Pratite nas

Povijesnice

Četiri antihrvatske politike Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Nakon što je 1991. godine teritorij BiH služio da bi preko njega banjalučki, užički, podgorički i ostali korpusi tzv. JNA napadali Republiku Hrvatsku, nakon što su napadnuti Hrvati u BiH u općini Ravno, te nakon što su Srbi u BiH, koji su najprije osnovali tzv. “Srpsku Republiku BiH” koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku, te tako nastavili činiti isto što su učinili Srbi u Hrvatskoj kad su osnovali tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, koju će kasnije preimenovati u Republiku Srpsku Krajinu, bili spremni za rat, s prostora BiH krenuo je i drugi vala agresije na Republiku Hrvatsku.

[ad id=”68099″]

Naime, u ožujku/travnju 1992. godine počinje prvi val srpske agresije na BiH koji se podudara s drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku. To je najbolje slikom i kratkim tekstom objašnjeno na idućoj poveznici->

Treba također podsjetiti da je takozvana SAO Krajina, već 1991., anektirala Uništa, općinu koja se nalazi na zapadu BiH, a i to se kao i etničko čišćenje općine Ravno dogodilo prije nego što je Alija Izetbegović rekao da “to nije njihov rat”. Inače, Alija Izetbegović i Bakir Izetbegović su po svom vlastitom priznanju Jahići – porijeklom iz Srbije

 

Upravo taj isti Alija Izetbegović, odmah nakon generala JNA Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, optužio je predsjednika Tuđmana i Republiku Hrvatsku za nekakvu “dvostruku i ambivalentnu politiku” prema BiH. Iako slično tvrde sadašnji i bivši predsjednici Republike Hrvatske  bezbroj je činjenica koje pokazuju da je riječ o notornoj gluposti i da je Hrvatska jedina imala dosljednu politiku u BiH i prema BiH.   S druge strane, Izetbegović je vodio ne dvostruku, nego četverostruku politiku, ovisno o tome koji klan je utjecao na njega. Prva Izetbegovićeva ideja bila je opstanak Jugoslavije, makar i u obliku asimetrične konfederacije kakvu su tada, 1991. Godine, prije internacionalizacije jugoslavenske krize, nudili upravo Alija Izetbegović i makedonski predsjednik Kiro Gligorov.

izetbegovic_mudzahediniIzetbegović je takvu politiku smatrao maksimalističkim ciljem, jer bez obzira što ga neki svrstavaju u nacionaliste i nacionalne fanatike on to nije bio.  Izetbegović je bio vjerski islamistički fanatik, i njemu je bilo važno da što više muslimana živi u istoj državi, i zato je za njega opstanak Jugoslavije bio rješenje koje će na okupu zadržati ne samo muslimane iz BiH, nego i one sa Sandžaka, Kosova, Makedonije, Crne Gore, kao i nekih rubnih područja Hrvatske gdje ih ima u značajnijem broju.

 Od zagovaranja Jugoslavije do potpori stvaranju muslimanske državice

 Dakle, prva politika Izetbegovića je bila zagovaranje opstanka  Jugoslavije onakva kakva je i bila. Druga politika Alije Izetbegovića  bila je opstanak Jugoslavije kao labave konfederacije. Treća politika Alije Izetbegovića je bila unitarna BiH, pod potpunom dominacijom Muslimana kao naroda i islama kao vjere. Četvrta Izetbegovićeva politika bila je stvaranje islamske državice unutar BiH u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla s tendencijom širenja na teritorij općina u kojima su većinu činili Hrvati. Kombinacija ove treće i četvrte Izetbegovićeve politike u najkraćem, dovela je do muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH.

Ove četiri politike koje je vodio Izetbegović bile su vođene su u etapama. Kad je Alija kao pragmatičan političar vidio da onakva Jugoslavija ne može opstati predlagao je labavu konfederaciju. Kad je vidio da nikakva Jugoslavija ne može opstati, zalagao se za unitarnu BiH. Kad je vidio da ni to ne može proći zalagao se za islamsku državicu unutar BiH.

No, nije rečeno da se te politike nisu međusobno preklapale. U svibnju 1991. godine, dakle kad Alija Izetbegović tek lagano počinje uviđati da će Jugoslavija teško opstati u onom obliku u kojem je postojala, nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika, nakon događaja u Splitu i tenkova u Pologu. U  vrijeme dok su on i Gligorov predlagati asimetričnu konfederaciju, dogodio se jedan telefonski razgovor u kojem Radovan Karadžić telefonom izvješćuje Slobodana Miloševića o svojim razgovorima, pregovorima i dogovorima s Alijom Izetbegovićem:

 

Dokaz je uveden u sudski spis u predmetu Karadžić. U tadašnjoj muslimanskoj politici u BiH bilo je nekoliko različitih struja koje su podržavale ovu ili onu Izetbegovićevu politiku. Tu su bili Izetbegovićevi stari suborci prije svih Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić koji su bili skloni bližoj suradnji sa Srbima nego s Hrvatima, iako je upravo nekadašnji oznaš Adil Zulfikarpašić bio jedan od onih koji je vezivao hrvatske i muslimanske zastave.

Izetbegovićevo okružje

Treba reći da su se ova dvojica dosta rano razišli s Izetbegovićem, iako se to može gledati i kao taktički potez zbog nekoliko razloga. Ta dvojica su izlaskom iz SDA osnovalo MBO što ja akronim za muslimansko-bošnjačka-organizacija. Tad se prvi put na taj način uvodi pojam “bošnjak” u informacijski prostor, i to kao pojam koji bi trebao predstavljati bosanske Muslimane i sve one koji su spremni živjeti u državi kojom oni upravljaju.

Međutim, kao što smo već vidjeli, i nakon tog “razlaza” Izetbegović je poslao Filipovića na pregovore s Radovanom Karadžićem posljedica čega je bio tzv “historijski sporazum između Srba i Muslimana” od 2. kolovoza 1991. godine. Dakle, Alija je svakako htio kanal prema Srbima, ali ne skroz otvoreno, nego “ispod žita”.

Druga vrsta političara kakvi su se pojavljivali među muslimanskim narodom su tzv. “sandžački klan” koji je djelom projugoslavenski, a djelom unitarno-bošnjački. Karakteriziraju ga likovi poput Ejupa Ganića, ali i Sefera Halilovića ili Zulfikara Ališpage-Zuke, inače notornog ratnog zločinca.

Ideju unitarne i “građanske” BiH podupirao je čvrsto i Haris Silajdžić, a da to bude građanska država zapadnog tipa zagovarao je Muhamed Šećirbegović, zvani Muhamed Šaćirbej, američki državljanin podrijetlom iz BiH koji je bolje govorio engleski nego hrvatski i koji je bio jedan od rijetkih ljudi s kojima se dalo razgovarati dok je bio ministar vanjskih poslova BiH. Možda upravo zbog toga, jer se s njim moglo razgovarati, on je bio ubrzo maknut s te pozicije.

Zatim je tu jedna struja koja je važna, možda čak i najvažnija, odnosno ne možda nego sigurno najvažnija u tadašnjoj politici BiH, a to je takozvana arapska struja koja je dobrim djelom financirana od terorističkih organizacija poput Al-Quaide, Gama-Al-Islamie, koja je bila uvezana s iranskom revolucionarnom gardom i sličnima i bila je utjelovljena u braći Čengić, Hasanu i Muhamedu.

To sve skupa čini jedan komplot kojeg ćemo mi ovdje analizirati, jer se te politike kao i pojedinci koji stoje iza tih politika na nekim mjestima sukobljavaju  (što je recimo jedan od razloga zbog kojeg je Alija Izetbegović smijenio s dužnosti komandanta generalštaba Armije BiH Sefera Halilovića u lipnju 1993. godine) a na nekim mjestima surađuju, pogotovo kad se radi o etničkom čišćenju s elementima genocida koji je počinjen nad Hrvatima Srednje Bosne i u dolini rijeke Neretve.

Alija Izetbegović je trebao braniti Posavinu

Međutim, sve te frakcije muslimanske politike nisu ni prstom mrdnule da se organiziraju i suprostave prvom velikom valu srpske agresije na BiH. Borbe u BiH zapravo su počele još u ožujku 1992. godine između Hrvata i Srba u Bosanskoj Posavini. Otada do pada Posavine prošlo je više od 7 mjeseci. Ipak, unatoč toj sedmomjesečnoj hrabroj obrani Posavine protiv puno jačeg i nadmoćnijeg srpskog agresora, neki krugovi, pogotovo Muslimani, Jugoslaveni, kao i svi oni kojima odgovara širenje laži, tvrde kako je Posavina prodana.

Ta urota je išla čak toliko daleko da je jedna osoba, koja koristi  nick “Podrinjac” na you tube kanalu stavljala video-materijale i komentare o “Prodaji Posavine”, pa ga je jednom jedan sugovornik upitao: kako to da je Posavina koja se branila junački 7 mjeseci “prodana”, dok njegovo Podrinje, koje se nije branilo niti 7 minuta “nije prodano”?  Nakon toga „Podrinjac“ je smanjio doživljaje, shvativši valjda da je Alija Izetbegović, kao tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, bio jednako odgovoran za obranu Posavine i Podrinja.

Dva „zločinačka“ poduhvata

U osvit muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH situacija na bojišnici Hrvatske i BiH izgledala ovako:

z1Zemljovid-klik zaVeći

Na ovom zemljovidu, narančasto-smeđom bojom označena su područja unutar BiH koja su okupirali Karadžićevi Srbi, dok su crvenom bojom označena područja unutar Republike Hrvatske koja su okupirali Martićevi Srbi. Ovo je karta svih karata, mapa svih mapa, zemljovid svih zemljovida. Ako se ovo ne uzme u obzir, nikad se neće moći dati realan prikaz rata u BiH, pa tako ni onog građanskog između Hrvata i Muslimana.

Admiral Davor Domazet Lošo, iznio je jednu tezu koja je vrlo zanimljiva i vrlo precizna, i koja razobličava sve one lovce u mutnom koji na sve moguće načine žele zataškati da je upravo velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH ono što je generiralo sve nedaće koje su se događale na području obje države. Admiral Domazet tvrdi, i to s potpunim pravom, kako nema dva rata, jedan u Hrvatskoj a drugi u BiH, jer je to sa stajališta strategije jedan te isti rat, u kojem je glavni akter Srbija i velikosrpska politika stvaranja velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Vojni plan kojim je JNA napala Hrvatsku 1991. godine zove se “Operacija RAM”. To nije nimalo konspirativno, budući da u srpskom jeziku riječ “Ram” zapravo znači “okvir”. Dakle, njihov plan bio je napadom na Hrvatsku stvoriti ram, odnosno okvir, koji će popuniti prvim valom agresije na BiH i drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku, kako je prikazano na slici. Taj ram, odnosno okvir je trebao doseći do spomenute crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a ako ne skroz do te crte onda što bliže njoj.

Srbi su najveći dio tih svojih zadanih ciljeva i ostvarili, a to što ih nisu ostvarili u stopostotnom obujmu zasluga je samo hrabrih hrvatskih branitelja i mudrog vodstva Vrhovnog zapovjednika OSRH Doktora Franje Tuđmana.

Najmanje uspjeha četnici i jugokomunisti imali su na potezu Sunja-Novska, koje su branili i Ante Gotovina i Slobodan Praljak. Prilikom drugog vala agresije na Hrvatsku, u travnju 1992. Godine, preko Livna i Mostara, opet su slomili zube, i opet su im na put stali Gotovina u Livnu a Praljak u Mostaru.

Godinama kasnije, general Ante Gotovina bio je utjelovljenje optužnice protiv Hrvatske za zločinački poduhvat u Hrvatskoj, a general Slobodan Praljak isto tako utjelovljenje optužnice protiv Hrvatske za zločinački poduhvat u BiH. Slučajno?

z2Zemljovid-klik za veći

Analizom zemljovida na kojem se vidi plan napada JNA na Hrvatsku, pod kodnim imenom “Operacija Ram”, svatko može sam prosuditi koliko je napada JNA išlo preko BiH a koliko izravno iz same Srbije, pa svatko može odvagnuti  je li Alija Izetbegović imao pravo dana 6. listopada 1991. godine izjaviti: “Ovo nije naš rat!”

M.I / Šestorka HercegBosne / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Objavio

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari