Pratite nas

Kolumne

CHARLOTESVILLE – Kako je general Lee postao rasist

Objavljeno

na

General Robert E. Lee, koji je preko stoljeća bio simbol pomirenja sjevera i juga nakon građanskog rata, i čije spomenike čitavo stoljeće i više nitko nije dirao, našao se na udaru velikog čišćenja, sanitizacije i revizije američke povijesti. Povod za masovni udar na njegove spomenike je bilo ubojstvo 32-godišnje protuprosvjednice Heather Heyer automobilom na prosvjedima protiv uklanjanja njegove statue u Charlotesvilleu.

Abraham Lincoln, u SAD i svijetu slavljen kao osloboditelj robova iz lanaca, je u Charlestonu, Illinois, 18. rujna 1858 izjavio: “Želim vam reći da nisam, niti sam ikad bio, za uvođenje bilo kojeg vida društvene i političke jednakosti bijele i crne rase.” A 4. ožujka 1861., u osvit građanskog rata kojeg je pokrenuo mjesec dana kasnije, u svom inauguralnom govoru rekao je: “Nemam namjeru, izravnu ni neizravnu, ukinuti instituciju ropstva u državama u kojima ona postoji. Mislim da nemam zakonsko pravo to uraditi, i nemam takvih namjera.”

S druge strane, pet godina prije toga, budući general Robert E. Lee u svom pismu datiranom 27. prosinca 1856, kaže: “Vjerujem da je malo je ljudi preostalo, u ovo doba prosvijećenosti, koji neće priznati kako je institucija ropstva moralno i političko zlo”.

Kako je onda Robert E. Lee, po kojem se i danas zove sveučilište koje je osnovao nakon građanskog rata, kad su mu vraćena građanska prava, ponovo izgnan iz Amerike? A ostalo je zabilježeno da je “rasist” Lee “opetavano s Washington sveučilišta izbacivao bijele studente ako bi napadali lokalne crnce”?! Kako to da su mu građanska prava koja mu je njegov ljudi neprijatelj iz rata, general Grant koji je u međuvremenu postao predsjednik Grant, vratio tri godine po predaji, danas u SAD ponovo oduzeta i da je proglašen simbolom rasizma? Istina, Lee je bio protiv davanja prava glasa crncima – jer je smatrao da će to otvoriti vrata neviđenom populizmu, kako je objasnio – ali niti Lincoln nije imao nikakvih planova dati crncima ikakva prava, kao niti velika većina političara sa sjevera. Dapače, on je bio jasan: rekao je kako smatra da crnci većinom nemaju kapaciteta integrirati se u američko društvo i biti produktivni članovi, te ih je kanio jednostavno potrpati na brodove i vratiti u Afriku. To je, uostalom, dobro dokumentirana povijesna činjenica, iako nerado spominjana. Ne, Lee nije bio ništa više “rasist” nego bilo tko u njegovo vrijeme u SAD – možda i manje.  U stvari, zapovjednici Unije – Sherman, McLelan, Burnside, Meade, Reynolds, pa i sam Grant su imali robove, što je dobro i nedvojbeno dokumentirano, postoje dokumenti o kupnji istih, i to nedugo prije nego su krenuli u rat da ih “oslobode”. I nije im padalo na pamet osloboditi ih. Pisma koja je Grant pisao tijekom građanskog rata upućuju da je svoje robove Grant zadržao bar do kraja istog.

Kako se to onda uklapa u narativ o tome da je Sjever krenuo u rat protiv Juga da bi oslobodili robove? A ni na sjeveru robovi nisu oslobođeni do iza rata, do 13. amandmana! Kojeg su neke države sjevera, kad smo kod toga, usvojile tek 1901.? Dok je sjevernim državama dano na volju kad će ga koja usvojiti, i to usvajanje je trajalo idućih dvadesetak godina uz dosta otpora, dotle je na jugu stupio na snagu odmah. Robovima s juga, jasno, to nije previše značilo u tom trenutku: carpetbaggersi, jenkiji, su preplavili jug i kolonizirali ga, i hrane nije baš bilo ni za bijele ljude, kamoli crne. Za koje jenkije nije baš ni bilo briga.

Kako je onda Lee postao sotona? Cilj, naravno, nije Lee nego Trump. Sve je počelo kad su gradske vlasti u Charlotesvilleu odlučile ukloniti spomenik generalu Leeju koji tamo stoji od 1924., pri čemu postoji jedan problem – u SAD je zabranjeno uništavanje spomenika, pa će on morati biti prodan nekoj privatnoj osobi ili negdje zbrinut. Uklanjanje spomenika je proizvelo, istina, puno manje strasti na američkoj desnici nego uklanjanje maršala na jugo-hrvatskoj ljevici, ali dovoljno da se organizira prosvjed “Ujedinimo desnicu”, koji je okupio sve i svašta, uključujući neonaciste. I, najvažnije od svega – okupio je i protuprosvjednike: dok je u demokracijama, naročito SAD, pravo na građanski mirni prosvjed stoljećima bilo neupitno a ometanje prosvjeda strogo zabranjeno, zadnjih godina je to vraćeno na stanje iz SSSR-a gdje se prosvjede “razbijalo” dozvoljavanjem ili organiziranjem protuprosvjeda. Tako i ovdje, upravo kako Trump i tvrdi i zbog čega se mediji zgražaju, nije riječ o tome da su na jednoj strani zli rasisti, a na drugoj propovijednici ljubavi i tolerancije. Bilo je tu pokušaja, kao i inače kod antife, napada toljagama na prosvjed koji je trebao i morao proteći mirno. Jer kad se na prosvjede organizira protuprosvjed, to je jamstvo nasilja.

I dok nikom ne pada na pamet organizirati protuprosvjede protiv pridea – uostalom, našli biste se u zatvoru da to uradite – dotle su protuprosvjedi u ovakvim slučajevima standard: mediji i kapetani industrije poput Appleovog CEO-a kažu da se ne može izjednačavati one koji su za “uključivo” društvo (iz kojeg su inače isključeni svi koji ne dijele stavove s antifom) i one koji su “za podjele”. Amerika, pak, nikad nije bila podjeljenija. Epilog: 20-godišnji James Alex Fields se automobilom zaletio u protuprosvjednike i ubio jednu ženu, ozlijedio desetak drugih. Ovog puta nitko nije rekao da je to “djelo poremećenog pojedinca”, kao u slučajevima kad su razni “tražitelji azila” gazili desetke ljudi po Nici, Londonu i Stockholmu. Iako je Alex odrastao bez oca kojeg je zgazio pijani vozač prije njegovog rođenja, a majka mu je paraplegičarka, a on sam je bio na lijekovima za kontrolu agresije. Ovaj put nije krivo društvo, niti se itko bavi pričama da “ne smijemo generalizirati” kao u slučaju gaženja u ime islama. Kad smo kod toga, Muhamed je bio veliki robovlasnik, ali to ne spominju da ne uvrijede muslimane.

Medji ovaj put nisu pokušali sve zataškati kao prošlog mjeseca kad je “antifa” manijak pucao po cijelom vrhu Republikanaca u namjeri da ih pobije i teško ozlijedio vođu Republikanaca u Kongresu. To je u redu, uostalom. Svatko normalan je protiv likova koji se naslikavaju s desnom rukom na nacistički pozdrav, no razlog okupljanja desnice u Charlottesvilleu nije bio slavljenje nacizma niti rasizma nego odluka da se ukloni generala Leeja. No nitko danas u Barceloni ne traži zbog gaženja ljudi automobilom uklanjanje džamija i islamskih simbola, kao što se sad nakon tragedije na prosvjedu traži ukanjanje svih simbola juga u SAD. Hoće li Demokratska stranka zatražiti i uklanjanje same sebe, jer ona je u mnogo većoj mjeri simbol rasizma nego general Lee? Oni su bili pobornici ropstva, republikanci protivnici. Oni su osnovali KKK. Predsjednike na planini Rushmore je isklesao veliki zmaj KKK-a, inače demokrat, i to na zemlji koju su Indijanci smatrali svetom i koja im je po njihovim tvrdnjama nelegalno oduzeta, hoće li se i to rušiti, po talibanskom receptu, uklonit ćemo sve što nas vrijeđa i ne dopada nam se, iako ne predstavlja niti diktaturu, niti rasizam, niti išta negativno?

No vratimo se građanskom ratu. Robovlasništvo je tu bila, očito, sporedna stvar, Rat nije počeo zbog robovlasništva nego zbog previsokih poreza (40%) nametnutih južnim državama – od kojih za Lincolna nije glasala niti jedna – i koje su zbog toga, u skladu sa Ustavom, odlučile napustiti Uniju. Nema dokaza da je Lincoln ikad proglasio rat kako bi ukinuo ropstvo, a bez oficijelne izjave, priča o “ratu za oslobođenje robova” ostaje samo narativ pobjednika, koji već preko sto godina dijeli Ameriku. U biti to je govor mržnje, po današnjim standardima, spram stanovnika juga koji su bez osnove proglašeni ljudima koji su u  rat krenuli za očuvanje institucije ropstva. Kojeg bi pobogu interesa imao bijeli farmer s juga ratovati za interese nekolicine bogatih robovlasnika, tim više što su robovi koji su bili posluga nerijetko u gospodskim kućama živjeli bolje, osjetno bolje od siromašnih farmera s juga? Uostalom, čak su i crnci nerijetko ratovali na strani Juga (i primali plaću, 13 dolara mjesečno, dok je sjever, kudikamo bogatiji, svoje crnce plaćao 15 dolara!). Ne, radilo se o sukobu interesa industrije i kapitala na sjeveru, i interesa farmera i plantažera na jugu. Uostalom, iza svakog rata kao uzročnik stoji interes, ideologija kojom ga se pravda se izmisi naknadno. A povod se lako nađe, ili isprovocira.

Lincoln ropstvo nije naveo kao razlog niti u svojoj proklamaciji o emancipaciji, koja je stupila na snagu s prvim danom 1863. Naprotiv, ponudio je Jugu rok od tri mjeseca da se vrate u Uniju (i plate 40% poreza!) pa mogu zadržati robovlasništvo i svoje robove! Kao razlog Lincoln navodi “nužne mjere da bi se suzbila pobuna neplaćanja poreza”. Niti Jug nije robove naveo kao razlog: 25. prosinca 1860. Južna Karolina navodi nepoštene poreze kao razlog otcjepljenja: “Građani južnih država nisu samo nepravedno oporezovani u korist sjevernih država, nego se nakon prikupljanja tri četvrtine prikupljenog novca troši na sjeveru”. Sjever je tada imao 97% industrijske proizvodnje: Jug je živio od pamuka i poljoprivrede. Wall Streetu ropstvo, jasno, nije odgovaralo, ne zbog humanosti nego interesa. Cilj je bio slomiti ekonomsku moć juga.

Rat je počeo 8. travnja 1861. kad je Lincoln naredio iznenadni napad na luku Charleston flotom bojnih brodova predvođenih s USS Harriet Lane, kako bi okupirao Fort Sumter – tvrđavu u kojoj je bio prikupljeni porezni novac! Nakon toga je krenuo na Virginiju. Secesija i rat su, da ne bude zabune, kao i u slučaju Hrvatske, bila dva zasebna događaja, s tim da je Jug praktički natjeran u secesiju kako bi se to iskoristilo kao izgovor za rat. Kao što je i nesretni incident u Charlottesvilleu iskorišten kao izgovor za rat protiv Leejevih spomenika. Naravno, tko god otvori usta u obranu povijesnih činjenica je rasist. I sluša Thompsona. Ili Lynyrd Skynyrd. Hoće li se jednog dana na udaru naći Martin Luhter King zbog žestokih antisemitskih izjava i anti-gay stava? Vjerojatno ne:

U konačnici, u pozadini su, kao i kod svakog rata, bili čisti ekonomski interesi, a rasizam je ušao u priču tek kad su Francuzi i Englezi počeli manje više otvoreno naoružavati Jug i kad je prijetilo da će sjever rat izgubiti. Postojao je i strah od ulaska Francuza i Engleza u rat na strani juga, i ne bez osnove. No, bi li te dvije prosvijećene nacije mogle ući u rat protiv strane koja, eto, želi ukinuti ropstvo? Očito, ne. Zato je sred rata Lincoln smislio da je rat, eto, izbio zbog ropstva. Iako ono jest bilo u pozadini priče i kamen spoticanja, ali, kako rekoh, ne zbog humanosti: pa i neki generali Juga su bili izraziti abolicionisti, dok je pola političara na sjeveru bilo protiv ukidanja ropstva, a gotovo svi protiv davanja bilo kakvih prava crncima!

U konačnici, Lee je ostao ikona vojničke časti, prije svega. Lee nije bio političar, već vojnik. Nije bio pobornik niti jedne ideologije, već jednostavno vojnik svoje zemlje, na glasu kao izrazito častan čovjek. Simbolom rasizma je postao tek – ovih dana. Kao i južnjačka zastava, koja je dugo vremena prije svega bila simbol – pobune protiv autoriteta vlasti u Washingtonu. No Antifa je odlučna da izbriše i ponovo napiše američku, a potom i svjetsku povijest. Istovremeno, u Seattleu i dalje stoji spomenik jednom od najvećih masovnih ubojica u povijesti – Vladimiru Iljiču Lenjinu. Njegovo uklanjanje ne traži nitko.

Autor: Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Važnost oslobađajuće Haaške presude

Objavljeno

na

Objavio

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”.

Piše: Pero Kovačević

Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločini, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Vlast je plesala kao su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali Budimo realni i objektivni, sve hrvatske vlade uz puni doprinos Stjepana Mesića od 2000 godine do presude nisu puno marile za sudbinu generala, poglavito se to odnosi na Vladu Ive Sanadera, dapače vodili su politiku svjesnog žrtvovanja generala uz veliku pomoć dijela hrvatskih medija koji su sustavno sotonizirali generale i Domovinski rat te ih unaprijed osudili. Stjepan Mesić se preko generala obračunavao i pokrenuo proces protiv predsjednika Tuđmana.

Hoće li hrvatsko pravosuđe konačno upitati Mesića zašto je bez obavljene deklasifikacije otvorio arhiv. Glavni strateški vanjski i unutarnji cilj svih Vlada bio je ulazak u Europsku uniju. Sve su bile podredili tom cilju, te su plesali kako su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali i sustavno otežavale poziciju obranu generala i obranu Hrvatske. Kako je tužiteljstvu slabila pozicija u suđenju tako su vlasti bile oštro krenule na timove obrana generala, poglavito na tim obrane generala Gotovine i započele kazneni progon za navodno uništavanje nepostojećih topničkih dnevnika.

Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura.

Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije.

Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

I na kraju, Mesiću i svi ostali koji ste sotonizirali generala, Domovinski rat, hrvatske branitelje, Tuđmana, Šuška, Červenka i sve druge odgovorite na pitanje hrvatske javnosti i svoje savjesti. Što vam je to trebalo? Zagreb je veličanstvenim dočekom generala rekao što misli o vašoj politici i postupcima.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari