Pratite nas

Kolumne

Čemu rušiti nikad desniji HDZ?

Objavljeno

na

Bez obzira na zaglušujuće medijsko bubnjanje i slijeva i zdesna kako HDZ sve više klizi ulijevo, današnji je HDZ, promotri li se hladne glave i pritom uspije zadržati minimum intelektualnog poštenja, a što u ozračju histerije i hajke nije nimalo lako, ipak najdesniji dosad. Štoviše, toliko je desno da je pitanje hoće li u skoroj budućnosti ijedna hrvatska vlast po tome biti makar blizu ovoj predvođenoj HDZ-om.

Djela, ne riječi

Naravno, tvrdnja o nikad desnijem HDZ-u vrijedi ako se mjeri po djelima, a ne po ispraznim riječima bačenim u vjetar (a da se još Netko u prosudbama vodi upravo tim kriterijem, otkriva nam Matejevo evanđelje, 21: 28-32). Jer što je vrijedila uhu ugodna retorika Karamarkovog HDZ-a kad riječi nije bio kadar provesti u djelo? Što je Karamarko iza nekog čvršće stajao, taj ili nije bio izabran ili nije dugo trajao – od Mije Crnoje, preko Milijana Brkića kao potencijalne mu zamjene, do dvojice kandidata za čelnika obavještajne zajednice… Također, koju god bi krupniju ribu pokušao smijeniti, znakovit je slučaj Dinka Cvitana, u tome bi bio učinkovito onemogućen. Jednostavno, Karamarko je bio u vlasti, ali ne i na vlasti. Pa nije li onda bolje kad uz manje riječi i blaže riječi više toga provedeš u djelo, nego kad nakon bujice zvučnih riječi ne učiniš gotovo ništa?

A što je to tako desno u djelima Plenkovićevog HDZ-a, mogao bi, napola posprdno, napola zajedljivo zapitati neki sanjar širom zatvorenih očiju dok kraj njega neopaženo prolazi stvarnost. Da mu oči nisu tako čvrsto sklopljene, a srce nije odveć okoštalo, vidio bi i znao cijeniti barem nešto od sljedećeg – vraćanje dostojanstva Hrvatskoj vojsci i policiji i njihovo pristojno opremanje, razmještanje Hrvatske vojske u hrvatskim gradovima, po prvi put i u Vukovaru, što neki nazivaju militarizacijom, potom primjerenu skrb o braniteljima, i onima iz HVO-a, donošenjem novog zakona, a što posebno užasava Fređu Matića, poboljšanje položaja Hrvata izvan Hrvatske, poglavito onih u nevolji (u BiH i Srbiji). A tu je i premijera ozbiljnijih demografskih mjera, spašavanje gesla “Za dom spremni” u mogućoj mjeri i kontekstu nakon što je ono već bilo gotovo potpuno kriminalizirano (ne samo u “Čavoglavama”, nego je ražanj već bio pripravljen i pjesmi “Lijepa li si”, na koju sad u Ciboni plješće Angela Merkel), sprječavanje već posve izgledne diskvalifikacije srebrne nogometne vrste i prije početka svjetskog prvenstva, suradnja s Državom Izrael, jedinim vratima kroz koja se pred svijetom može amortizirati desetljećima brižno uzgajana, čudovišna laž o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu…

Zar bi bilo što od navedenog učinio SDP? Pa nije li radio sve upravo suprotno dok je bio u prilici? Ili bi to možda pošlo za rukom glasnim bukačima sa 7 ili 17% glasova, sasvim svejedno, koji ni s kim ne žele zajedno jer im je glavni politički cilj da ostanu neuprljani, da ne izdaju, a ne da štogod učine? Kao da nečinjenje nije vrsta izdaje.

Ali što sve to vrijedi kad je postignuto u savezu s onima zla glasa i pogana jezika? No, postaju li time i spomenuta postignuća manje vrijedna? Čini se kako ovdje nastupa još jedan pogodan trenutak za skidanje prašine s Knjige nad knjigama i čitanje Matejevog evanđelja, istog, maločas navedenog odjeljka, prispodobe o dva sina. I evo prilike za prepoznavanje koji su poput kojeg sina – oni koji su, makar na riječima i ne bili cvijeće, podržavajući HDZ-ovu vlast omogućili sve te poteze, ali i oni koji su se u bespoštednoj borbi protiv režima trsili onemogućiti sve te, da ih je tkogod drugi napravio, priznali bi – desne poteze.

Čak i ono što je prepušteno liberalnom partneru iz nužde, novi školski kurikul, u najvažnijim je područjima – u povijesti i hrvatskom jeziku – sačuvano od pompozno najavljivanih radikalnih ljevičarskih zahvata (odatle Jokićevo frktanje nosom). Pa kritičari zaraženi jalovim desnilom povijest više ne spominju. Rogoborenje im se svelo tek na citiranje jednog degutantnog odlomka iz romana u neobaveznom dijelu školske lektire.
A kad im ponestane argumenata, borci protiv režima posegnu za sablažnjavanjem malenih demonima. Kao suvremeni pučki nadomjestak za vampire, vještice, vukodlake, vukojarce,… nude im Istanbulsku konvenciju i Marakeški kompakt. Zahvalno nezahtjevnoj publici duguju vrlo lagodnu poziciju pa im ne treba znati niti što tamo piše niti čemu to služi, a još manje imaju realnu predodžbu o položaju Hrvatske u stvarnome svijetu. Koji je takav da Lijepa Naša doista nema razloga ponašati se kao da je sama na svijetu, niti se po bilo čemu isticati, napose ne među prvima odstupati od globalnih dogovora, kakvi god oni bili. A nisu drugo doli pokazatelj (zlo)duha vremena na što jedan mali narod ne može presudno utjecati. Ali baš zato mora biti mudar poput zmije i bezazlen poput goluba kako bi mogao preživjeti na svome i unutar zadanih mu ograničenja strpljivo graditi svoje mjesto pod suncem među narodima svijeta. Kome to nije jasno, neka pogleda primjer Slovaka, Hrvatima bliskog naroda, čak i u nešto boljem općem položaju od njih, čijim su se konzervativnim svjetonazorskim skretanjima vladari svijeta brutalno narugali, instaliravši im “macronettu”. Naravno, voljom naroda. A kako drukčije?

Plenković kao Tuđman

Kako li je samo vizionarski Franjo Tuđman postupio prihvativši “Washingtonski sporazum” s Muslimanima u BiH, uvidjevši u njemu čvrst temelj za bitno poboljšanje nezavidne međunarodne pozicije Hrvatske u onim olovnim vremenima. Osjetio je kako će na njega moći nadovezati nisku briljantnih koraka pa slavodobitno okončati rat oslobađanjem okupiranog dijela Hrvatske i vojnim preokretom u BiH. No, kako bi sve to završilo da mu se Gojko Šušak usprotivio pravdajući se kako “narod ne će s Muslimanima” (iako je to i tada, u jeku krvavog rata, baš kao što je i danas, bila istina), i da nije uvjerio BiH Hrvate da provedu državnu politiku, koliko god mu taj zadatak teško pao jer križ su trebali ponijeti ljudi iz rodnog mu kraja? Vjerojatno nema previše onih koji bi to željeli doznati.

Još neke kockice ugrađene u arhitekturu i stabilizaciju međunarodnog položaja Hrvatske devedesetih, koji će uroditi najprije međunarodnim priznanjem, a potom i oslobađanjem Hrvatske, što vojnim, što mirnim putem – teško baš da bi narod (koji uvijek najbolje zna, je l’?) prihvatio na referendumu da su mu bile ponuđene. Spomenimo tek neke – ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, zakon o suradnji s Haaškim sudom, zakon o oprostu pobunjenima protiv Hrvatske… Ni tad Hrvatska nije mogla mimo svijeta, a ne može ni danas. Bez uvažavanja svijeta ne bi bilo ni pobjede, a ona rijetko kad može biti izražena s 5:0, jer u međunarodnim odnosima, kao i u onim osobnima, ne može biti baš sve po tvom. Poglavito kad si u globalnom zvjerinjaku veličinom bliže zecu, nego medvjedu.

Danas Andrej Plenković ne nailazi ni na približnu potporu kakvu je svojedobno imao Tuđman, a vremena su samo naizgled lakša. Gotovo svi kosturi iz ormara, neki brižno čuvani još iz razdoblja socijalizma, skinuli su paučinu sa sebe i sručili se svom silinom na njegovu Vladu. Unatoč tome, neki se u današnjem HDZ-u igraju Mesića i Manolića, sezona 93/94, pa nakon prvog izbornog podbačaja više i ne kriju kako bi rado zasjeli na njegovo mjesto. Drugi, pak, ne pokazuju volju ugledati se na Gojka Šuška, olako zaboravljajući kako im nije dano državnu politiku osmišljavati, nego ju provoditi. Bez obzira na to, i Plenković je, baš poput Tuđmana nekad, kad su međunarodni dogovori posrijedi, izbjegao ići protiv vjetrenjača. Štoviše, mudro i spretno ih je iskoristio u svrhu poboljšanja pozicije Hrvatske u neposrednom okruženju i u svijetu uopće.

Pritom se može pohvaliti brojnim plodovima – bitno je popravio doskora potpuno podređen položaj Hrvatske u međunarodnim arbitražama sa Slovenijom i MOL-om, u dobroj mjeri je neutralizirao i institucionalno iživljavanje partnera nad Hrvatima u BiH, utkao je Lex Agrokor u pravnu stečevinu EU i izborio njegovo priznanje od strane nadležnih sudova u Londonu i Washingtonu, čime je hrvatski položaj u tom nimalo bezazlenom kolopletu interesa svih vrsta učvrstio i za vremena kad više ne bude na vlasti. E, sad je li desnije bezglavo upadati u teške, gotovo bezizlazne situacije na međunarodnom planu uz poklič “huraaaaa”, ili je desnije ipak izvući Hrvatsku iz njih? Zanimljivo, najžešći kritičari Plenkovićevih prihvaćanja međunarodnih dokumenata, dobrim dijelom isti oni koji su i Tuđmana proglašavali izdajnikom zbog maločas spomenutih zakona, nerijetko su spremni naći poneku toplu riječ čak i za rasne zakone, pa i za Rimske ugovore, te “lukave taktičke poteze”.

Rejting raste, kamate padaju, socijalistima svejedno

Svrne li se pogled na gospodarstvo, područje u kojem je pojam “desno” izvorno i nastao, a domaći socijalisti s ponešto naglašenijom nacionalnom notom, socijal-nacionalisti, ga bezobzirno prisvojili, ovaj HDZ se doista nema čega sramiti. Uzevši u obzir duboku duševnu ukotvljenost Hrvata u maglama socijalizma, napokon se i tu polako ali sigurno vuku potezi koji mirišu na desno, na odgovorno stvaranje viška na državnim računima i racionalno raspolaganje njime, umjesto raskalašene raspodjele manjka na račun budućih pokoljenja. Makar, moglo bi i bolje. Naime, prvi prijedlozi ministra Zdravka Marića, tzv. probni baloni, su uvijek nešto desniji (više ide u prilog poslodavcima) od onih naposljetku usuglašenih, budući mentalni socijalizam nije moguće tek tako izbrisati iz svih glava, kako onih koalicijskih partnera, tako i onih u HDZ-u. Pohvalno je i što se napokon pokušava učiniti krupan korak u smjeru održive i poštenije preraspodjele tereta međugeneracijske solidarnosti. Nakon višedesetljetnog držanja glave u pijesku prijedlogom mirovinske reforme uvažava se surova stvarnost, koja pokazuje da je doživljeni (ne predviđeni) životni vijek Hrvata u 2016. godini bio za 7 godina veći nego zadnje predratne, 1990., ali i da su naraštaji koji dolaze na tržište rada za 30% manje brojni od onih koji odlaze u mirovinu.

Također, vraćanje rejtinga u investicijski razred, što nije tek puka etiketa, značka od svjetskih gazda kao priznanje Vladi za poslušnost, kako to misle demonima opsjednuti socijal-nacionalisti, nego preduvjet za plaćanje manjih kamata, ali i privlačenje novih ulaganja praćenih otvaranjem novih, bolje plaćenih radnih mjesta. Ali što uopće znači zdrav gospodarski rast kojega po prvi put prati razduživanje (a ne zaduživanje kako je dosad redovito bio slučaj), rast na nikad zdravijim nogama, ekipi parkiranoj na rashodnoj strani proračuna? Njima je potpuno svejedno isplaćuje li im se plaća iz viška kojeg su drugi stvorili ili iz duga ostavljenog budućim generacijama pa neka se one s njim bakću, ili, jednostavno, iz friško otisnutog novca. I onda ti ekstremni ljevičari, koji svako malo mahnu hrvatskom zastavom da bi se desnima mogli lažno predstavljati, optužuju HDZ za skretanje ulijevo.

Stier ili Brkić?

Zabrinutost za HDZ vlada i u lijevo-liberalnim medijima. I oni bi ga micali udesno. A kad socijal-nacionalisti i liberal-internacionalisti gurkaju HDZ desnije od desnog, posluša li ih, lako bi se moglo dogoditi da opiše krug i doista se nađe lijevo. Kad takvi nameću dvojbu – Stier ili Brkić? – nutkajući Plenkoviću da uđe u savez iz nužde s navodno desnim Stierom, a da Brkića, koji, eto, nije dovoljno desno, odbaci i valjda uputi da se upiše u Radničku frontu, već zdrava seljačka logika naših mahom nepismenih predaka nalaže da se postupi upravo suprotno. Dakle, ako se već dvoji između te dvojice, razumno je ući u savez iz nužde s Brkićem, a Stiera da se i dalje ignorira. Stier je, naime, jedan iz reda onih ne pretjerano maštovitih političara, nesposobnih okupiti ljude oko nečega za što su, nego samo protiv čega su. Sad se prometnuo u barjaktara koji maše klasičnom ljevičarskom zastavom, borbom protiv korupcije i klijentelizma, koja uvijek dobro posluži globalnim središtima moći kao sredstvo za obračun s umreženim nacionalnim gospodarskim i političkim elitama kako bi preraspodijelili njihovo bogatstvo, moć i utjecaj u korist globalnom središtu odanijima. Kako su taj postupak vladari iz sjene najprije proveli ovladavši medijima srednje struje, nema ništa neobično u tome da upravo oni s najvećim žarom staju iza pobornika te borbe. Pa bi sad tip koji prosipa notorne ljevičarske tlapnje trebao povesti HDZ u desno.
Okrutna stvarnost, ali i hrvatsko iskustvo svjedoče, međutim, kako se od same korupcije štetnijom pokazala tek borba protiv nje. Ona unosi nemir, tjeskobu i neodlučnost u ionako rascjepkani, birokratizirani mehanizam odlučivanja. Ionako trom sustav potpuno zastaje, posve zakoči projekte i investicije, i time negativno utječe na gospodarsku aktivnost, napose na BDP i zaposlenost, kako je zorno pokazalo vrijeme Jadranke Kosor, rodonačelnice te priče. Tada je ta borba doista uzela maha zacementiravši Hrvatsku u crvenom, što u pogledu dugotrajne negativne stope BDP-a, što slijednika joj na vlasti (u Hrvatskoj, ne u HDZ-u), dok je HDZ prinijet kao žrtva paljenica na oltar svete borbe protiv demona korupcije.

U Hrvatskoj, zagušenoj žabokrečinom socijalizma, tog uvjerljivo najkorumpiranijeg društvenog sustava kojeg je svijet vidio, budući korumpira čitavu zajednicu a ne samo njezine utjecajne pripadnike, prema klijentelizmu, toj nipošto ne savršenoj pojavi, daleko do toga, bi se ipak trebalo odnositi s više poniznosti i poštovanja. Naime, klijentelizam, koji u ovom ili onom obliku prirodno egzistira u svakom ljudskom združenom djelovanju, i poslovnom i osobnom, ipak je iz pepela digao na noge jednu zemlju poput Italije. Štoviše, početci njezinih aktualnih problema slučajno se ili ne podudaraju s rasplamsavanjem borbe protiv klijentelizma koje se dosjetio valjda neki njihov “Al Stierone”.

U situaciji kad HDZ-u prije svega manjka glasova, umjesto pozera i frazera razborito je osloniti se na one koji glasove mogu donijeti, povezati redove i na teren udahnuti živost. Zato bi, nadasve poradi stabilnosti stranke, bilo optimalno kad bi Andrej Plenković priveo g. Jelenića, da javnosti razjasni ima li što inkriminirajuće za Milijana Brkića ili ne u aferi SMS. Upravo onako kako je svojedobno spriječio destabilizaciju Vlade privevši pred novinare njegovog prethodnika Cvitana da se izjasni o sadržaju elektronskog poštanskog sandučića gđe Dalić vezano uz aferu stvorenu oko Agrokora.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kako je Sloba Smodlakine ‘sokole’ pretvorio u ‘zečeve’

Objavljeno

na

Objavio

Da smo društvo opterećeno svim vrstama trauma koje postoje jasno je i političkim slijepcima. No, da parafraziram Frica Krležu: ni med traumama ni pravice.

Na fejsu strši jedno jednostavno pitanje: “Zašto Srbi imaju pravo na traume od prije 78 godina, a Hrvati nemaju pravo na traume koje su se dogodile prije 28 godina i kasnije?”. Na to pitanje je, međutim, još davno odgovorio Antun Gustav Matoš referirajući se na hrvatska legendarna izdajstva i urođena poltronstva. Mogli bi započeti od Zvonimirove kletve. Možda je ipak bolje uzeti neki noviji primjer. Ono što se dogodilo 7. prosinca 2007.g. Tog je dana “demokratska, antifašistička u suštini projugoslavenska Hrvatska” skočila od zadovoljstva na svoje rahitične nožice. Lišen je bio slobode Ante Gotovina, ratni pobjednik, čovjek koji je 5. kolovoza 1995.g. stavio konačnu točku na hrvatsku državnost. Tadašnje Šeksova nadahnuta krilatica “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” je razveselila, štoviše razgalila duše naših progresivnih “antifa”, JNA penzionera, orjunaša, jugo-nostalgičara i petokolonaša. Osjećali su u zraku blaženu sigurnost. Dolijao je…! Haag će “zabiti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države”, kako je to kasnije bila proročanski napisala novinarka Jutarnjeg prije izricanja drugostupanjske presude. Od tog 7. prosinca 2007.g. karta je krenula sve “kriptokomuniste” tako da su prvostupanjsku presudu dočekali kao očekivanu kaznu onima koji su se drznuli dirnuti u njihovo “bratstvo i jedinstvo”.

Unatoč razgaljenosti osuđujućom presudom generalu, sama kazna od 24 godine robije nekako im se činila kao truli kompromis. No tu je i drugostupanjski sud pa im je ostala još uvijek živa nada kako je moguće i povišenje kazne. E, ali onda je došao sudac Theodor Meron. On je 19. listopada 2011.g. bio izabran za predsjednika Suda za bivšu Jugoslaviju. Zahvaljujući baš njemu drugostupanjska presuda je šokirala sve te razgaljene “kriptokomuniste”. Donesene su oslobađajuće presude za oba generala i to tako da su tri suca bila za oslobađanje i nadglasali ona dva koja su bila za osuđujuće presude. Bila je to pobjeda 3:2 ili pobjeda u “produžetku”! Dovoljno se prisjetiti mase ljudi koji su dočekali generale u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ispunjeni iskrenom radošću.

Međutim, bila je to istodobno i doživotna trauma za sve “kriptokomuniste”, orjunu, antife i razne EU poltrone. Naime, dok je pobjednički general Gotovina bio nesklon životu u blizini šarmantne “ljepotice” Carle del Ponte, raspisana je bila za njim potjernica uz sirenski zov od pet milijuna kuna tko ga “odcinka”. Ni Cinkarna Celje nije mogla konkurirati hrvatskim judama u borbi za jackpot od pet milja. Zlobno ću se prisjetiti te parade izdaje, mržnje, lakomosti i želje da se jednim udarcem ubiju dvije muhe. Prodati  Gotovinu, i k tome još za gotovinu. Bivši “najdugovječniji” Tuđmanov ministar Mate Granić tada se, na pitanje što bi napravio da vidi na ulici Antu Gotovinu, diplomatski “izvukao” rekavši: “Kad bih vidio umirovljenog generala Antu Gotovinu odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega informirao, a zatim i Antu Đapića (čiji je savjetnik u to doba bio). Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu kad kažu da se ne nalazi u Hrvatskoj”. Koji rašomon u glavi našeg Očenašeka. Mesić je generale Gotovinu i Markača prisilno umirovio, a Sanader organizirao harangu i potjeru za Gotovinom. A Mate im vjeruje i vjeruje…

Klasična izdaja nečinjenjem

Vječni svjedok protiv studenata 1971.g, a kasnije i svjedok u Haagu protiv hrvatskih generala, Žarko Puhovski bio je partijski rezolutan: “Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud” (haški !!!)… Danijela Trbović, ocvala zvijezda HRT-a, bila je moralna i principijelna: “Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja jer zakon treba poštivati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, ali ako bi mi dali novac, 10% bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi donirala”. Sanja svraka iz udruge B.A.B.E. tada je izjavila: “Prijavila bih ga bez razmišljanja”. Kao da je netko od nje tražio da razmišlja! “Što se tiče nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi… to bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende…”. Međutim, legendu koju sigurno naša Sanja podržava je drug Tito. Mi pak, pomoću Istanbulske konvencije, podržavamo našu Sanju i futramo je našom lovom. Spomenimo samo kako ni Danijeli Trbović “ljubav” za gotovinom od Gotovine nije nikada naškodila na HRT-u. Vjerojatno joj je kod zadnjeg promaknuća i pomogla kao jednoj od prvoborkinja za gotovinu od Gotovine. Vesnin brat Zoran Pusić je tada, na pitanje bi li “odcinkao” Gotovinu, izjavio: “Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu, Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari…”.

Prijavili bi ga bili i Radimir Čačić, Damir Kajin, Ingrid Antičević-Marinović… Geneza izdaje u Hrvata je dugačka, još od Kralja Zvonimira pa do odlaska “gusaka u maglu”. Kada su Gotovina i Markač zajedno osuđeni na 42 godine zatvora hrvatska politička elita izdajnički je čkomila i mučala, jadna i prestrašena od jedne haške bleferice. Klasična izdaja nečinjenjem.

Izdaja do izdaje. Jučer, danas, sutra… Recimo ona od 20. studenog 1918.g. na splitskoj rivi. Evo kako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka dočekao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije: “Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagoslovljen bio čas kad vas vidjesmo. Blagoslovljena vam svaka stopa bila!”. “Nepobjedivi sokoli” su, onako usput rečeno, “popušili” brojne bitke i ratove – od Kosovske bitke pa nadalje. Jedinu pravu bitku koju su dobili je Cerska bitka od 16. do 19. kolovoza 1914.g, kad su srpske snage, pod vodstvom Stepe Stepandića, pobijedile austrougarske snage oko planine Cer. Ali za orjunaša Smodlaku oni su bili “nepobjedivi sokoli”. Dana 20. studenog 1918.g. on im se bestidno i poltronski uvlačio, a 7. prosinca 2007.g. mi smo izdali čovjeka  koji je ponizio “nepobjedive sokole” u zadanom roku od četiri dana. Potrpali su se na traktore i otperjali Slobi. Na Vrhovnom savjetu obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.g. “nepobedive sokole” pohvalio je i sam njihov vođa Slobodan Milošević: “Pobegli su kao zečevi, a sad traže da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što su izginuli držeći liniju”. Tako je Sloba Milošević ušao u povijest, između ostalog, i po tome što je Smodlakine “sokole” pretvorio u “zečeve”.

No, u jednoj stvari čak je i Milošević pokazao više karaktera od naše političke elite. Nije lovio svoje generale po Mesićevom “regionu” i Europi kako bi ih poslao u Haag, a sve da bi se uvukao Carli del Ponte. Stoga je drugostupanjska presuda Gotovini i Markaču na istoj razini s Olujom jer bez te tijesne i dramatične odluke Oluja bi danas iz usta naših petokolonaša bila predmet opće sprdnje – kao nastala je na genocidu prilikom osvajanja Knina. Ne bi imalo nikakve veze što je čak i po presudi iz Haaga bilo utvrđeno da je u toj vojno-redarstvenoj akciji poginuo slovom i brojem – jedan srpski vojnik.

I hrvatski vatrogasci spremaju se na štrajk. Po njihovom mišljenju deset milijuna kuna godišnje za gašenje požara premalo je. To je zapravo novac bačen u vatru.

Malo sam zbunjen oko prosvjeda…

Štrajk prosvjetara je uspio. Jedan portal je zabunom napisao da se radilo o masonskom štrajku umjesto masovnom. Bojim se da je ono prvo bliže istini. Naime, nešto zbunjuje. Među stotinama parola, transparenata i poruka, nisam vidio ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak! Hrvatski specijalitet. Ministrica je dobra, “naša”, zadovoljni smo s njom, ali Ministarstvo i Vlada su loši. Rezultati petog PISA testiranja su “sramotni i poražavajući”. Pokazuju kolika je nepismenost naših mladih. U PISA testiranju sudjeluje 78 zemalja. Po čitalačkoj pismenosti bolji smo od Mađara (vjerojatno zato što još nisu “pročitali” Orbana), Rusa, Talijana, a u matematici su iza nas Izraelci. Nino Raspudić se čudi “mutavosti” Talijana i Izraela. I u “znanosti” smo bolji od Izraela. Ako su oni do sada dobili 163 Nobela, koliko smo tek mi dobili usprkos “sramotnoj i poražavajućoj nepismenosti”. Da smo glupi, opće je poznato. Ali da su Židovi sa 163 Nobela gluplji od nas, e to ipak neće ići! Eto zašto nije u protestu ni spomenuta naša ministrica. Očajni smo, ali smo po obrazovnom “svetom pismu” ispred Rusa, Talijana, Islanda, Mađara, Luxembourga… Sad sam malo zbunjen –  jesu li ti, već danas opjevani, protesti bili masovni ili masonski…?

Kaže moj teniski partner profesor Žukina da su ga nakon PISA testiranja povremeni napadi ludila prošli. Sada su redovni.

U Kulturnom centru Novog Sada gostovao je “hrvatski istoričar” Hrvoje Klasić. “Istoričar” se još jednom na tribini “obračunao s prošlošću” pod klasičnim kriptokomunističkim naslovom: “Hrvatski istorijski revizionizam – suočavanje ili obračun s prošlošću”. Dakle, profa s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu odao je Srbima dobro čuvanu tajnu: “Devedesetih godina u Hrvatskoj je stvarana atmosfera veličanja NDH, tada je uništeno tri milijuna knjiga na ćirilici i ekavici”. Još se profa pohvalio da za svoja predavanja ne bira “ciljanu publiku” nego da ide po “celoj” Hrvatskoj i sve što govori na tribinama, govori i svojim studentima. Svaka čast našem “istoričaru” na “hrabrosti”. Rođak Mike Špiljka genetski je predodređen za brojanje. Kao i legendarni Mika koga su dugo morali uvjeravati da u Jasenovcu nije pobijeno 700.000 tisuća Srba nego da se ta brojka kreće oko 86.000 kako Srba tako i Hrvata, Židova i Roma. Iako danas neki ozbiljniji historiografi tvrde da je i ta brojka komunistička fikcija, naš Hrvojica bubne “tri miliona” knjiga. Ni jedna više ili manje, i to pred “ciljanom publikom”.

Već sam napisao da su Židovi dobili 163 Nobelove nagrade. Dokaz je to da su pametan narod ma što tko mislio o njima. Naime, i u Izraelu postoje njihovi Klasići, Jakovine i Markovine koji pred “ciljanom publikom” dokazuju da 16 milijuna Židova terorizira 300 milijuna Arapa koji samo žele svoju zemlju, mir i odlazak 16 milijuna Izraelaca – u more. Dobro ste pročitali – u more, a ne na more. E, kad se izraelski rođaci Mike Špiljka, nakon tribine u Damasku i Teheranu, odluče vratiti u Izrael na granici ih dočeka ugodno demokratsko iznenađenje. Carinik im priopći da su izgubili izraelsko državljanstvo i da se mogu vratiti odakle su došli. Kad jednog dana Hrvatska bude imala 163 Nobela možda tada i Hrvateki skuže neke stvari.

Imao sam klijenta Jimmyja Petričevića, košarkaša visokog dva metra i dvanaest centimetra koji je igrao i za reprezentaciju Juge. Studirao je Jimmy u SAD-u i 1971.g, u razgovoru za neki fakultetski bilten, neoprezno rekao da devizni režim nije pravedan za Hrvatsku. I ništa više. I vraćajući se iz SAD-a u Zagreb bio je direktno iz zračne luke i odveden u zatvor. Zloglasni komunistički tužilac Berislav Studak držao ga je mjesecima u pritvoru. Koliko su naše komunjare bile humanije od današnjeg Izraela. Umjesto da košarkašu priopće groznu vijest da zbog grubog klevetanja Juge više nije državljanin diktatorske države, oni su ga humano strpali u zatvor. Nije ni znao da je dobro prošao. U takvom režimu vladao je Mika Špiljak, čovjek koji je 1971.g. bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, a Hrvoje Klasić piše o njemu danas glorificirajući knjigu koju financijski pomaže Ministarstvo obrazovanja Blaženke Divjak. Početkom 80-tih Marko Veselica je, zbog razgovora sa švedskom TV o deviznom režimu, dobio na Okružnom sudu u Zagrebu četrnaest godina robije.

Snažan poriv hrvatskih orjunaša prema Srbiji je silovit i nezaustavljiv. Čitam neki dan kako je Dragec Pilsel pozvan pisati kolumne u beogradskoj Politici. Pogodite je li odbio? Boris Dežulović je u Beogradu domaći, Igor Mandić pati što “klerofašisti” ne vole njegovu braću, itd. Hrvatska zaista ima premalo stanovnika za toliko mrzitelja. Možda je zaista rješenje u imigrantima. Treba ih asimilirati što više pa neka mrzitelji RH izdaju za promjenu malo Afganistance, Sirijce, Iračane, Jordance, Pakistance… Neka njihova ministarstva financiraju novu knjigu Hrvoja Klasića, možda o Saddamu Husseinu, revolucionaru i državniku. Dječje bolesti hrvatske demokracije još se čine neizlječivima.

Nakon sudara dvaju dječjih kolica, roditelji su se potukli, pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Zvonim Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari