Connect with us

Kolumne

Čestitke povodom jubilarne 20. zagrebačke povorke ponosa

Objavljeno

on

Domagoj Hajduković/twitter

Kad se Domagoj Hajduković, jedan od sudionika jubilarne 20. zagrebačke povorke ponosa, već tako lijepo pohvalio da je napredovao iz „komunjare“ u „pederčinu“, pa tko bi odolio čestitati mu na promaknuću?

Uspjeh tog mladog čovjeka doimlje se i većim, uzevši u obzir kako je ne tako davno bio žrtvom (ne)obiteljskog nasilja, nepobitno potvrdivši da moderna Hrvatska svima pruža ako ne jednake, a onda sigurno dobre šanse za uspjeh. Uostalom, tko mu, kad ga spazi onako ustreptalog od radosti i veselja kao pri prijemu u pionire, ne bi poželio da napreduje još i više?

Hm,… ako je to uopće moguće. Jer iznad „pederčine“ nema više, to je danas jednostavno vrh. U dogledno vrijeme, premda gotovo sigurno ne u idućih 5-6 godina, potencijal da tu prestižnu titulu svrgne s vrha hranidbenog lanca možda ima tek „pedofilčina“. Živi bili pa vidjeli!

Uz Hajdukovića još je jedno lice kralo pozornost foto objektiva. Riječ je o ustrajnom hodočasniku zagrebačkih povorki ponosa, najprije u svojstvu građanina, potom gradskog pa saborskog zastupnika, te naposljetku, evo, i kao zagrebačkog gradonačelnika.

Ako je suditi prema prvim potezima Tomislava Tomaševića na toj dužnosti, on se ne kani zaustaviti na tek simboličnoj, deklarativnoj podršci LGBTIQ zajednici, nego je spreman svjedočiti solidarnost i djelima. Jer kako drukčije objasniti činjenicu što mu je tako žurno, bez javnog natječaja, ušavši na stražnji izlaz, kao šef ZG Holdinga penetrirao Nikola Vuković, inače pouzdanik kružoka oko Ante Markovića i Budimira Lončara? No, to je Tomaševićeva privatna stvar. Kako god bilo, čestitke roditeljima i široj zajednici što su ga tako divnog i krasnog odgojili.

Svekoliku slavljeničku atmosferu donekle je pomutio tek izostanak najdražeg gosta, pri čemu gorak okus nije ispralo ni to što je Zoran Milanović poslao preko nekoliko neformalnih mu izaslanika. Tako su, svečano paradirajući zagrebačkim ulicama, subotnje poslijepodne proveli njegov kum Joško Klisović, čuvar mu Partije u zimskom periodu, Peđa Grbin, te specijalni modni izaslanik za teferiče na Ilidži, spomenuti Tomislav Tomašević, no drčni se predsjednik u povorci nije pojavio. Što li je samo Njegovu Ekselenciju moglo spriječiti u obavljanju ovako važne državničke zadaće? Da mu nije zapela riblja kost grlu?

Ma, sve i da jest, nema dvojbe kako bi mu pomoć Heimlichovim hvatom smjesta pružio sin specijaliziran za hvatove. Pa ne valjda onaj, prvi pa iscidak, uhljebljen kod onoga tajkuna što, obazirući se na hrvatske zakone kao Broz Miška glede uživanja posjeda državne vile pokraj Samobora, marljivo betonira uvalu kod piš…, ovaj, Piska. Jer što mu tko može kad je tako blizak trojici predsjednika, dvojici bivših i sadašnjem, koji sklonost „pederčinama“ ipak radije upražnjavaju u elitnijem ambijentu, okupljajući se u Sinju na Tripalovim danima, nego da se pate s drugim ešalonom na povorci ponosa.

No, ako to nije razlog Milanovićeva izbivanja, da nije opet bio zauzet pomaganjem Hrvatima u BiH? Oni, doduše, nisu manjina, ali su u manjini, a na nepravdu prema takvima tankoćutni predsjednik je posebno osjetljiv. Ipak, čini se kako i ta mogućnost otpada, ponajprije stoga što te stvari on rješava u pola minute. Osim ako, nadahnut druženjem sa Stipom Mesićem, Hrvate u susjednoj državi nije nakanio naučiti loviti ribu. Koliko god se doimao pozvanijim poučavati kako ribu za stolom tamaniti nego hvatati.

Izostanak malog znaka pažnje Zorana Milanovića organizatorima povorke ponosa čudi tim više ima li se u vidu kako su ga izabrale listom sve same „pederčine“, i to, kad se priča pomnije raščlani, okupljene pod najmanje tri redna broja. Pod rednim brojem 1 tu su potomci i ini nasljednici baštine starih „komunjara“, u međuvremenu, sukladno navadama vremena, promovirani u „pederčine“.

Ah, što se može, stigla nova direktiva – drugove pedere ne više strijeljati, oni su sad potlačena klasa, proletarijat vrlog novog doba. Vibrator i dildo, alatke koje rabe ti novovjeki trudbenici u znoju lica svoga, srp su i čekić naših dana, dočim analni čep nije drugo do zvijezda petokraka, naposljetku, štovatelji partizana danas su ponosni prajdizani.

Avangardu udarne skupine pod rednim brojem 1 zacijelo čine zaslužnici okupljeni u savezu udruženja Milanovićevih glasnogovornika, koji se vole predstavljati i kao Hrvatsko novinarsko društvo. Pod rednim brojem 2 kriju se „pederčine“ po inerciji, oni što, uvjereni kako misle svojom glavom, nekritički, štoviše sa zahvalnošću, prihvaćaju sve što im se turne gdjegod, a tura im se svašta posvuda. To su oni, toliko zainteresirani za dobrobit zajednice, da bi ih Aristotel bez krzmanja počastio domalo još nimalo laskavim nazivom – idioti! No, danas je to ionako samo jedna od brojnih raznolikosti koje obogaćuju društvo. A pod rednim brojem 3 iza Milanovićevih skuta vire, ha, tko će drugi nego „pederčine“ koje su, premda ih klasičari drže natražnjacima, poprilično odmakle ispred svog vremena, možda se i ponajviše približivši idealu „pedofilčina“.

Naime, oni su Milanovićevu izboru svojski pridonijeli zbunjujući i sablažnjavajući poslovično nesklone mu malene, da bi nastavili vjerno mu služiti, napose u opstrukciji općeg zdravlja, a potom i svakog drugog hrvatskog interesa, od političkog do gospodarskog. Toliko su se s rogatim slizali da se ne libe oglušiti na preporuku iz navodno svetog im štiva o mlinskom kamenu oko vrata, i,… buć.

E, kad bi se Zoran bar na tren okanio čeprkanja po nosu, i stao kopkati nešto južnije,… ma, dosta južnije,… otprilike negdje u zoni ekvatora, nije ni svjestan na kakvo bi sve blago nabasao. Ne samo na Zlatu i zlato u obliku korona skeptičnog ustavnog sudca koji se sa susjedima voli igrati vatrogasca, tigra u ratu, u miru preobraženog u malu macu, dvaput pokajanog udbaša, prvo zato što je bio čovjeku sjenom, a sad pokajanog jer se pokajao (ha, od nečeg se živjeti mora!), nego i na čitave grumene svih duginih boja, pa čak i onih akromatskih.

Topli je to dom kolonije zavidnih parazita, kojima će Zoki, čim dođe vrijeme, oprostiti što je morao da ih pljuje, a oni začepiti nos pa sve iovo nanovo. Ipak, da Zoran u maniri dobrog gospodara vodi brigu o stanarima svoje flore tamo dolje, pokazuje kako svi oni imaju siguran pristup njegovu Bljutelu pod šifrom N1, krcatom prvoborcima još iz doba priprave trećejanuarskog prevrata i njihovim učenicima. Jer što bi bilo kad bi, primjerice, neki HDZ-ovac izrekao ne odveć prikrivenu prijetnju poput Bože Petrova, koji je nedavno nekima poručio kako se ‘trebaju probuditi u svojoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to’, to ozbiljniju zato što dolazi ispred političke opcije, koja, iako svojedobno izrazito manjinska u vladi, to baš i nije shvaćala tako sve dok ju nije probudio famozni vritnjak, uopće nije teško naslutiti. Ili bi mu bila privezana žuta traka oko nadlaktice, ili bi mu prekopali grobove predaka do koljena sedmog.

Ovako, ne treba sumnjati kako će pripadnici Petrovljeve sljedbe pri savezu udruženja Milanovićevih glasnogovornika i dalje uživati povlašteni status kao da se baš ništa nije dogodilo. Faul će ubrzo biti zaboravljen, zato što od njih imaju znatno više koristi nego štete. A imaju je sve dok u ormaru ima dovoljno latentnih „pederčina“, koji se hvataju samo na riječi, posve zanemarujući djela. Takvi će opet pasti u ekstazu bude li Petrovljeva družba prosvjedovala zbog LGBT propagande i uoči skorašnje povorke ponosa u Splitu. A ne će se zapitati, uzevši u obzir da se Mostovci spremaju tamo participirati u vlasti, ne bi li, ako su iskreni, mogli učiniti i više od tek pukog demonstrativnog protivljenja toj, tako mrskoj im propagandi. Bi, ali ne će.

Jer kad bi to doista učinili, ne bi bili tek jeftini skupljači još jeftinijih bodova među Milanovićevim „pederčinama“ pod rednim brojevima 2 i 3, k tome još i čvrsto privezani na povodac Milanovićevih „pederčina“ pod rednim brojem 1.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari