Pratite nas

Povijesnice

Četnički zločini u Dalmaciji u NDH istovjetni onima u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Dana 1. prosinca 1942. godine u Omišu podneseno je izvješće Zapovjedništva oružničkog krila o strašnim pokoljima četnika u Dalmaciji, koje je potpisao satnik Petar Bošnjak (broj 11.681). Radilo se o pokolju Hrvata u Biteliću u blizini Sinja, krajem listopada,  gdje je ubijeno 29 Hrvata, većinom klanjem nožem. 

Kao i u II. svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, četnici su na istovjetan način i po istom obrascu etničkog čiščenja zaklali tri starca u okupiranom dijelu općine Bitelić.

Ostali koji su se spasili, većinom starci i djeca, sklonili su se u oružničku postaju Ribarić, a cijeli Bitelić je zapaljen (229 kuća), baš kao i u Domovinskom ratu u okupiranom dijelu općine.

U programskim osnovama četničkog pokreta na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije izražena je želja za stvaranjem jedne nove teritorijalne tvorevine, samostalne ili u njezinom okviru, pod nazivom velika Srbija. Te želje su zapravo pretvorene u projekt koji je za cilj imao da ta nova država bude “očišćena” od “ne-nacionalnih elemenata i manjina” odnosno da u njoj živi etnički čisto srpsko stanovništvo.

Pop Đujić – zločinac kojeg srpski sportaši ponosno tetoviraju po tijelu

Ta srpska prisezanja za etnički čistim krajevima u kojima bi trebali živjeti samo Srbi,  hrvatski narod je osjetio i u II. svjetskom ratu, a na istovjetan način u Domovinskom ratu.

Ovaj zločin u Biteliću počinilo je 360 četnika popa Đujića i Brane Bogunovića iz Knina , te 600 četnika iz obližnjeg Otišića, dakle domaći Srbi iz okolice. Svaki Hrvat bio je mučen i zaklan, a poslije većina izmrcvareni na najgroznije načine, a sve po zapovijedi popa Đujića poznatog kao “Krvavi pop iz Strmice” (kojeg nogometaš Ognjen Vranješ i košarkaš Darko Miličić imaju istetoviranog na tijelu, ovaj prvi uskoro dolazi u Hrvatsku sa Andrelechtom op.).

Ne možemo ni pomisliti što bi bilo da jedan hrvatski sportaš istetovira na ruci Rafaela Bobana ili Juru Francetića, digli bi se svi mediji u Hrvatskoj, a i svijetu. A istetovirani koljač pop Đujić na tijelima srpskih sportaša ne smeta nikome nigdje, a u Srbiji pogotovo jer očito je da su toj zemlji koljači i ubojice Hrvata na cijeni kao ‘veliki srpski patrioti’.

No nije samo Đulić klao Hrvate po Dalmaciji. Na jednak način četnici iz Knina na čelu s Milanom Martićem su opustošili hrvatske krajeve i u Domovinskom ratu i to od sjevera Dalmacije i Obrovca preko Benkovca i Knina čak do Sinja, pa sve do priobalnih krajeva Zadra i Šibenika.

Klanje u Biteliću po etničkom ključu – ubijani samo Hrvati, Srbi nedirnuti

Dana 21. listopada 1942. godine talijanska vojska je sa četnicima došla u selo Bitelić, u kojemu je živjelo i katoličko i pravoslavno stanovništvo. Četnici iz Knina i obližnjeg Otišića su odmah počeli s paležom kuća, pljačkom i ubijanjem po etničkom ključu.

Ubijani su samo Hrvati, dok je pravoslavno stanovništvo ostalo nedirnuto.

Četnici su išli od kuće do kuće i ispitivali ljude tko je katolik, a tko pravoslavni. Ako bi naišli na katolika, odmah bi ga zaklali nožem.

Talijani su cijelu akciju pokrenuli pod lažnom namjerom protukominističke djelatnosti, a glavni cilj i Talijana i četnika u Dalmaciji bio je etničko čišćenje Hrvata, jer je teritorij Dalmacije bio mjesto na koje su prisezali i Srbi i Talijani.

Većina osoba je zaklana, a neke su brutalno izmasakrirane.

Tako je Buljan Jure Vidin zaklan i iščupan mu je grkljan. Buljan Iva pok. Jure je zaklana i izvađena joj je utroba, dok je Buljan Frano pok. Mije živ bačen u vatru. Matković Mijo pok. Mate je priklan i izrezane su mu žile na nogama da iskravari, dok je Ćurković Mate zaklan i izvađene su mu oči. Ćurković Marija je bačena niz stepenice i slomila je vrat, a Ćurković Mile Markov je zaklan i izmasakriran.

Ovakvi masakri nad Hrvatima Cetinskog kraja počinjeni su i u Domovinskom ratu, a bili su po surovosti jednaki gore opisanim zločinima.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari