliti krvnika, a koji je, ka takav, osmislija slogan koji ću odsad pripisat Mari-Ingriduši i fala jon na frcajućin suzama dok san ju slušala obučenu ko cajku u sabornici kako škiči, naglašavajući da neko mora umrit da bi ona bila slobodna:

“Smrt fašizmu, sloboda narodu“

dok je potpuno fašistički istribljiva po jamama Hrvate; zaklinjati u tezu nastanka moje države na ‘antifašizmu’ koji je taj lik propagira?!?More bit da se naša lipa pricidnica pomalo već sprema za drugi mandat i konta – nek ovi put ne bude ni utisno, a bome ni udesno, a? More se slikat što će joj iko od njih dat glas – onih utisno. Koliko god mučala javno o podršci Becni.

Inače, oko te podrške, što se mene tiče, priča je kristalno čista: HDZ ne smi zaboravit da je dobija izbore kako bi se ona i slični regionski čmrljići i učmrljići makli. Znači, ostanak Becne i svih ‘besnuša i besnika’ na političkoj sceni koja se izravno ili neizravno tiče države za birače je – apsolutno neprihvatljiv. I tu je amen. Drugi par rukava je što dolazi iz zemlje koja je članica NATO-a pa je cila priča od početka besmislena, ali lipa pricidnica i cila nova Vlada moraju znat da je spomen na Becnu i ekipu iz ‘balkanskoga ćoška’, odma asocijacija na politiku koju bismo najradije pomeli i zaboravili kako je uopće postojala. Ikad. Pa valjda su ih ZATO rušili!

Zato je neozbiljno reć kako ‘ne ćemo raditi cirkus oko toga’.

Mislim, alo, kakoš radit cirkus od pojave koja predstavlja cirkus u samom svom bićencu, a? Stavili bismo ju u niku kutijicu zaborava, zaključali i pojeli ključ. I poslali u Mordor za tajnicu. Ali jope, vako kaže realnost – meni je potpuno jasno da Kramarko tu podršku (koju je Becna dobila od prošle Vlade) ne more povuć ni da se na trepavice naše pricidnice natakne jerbo je ona zakonski izvediva samo ako sruši našu vrlu ‘građevinu’. To bi povuklo sa sobom čistu katastrofu u državi, gospodarski kolaps, a i postojala bi poprilična pritnja da se Apisovci jope dogmižu nikim ‘hrvatskim čudom’ na vlast.

Jerbo, u nas je moguće, sasvim legalno moguće, da se štovatelji svetoga Leopolda nazivaju ‘nekrofilskim ustašama’, da urednici tzv. portala s gnušanjem uspoređuju njegovo blaženo tilo sa škrinjama u diskontima. U nas je normalno da se riječi Prvoga Predsjednika u kojima ističe kako je NDH predstavljala ‘vjekovnu težnju hrvatskoga naroda za svojom državom’ i u kojima nikome imalo normalnom nema ništa sporno jer je nikad ne bi ni bilo da ju je narod bez vojne sile mogao ostvariti ili zadržati tijekom povijesti.

Ja se ne pačan u povijest.

Ne pačan se u to što se dogodilo poslije, ni prije te države. Ali je se ne sramin. U njoj su živjeli Hrvati. Nečiji roditelji, nečiji didovi. I zato ne mogu podržati izjave oko toga na kojim temeljima je nastala hrvatska država. Ona nije ustaška,  a bome nije ni antifašistička jer su to notorne gluposti. U Domovinskom ratu se borio hrvatski narod, a ne antifašisti ni komunisti ni titoisti koji su ju zanijekali i kad je prokrvarila. I branio na svome, svoje, sa svojima. A antifašiste si zabijte u svoje ćiverice i spavajte s njima, morete i u erotskim snovima što se mene tiče, dok ste živi.

Slušan nakon svih tih izjava i ulizivačko-podaničkih poema, našega ministra Hasanbegovića. Kratak, jasan, odrješit. Nema defenzive, nema uzmaka. Nasmijao se na ‘tezu novinarke’ o tome priti li Hrvatskoj ‘reustašizacija’. Čak ga je i ona švraka što samo na zlatne Ofrljiće leta, pokušala modno diskreditirati. Bolje bi joj bilo da okupa bivšega ljubavnika. Sav se uplisnivija. Zanimljivo je kako ne lome jezičine dok to izgovaraju. Meni se zaledi jezik kad triban reć ‘antifašisti’. Ka da glistu gutan.
Triba je reć da priti.

I da u akvariju razvija re-ptile koji će požderati sve antifa-udruge. Pa Pusić ne bi triba imat obračun sa svecem kad mu prifali falsifikata. Pa bi svi odanili jer – priznali su! A drugovi svršili ofenzivu na najbolji mogući način. Vidimo to po svastikama i ustaškom znakovlju koje provokativno rišu, u okrilju noći, mlađahni antifašisti puni žarke želje da taj izraz uđe, osim u povist, i u lektire: ‘reustašizacija’, baš ‘moćno’ zvuči, a? Ma ko uopće zna di su ti spomenici, osim onih koji ih štuju? Zato im se lakše i primaknu. Najavio je to Von Zloka nikidan vraćajući, ka pravi despot, u eSDePe pozdrav ‘drugar’ce i drugovi’. Mara će u mini haljinici uvest odjavnu špicu na skupovima. Ah, tako je to u našem lipom šumskom prostoru. Oni iz šuma ‘asfaltuju’, a oni što su im prije dvajest godina dali životom mogućnost da tu šumu jope pritvore u svoje stanište na asfaltu, muče, jerbo nema ko reć – dosta.

Jedan čovik je malo.

Vengo, sva san bila čemerna i tugaljiva kad san vidila da mi je Stevanu srizalo peMziju. Tila san se dragovoljno prijavit tješit ga. Da živne čovik. El. Rećemo, objasnit mu kako more uzest kamenja i metnit u džepove ako ga bidna kogod napadne. Sad kad izgubi i policijsku zaštitu. I skuvat mu štogod mrsna da se okripi. I odmori. Za duže vrimena. E. Čitan nikidan kako nam je jope poginija razminirač. Dva ranjena. Jema li kakav način da uzmemo od četničke žgadije mape di su mine postavljene kad se već junačimo nekom blokadom? Čisto da znamo di ćemo ovi ‘Orkestar za Prosvede i Nasade’ poslat na džoging. Nek se ljudi istrču, majketi, trka iznenađenja more bit. Kad se već bore za ‘zemlju bez ustaša’, mogu i za zemlju bez mina.

Jerbo, i mine su postavile ‘ustaše’, bit će?

Ipak, ima jedna lipa stvar koju triba pohvalit, M. Petir, ženu s križićem oko vrata. Što više vrime prolazi, nekako mi se čini kako ona predstavlja cilu nacionalnu, pravu, hrvatsku žensku kvotu: inteligencijom, svjesnošću svojega zadatka, uvik argumentirana, bez floskula, s čistim radom za Domovinu, njezine ljude i interese. Šteta što je često usamljena u tome jer u EU parlamentu, osim nje, jedina koja se bori za nacionalne interese (gospodarske) je R. Tomašić. Ostali laprdaju. I tako, u tim trenutcima sam baš ponosna što san žena.

Heimatverbunden! Liam shi! (i jope će mala)

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari