Pratite nas

Kolumne

Čemu rušiti nikad desniji HDZ?

Objavljeno

na

Bez obzira na zaglušujuće medijsko bubnjanje i slijeva i zdesna kako HDZ sve više klizi ulijevo, današnji je HDZ, promotri li se hladne glave i pritom uspije zadržati minimum intelektualnog poštenja, a što u ozračju histerije i hajke nije nimalo lako, ipak najdesniji dosad. Štoviše, toliko je desno da je pitanje hoće li u skoroj budućnosti ijedna hrvatska vlast po tome biti makar blizu ovoj predvođenoj HDZ-om.

Djela, ne riječi

Naravno, tvrdnja o nikad desnijem HDZ-u vrijedi ako se mjeri po djelima, a ne po ispraznim riječima bačenim u vjetar (a da se još Netko u prosudbama vodi upravo tim kriterijem, otkriva nam Matejevo evanđelje, 21: 28-32). Jer što je vrijedila uhu ugodna retorika Karamarkovog HDZ-a kad riječi nije bio kadar provesti u djelo? Što je Karamarko iza nekog čvršće stajao, taj ili nije bio izabran ili nije dugo trajao – od Mije Crnoje, preko Milijana Brkića kao potencijalne mu zamjene, do dvojice kandidata za čelnika obavještajne zajednice… Također, koju god bi krupniju ribu pokušao smijeniti, znakovit je slučaj Dinka Cvitana, u tome bi bio učinkovito onemogućen. Jednostavno, Karamarko je bio u vlasti, ali ne i na vlasti. Pa nije li onda bolje kad uz manje riječi i blaže riječi više toga provedeš u djelo, nego kad nakon bujice zvučnih riječi ne učiniš gotovo ništa?

A što je to tako desno u djelima Plenkovićevog HDZ-a, mogao bi, napola posprdno, napola zajedljivo zapitati neki sanjar širom zatvorenih očiju dok kraj njega neopaženo prolazi stvarnost. Da mu oči nisu tako čvrsto sklopljene, a srce nije odveć okoštalo, vidio bi i znao cijeniti barem nešto od sljedećeg – vraćanje dostojanstva Hrvatskoj vojsci i policiji i njihovo pristojno opremanje, razmještanje Hrvatske vojske u hrvatskim gradovima, po prvi put i u Vukovaru, što neki nazivaju militarizacijom, potom primjerenu skrb o braniteljima, i onima iz HVO-a, donošenjem novog zakona, a što posebno užasava Fređu Matića, poboljšanje položaja Hrvata izvan Hrvatske, poglavito onih u nevolji (u BiH i Srbiji). A tu je i premijera ozbiljnijih demografskih mjera, spašavanje gesla “Za dom spremni” u mogućoj mjeri i kontekstu nakon što je ono već bilo gotovo potpuno kriminalizirano (ne samo u “Čavoglavama”, nego je ražanj već bio pripravljen i pjesmi “Lijepa li si”, na koju sad u Ciboni plješće Angela Merkel), sprječavanje već posve izgledne diskvalifikacije srebrne nogometne vrste i prije početka svjetskog prvenstva, suradnja s Državom Izrael, jedinim vratima kroz koja se pred svijetom može amortizirati desetljećima brižno uzgajana, čudovišna laž o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu…

Zar bi bilo što od navedenog učinio SDP? Pa nije li radio sve upravo suprotno dok je bio u prilici? Ili bi to možda pošlo za rukom glasnim bukačima sa 7 ili 17% glasova, sasvim svejedno, koji ni s kim ne žele zajedno jer im je glavni politički cilj da ostanu neuprljani, da ne izdaju, a ne da štogod učine? Kao da nečinjenje nije vrsta izdaje.

Ali što sve to vrijedi kad je postignuto u savezu s onima zla glasa i pogana jezika? No, postaju li time i spomenuta postignuća manje vrijedna? Čini se kako ovdje nastupa još jedan pogodan trenutak za skidanje prašine s Knjige nad knjigama i čitanje Matejevog evanđelja, istog, maločas navedenog odjeljka, prispodobe o dva sina. I evo prilike za prepoznavanje koji su poput kojeg sina – oni koji su, makar na riječima i ne bili cvijeće, podržavajući HDZ-ovu vlast omogućili sve te poteze, ali i oni koji su se u bespoštednoj borbi protiv režima trsili onemogućiti sve te, da ih je tkogod drugi napravio, priznali bi – desne poteze.

Čak i ono što je prepušteno liberalnom partneru iz nužde, novi školski kurikul, u najvažnijim je područjima – u povijesti i hrvatskom jeziku – sačuvano od pompozno najavljivanih radikalnih ljevičarskih zahvata (odatle Jokićevo frktanje nosom). Pa kritičari zaraženi jalovim desnilom povijest više ne spominju. Rogoborenje im se svelo tek na citiranje jednog degutantnog odlomka iz romana u neobaveznom dijelu školske lektire.
A kad im ponestane argumenata, borci protiv režima posegnu za sablažnjavanjem malenih demonima. Kao suvremeni pučki nadomjestak za vampire, vještice, vukodlake, vukojarce,… nude im Istanbulsku konvenciju i Marakeški kompakt. Zahvalno nezahtjevnoj publici duguju vrlo lagodnu poziciju pa im ne treba znati niti što tamo piše niti čemu to služi, a još manje imaju realnu predodžbu o položaju Hrvatske u stvarnome svijetu. Koji je takav da Lijepa Naša doista nema razloga ponašati se kao da je sama na svijetu, niti se po bilo čemu isticati, napose ne među prvima odstupati od globalnih dogovora, kakvi god oni bili. A nisu drugo doli pokazatelj (zlo)duha vremena na što jedan mali narod ne može presudno utjecati. Ali baš zato mora biti mudar poput zmije i bezazlen poput goluba kako bi mogao preživjeti na svome i unutar zadanih mu ograničenja strpljivo graditi svoje mjesto pod suncem među narodima svijeta. Kome to nije jasno, neka pogleda primjer Slovaka, Hrvatima bliskog naroda, čak i u nešto boljem općem položaju od njih, čijim su se konzervativnim svjetonazorskim skretanjima vladari svijeta brutalno narugali, instaliravši im “macronettu”. Naravno, voljom naroda. A kako drukčije?

Plenković kao Tuđman

Kako li je samo vizionarski Franjo Tuđman postupio prihvativši “Washingtonski sporazum” s Muslimanima u BiH, uvidjevši u njemu čvrst temelj za bitno poboljšanje nezavidne međunarodne pozicije Hrvatske u onim olovnim vremenima. Osjetio je kako će na njega moći nadovezati nisku briljantnih koraka pa slavodobitno okončati rat oslobađanjem okupiranog dijela Hrvatske i vojnim preokretom u BiH. No, kako bi sve to završilo da mu se Gojko Šušak usprotivio pravdajući se kako “narod ne će s Muslimanima” (iako je to i tada, u jeku krvavog rata, baš kao što je i danas, bila istina), i da nije uvjerio BiH Hrvate da provedu državnu politiku, koliko god mu taj zadatak teško pao jer križ su trebali ponijeti ljudi iz rodnog mu kraja? Vjerojatno nema previše onih koji bi to željeli doznati.

Još neke kockice ugrađene u arhitekturu i stabilizaciju međunarodnog položaja Hrvatske devedesetih, koji će uroditi najprije međunarodnim priznanjem, a potom i oslobađanjem Hrvatske, što vojnim, što mirnim putem – teško baš da bi narod (koji uvijek najbolje zna, je l’?) prihvatio na referendumu da su mu bile ponuđene. Spomenimo tek neke – ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, zakon o suradnji s Haaškim sudom, zakon o oprostu pobunjenima protiv Hrvatske… Ni tad Hrvatska nije mogla mimo svijeta, a ne može ni danas. Bez uvažavanja svijeta ne bi bilo ni pobjede, a ona rijetko kad može biti izražena s 5:0, jer u međunarodnim odnosima, kao i u onim osobnima, ne može biti baš sve po tvom. Poglavito kad si u globalnom zvjerinjaku veličinom bliže zecu, nego medvjedu.

Danas Andrej Plenković ne nailazi ni na približnu potporu kakvu je svojedobno imao Tuđman, a vremena su samo naizgled lakša. Gotovo svi kosturi iz ormara, neki brižno čuvani još iz razdoblja socijalizma, skinuli su paučinu sa sebe i sručili se svom silinom na njegovu Vladu. Unatoč tome, neki se u današnjem HDZ-u igraju Mesića i Manolića, sezona 93/94, pa nakon prvog izbornog podbačaja više i ne kriju kako bi rado zasjeli na njegovo mjesto. Drugi, pak, ne pokazuju volju ugledati se na Gojka Šuška, olako zaboravljajući kako im nije dano državnu politiku osmišljavati, nego ju provoditi. Bez obzira na to, i Plenković je, baš poput Tuđmana nekad, kad su međunarodni dogovori posrijedi, izbjegao ići protiv vjetrenjača. Štoviše, mudro i spretno ih je iskoristio u svrhu poboljšanja pozicije Hrvatske u neposrednom okruženju i u svijetu uopće.

Pritom se može pohvaliti brojnim plodovima – bitno je popravio doskora potpuno podređen položaj Hrvatske u međunarodnim arbitražama sa Slovenijom i MOL-om, u dobroj mjeri je neutralizirao i institucionalno iživljavanje partnera nad Hrvatima u BiH, utkao je Lex Agrokor u pravnu stečevinu EU i izborio njegovo priznanje od strane nadležnih sudova u Londonu i Washingtonu, čime je hrvatski položaj u tom nimalo bezazlenom kolopletu interesa svih vrsta učvrstio i za vremena kad više ne bude na vlasti. E, sad je li desnije bezglavo upadati u teške, gotovo bezizlazne situacije na međunarodnom planu uz poklič “huraaaaa”, ili je desnije ipak izvući Hrvatsku iz njih? Zanimljivo, najžešći kritičari Plenkovićevih prihvaćanja međunarodnih dokumenata, dobrim dijelom isti oni koji su i Tuđmana proglašavali izdajnikom zbog maločas spomenutih zakona, nerijetko su spremni naći poneku toplu riječ čak i za rasne zakone, pa i za Rimske ugovore, te “lukave taktičke poteze”.

Rejting raste, kamate padaju, socijalistima svejedno

Svrne li se pogled na gospodarstvo, područje u kojem je pojam “desno” izvorno i nastao, a domaći socijalisti s ponešto naglašenijom nacionalnom notom, socijal-nacionalisti, ga bezobzirno prisvojili, ovaj HDZ se doista nema čega sramiti. Uzevši u obzir duboku duševnu ukotvljenost Hrvata u maglama socijalizma, napokon se i tu polako ali sigurno vuku potezi koji mirišu na desno, na odgovorno stvaranje viška na državnim računima i racionalno raspolaganje njime, umjesto raskalašene raspodjele manjka na račun budućih pokoljenja. Makar, moglo bi i bolje. Naime, prvi prijedlozi ministra Zdravka Marića, tzv. probni baloni, su uvijek nešto desniji (više ide u prilog poslodavcima) od onih naposljetku usuglašenih, budući mentalni socijalizam nije moguće tek tako izbrisati iz svih glava, kako onih koalicijskih partnera, tako i onih u HDZ-u. Pohvalno je i što se napokon pokušava učiniti krupan korak u smjeru održive i poštenije preraspodjele tereta međugeneracijske solidarnosti. Nakon višedesetljetnog držanja glave u pijesku prijedlogom mirovinske reforme uvažava se surova stvarnost, koja pokazuje da je doživljeni (ne predviđeni) životni vijek Hrvata u 2016. godini bio za 7 godina veći nego zadnje predratne, 1990., ali i da su naraštaji koji dolaze na tržište rada za 30% manje brojni od onih koji odlaze u mirovinu.

Također, vraćanje rejtinga u investicijski razred, što nije tek puka etiketa, značka od svjetskih gazda kao priznanje Vladi za poslušnost, kako to misle demonima opsjednuti socijal-nacionalisti, nego preduvjet za plaćanje manjih kamata, ali i privlačenje novih ulaganja praćenih otvaranjem novih, bolje plaćenih radnih mjesta. Ali što uopće znači zdrav gospodarski rast kojega po prvi put prati razduživanje (a ne zaduživanje kako je dosad redovito bio slučaj), rast na nikad zdravijim nogama, ekipi parkiranoj na rashodnoj strani proračuna? Njima je potpuno svejedno isplaćuje li im se plaća iz viška kojeg su drugi stvorili ili iz duga ostavljenog budućim generacijama pa neka se one s njim bakću, ili, jednostavno, iz friško otisnutog novca. I onda ti ekstremni ljevičari, koji svako malo mahnu hrvatskom zastavom da bi se desnima mogli lažno predstavljati, optužuju HDZ za skretanje ulijevo.

Stier ili Brkić?

Zabrinutost za HDZ vlada i u lijevo-liberalnim medijima. I oni bi ga micali udesno. A kad socijal-nacionalisti i liberal-internacionalisti gurkaju HDZ desnije od desnog, posluša li ih, lako bi se moglo dogoditi da opiše krug i doista se nađe lijevo. Kad takvi nameću dvojbu – Stier ili Brkić? – nutkajući Plenkoviću da uđe u savez iz nužde s navodno desnim Stierom, a da Brkića, koji, eto, nije dovoljno desno, odbaci i valjda uputi da se upiše u Radničku frontu, već zdrava seljačka logika naših mahom nepismenih predaka nalaže da se postupi upravo suprotno. Dakle, ako se već dvoji između te dvojice, razumno je ući u savez iz nužde s Brkićem, a Stiera da se i dalje ignorira. Stier je, naime, jedan iz reda onih ne pretjerano maštovitih političara, nesposobnih okupiti ljude oko nečega za što su, nego samo protiv čega su. Sad se prometnuo u barjaktara koji maše klasičnom ljevičarskom zastavom, borbom protiv korupcije i klijentelizma, koja uvijek dobro posluži globalnim središtima moći kao sredstvo za obračun s umreženim nacionalnim gospodarskim i političkim elitama kako bi preraspodijelili njihovo bogatstvo, moć i utjecaj u korist globalnom središtu odanijima. Kako su taj postupak vladari iz sjene najprije proveli ovladavši medijima srednje struje, nema ništa neobično u tome da upravo oni s najvećim žarom staju iza pobornika te borbe. Pa bi sad tip koji prosipa notorne ljevičarske tlapnje trebao povesti HDZ u desno.
Okrutna stvarnost, ali i hrvatsko iskustvo svjedoče, međutim, kako se od same korupcije štetnijom pokazala tek borba protiv nje. Ona unosi nemir, tjeskobu i neodlučnost u ionako rascjepkani, birokratizirani mehanizam odlučivanja. Ionako trom sustav potpuno zastaje, posve zakoči projekte i investicije, i time negativno utječe na gospodarsku aktivnost, napose na BDP i zaposlenost, kako je zorno pokazalo vrijeme Jadranke Kosor, rodonačelnice te priče. Tada je ta borba doista uzela maha zacementiravši Hrvatsku u crvenom, što u pogledu dugotrajne negativne stope BDP-a, što slijednika joj na vlasti (u Hrvatskoj, ne u HDZ-u), dok je HDZ prinijet kao žrtva paljenica na oltar svete borbe protiv demona korupcije.

U Hrvatskoj, zagušenoj žabokrečinom socijalizma, tog uvjerljivo najkorumpiranijeg društvenog sustava kojeg je svijet vidio, budući korumpira čitavu zajednicu a ne samo njezine utjecajne pripadnike, prema klijentelizmu, toj nipošto ne savršenoj pojavi, daleko do toga, bi se ipak trebalo odnositi s više poniznosti i poštovanja. Naime, klijentelizam, koji u ovom ili onom obliku prirodno egzistira u svakom ljudskom združenom djelovanju, i poslovnom i osobnom, ipak je iz pepela digao na noge jednu zemlju poput Italije. Štoviše, početci njezinih aktualnih problema slučajno se ili ne podudaraju s rasplamsavanjem borbe protiv klijentelizma koje se dosjetio valjda neki njihov “Al Stierone”.

U situaciji kad HDZ-u prije svega manjka glasova, umjesto pozera i frazera razborito je osloniti se na one koji glasove mogu donijeti, povezati redove i na teren udahnuti živost. Zato bi, nadasve poradi stabilnosti stranke, bilo optimalno kad bi Andrej Plenković priveo g. Jelenića, da javnosti razjasni ima li što inkriminirajuće za Milijana Brkića ili ne u aferi SMS. Upravo onako kako je svojedobno spriječio destabilizaciju Vlade privevši pred novinare njegovog prethodnika Cvitana da se izjasni o sadržaju elektronskog poštanskog sandučića gđe Dalić vezano uz aferu stvorenu oko Agrokora.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

HODAK: Hrvatski cinkeri rade ‘punom parom’

Objavljeno

na

Objavio

Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić i Milan Kujundžić odrađeni su profesionalno, pedantno, pikantno, uporno i uspješno. Lov na Kuščevića, Tolušića i Kujundžića bolje ne bi odradio ni CNN. Da nije bilo nekoliko krkana koji su bezobrazno i brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije i otvarali vrata auta u kojem je bila, pokušavajući slikati kuću ministra zdravstva, moglo bi se zaključiti da je akcija odrađena savršeno. To je pravo istraživačko novinarstvo! I Milan će sada alejom Lovre Kuščevića i Tomislava Tolušića odšetati u povijest. Zasluženo…

Ipak je on trebao biti izabran za osobu tjedna u subotnjem Obzoru. Od toliko HDZ-ovih raskošno talentiranih kandidata izbor je pao na župana Alojzija Tomaševića koji je, u stilu raspojasanog tamburaša, ”istamburao” svoju suprugu. Navodno je sud kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir činjenicu da navodnu ljubavnicu nije ni taknuo.

Ipak, zadrte ognjištare na Fejsu nešto smeta. Zašto mediji nisu tako zdušno istražili i stan u elitnom dijelu Zagreba koji je još kao predsjednik bio kupio Stipe Mesić? Zašto su o imovini Ive Sanadera i svim njegovim nepodopštinama dok je predsjednikovao progovorili tek kada je pao (poskliznuo se) s vlasti?

Zašto su naši istraivački novinari, kada su već odlično započeli istraživati aferu Borg, odjednom zašutjeli? Dok su Lovre, Tolušić i Milan uživali i medijskoj pompi i nisu silazili s naslovnica naših pisanih i elektroničkih medija, naš je Stipe u svom nekretninskom poslu ostao potpuno prekriven maglom zaborava.

Slična magla prekrila je i raspletaj operacije Borg. Sjećate se kada je svojevremeno Stipe Mesić bio kupio ”stančinu” u elitnom dijelu Zagreba? Koštala je nešto više od tri milje kunića. Stipe je dostojanstveno i ponosno odšutio režanje klerofašista od kud’ mu lova. Od čekova ne bi imao dosta ni za garažu. Sumnjalo se da je u pitanju honorar od predavanja u prepunom Domu Hrvatske vojske u  kojem Stipe održao predavanje ”Divizioni u Regionu”, uz simultani prijevod na hrvatski.

Ali, taj ”rašomon” prekinuo je sam Stipe pa je nakon godine šutnje otkrio da mu je lovu pozajmio ”bez kamate i bez povrata” prijatelj iz Slovenije. I svi su odahnuli. Opće je poznato da ako se Hrvat nađe u frci, dovoljno je da se obrati Slovencu i problem je riješen. Svi sretni i zadovoljni. Tada Slobodna nije slala svoju hrabru novinarku da snimi ”stančugu” koja je dovela do naglog zatopljenja dviju ”bratskih i prijateljskih zemalja”.

Dobro je znati: ako nam je frka odmah u Sloveniju po lovu. Bratstvo i jedinstvo, skovano u NOB-u, čvršće je od čelika. I sad na Fejsu sitni provokatori predlažu da netko od studenata napiše doktorat na temu ”Fenomen različitog zanimanja medija za nekretninske poslove Mesića, Kušćevića, Tolušića i Kujundžića”. Na kraju, tužna je sudbina Stipe Mesića. Zasjenile su ga potpuno nove medijske zvijezde Kuščević, Tolušić, Žalac, Kujundžić.

Zanimljiva je i nedavna presuda slovenskog Vrhovnog suda koji je poništio presudu Leonu Rupniku, slovenskoj inačici našeg Ante Pavelića. Politička pastorala. Draža Mihajlović i Nedić su već odavno rehabilitirani u Srbiji, Leon Rupnik im se sada pridružio u Sloveniji. Jedino u ”Lepoj njihovoj” i dalje traje lov na ustaše i ZDS…

Hrvatski cinkeri rade punom parom. Hrvoje Zovko prijeti da će odmah obavijestiti ”međunarodne organizacije” kako su ”ustaše” u Imotskom u dva navrata otvarali vrata od auta novinarke Slobodne Dalmacije. Svoju pravovjernost i partizansku svijest te žal za ”regionom”  dokazujemo i koncertima Lepe Brene, pjevanjem ”Jugoslovenke”, oduševljenjem Borom Čorbom, Bajagom, stavljanjem crvene zvijezde na riječki neboder, obnovom Titovog broda… Mentalitet koji se skoro ne razlikuje od onog iz doba 8. svibnja 1945. godine. Neke su laži u međuvremenu dobile čak status apsolutnih istina. U Drugom svjetskom ratu Židovi su nastradali samo u NDH. Nedićev brzojav Hitleru da je Srbija ”Judenfrei’‘, nitko ni ne spominje.

Sve oči su sada uperene u Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović. Od nje se kao prut trese i Beljak. Naglo je ublažio  svoje liberalno-antifašističke stavove. Nakon krokodilskih suza za sporom UDB-om i nedovoljnim brojem likvidiranih hrvatskih državljana u ”inostranstvu”, Šokre je posipao svoju ”long play” glavu pepelom i izjavio: ”Ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja”. To je zabrinulo i starog HSS-ovca Hrga, koji je, sav zabrinut, izjavio: ”Mislim da Beljaku treba medicinska pomoć”.

A kome ne treba nakon stockholmskog polufinala u rukometu. Na Fejsu bruje ”stručne” analize. Neki pišu: ”I vaterpolisti bi pobijedili da Hercegovci igraju vaterpolo”; ”Doček rukometaša biti će u Mostaru. Za Hrvate iz Hrvatske bit će organiziran prijevoz autobusima”. Čudim se da tzv. antifašisti i jugo-komunisti, titoisti, homići, liberali… nisu postavili pitanje smiju li Hercegovci uopće zabijati golove za Lijepu našu ako ne plaćaju porez u RH. I na kraju jedno pitanje koje me muči već dulje vremena.

Sjećam se Gorana, Ivice i Janice, nogometaša u Parizu i Moskvi te sličnih događaja. Svi su ti događaji i uspjesi naših športaša izazivali nezapamćeno oduševljenje masa, uzlet nacionalnog ponosa, nevjerojatno veselje, euforičnost i izraze domoljublja. Pola milijuna razdraganih građana čekalo je Vatrene u Zagrebu, a onda dođu izbori i ti isti izaberu predstavnike onih, koji zbog tih športskih uspjeha, piju Normabele. Njih tobože ne zanima ”fudbal” i šport. Kada Vatreni žele da im na Trgu bana Jelačića pjeva Thompson ”Čavoglave”, dobivaju ospice i loše spavaju.

Kada ste vidjeli Stazića, Beljaka, Grbina, Marasa, Jovanovića, Josipovića, Mesića, Pusićku, Taritaš Mrak, Radu i familiju, Antu Tomića, Juricu Pavičića… na takvim manifestacijama? Svi se oni uredno distanciraju od športskih uspjeha jer ti uspjesi ujedno znače i promociju Republike Hrvatske. Iako hrvatski šport od države dobiva na godišnjoj razini, po Eurostatu, samo 221 milijun kuna, šport je glavni generator nacionalnog ponosa, veselja i promocije Hrvatske u svijetu. Kada se uzme u obzir iznos od dvije milijarde i 400 milijuna kuna koje država izdvaja za kulturu onda bi naša kultura trebala biti naš generator nacionalnog ponosa i hrvatske prepoznatljivosti u svijetu.

Međutim, Oliver Frljić, Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i razni naši filmski režiseri boje se i pomisliti na fenomen Vukovara, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. No, to je tipično hrvatski fenomen. Najviše novca dobivaju oni koji Hrvatsku najmanje poštuju i vole. Šport je konkretan i mjerljiv u pogledu uspješnosti. Kultura, osim rijetkih pojedinaca, nije egzaktno mjerljiva i kod nas uglavnom neuspješna. Ona se više brine o klimatskim promjenama i pitanjima sigurnog seksa, kad ti se vraća muž, kokainom i Abelom, legalizacijom prostitucije u Nizozemskoj tako da ”kurve rata” sada mogu slobodno štajgati pred Haaškim sudom.

Dok se god predmet na sudu zove ”sudski spor”, ništa od brzog pravosuđa.

Usput rečeno, kad smo već kod kulture, ovih sam dana gledao monodramu Dragana Despota po Krležinom djelu ”Na rubu pameti”. Briljantna predstava i sjajan glumac Despot. Težak krležijanski tekst je jedino Krležino djelo napisano u prvom licu jednine. Ne znam jesam li bolju monodramu ikada gledao. Nevjerojatno uspješnom glumom Despot je u 70 minuta, bez sekunde odmora, uskrsnuo pred publikom svu Krležina ironiju, sarkazam i razmišljanja o ljudskoj gluposti, amoralnom društvu…. Ovacije koje je dobio zaslužio je u cijelosti. Ali to je Krleža. Djelo je napisano 1938.g. Stoga i dalje stoji moja ocjena za Frica. Krleža je čovjek od glave do (četrdeset) pete.

Pa kad smo već zapeli na hrvatskoj kulturi, trebao bi netko odgovoriti na jedno ”kulturno-umjetničko” pitanje koje je postavio premijerni primjerak naše kulture Jurica Pavičić, Jugoslaven od glave do pete. On postavlja na prvi pogled tipično orijunaško pitanje: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”.

Film koji je do sada gledalo daleko najviše ljudi u RH. Film koji, uz biografski motiv, ima i temu koja se zove ”Oluja” 5. kolovoza 1995. godine Pavičiću, s obzirom na godine i ideološku sljepoću, može puno toga promaknuti. Ali ne i Oluja. I meteorološka svakoga izluđuje, a kamoli ova domoljubna. Nema u tom filmu Save Kovačevića, sedam neprijateljskih ofenziva, Sutjeske i Neretve… Jurica očito ne zna da je Sutjeska odavno diskvalificirana jer je Sava Kovačević navodno bio dopingiran!

Tko je dopustio da se snimi film o hrvatskoj pobjedi nad ”Slobinim zečevima” kako ih je sam Slobodan Milošević nazvao.  E, sad će sa 4. Splitskom obračunati naš Jurica, Nenad Polimac i slični. Još im fali samo kulturnjak s Breona – Nenad Stazić. Film se mora ocjenjivati s dva aspekta. Umjetničkog i zanatskog. Zadrte ”jugoslavenčine” zapele su za svjetonazorski. I nije Vrdoljak krajem siječnja ostao sam kako Jurica sam sebe hrabri. Ostao je s daleko najgledanijim filmom, a Pavičić, Tomić, Polimac i društvo ostaju samo rubni relikti prošlosti.

Ostaje i teror nekvalificiranih koji se žele nametnuti svojom toksičnom retorikom. No, to je davno pročitana knjiga. Oni su jedna jadna disfunkcionalna  jugo-obitelj koja polako odumire. I ubrzo će ispasti iz prosječne hrvatske memorije. K’o što su ispali i pokojni Miljenko Smoje, Jurjević Baja i ostali, a ostaju zauvijek Hajduk, Torcida, 4. Splitska, Goran, Bajdo Vukas…  Zadnji orjunaši na otocima maštaju o ”talasima” s istoka i čekaju da ih zadnji val odnese ”u selo malo”. A možda ih vjetar otpuhne i nešto prije…

Na žalost splitske Orjune više ne vrijedi stara njemačka poslovica: ”Što gluplji seljak to veći krumpir”.

Romina Peritz predstavlja nam lik i djelo umjetnika Nemanje Cvijanovića: ”Umjetnik  koji je svojom zvijezdom petokrakom na vrhu nebodera razljutio desničare”. Peritzka nas je jednim podnaslovom definirala. Umjetnika vole ljevičari. Ovu vrstu umjetnosti sigurno vole. Kada su se na traktorima probijali do ”otadžbine”’, bez crvene zvijezde, znali su da će njihovo vrijeme opet doći. Ne u otadžbini, nego u Hrvatskoj. Vrijeme radi za njih. Rezolucija Vijeća EU nije obvezujuća. Sada će brojni branitelji i dragovoljci iz Rijeke godinama gledati kako im je ”umjetnik” Nemanja lijepo objasnio tko je zapravo pobijedio 5. kolovoza 1995. godine u Rijeci. Za utjehu će moći posjetiti bravarev brod, a na kraju se mogu zapaliti u stogu sijena. A sijeno je ionako namijenjeno stoci.

Tako se urušava Tuđmanova Hrvatska. Čudno, kada HDZ čvrsto stoji malo desnije od centra. Taj centar bi trebalo ”centrirati” posebnim viskom. Superlativi umjetniku ispadaju iz usta Peritze k’o bomboni. Prosto ne može da ”veruje” zašto desničari ”besne”. Tako će ”u sklopu Rijeke EPK 2020. godine Cvijanović izvoditi projekt ”Zajednički Manifest komunističke partije i ujedinjenog građanstva Rijeke”… Amen. Čekajmo neku drugu priliku.

Uvukao se u sebe, a oni su ga upravo tamo čekali…

Darko Pavičić, kaptolski ekspert, javlja: ”Vatikan gura hrvatske biskupe u ekumenizam sa SPC-om”. Darko nam ujedno i daje kratku definiciju ekumenizma kao zajedničkog vjerskog izričaja. Sada su postali jasniji mnogi potezi Rima i pape Franje. Sada je jasnije što je sa slučajem Stepinac, ali jedno nije jasno. Kako to da su SPC jasno definirali kao agresivnu parapolitičku organizaciju u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… a jedino u RH žele ”zajednički vjerski izričaj”?

Papa Franjo kao da nema pojma o Domovinskom ratu, o tome koliko je u to vrijeme bilo sravnjeno s zemljom katoličkih vjerskih objekata i koliko je katolika poginulo. Koliko smo mi Hrvati srušili objekata SPC-e? I sada dragi Porfirije, preko apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguea, čija je diplomatska karijera vezana za Srbiju, polako uvodi ekumenizam ili, otvoreno rečeno, Kaptol je izgubio diplomatsku bitku sa SPC-om.

Je li to našim svećenicima jasno, ili i dalje pokorno, suprotno općem uvjerenju, provode ”zajednički vjerski izračaj” s onima koji su bili kreatori otpora mladoj Hrvatskoj državi 1991. godine? Taj otpor smo oružjem i borbom slomili, a sada nam Vatikan, pomoću Porfirija, šalje poruke o Stepincu. Niži kler je već dugo svjestan tko nam u Vatikanu muti vodu. No, neki naši biskupi dramatično podsjećaju na naše političare. Poltronski zanemaruju mišljenje vjernika i običnog puka koji je već odavno svjestan da mu oni na koje se je mogao osloniti u 45 godina komunizma polako okreću leđa. Blaženi Alojzije Stepinac proglašen je od strane Pape Ivana Pavla II. blaženim 3. listopada 1988. godine u Mariji Bistrici. I to valjda treba, po Papi Franji, biti dovoljna satisfakcija Hrvatima.

Njegova beatifikacija ne smije Vatikanu služiti kao ucjena za bacanje hrvatskih katolika u zagrljaj onima koji dobro paze da umjesto Hrvatske govore o Slavoniji, Lici, Dalmaciji, o srpskim krajevima.. Kada nije išlo preko JNA, sad se proba preko Vatikana. I na kraju za podsjetiti je kako je svećenstvo već jednom sačuvalo hrvatski katolički identitet kroz 45 godina komunističke diktature. Mora ga sačuvati i opet bude li trebalo.

Pokojni don Anto Baković jednom je rekao: ”Nastavimo li ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari