Pratite nas

Kolumne

Čemu rušiti nikad desniji HDZ?

Objavljeno

na

Bez obzira na zaglušujuće medijsko bubnjanje i slijeva i zdesna kako HDZ sve više klizi ulijevo, današnji je HDZ, promotri li se hladne glave i pritom uspije zadržati minimum intelektualnog poštenja, a što u ozračju histerije i hajke nije nimalo lako, ipak najdesniji dosad. Štoviše, toliko je desno da je pitanje hoće li u skoroj budućnosti ijedna hrvatska vlast po tome biti makar blizu ovoj predvođenoj HDZ-om.

Djela, ne riječi

Naravno, tvrdnja o nikad desnijem HDZ-u vrijedi ako se mjeri po djelima, a ne po ispraznim riječima bačenim u vjetar (a da se još Netko u prosudbama vodi upravo tim kriterijem, otkriva nam Matejevo evanđelje, 21: 28-32). Jer što je vrijedila uhu ugodna retorika Karamarkovog HDZ-a kad riječi nije bio kadar provesti u djelo? Što je Karamarko iza nekog čvršće stajao, taj ili nije bio izabran ili nije dugo trajao – od Mije Crnoje, preko Milijana Brkića kao potencijalne mu zamjene, do dvojice kandidata za čelnika obavještajne zajednice… Također, koju god bi krupniju ribu pokušao smijeniti, znakovit je slučaj Dinka Cvitana, u tome bi bio učinkovito onemogućen. Jednostavno, Karamarko je bio u vlasti, ali ne i na vlasti. Pa nije li onda bolje kad uz manje riječi i blaže riječi više toga provedeš u djelo, nego kad nakon bujice zvučnih riječi ne učiniš gotovo ništa?

A što je to tako desno u djelima Plenkovićevog HDZ-a, mogao bi, napola posprdno, napola zajedljivo zapitati neki sanjar širom zatvorenih očiju dok kraj njega neopaženo prolazi stvarnost. Da mu oči nisu tako čvrsto sklopljene, a srce nije odveć okoštalo, vidio bi i znao cijeniti barem nešto od sljedećeg – vraćanje dostojanstva Hrvatskoj vojsci i policiji i njihovo pristojno opremanje, razmještanje Hrvatske vojske u hrvatskim gradovima, po prvi put i u Vukovaru, što neki nazivaju militarizacijom, potom primjerenu skrb o braniteljima, i onima iz HVO-a, donošenjem novog zakona, a što posebno užasava Fređu Matića, poboljšanje položaja Hrvata izvan Hrvatske, poglavito onih u nevolji (u BiH i Srbiji). A tu je i premijera ozbiljnijih demografskih mjera, spašavanje gesla “Za dom spremni” u mogućoj mjeri i kontekstu nakon što je ono već bilo gotovo potpuno kriminalizirano (ne samo u “Čavoglavama”, nego je ražanj već bio pripravljen i pjesmi “Lijepa li si”, na koju sad u Ciboni plješće Angela Merkel), sprječavanje već posve izgledne diskvalifikacije srebrne nogometne vrste i prije početka svjetskog prvenstva, suradnja s Državom Izrael, jedinim vratima kroz koja se pred svijetom može amortizirati desetljećima brižno uzgajana, čudovišna laž o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu…

Zar bi bilo što od navedenog učinio SDP? Pa nije li radio sve upravo suprotno dok je bio u prilici? Ili bi to možda pošlo za rukom glasnim bukačima sa 7 ili 17% glasova, sasvim svejedno, koji ni s kim ne žele zajedno jer im je glavni politički cilj da ostanu neuprljani, da ne izdaju, a ne da štogod učine? Kao da nečinjenje nije vrsta izdaje.

Ali što sve to vrijedi kad je postignuto u savezu s onima zla glasa i pogana jezika? No, postaju li time i spomenuta postignuća manje vrijedna? Čini se kako ovdje nastupa još jedan pogodan trenutak za skidanje prašine s Knjige nad knjigama i čitanje Matejevog evanđelja, istog, maločas navedenog odjeljka, prispodobe o dva sina. I evo prilike za prepoznavanje koji su poput kojeg sina – oni koji su, makar na riječima i ne bili cvijeće, podržavajući HDZ-ovu vlast omogućili sve te poteze, ali i oni koji su se u bespoštednoj borbi protiv režima trsili onemogućiti sve te, da ih je tkogod drugi napravio, priznali bi – desne poteze.

Čak i ono što je prepušteno liberalnom partneru iz nužde, novi školski kurikul, u najvažnijim je područjima – u povijesti i hrvatskom jeziku – sačuvano od pompozno najavljivanih radikalnih ljevičarskih zahvata (odatle Jokićevo frktanje nosom). Pa kritičari zaraženi jalovim desnilom povijest više ne spominju. Rogoborenje im se svelo tek na citiranje jednog degutantnog odlomka iz romana u neobaveznom dijelu školske lektire.
A kad im ponestane argumenata, borci protiv režima posegnu za sablažnjavanjem malenih demonima. Kao suvremeni pučki nadomjestak za vampire, vještice, vukodlake, vukojarce,… nude im Istanbulsku konvenciju i Marakeški kompakt. Zahvalno nezahtjevnoj publici duguju vrlo lagodnu poziciju pa im ne treba znati niti što tamo piše niti čemu to služi, a još manje imaju realnu predodžbu o položaju Hrvatske u stvarnome svijetu. Koji je takav da Lijepa Naša doista nema razloga ponašati se kao da je sama na svijetu, niti se po bilo čemu isticati, napose ne među prvima odstupati od globalnih dogovora, kakvi god oni bili. A nisu drugo doli pokazatelj (zlo)duha vremena na što jedan mali narod ne može presudno utjecati. Ali baš zato mora biti mudar poput zmije i bezazlen poput goluba kako bi mogao preživjeti na svome i unutar zadanih mu ograničenja strpljivo graditi svoje mjesto pod suncem među narodima svijeta. Kome to nije jasno, neka pogleda primjer Slovaka, Hrvatima bliskog naroda, čak i u nešto boljem općem položaju od njih, čijim su se konzervativnim svjetonazorskim skretanjima vladari svijeta brutalno narugali, instaliravši im “macronettu”. Naravno, voljom naroda. A kako drukčije?

Plenković kao Tuđman

Kako li je samo vizionarski Franjo Tuđman postupio prihvativši “Washingtonski sporazum” s Muslimanima u BiH, uvidjevši u njemu čvrst temelj za bitno poboljšanje nezavidne međunarodne pozicije Hrvatske u onim olovnim vremenima. Osjetio je kako će na njega moći nadovezati nisku briljantnih koraka pa slavodobitno okončati rat oslobađanjem okupiranog dijela Hrvatske i vojnim preokretom u BiH. No, kako bi sve to završilo da mu se Gojko Šušak usprotivio pravdajući se kako “narod ne će s Muslimanima” (iako je to i tada, u jeku krvavog rata, baš kao što je i danas, bila istina), i da nije uvjerio BiH Hrvate da provedu državnu politiku, koliko god mu taj zadatak teško pao jer križ su trebali ponijeti ljudi iz rodnog mu kraja? Vjerojatno nema previše onih koji bi to željeli doznati.

Još neke kockice ugrađene u arhitekturu i stabilizaciju međunarodnog položaja Hrvatske devedesetih, koji će uroditi najprije međunarodnim priznanjem, a potom i oslobađanjem Hrvatske, što vojnim, što mirnim putem – teško baš da bi narod (koji uvijek najbolje zna, je l’?) prihvatio na referendumu da su mu bile ponuđene. Spomenimo tek neke – ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, zakon o suradnji s Haaškim sudom, zakon o oprostu pobunjenima protiv Hrvatske… Ni tad Hrvatska nije mogla mimo svijeta, a ne može ni danas. Bez uvažavanja svijeta ne bi bilo ni pobjede, a ona rijetko kad može biti izražena s 5:0, jer u međunarodnim odnosima, kao i u onim osobnima, ne može biti baš sve po tvom. Poglavito kad si u globalnom zvjerinjaku veličinom bliže zecu, nego medvjedu.

Danas Andrej Plenković ne nailazi ni na približnu potporu kakvu je svojedobno imao Tuđman, a vremena su samo naizgled lakša. Gotovo svi kosturi iz ormara, neki brižno čuvani još iz razdoblja socijalizma, skinuli su paučinu sa sebe i sručili se svom silinom na njegovu Vladu. Unatoč tome, neki se u današnjem HDZ-u igraju Mesića i Manolića, sezona 93/94, pa nakon prvog izbornog podbačaja više i ne kriju kako bi rado zasjeli na njegovo mjesto. Drugi, pak, ne pokazuju volju ugledati se na Gojka Šuška, olako zaboravljajući kako im nije dano državnu politiku osmišljavati, nego ju provoditi. Bez obzira na to, i Plenković je, baš poput Tuđmana nekad, kad su međunarodni dogovori posrijedi, izbjegao ići protiv vjetrenjača. Štoviše, mudro i spretno ih je iskoristio u svrhu poboljšanja pozicije Hrvatske u neposrednom okruženju i u svijetu uopće.

Pritom se može pohvaliti brojnim plodovima – bitno je popravio doskora potpuno podređen položaj Hrvatske u međunarodnim arbitražama sa Slovenijom i MOL-om, u dobroj mjeri je neutralizirao i institucionalno iživljavanje partnera nad Hrvatima u BiH, utkao je Lex Agrokor u pravnu stečevinu EU i izborio njegovo priznanje od strane nadležnih sudova u Londonu i Washingtonu, čime je hrvatski položaj u tom nimalo bezazlenom kolopletu interesa svih vrsta učvrstio i za vremena kad više ne bude na vlasti. E, sad je li desnije bezglavo upadati u teške, gotovo bezizlazne situacije na međunarodnom planu uz poklič “huraaaaa”, ili je desnije ipak izvući Hrvatsku iz njih? Zanimljivo, najžešći kritičari Plenkovićevih prihvaćanja međunarodnih dokumenata, dobrim dijelom isti oni koji su i Tuđmana proglašavali izdajnikom zbog maločas spomenutih zakona, nerijetko su spremni naći poneku toplu riječ čak i za rasne zakone, pa i za Rimske ugovore, te “lukave taktičke poteze”.

Rejting raste, kamate padaju, socijalistima svejedno

Svrne li se pogled na gospodarstvo, područje u kojem je pojam “desno” izvorno i nastao, a domaći socijalisti s ponešto naglašenijom nacionalnom notom, socijal-nacionalisti, ga bezobzirno prisvojili, ovaj HDZ se doista nema čega sramiti. Uzevši u obzir duboku duševnu ukotvljenost Hrvata u maglama socijalizma, napokon se i tu polako ali sigurno vuku potezi koji mirišu na desno, na odgovorno stvaranje viška na državnim računima i racionalno raspolaganje njime, umjesto raskalašene raspodjele manjka na račun budućih pokoljenja. Makar, moglo bi i bolje. Naime, prvi prijedlozi ministra Zdravka Marića, tzv. probni baloni, su uvijek nešto desniji (više ide u prilog poslodavcima) od onih naposljetku usuglašenih, budući mentalni socijalizam nije moguće tek tako izbrisati iz svih glava, kako onih koalicijskih partnera, tako i onih u HDZ-u. Pohvalno je i što se napokon pokušava učiniti krupan korak u smjeru održive i poštenije preraspodjele tereta međugeneracijske solidarnosti. Nakon višedesetljetnog držanja glave u pijesku prijedlogom mirovinske reforme uvažava se surova stvarnost, koja pokazuje da je doživljeni (ne predviđeni) životni vijek Hrvata u 2016. godini bio za 7 godina veći nego zadnje predratne, 1990., ali i da su naraštaji koji dolaze na tržište rada za 30% manje brojni od onih koji odlaze u mirovinu.

Također, vraćanje rejtinga u investicijski razred, što nije tek puka etiketa, značka od svjetskih gazda kao priznanje Vladi za poslušnost, kako to misle demonima opsjednuti socijal-nacionalisti, nego preduvjet za plaćanje manjih kamata, ali i privlačenje novih ulaganja praćenih otvaranjem novih, bolje plaćenih radnih mjesta. Ali što uopće znači zdrav gospodarski rast kojega po prvi put prati razduživanje (a ne zaduživanje kako je dosad redovito bio slučaj), rast na nikad zdravijim nogama, ekipi parkiranoj na rashodnoj strani proračuna? Njima je potpuno svejedno isplaćuje li im se plaća iz viška kojeg su drugi stvorili ili iz duga ostavljenog budućim generacijama pa neka se one s njim bakću, ili, jednostavno, iz friško otisnutog novca. I onda ti ekstremni ljevičari, koji svako malo mahnu hrvatskom zastavom da bi se desnima mogli lažno predstavljati, optužuju HDZ za skretanje ulijevo.

Stier ili Brkić?

Zabrinutost za HDZ vlada i u lijevo-liberalnim medijima. I oni bi ga micali udesno. A kad socijal-nacionalisti i liberal-internacionalisti gurkaju HDZ desnije od desnog, posluša li ih, lako bi se moglo dogoditi da opiše krug i doista se nađe lijevo. Kad takvi nameću dvojbu – Stier ili Brkić? – nutkajući Plenkoviću da uđe u savez iz nužde s navodno desnim Stierom, a da Brkića, koji, eto, nije dovoljno desno, odbaci i valjda uputi da se upiše u Radničku frontu, već zdrava seljačka logika naših mahom nepismenih predaka nalaže da se postupi upravo suprotno. Dakle, ako se već dvoji između te dvojice, razumno je ući u savez iz nužde s Brkićem, a Stiera da se i dalje ignorira. Stier je, naime, jedan iz reda onih ne pretjerano maštovitih političara, nesposobnih okupiti ljude oko nečega za što su, nego samo protiv čega su. Sad se prometnuo u barjaktara koji maše klasičnom ljevičarskom zastavom, borbom protiv korupcije i klijentelizma, koja uvijek dobro posluži globalnim središtima moći kao sredstvo za obračun s umreženim nacionalnim gospodarskim i političkim elitama kako bi preraspodijelili njihovo bogatstvo, moć i utjecaj u korist globalnom središtu odanijima. Kako su taj postupak vladari iz sjene najprije proveli ovladavši medijima srednje struje, nema ništa neobično u tome da upravo oni s najvećim žarom staju iza pobornika te borbe. Pa bi sad tip koji prosipa notorne ljevičarske tlapnje trebao povesti HDZ u desno.
Okrutna stvarnost, ali i hrvatsko iskustvo svjedoče, međutim, kako se od same korupcije štetnijom pokazala tek borba protiv nje. Ona unosi nemir, tjeskobu i neodlučnost u ionako rascjepkani, birokratizirani mehanizam odlučivanja. Ionako trom sustav potpuno zastaje, posve zakoči projekte i investicije, i time negativno utječe na gospodarsku aktivnost, napose na BDP i zaposlenost, kako je zorno pokazalo vrijeme Jadranke Kosor, rodonačelnice te priče. Tada je ta borba doista uzela maha zacementiravši Hrvatsku u crvenom, što u pogledu dugotrajne negativne stope BDP-a, što slijednika joj na vlasti (u Hrvatskoj, ne u HDZ-u), dok je HDZ prinijet kao žrtva paljenica na oltar svete borbe protiv demona korupcije.

U Hrvatskoj, zagušenoj žabokrečinom socijalizma, tog uvjerljivo najkorumpiranijeg društvenog sustava kojeg je svijet vidio, budući korumpira čitavu zajednicu a ne samo njezine utjecajne pripadnike, prema klijentelizmu, toj nipošto ne savršenoj pojavi, daleko do toga, bi se ipak trebalo odnositi s više poniznosti i poštovanja. Naime, klijentelizam, koji u ovom ili onom obliku prirodno egzistira u svakom ljudskom združenom djelovanju, i poslovnom i osobnom, ipak je iz pepela digao na noge jednu zemlju poput Italije. Štoviše, početci njezinih aktualnih problema slučajno se ili ne podudaraju s rasplamsavanjem borbe protiv klijentelizma koje se dosjetio valjda neki njihov “Al Stierone”.

U situaciji kad HDZ-u prije svega manjka glasova, umjesto pozera i frazera razborito je osloniti se na one koji glasove mogu donijeti, povezati redove i na teren udahnuti živost. Zato bi, nadasve poradi stabilnosti stranke, bilo optimalno kad bi Andrej Plenković priveo g. Jelenića, da javnosti razjasni ima li što inkriminirajuće za Milijana Brkića ili ne u aferi SMS. Upravo onako kako je svojedobno spriječio destabilizaciju Vlade privevši pred novinare njegovog prethodnika Cvitana da se izjasni o sadržaju elektronskog poštanskog sandučića gđe Dalić vezano uz aferu stvorenu oko Agrokora.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Objavio

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari