Pratite nas

Povijesnice

Četnici i “antifašisti” Srbije – dva lica jedne ideologije

Objavljeno

na

Hrvati koji su sada u pedesetim godinama života (a i stariji naravno ) tijekom Miloševićevog ustoličenja i “događanja naroda“, svjedoci su veoma blagonaklonog i više nego tolerantnog odnosa tadašnjih (komunističkih!) institucija vlasti (kako Saveznih, tako i srbijanskih) prema otvorenim istupanjima četničkih lidera i njihovih pristaša na masovnim mitinzima i proslavama? Slijedom toga nemoguće je a da se ne postavi upit .

[dropcap]K[/dropcap]ako to da Savez komunista, Savez udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata, Socijalistički savez radnog naroda, Savez sindikata, Savez socijalističke omladine i brojne druge masovne organizacije “antifašistički” opredijeljenih građana (prije svega „slobodarske Srbije“ iz koje je sve krenulo), nisu reagirali na ponovno rađanje četničke fašističke ideologije? Odgovor je vrlo jednostavan: ekstremni velikosrpski nacionalistički pokret osamdesetih godina dobrim je dijelom usmjeravan upravo preko komunističkih tijela i organizacija koje su služile kao transmisija ideološkom konceptu velikosrpske nacionalističke desnice predvođene intelektualnom i crkvenom elitom -SPC, SANU, Udruženje književnika Srbije itd. Kako je to išlo u praktičnom smislu i provedeno ???

Savez komunista Srbije, kasnije fuzioniranjem sa Savezom socijalističkog radnog naroda Srbije kao najmasovnije asocijacije građana pretvoren u “Socijalističku partiju Srbije”, bio je od početka samo puki izvršitelj ovih ideja i stožer u kojem su se one tehnički provodile u političkom smislu. Vojska i policija su, po automatizmu prihvatile novog gospodara, te se poslije raspada SKJ u siječnju-veljači 1990. godine u Srbiji jasno oblikuje nakaradna inačica nacional-socijalističkog pokreta u kojemu su upravo velikosrpski šovinisti udarna pesnica. Je li ovako bezbolan prelazak s tvrdoga “antifašizma” ,koji je u socijalističkoj Jugoslaviji tako brižno “njegovan” više od 50 godina, na čistu velikosrpsku naci- fašističku opciju bio moguć, ako je bilo istinske, duboke i suštinske razlike u praktičnom djelovanju ove dvije tobože “oštro” suprotstavljene ideologije i prakse? Odgovor mora glasiti: Ne!

Da je bilo te suštinske razlike, bilo bi i otpora onih koji brane svoja stečene prava na slobodu “izvojevanu kroz antifašističku borbu”. Što se desilo s desetinama tisuća “Titovih partizana”, pa da tako smjerno šute i podnose revitalizaciju četničkog pokreta? Do jučer su te pojave nazivali “avetima prošlosti” i zaklinjali se na obranu “tekovina antifašizma i socijalističke revolucije” svim sredstvima i “do zadnje kapi krvi” … a u odsudnim trenucima ništa od toga. Naprotiv – s četnicima se u Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” (ponovno poslije pet desetljeća sklapa savez), a institucije države i njezina vojna sila- JNA stavljaju se u službu zajedničkih interesa velikosrpske vrhuške, neovisno o tomu tko je od njih deklarativno “komunist”, tko “demokat” ili “liberalno-građanski orijentiran”, a tko “umjereni” ili rigidni nacionalist četničke provenijencije. Pravi antifašisti su očito ostali u značajnoj manjini (što opet dalje znači da ih i nije bilo mnogo) i bili nijemi promatrači onoga što se događa na javnoj sceni. [pullquote_right]Kokarda» i Petokraka , skupa, na istom krvavom poslu, samo su simbol pravog lica dvije srodne ideologije, dva totalitarizma koja su u povijesti čovječanstva prouzročile najveće nesreće i krvoprolića.[/pullquote_right]

Uskoro je i srbijanski narod rječito potvrdio svoje opredjeljenje. Već na prvim višestranačkim izborima za predsjednika Srbije i Narodnu skupštinu Srbije – održanima 09.12.1990. godine, ova opcija je odnijela više nego uvjerljivu pobjedu. Između 32 kandidata ,koliko je sudjelovalo u utrci za predsjednika Srbije, Milošević je dobio ukupno 46,72% glasova birača, a Vuk Drašković je bio na drugom mjestu sa 16,40%, dok su svi ostali, uključujući i demokratski opredijeljenog dr. Ivana Đurića bili potisnuti na marginu. Sličan rezultat je ostvaren i u pogledu sastava srbijanskog Parlamenta. Velikosrpska nacionalistička struja je imala gotovo 90% svojih zastupnika. Biračko tijelo Srbije odabralo je gotovo aklamacijom svoju političku opciju predvođenu velikosrpskim nacionalistima i Miloševićevom nacional-socijalističkom partijom..

Na kraju, i u razdoblju najnovijih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, u razdoblju od 1991. do 2000. godine, učinci njihovoga zajedničkog djelovanja su, na žalost, više nego očiti. U suradnji s tzv. JNA i koristeći njihovo naoružanje, tehniku i logistiku, i zapovjedni kadar, četnici su na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova pobili desetine tisuća ljudi. Ovaj nezapamćeni masovni zločin uz sva razaranja, paljevine, sustavna silovanja, te progon milijuna civila, najbolji su dokaz njihovih temeljnih ideoloških odrednica. Djelujući u suradnji s regularnom vojskom ili u okviru JNA , i jedni i drugi i četnici i “jugovojska” su na uvjerljiv način pokazali da su bili i ostali prirodni saveznici – kako u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i na kraju dvadesetoga stoljeća, u vrijeme raspada Druge Jugoslavije.

Kokarda» i Petokraka , skupa, na istom krvavom poslu, samo su simbol pravog lica dvije srodne ideologije, dva totalitarizma koja su u povijesti čovječanstva prouzročile najveće nesreće i krvoprolića. Fašizam i komunizam, očito, imaju više zajedničkog nego što bi se to moglo na prvi pogled činiti… Na nesreću svih naroda na ovim prostorima, za takvu konstataciju i jedni i drugi su pružili i više nego uvjerljive dokaze. Srbi i Srbija se danas odriču Miloševića, ali ne poradi zločina ,poradi zločina se nisu odrekli niti Nedića i Ljotića poslije drugog svjetskog rata . Srbi se i Miloševića i Nedića i Ljotića odriču jer nisu uspjeli provesti sve ono što je zacrtano u Načertaniju Ilije Grašanina ,Homogenoj Srbiji Stevana Moljevića ,Memorandumima Vase Čubrilovića ,Instrukcijama Draže Mihailovića i Memorandumima SANU. Srbi i Srbija se ne mijenjaju.

Politika je ista još od Dušana silnog, ideologija je ista velikosrpstvo, pokretač je naravno SPC. Jer ne zaboravimo tijekom svih previranja i prije svih sukoba na ovim prostorima laži o ugroženosti Srba “svih i svuda ” redovito su dolazile prvo iz SPC.

Daran Bašić/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. u obrani Posavine poginuo legendarni Lovac na tenkove, Andrija Andabak

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji je dan 1992. u obrani Posavine poginuo legendarni Lovac na tenkove, Andrija Andabak. Ovaj je heroj Domovinskog rata u samo 8 mjeseci ratovanja uništio 32 neprijateljska oklopna vozila. Neka mu je vječna hvala i slava!

Danas se sjećamo jednog od brojnih znanih i neznanih junaka Domovinskog rata koji je uništio čak 32 srbijanska tenka – Andrije Andabaka.

Na današnji dan 7. srpnja 1992. u Bosanskoj Posavini poginuo je jedan od junaka Domovinskog rata Andrija Andabak. Taj heroj Domovinskog rata proslavio se svojim uspjesima u uništavanju neprijateljskih tenkova.

Andrija Andabak je rođen u Splitu 1956., ali je odrastao i živio u Nuštru kojeg je i branio u Domovinskom ratu. Rukovati protuoklopnim naoružanjem naučio je kao ročnik JNA u Makedoniji, gdje je radio s raketama 9M14 Maljutka.

Kad je počeo Domovinski rat, prijavio se kao dragovoljac i već je 28. rujna 1991. uništio prvo oklopno vozilo.

Nakon 15 uništenih oklopnih ciljeva postao je slavan među hrvatskim vojnicima, te je pozvan čak i u Banske dvore kod predsjednika Franje Tuđmana gdje su ga ugostili i generali Anton Tus i Janko Bobetko. Nastavio je s uspjesima u uništavanju tenkova, tako da je 10. travnja 1992. godine uništio već svoj 31. tenk tipa M-55.

Poginuo je na današnji dan u Bosanskoj Posavini, prethodno uništivši i 32. tenk tipa T-84, najbolji i najsuvremeniji tenk komunističke JNA.

Posmrtno je odlikovan činom bojnika, a naknadno i pukovnika. U čast Andrije Andabaka, ali i svih poginulih nuštarskih branitelja svake godine održava se memorijalni turnir koji nosi njegovo ime. (narod.hr/kamenjar)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 2007. godine – Preminuo jedan od najvećih heroja Domovinskog rata Marko Babić

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, prije trinaest godina, u 42. godini života, prerano nas je napustio pukovnik Marko Babić, heroj obrane Trpinjske ceste i junak obrane Vukovara.

Marko Babić ( 16. veljače 1965. – 5. srpnja 2007.) legendarni hrvatski branitelj Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Na današnji dan 2007. godine preminuo je Marko Babić, hrvatski branitelj i heroj obrane grada Vukovara. Umro je od posljedica moždanog udara. I to u 42. godini života. Sahranjen je pokraj posljednjeg počivališta generala Blage Zadre (kojem je bio ratni zamjenik) i njegova sina na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Jedan od onih po kojima bi ulice trebale dobivati imena. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca te zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Marko će ostati i upamćen po tome da je u jednom danu uništio na Trpinjskoj cesti čak 14 neprijateljskih tenkova. Nakon pada Vukovara borio se na mnogim bojištima sve do konačnog oslobođenja Republike Hrvatske.

Marko Babić je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Švicarskoj. Uoči agresije na Hrvatsku u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar. Priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Pukovnik Marko Babić je napustio HV-u do 1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem, producirao je dokumentarac Heroji Vukovara. Umro je od posljedica moždanog udara. Marko Babić pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 9. srpnja 2007.

Epizoda “Groblje tenkova 2” dokumentarca “Heroji Vukovara” je o Marku Babiću, koji je sam uništio 14 neprijateljskih tenkova, najviše od svih branitelja u obrani Vukovara. U detalje je opisan način na koji su tenkovi uništeni, metode kojima su se Marko i njegovi suborci služili da bi došli u poziciju da unište tenk.

Analizira se i kronološki tijek i način ratovanja na slavnoj Trpinjskoj cesti. Ljudi prikazani u ovoj epizodi promijenili su doktrinu ratovanja istoka i zapada. Poslije Trpinjske ceste tenk više nije imao jednaku ulogu u ratu kao prije. Glavni akteri ove epizode su Marko Babić, Iva Leutar, Stipe Majić-Pipe, Mirko Brekalo, Zoran Janković, Ivan Mlinarić, Marko Petrovecky.

Njegovi suborci sjećaju ga se kao velikog borca, ali i čovjeka velikog srca. Bio je, kažu, čovjek koji je pomagao svakom koji je pomoć zatražio. Sjećaju ga se s tugom, ali i ponosom.

Otvoreno novoustrojeno Središte za razvoj vođa ‘Marko Babić’ u Udbini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari