Pratite nas

Kolumne

Čemu rušiti nikad desniji HDZ?

Objavljeno

na

Bez obzira na zaglušujuće medijsko bubnjanje i slijeva i zdesna kako HDZ sve više klizi ulijevo, današnji je HDZ, promotri li se hladne glave i pritom uspije zadržati minimum intelektualnog poštenja, a što u ozračju histerije i hajke nije nimalo lako, ipak najdesniji dosad. Štoviše, toliko je desno da je pitanje hoće li u skoroj budućnosti ijedna hrvatska vlast po tome biti makar blizu ovoj predvođenoj HDZ-om.

Djela, ne riječi

Naravno, tvrdnja o nikad desnijem HDZ-u vrijedi ako se mjeri po djelima, a ne po ispraznim riječima bačenim u vjetar (a da se još Netko u prosudbama vodi upravo tim kriterijem, otkriva nam Matejevo evanđelje, 21: 28-32). Jer što je vrijedila uhu ugodna retorika Karamarkovog HDZ-a kad riječi nije bio kadar provesti u djelo? Što je Karamarko iza nekog čvršće stajao, taj ili nije bio izabran ili nije dugo trajao – od Mije Crnoje, preko Milijana Brkića kao potencijalne mu zamjene, do dvojice kandidata za čelnika obavještajne zajednice… Također, koju god bi krupniju ribu pokušao smijeniti, znakovit je slučaj Dinka Cvitana, u tome bi bio učinkovito onemogućen. Jednostavno, Karamarko je bio u vlasti, ali ne i na vlasti. Pa nije li onda bolje kad uz manje riječi i blaže riječi više toga provedeš u djelo, nego kad nakon bujice zvučnih riječi ne učiniš gotovo ništa?

A što je to tako desno u djelima Plenkovićevog HDZ-a, mogao bi, napola posprdno, napola zajedljivo zapitati neki sanjar širom zatvorenih očiju dok kraj njega neopaženo prolazi stvarnost. Da mu oči nisu tako čvrsto sklopljene, a srce nije odveć okoštalo, vidio bi i znao cijeniti barem nešto od sljedećeg – vraćanje dostojanstva Hrvatskoj vojsci i policiji i njihovo pristojno opremanje, razmještanje Hrvatske vojske u hrvatskim gradovima, po prvi put i u Vukovaru, što neki nazivaju militarizacijom, potom primjerenu skrb o braniteljima, i onima iz HVO-a, donošenjem novog zakona, a što posebno užasava Fređu Matića, poboljšanje položaja Hrvata izvan Hrvatske, poglavito onih u nevolji (u BiH i Srbiji). A tu je i premijera ozbiljnijih demografskih mjera, spašavanje gesla “Za dom spremni” u mogućoj mjeri i kontekstu nakon što je ono već bilo gotovo potpuno kriminalizirano (ne samo u “Čavoglavama”, nego je ražanj već bio pripravljen i pjesmi “Lijepa li si”, na koju sad u Ciboni plješće Angela Merkel), sprječavanje već posve izgledne diskvalifikacije srebrne nogometne vrste i prije početka svjetskog prvenstva, suradnja s Državom Izrael, jedinim vratima kroz koja se pred svijetom može amortizirati desetljećima brižno uzgajana, čudovišna laž o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu…

Zar bi bilo što od navedenog učinio SDP? Pa nije li radio sve upravo suprotno dok je bio u prilici? Ili bi to možda pošlo za rukom glasnim bukačima sa 7 ili 17% glasova, sasvim svejedno, koji ni s kim ne žele zajedno jer im je glavni politički cilj da ostanu neuprljani, da ne izdaju, a ne da štogod učine? Kao da nečinjenje nije vrsta izdaje.

Ali što sve to vrijedi kad je postignuto u savezu s onima zla glasa i pogana jezika? No, postaju li time i spomenuta postignuća manje vrijedna? Čini se kako ovdje nastupa još jedan pogodan trenutak za skidanje prašine s Knjige nad knjigama i čitanje Matejevog evanđelja, istog, maločas navedenog odjeljka, prispodobe o dva sina. I evo prilike za prepoznavanje koji su poput kojeg sina – oni koji su, makar na riječima i ne bili cvijeće, podržavajući HDZ-ovu vlast omogućili sve te poteze, ali i oni koji su se u bespoštednoj borbi protiv režima trsili onemogućiti sve te, da ih je tkogod drugi napravio, priznali bi – desne poteze.

Čak i ono što je prepušteno liberalnom partneru iz nužde, novi školski kurikul, u najvažnijim je područjima – u povijesti i hrvatskom jeziku – sačuvano od pompozno najavljivanih radikalnih ljevičarskih zahvata (odatle Jokićevo frktanje nosom). Pa kritičari zaraženi jalovim desnilom povijest više ne spominju. Rogoborenje im se svelo tek na citiranje jednog degutantnog odlomka iz romana u neobaveznom dijelu školske lektire.
A kad im ponestane argumenata, borci protiv režima posegnu za sablažnjavanjem malenih demonima. Kao suvremeni pučki nadomjestak za vampire, vještice, vukodlake, vukojarce,… nude im Istanbulsku konvenciju i Marakeški kompakt. Zahvalno nezahtjevnoj publici duguju vrlo lagodnu poziciju pa im ne treba znati niti što tamo piše niti čemu to služi, a još manje imaju realnu predodžbu o položaju Hrvatske u stvarnome svijetu. Koji je takav da Lijepa Naša doista nema razloga ponašati se kao da je sama na svijetu, niti se po bilo čemu isticati, napose ne među prvima odstupati od globalnih dogovora, kakvi god oni bili. A nisu drugo doli pokazatelj (zlo)duha vremena na što jedan mali narod ne može presudno utjecati. Ali baš zato mora biti mudar poput zmije i bezazlen poput goluba kako bi mogao preživjeti na svome i unutar zadanih mu ograničenja strpljivo graditi svoje mjesto pod suncem među narodima svijeta. Kome to nije jasno, neka pogleda primjer Slovaka, Hrvatima bliskog naroda, čak i u nešto boljem općem položaju od njih, čijim su se konzervativnim svjetonazorskim skretanjima vladari svijeta brutalno narugali, instaliravši im “macronettu”. Naravno, voljom naroda. A kako drukčije?

Plenković kao Tuđman

Kako li je samo vizionarski Franjo Tuđman postupio prihvativši “Washingtonski sporazum” s Muslimanima u BiH, uvidjevši u njemu čvrst temelj za bitno poboljšanje nezavidne međunarodne pozicije Hrvatske u onim olovnim vremenima. Osjetio je kako će na njega moći nadovezati nisku briljantnih koraka pa slavodobitno okončati rat oslobađanjem okupiranog dijela Hrvatske i vojnim preokretom u BiH. No, kako bi sve to završilo da mu se Gojko Šušak usprotivio pravdajući se kako “narod ne će s Muslimanima” (iako je to i tada, u jeku krvavog rata, baš kao što je i danas, bila istina), i da nije uvjerio BiH Hrvate da provedu državnu politiku, koliko god mu taj zadatak teško pao jer križ su trebali ponijeti ljudi iz rodnog mu kraja? Vjerojatno nema previše onih koji bi to željeli doznati.

Još neke kockice ugrađene u arhitekturu i stabilizaciju međunarodnog položaja Hrvatske devedesetih, koji će uroditi najprije međunarodnim priznanjem, a potom i oslobađanjem Hrvatske, što vojnim, što mirnim putem – teško baš da bi narod (koji uvijek najbolje zna, je l’?) prihvatio na referendumu da su mu bile ponuđene. Spomenimo tek neke – ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, zakon o suradnji s Haaškim sudom, zakon o oprostu pobunjenima protiv Hrvatske… Ni tad Hrvatska nije mogla mimo svijeta, a ne može ni danas. Bez uvažavanja svijeta ne bi bilo ni pobjede, a ona rijetko kad može biti izražena s 5:0, jer u međunarodnim odnosima, kao i u onim osobnima, ne može biti baš sve po tvom. Poglavito kad si u globalnom zvjerinjaku veličinom bliže zecu, nego medvjedu.

Danas Andrej Plenković ne nailazi ni na približnu potporu kakvu je svojedobno imao Tuđman, a vremena su samo naizgled lakša. Gotovo svi kosturi iz ormara, neki brižno čuvani još iz razdoblja socijalizma, skinuli su paučinu sa sebe i sručili se svom silinom na njegovu Vladu. Unatoč tome, neki se u današnjem HDZ-u igraju Mesića i Manolića, sezona 93/94, pa nakon prvog izbornog podbačaja više i ne kriju kako bi rado zasjeli na njegovo mjesto. Drugi, pak, ne pokazuju volju ugledati se na Gojka Šuška, olako zaboravljajući kako im nije dano državnu politiku osmišljavati, nego ju provoditi. Bez obzira na to, i Plenković je, baš poput Tuđmana nekad, kad su međunarodni dogovori posrijedi, izbjegao ići protiv vjetrenjača. Štoviše, mudro i spretno ih je iskoristio u svrhu poboljšanja pozicije Hrvatske u neposrednom okruženju i u svijetu uopće.

Pritom se može pohvaliti brojnim plodovima – bitno je popravio doskora potpuno podređen položaj Hrvatske u međunarodnim arbitražama sa Slovenijom i MOL-om, u dobroj mjeri je neutralizirao i institucionalno iživljavanje partnera nad Hrvatima u BiH, utkao je Lex Agrokor u pravnu stečevinu EU i izborio njegovo priznanje od strane nadležnih sudova u Londonu i Washingtonu, čime je hrvatski položaj u tom nimalo bezazlenom kolopletu interesa svih vrsta učvrstio i za vremena kad više ne bude na vlasti. E, sad je li desnije bezglavo upadati u teške, gotovo bezizlazne situacije na međunarodnom planu uz poklič “huraaaaa”, ili je desnije ipak izvući Hrvatsku iz njih? Zanimljivo, najžešći kritičari Plenkovićevih prihvaćanja međunarodnih dokumenata, dobrim dijelom isti oni koji su i Tuđmana proglašavali izdajnikom zbog maločas spomenutih zakona, nerijetko su spremni naći poneku toplu riječ čak i za rasne zakone, pa i za Rimske ugovore, te “lukave taktičke poteze”.

Rejting raste, kamate padaju, socijalistima svejedno

Svrne li se pogled na gospodarstvo, područje u kojem je pojam “desno” izvorno i nastao, a domaći socijalisti s ponešto naglašenijom nacionalnom notom, socijal-nacionalisti, ga bezobzirno prisvojili, ovaj HDZ se doista nema čega sramiti. Uzevši u obzir duboku duševnu ukotvljenost Hrvata u maglama socijalizma, napokon se i tu polako ali sigurno vuku potezi koji mirišu na desno, na odgovorno stvaranje viška na državnim računima i racionalno raspolaganje njime, umjesto raskalašene raspodjele manjka na račun budućih pokoljenja. Makar, moglo bi i bolje. Naime, prvi prijedlozi ministra Zdravka Marića, tzv. probni baloni, su uvijek nešto desniji (više ide u prilog poslodavcima) od onih naposljetku usuglašenih, budući mentalni socijalizam nije moguće tek tako izbrisati iz svih glava, kako onih koalicijskih partnera, tako i onih u HDZ-u. Pohvalno je i što se napokon pokušava učiniti krupan korak u smjeru održive i poštenije preraspodjele tereta međugeneracijske solidarnosti. Nakon višedesetljetnog držanja glave u pijesku prijedlogom mirovinske reforme uvažava se surova stvarnost, koja pokazuje da je doživljeni (ne predviđeni) životni vijek Hrvata u 2016. godini bio za 7 godina veći nego zadnje predratne, 1990., ali i da su naraštaji koji dolaze na tržište rada za 30% manje brojni od onih koji odlaze u mirovinu.

Također, vraćanje rejtinga u investicijski razred, što nije tek puka etiketa, značka od svjetskih gazda kao priznanje Vladi za poslušnost, kako to misle demonima opsjednuti socijal-nacionalisti, nego preduvjet za plaćanje manjih kamata, ali i privlačenje novih ulaganja praćenih otvaranjem novih, bolje plaćenih radnih mjesta. Ali što uopće znači zdrav gospodarski rast kojega po prvi put prati razduživanje (a ne zaduživanje kako je dosad redovito bio slučaj), rast na nikad zdravijim nogama, ekipi parkiranoj na rashodnoj strani proračuna? Njima je potpuno svejedno isplaćuje li im se plaća iz viška kojeg su drugi stvorili ili iz duga ostavljenog budućim generacijama pa neka se one s njim bakću, ili, jednostavno, iz friško otisnutog novca. I onda ti ekstremni ljevičari, koji svako malo mahnu hrvatskom zastavom da bi se desnima mogli lažno predstavljati, optužuju HDZ za skretanje ulijevo.

Stier ili Brkić?

Zabrinutost za HDZ vlada i u lijevo-liberalnim medijima. I oni bi ga micali udesno. A kad socijal-nacionalisti i liberal-internacionalisti gurkaju HDZ desnije od desnog, posluša li ih, lako bi se moglo dogoditi da opiše krug i doista se nađe lijevo. Kad takvi nameću dvojbu – Stier ili Brkić? – nutkajući Plenkoviću da uđe u savez iz nužde s navodno desnim Stierom, a da Brkića, koji, eto, nije dovoljno desno, odbaci i valjda uputi da se upiše u Radničku frontu, već zdrava seljačka logika naših mahom nepismenih predaka nalaže da se postupi upravo suprotno. Dakle, ako se već dvoji između te dvojice, razumno je ući u savez iz nužde s Brkićem, a Stiera da se i dalje ignorira. Stier je, naime, jedan iz reda onih ne pretjerano maštovitih političara, nesposobnih okupiti ljude oko nečega za što su, nego samo protiv čega su. Sad se prometnuo u barjaktara koji maše klasičnom ljevičarskom zastavom, borbom protiv korupcije i klijentelizma, koja uvijek dobro posluži globalnim središtima moći kao sredstvo za obračun s umreženim nacionalnim gospodarskim i političkim elitama kako bi preraspodijelili njihovo bogatstvo, moć i utjecaj u korist globalnom središtu odanijima. Kako su taj postupak vladari iz sjene najprije proveli ovladavši medijima srednje struje, nema ništa neobično u tome da upravo oni s najvećim žarom staju iza pobornika te borbe. Pa bi sad tip koji prosipa notorne ljevičarske tlapnje trebao povesti HDZ u desno.
Okrutna stvarnost, ali i hrvatsko iskustvo svjedoče, međutim, kako se od same korupcije štetnijom pokazala tek borba protiv nje. Ona unosi nemir, tjeskobu i neodlučnost u ionako rascjepkani, birokratizirani mehanizam odlučivanja. Ionako trom sustav potpuno zastaje, posve zakoči projekte i investicije, i time negativno utječe na gospodarsku aktivnost, napose na BDP i zaposlenost, kako je zorno pokazalo vrijeme Jadranke Kosor, rodonačelnice te priče. Tada je ta borba doista uzela maha zacementiravši Hrvatsku u crvenom, što u pogledu dugotrajne negativne stope BDP-a, što slijednika joj na vlasti (u Hrvatskoj, ne u HDZ-u), dok je HDZ prinijet kao žrtva paljenica na oltar svete borbe protiv demona korupcije.

U Hrvatskoj, zagušenoj žabokrečinom socijalizma, tog uvjerljivo najkorumpiranijeg društvenog sustava kojeg je svijet vidio, budući korumpira čitavu zajednicu a ne samo njezine utjecajne pripadnike, prema klijentelizmu, toj nipošto ne savršenoj pojavi, daleko do toga, bi se ipak trebalo odnositi s više poniznosti i poštovanja. Naime, klijentelizam, koji u ovom ili onom obliku prirodno egzistira u svakom ljudskom združenom djelovanju, i poslovnom i osobnom, ipak je iz pepela digao na noge jednu zemlju poput Italije. Štoviše, početci njezinih aktualnih problema slučajno se ili ne podudaraju s rasplamsavanjem borbe protiv klijentelizma koje se dosjetio valjda neki njihov “Al Stierone”.

U situaciji kad HDZ-u prije svega manjka glasova, umjesto pozera i frazera razborito je osloniti se na one koji glasove mogu donijeti, povezati redove i na teren udahnuti živost. Zato bi, nadasve poradi stabilnosti stranke, bilo optimalno kad bi Andrej Plenković priveo g. Jelenića, da javnosti razjasni ima li što inkriminirajuće za Milijana Brkića ili ne u aferi SMS. Upravo onako kako je svojedobno spriječio destabilizaciju Vlade privevši pred novinare njegovog prethodnika Cvitana da se izjasni o sadržaju elektronskog poštanskog sandučića gđe Dalić vezano uz aferu stvorenu oko Agrokora.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše – na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav!

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti.

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže…“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem’te se sprem’te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39. Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne kršili li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39. Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje.

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k’o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k’o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer – kad sam ga drugi put gledao – Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k’o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral – Tito.

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” – izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari