Pratite nas

Religija i Vjera

Chomsky – 10 načina manipulacije putem medija

Objavljeno

na

Avram Noam Chomsky je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. Sastavio je popis od deset najčešćih i najučinkovitijih strategija kojima se manipulira stanovništvom putem medija.

Povijest je pokazala da su mediji izvanredno učinkovito sredstvo za oblikovanje javnog mišljenja. Zahvaljujući medijskim alatima i propagandi stvarali su se i uništavali društveni pokreti, opravdavali ratovi, zaoštravale financijske krize, poticale nove ideologije, proizvodila stvarnost u kolektivnoj psihi. Kako otkriti strategije korištenja tih psihosocijalnih alata u kojima i sami sudjelujemo? Chomski je sažeo i razotkrio te prakse od kojih su neke vidljivije a neke sofisticiranije, dok su, izgleda, sve jednako učinkovite i na neki način ponižavajuće. Neke od tih taktika su podjarivanje gluposti, poticanje na osjećaj krivnje, promicanje rastresenosti ili stvaranje umjetnih problema da bi ih se onda magično rješavalo.

1. STRATEGIJA ODVRAĆANJA ili DISTRAKCIJE
Primarni element društvene kontrole je strategija distrakcije kojom se odvraća pozornost javnosti od važnih pitanja i promjena o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, tehnika preplavljivanja beznačajnim informacijama. marionete_giStrategija distrakcije odvraća interes javnosti od bitnih saznanja s područja znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije i kibernetike. “Držati pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, zaokupiti javnost nevažnim stvarima. Zadržati javnost zaokupljenom, zaokupljenom, zaokupljenom, da nema vremena za razmišljanje, vratiti ljude natrag na farmu među druge životinje.” (Iz „Silent Weapons for Quiet War”)

2. STVORITI PROBLEME PA PONUDITI RJEŠENJA
Ova se metoda zove i „problem – reakcija – rješenje.” Ona stvara problem. „Situacija” izaziva reakcije u javnosti, nudi se prvi korak koji će javnost prihvatiti. Na primjer: pričati o povećanju urbanog nasilja ili krvavih napada pa javnost pristaje na uvođenje sigurnosnih mjera i politike koja ograničava slobodu. Ili: stvoriti gospodarsku krizu da bi javnost prihvatila smanjenje socijalnih prava i raspad javnih službi.

3. STRATEGIJA POSTUPNOSTI
Ako se hoće da javnost prihvati neprihvatljivo, to treba primjenjivati postupno, treba dozirati i to godinama. Tako su se nametnuli radikalno novi društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: minimalizacija uloge države, privatizacija, osiromašivanje, fleksibilnost, masovna nezaposlenost, smanjivanje plaća. Ta bi količina promjena izazvala revoluciju da se uvela odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA
Još jedan način postizanja prihvaćanja nepopularnih odluka je nazvati ih „bolnima i potrebnima”. Postiže se prihvaćanje u javnosti i dobiva na vremenu. Lakše je prihvatiti žrtvu u budućnosti nego u sadašnjosti. Prvo, zato što se trud ne ulaže odmah. Drugo, zato što je javnost, masa, uvijek sklona naivno se nadati da će „sutra sve biti bolje” i da će tražena žrtva možda moći izbjeći. To javnosti daje više vremena da se navikne na ideju promjene i da je rezignirano prihvati kada do nje dođe.

5. OBRAĆATI SE JAVNOSTI KAO DA JE MALO DIJETE
Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi jezik, argumente, likove, napose intonaciju slaboga djeteta, kao da je gledatelj malo dijete ili mentalno oštećena osoba. Što se više želi gledatelja dovesti u zabunu, to se više primjenjuju infantilizirajući tonovi. Zašto? Ako se obratite osobi kao da ima 12 godina ili manje, zbog sugestije postoji velika vjerojatnost da će njezin odgovor ili njezina reakcija biti lišena kritičkog osjećaja kao što je slučaj kod djeteta od 12 godina ili manje. (Iz „Tiha oružja za tihi rat”)

6. VIŠE KORISTITI EMOCIONALNU NEGO RAZUMNU STRANU
Korištenje emocionalnog aspekta je klasična tehnika koja će kod pojedinca dovesti do kratkog spoja u racionalnom analiziranju i kritičkom razmišljanju. Emocionalni registar otvara vrata za usađivanje u podsvijest ideja, želja, strahova, tjeskoba, kompulzivnog ili induciranog ponašanja.

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I OSREDNJOSTI
Učiniti javnost nesposobnom razumjeti tehnologije i metode koje se koriste da bi ju se nadziralo i podčinilo. „Kvaliteta obrazovanja koje se nudi nižim društvenim klasama treba biti niska i osrednja, tako da provalija između nižih i viših društvenih slojeva ostane nepremostiva za niže slojeve društva.” (Iz „Tiha oružja za tihi rat”)

8. POTICATI JAVNOST DA BUDE ZADOVOLJNA OSREDNJOŠĆU
Poticati javnost da vjeruje da je u modi biti glup, vulgaran i neobrazovan…

9. POJAČAVATI OSJEĆAJ KRIVNJE
Neka pojedinac sam sebe krivi za vlastiti neuspjeh: to je zato što nije dovoljno inteligentan, sposoban, ili nije uložio dovoljno napora. Umjesto da se pobuni protiv gospodarskog sustava, pojedinac sam sebe dezavuira osjećajem krivnje, što dovodi do depresivnog stanja koje sprječava djelovanje. A bez akcije nema revolucije!

10. UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ŠTO ON POZNAJE SAMOGA SEBE
Tijekom posljednjih 50 godina, napredak znanosti doveo je do ubrzanog raskoraka između onoga što zna javnost i onoga što znaju i čime se služe vladajuće elite. Zahvaljujući biologiji, neurobiologiji i primijenjenoj psihologiji, „sustav” posjeduje sofisticirane spoznaje o tjelesnom i psihološkom funkcioniranju ljudskoga bića. Sustav prosječnoga čovjeka poznaje bolje nego što ona pozna samoga sebe. To znači da, u većini slučajeva, sustav nad pojedincima vrši veću kontrolu i moć nego oni nad samima sobom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mladen Pavković: Ne, nismo zaboravili da ste Zid boli zakopali u – zemlju!

Objavljeno

na

Ovu priču treba ponavljati iz godine u godinu – da se ne zaboravi –. Naime, riječ je o jednom  od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zidu boli – , sastavljenom od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, koji je podignut  26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio, ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.) i moja je malenkost tamo organizirala i „Doček Nove godine“, kojem je među ostalim, bila nazočna i majka Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Dok su drugi slavili, tamo smo dostojanstveno, u miru i tišini, molitvom, dočekali Novu godinu, što je bio jedinstveni doček u svijetu. Uz to, dao sam tiskati i jednu razglednicu s motivom ovog veličanstvenog spomenika-da se ne zaboravi, koja je marginalizirana i prešućena, kao i sve drugo oko ovog projekta. Pored hrvatskih majki, velike (najveće) zasluge za taj spomenik ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.

Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, navodno po nalogu gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su u ranim jutarnjim satima  članovi Saveza „rušili“ opeke, a s druge strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici su išli protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata. S druge pak strane, većina branitelja, ali i građana, je isticala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“!

Apeliralo se i na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje zakopa na groblju Mirogoju. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazuman čin.

Tako se vjerojatno prvi puta u svijetu dogodilo da jedan spomenik (i to još žrtvama rata, žrtvama pobjedničke vojske!) zakopa u zemlju, iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.

Spomenik „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ u kojem su „pohranjene“ crvene i crne opeke, otvoren je 14. listopada 2004.  na groblju Mirogoj. U spomenik su urezana u crni mramor 13.500 imena poginulih hrvatskih branitelja i civila – žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali na tom mjestu nećete naći križa, podatke o datumu rođenja ili smrti žrtava niti nikakvih daljnjih objašnjenja.

Nu, bolna je i činjenica da je Zid boli  morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih i nestalih Hrvata…Suzom zalivene opeke su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje  „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“. I danas tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, a „Zida boli“ iz Savske, na žalost, više nikada neće biti, osim u sjećanju, iako je bio jedan od najljepših spomenika nevinim žrtvama u Europi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari