Pratite nas

Kolumne

Četrdeset i jedna loša stvar u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Zgrožen neobjektivnim pisanjem Viktora Ivančića, uglednog kolumnista još uglednijeg tjednika Novosti koji je u nedavnom uratku Što je dobro u Hrvatskoj? nekritički domoljubno kao pravi, oprostite mi na izrazu, krezubi nedoškolovani desničar, odnosno, oprostite mi na ovom posebno, trogloditski katolibanski kozo-jeb, izmislio četrdeset dobrih stvari o Hrvatskoj s očitom namjerom da lažima zadrži ovu preostalu šačicu inteligentnih mladih ljudi koji iz nekog razloga još nisu s koferima na putu za Irsku ili Švedsku, i da prikrije sveopću fašizaciju i ustašizaciju hrvatskog društva, i da revidira hrvatsku povijest, i da relativizira negativan utjecaj katoličke crkve, i da zanemari zločine Oluje i Domovinskog rata, i da nas sve slatkorječivo zaslijepi kako bismo obnevidjeli pred sveopćom diskriminacijom nacionalnih manjina… uh, da… upravo zgrožen ovom i sličnim, sve učestalijim pojavama u našem društvu odlučio sam nabrojati hrvatsku četrdeset i jednu lošu stvar.

Jednu više. Samo za dišpet. Samo zato što je baš četrdeset dobrih stvari prorok Viktor u prvom licu množine odlučio napisati o Hrvatskoj. Ali ni to nije slučajno. Nikako. Baš četrdeset!?

Četrdeset jer on je, Bože moj, nešto poput Noe koji je četrdeset dana plovio u korablji, ili Mojsija koji je četrdeset dana čekao Zakon na Sinaju, ili Židova koji su četrdeset godina lutali po pustinji tražeći Obećanu zemlju, ili proroka Ilije Tišbijca koji je četrdeset dana putovao do Horeba, ili Isusa čak, koji se četrdeset dana po pustinji s Đavlom natezao.

I evo zato, samo iz dišpeta, četrdeset i jedna loša stvar u Hrvatskoj:

  1. Loš je život u neovisnoj državi Hrvatskoj koja je suverenost i samostalnost ostvarila u Domovinskom ratu ako ste vi sudjelovali u tom ratu, ali na suprotnoj strani.
  2. Loše je slavljenje oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja ako ste vi sigurni da je to bila zločinačka akcija s genocidnim namjerama.
  3. Loše je Domovinski rat smatrati temeljem hrvatske državnosti ako je vaša posljednja ratna pobjeda bila devetsto četrdeset i pete.
  4. Loša je ova sloboda govora, ovo kad možete čak i Predsjednici reći da je glupa, i da nas beskrajno sramoti, i da je američki isprdak, i da se turistički fotografira ispred Bijele kuće ako vi žalite za onim vremenima kad je to koštalo desetak godina dragovoljnog rada na Golom otoku.
  5. Loša je, poglavito, sloboda medija, ovo stanje kad novinari mogu bez straha, objektivno i konstruktivno kritizirati društvene pojave ako je krajnji domet vašeg najdražeg komentatora Ante Tomića: “Uvjeravam vas, više ja mrzim državu kojom vladaju Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović nego svi borci Islamske države, Hezbolaha, Hamasa, Al-Kaide, Al-Džihada i Boko Harama zajedno.
  6. Loš je ovaj kapitalizam, i ovo slobodno tržište na kojem uvijek možeš kupiti benzin, kavu, bakalar, rebatinke ili deterdžent, tržište na kojem je više od dva dizajna dnevnih soba i više od tri modela hladnjaka ako vama baš nedostaje ona romantika voštanica za redukcija struje, ili šoping u Trstu, ili ono pretvaranje osmica u trojke bijelom izolirkom na automobilskim tablicama u par-nepar vremenima.
  7. Loše je što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović govori o deset tisuća vehabija/selefija u Bosni i Hercegovini i kako nećemo dugo biti prijatelji sa Srbijom ako pokušavate obnoviti bratstvo i jedinstvo s tim narodima, iako znate da smo ih zločinačkim pothvatom već gotovo istrijebili.
  8. Loši su prigovori bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću da je u mandatu selektivno i s lošim namjerama slao dokumente Haškom sudu ako ste ga vi dva puta birali.
  9. Loše je da je, važući zasluge i zločine, Kolinda Grabar-Kitarović odlučila preseliti Titovu bistu s Pantovčaka u muzej ako imate tetoviranu crvenu zvijezdu na lijevoj sisi.
  10. Loše je pokretanje novih istraživanja o Jasenovcu ako vi već znate da je tamo ubijeno milijun ljudi.
  11. Loše je otkrivanje novih jama ako vam je jasno da je četrdeset i pete negdje trebalo uskladištiti onoliko ustaša.
  12. Loša je činjenica da zločini nemaju nacionalnost ako vi vidite samo zločine koje su počinili Hrvati.
  13. Loše je Slobodana Praljka smatrati herojem ako ste vi akcijom vaše turističke agencije Neretva 93 planirali ljetovati na moru.
  14. Loše je što su neovisni mediji pronašli podatak da je broj povlaštenih zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru proporcionalno daleko najveći u Europskoj uniji ako se zovete Milorad Pupovac.
  15. Loše je što je Istra hrvatska ako se zovete Furio Radin.
  16. Loša je odluka Sabora o otvaranju arhiva ako ste bili suradnik.
  17. Loše je što Hrvatska vojska kupuje Panzer haubice i eskadrilu aviona ako strepite zbog spoznaje da Jugoslavija/Srbija nije uspjela svladati ni goloruku Hrvatsku.
  18. Loši su pokušaji vladajućih da riješe otvorene probleme sa susjedima ako vi navijate za susjede.
  19. Loše je što je zdravstvena zaštita dostupna svima ako vam se kritizira ministarstvo zdravstva.
  20. Loše je što helikopteri Hrvatske vojske lete po svakom (ne)vremenu, i noću i danju, što mogu prevesti desetak hitnih pacijenata odjednom u bolnicu sa svake lokacije u zlatnom satu ako vi želite da te letove obavljaju talijanski kooperanti sa žutim helikopterima za jedva jednog pacijenta koji lete samo danju i po bonaci.
  21. Loši su svjetski uspjesi hrvatskih znanstvenika – Igora Štagljara na primjer – ako se zovete Ivan Đikić.
  22. Loše je besplatno studiranje samo za redovite studente ako je vaš sin u tridesetoj i još uvijek na drugoj godini ekonomije.
  23. Loša je najava smanjivanja godišnjeg mega iznosa od nekih milijardu plus kuna za sufinanciranje nevladinih udruga ako ste zaposleni u jednoj.
  24. Loše je proračunsko izdvajanje za braniteljske mirovine ako se pitate: “Od koga su nas uopće branili?
  25. Loše je što vladajući spašavaju Agrokor ako upravljate Kauflandom.
  26. Loše je što je Katolička crkva beatificirala Alojzija Stepinca ako vi znate da su mu ruke krvave.
  27. Loši su dvojezični natpisi svugdje gdje je to zakonom propisano ako ih vi želite samo u Vukovaru.
  28. Loše je što glupi Hrvati uopće ne shvaćaju što je ugledni politolog mislio izjavom da je Referendum o hrvatskoj samostalnosti “rezultat nasilja, prijetnji i neslobode” ako se zovete Dejan Jović.
  29. Loše je što je Hrvatska članica Europske unije i NATO saveza ako ste je devedeset i pete napustili u traktoru.
  30. Loše je što Hrvati bez putovnice mogu proputovati Europu ako vam je i za posjet Zagrebu potreban pasoš.
  31. Loše je učenje vjeronauka u školama ako ste ateist.
  32. Loše je što je Zoran Milanović napustio hrvatsku politiku ako ste član SDPa.
  33. Loše je što je Ivo Josipović izgubio drugi predsjednički mandat ako ste neojugoslaven.
  34. Loše je koaliranje HNSa s HDZom ako se zovete Vesna Pusić.
  35. Loše je biti pametan ako vas to identificira kao člana stranke Marijane Puljak.
  36. Loše je biti vrhunski nogometaš ako zbog toga morate ući u Živi zid.
  37. Loše je biti predsjednik HDZa ako se zovete Andrej Plenković.
  38. Loše se zvati Krešo Beljak ako ste predsjednik HSSa.
  39. Loše je ako ste član MOSTa.
  40. Loše je što u Hrvatskoj možete slobodno misliti svojom glavom ako morate pisati za Novosti.
  41. Loše je živjeti u Hrvatskoj i teško ju je ne mrziti ako se zovete Viktor Ivančić.

Boris Traljic/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati