Pratite nas

Povijesnice

Četnički zločini u Dalmaciji u NDH istovjetni onima u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Dana 1. prosinca 1942. godine u Omišu podneseno je izvješće Zapovjedništva oružničkog krila o strašnim pokoljima četnika u Dalmaciji, koje je potpisao satnik Petar Bošnjak (broj 11.681). Radilo se o pokolju Hrvata u Biteliću u blizini Sinja, krajem listopada,  gdje je ubijeno 29 Hrvata, većinom klanjem nožem. 

Kao i u II. svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, četnici su na istovjetan način i po istom obrascu etničkog čiščenja zaklali tri starca u okupiranom dijelu općine Bitelić.

Ostali koji su se spasili, većinom starci i djeca, sklonili su se u oružničku postaju Ribarić, a cijeli Bitelić je zapaljen (229 kuća), baš kao i u Domovinskom ratu u okupiranom dijelu općine.

U programskim osnovama četničkog pokreta na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije izražena je želja za stvaranjem jedne nove teritorijalne tvorevine, samostalne ili u njezinom okviru, pod nazivom velika Srbija. Te želje su zapravo pretvorene u projekt koji je za cilj imao da ta nova država bude “očišćena” od “ne-nacionalnih elemenata i manjina” odnosno da u njoj živi etnički čisto srpsko stanovništvo.

Pop Đujić – zločinac kojeg srpski sportaši ponosno tetoviraju po tijelu

Ta srpska prisezanja za etnički čistim krajevima u kojima bi trebali živjeti samo Srbi,  hrvatski narod je osjetio i u II. svjetskom ratu, a na istovjetan način u Domovinskom ratu.

Ovaj zločin u Biteliću počinilo je 360 četnika popa Đujića i Brane Bogunovića iz Knina , te 600 četnika iz obližnjeg Otišića, dakle domaći Srbi iz okolice. Svaki Hrvat bio je mučen i zaklan, a poslije većina izmrcvareni na najgroznije načine, a sve po zapovijedi popa Đujića poznatog kao “Krvavi pop iz Strmice” (kojeg nogometaš Ognjen Vranješ i košarkaš Darko Miličić imaju istetoviranog na tijelu, ovaj prvi uskoro dolazi u Hrvatsku sa Andrelechtom op.).

Ne možemo ni pomisliti što bi bilo da jedan hrvatski sportaš istetovira na ruci Rafaela Bobana ili Juru Francetića, digli bi se svi mediji u Hrvatskoj, a i svijetu. A istetovirani koljač pop Đujić na tijelima srpskih sportaša ne smeta nikome nigdje, a u Srbiji pogotovo jer očito je da su toj zemlji koljači i ubojice Hrvata na cijeni kao ‘veliki srpski patrioti’.

No nije samo Đulić klao Hrvate po Dalmaciji. Na jednak način četnici iz Knina na čelu s Milanom Martićem su opustošili hrvatske krajeve i u Domovinskom ratu i to od sjevera Dalmacije i Obrovca preko Benkovca i Knina čak do Sinja, pa sve do priobalnih krajeva Zadra i Šibenika.

Klanje u Biteliću po etničkom ključu – ubijani samo Hrvati, Srbi nedirnuti

Dana 21. listopada 1942. godine talijanska vojska je sa četnicima došla u selo Bitelić, u kojemu je živjelo i katoličko i pravoslavno stanovništvo. Četnici iz Knina i obližnjeg Otišića su odmah počeli s paležom kuća, pljačkom i ubijanjem po etničkom ključu.

Ubijani su samo Hrvati, dok je pravoslavno stanovništvo ostalo nedirnuto.

Četnici su išli od kuće do kuće i ispitivali ljude tko je katolik, a tko pravoslavni. Ako bi naišli na katolika, odmah bi ga zaklali nožem.

Talijani su cijelu akciju pokrenuli pod lažnom namjerom protukominističke djelatnosti, a glavni cilj i Talijana i četnika u Dalmaciji bio je etničko čišćenje Hrvata, jer je teritorij Dalmacije bio mjesto na koje su prisezali i Srbi i Talijani.

Većina osoba je zaklana, a neke su brutalno izmasakrirane.

Tako je Buljan Jure Vidin zaklan i iščupan mu je grkljan. Buljan Iva pok. Jure je zaklana i izvađena joj je utroba, dok je Buljan Frano pok. Mije živ bačen u vatru. Matković Mijo pok. Mate je priklan i izrezane su mu žile na nogama da iskravari, dok je Ćurković Mate zaklan i izvađene su mu oči. Ćurković Marija je bačena niz stepenice i slomila je vrat, a Ćurković Mile Markov je zaklan i izmasakriran.

Ovakvi masakri nad Hrvatima Cetinskog kraja počinjeni su i u Domovinskom ratu, a bili su po surovosti jednaki gore opisanim zločinima.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1823. – Rođen Ante Starčević

Objavljeno

na

Objavio

Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića. Gimnaziju je Starčević završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije.

Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu.

Tu se Starčević oduševljava ilirskim idejama, povezao se s Kvaternikom, a u Gajevoj Danici objavljuje poeziju i prozna djela. Sredinom stoljeća piše filozofske kozerije, aforizme, te četiri drame od kojih je sačuvan Selski prorok.

U to doba Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima.

Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode. Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine.

On je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju.

Bog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom.

Zbog svoje žestine izgubio je službu, bio je osuđen na mjesec dana tamnice, a nakon gušenja bune, koju je vodio njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik, dva je mjeseca zatvoren, iako s bunom nije bio povezan.

Potkraj života Starčević se miri sa Strossmayerom i razmatra ponovno neke panslavenske ideje. Nastanjuje se u Starčevićevu domu, koji mu je 1895. izgradio hrvatski narod. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Govor prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana pred općom skupštinom UN-a 22. svibnja 1992.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu primitka Republike Hrvatske u punopravno članstvo UN-a, predsjednik Republike Hrvatske održao je 22. svibnja 1992. godine pred Općom skupštinom ove međunarodne organizacije sljedeći govor:

“Gospodine predsjedniče,
Vaše ekselencije,
dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda.

Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:

– glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;
– predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;

– i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,
štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću.

Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača.

U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim djelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom.

Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti.

Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije.

U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti.

Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posljedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata.

Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.
Ekselencijo,
dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo.

Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje.

Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka.

Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana.

Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda.”

Ujedinjeni narodi, New York City, 22. svibnja, 1992. godine

(Izvor: http://www.tudjman.hr/govori/primanje-republike-hrvatske-u-clanstvo-un; stranica posjećena 22.5.2019.)

Video: HRVATSKI BAND AID, Moja Domovina: https://www.youtube.com/watch?v=xgOnq62rA-4

Priredio: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari