Pratite nas

Intervju

Čičak: Treba dokazati Milanovićevu tezu da je ova vlast filoustaška

Objavljeno

na

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, g. Ivan Zvonimir Čičak gostovao je na HRT-u. Intervju prenosimo u cijelosti.

[ad id=”93788″]

Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj najavila je kako 22. travnja ove godine neće sudjelovati na službenoj komemoraciji žrtvama logora Jasenovac. U goste smo pozvali predsjednika spomenute koordinacije, g. Ognjena Krausa. Odgovorio je kako ne vidi potrebu za sudjelovanjem u emisiji jer je, kaže, već sve rekao. Podsjetimo, kao razlog svog ovogodišnjeg nedolaska iz koordinacije su naveli tri stvari – politiku nečinjenja u odnosu na izmjene postava muzeja u Jasenovcu, odgađanje imenovanja Savjeta Spomen-područja Jasenovac te dnevnopolitička događanja vezana uz navodnu relativizaciju i revitalizaciju ustaštva.

Gospodine Čičak kako komentirate ovu odluku koordinacije židovskih općina?

Čičak: To je prije svega manipulacija ljudskim žrtvama. Nedopustivo je da se takve manifestacije kao što je Jasenovačka komemoracija upotrebljavaju u političke svrhe. Međutim, ako pomno pratite ono što se događa zadnjih godina to se tamo vrlo često događa. Od govornika, do zviždanja. Neprimjereno je da bilo tko na komemoraciji zviždi bilo kome, a to je tamo postala obićajena praksa kad se radi o osobama koje nisu „naših“ ili sličnih političkih stajališta. Ovo je dakle samo nastavak tog načina razmišljanja i djelovanja. Smatram da je njihova odluka nedopustiva, ali ide njima na dušu. Na žrtvama se ne mogu nabijati bilo kakvi poeni.

Drugo, o čemu oni govore, govore o nečinjenju. Čijem? Zašto su šutili sve ove godine? Protekle četiri godine bila je na vlasti neka druga vlast, događale su se iste stvari i oni su svi šutjeli.

Zašto ja mogu govoriti o tome što se dogodilo u okviru onoga što oni nazivaju „nečinjenje“. Zbog toga Odbor, kojem se ja nalazim na čelu, već četiri godine bavi projektom „ Izravna prevencija navijačkog nasilja“. Mi doista znamo što se događa u najširem spektru „spornih“ događanja, posebno među mladima na stadionima. Monitorirali smo oko 600 utakmica, velikih klubova kao što su Dinamo, Rijeka, Osijek i Hajduk. Ovo što se dogodilo na utakmici Hrvatska – Izrael događa se inače. Ne samo to. Na utakmici koja se odigrala 9. rujna 2011. bilo je i goreg skandiranja i nitko nije reagirao na to. Zašto baš sada svi dižu paniku oko te utakmice i to na temelju našeg izvještaja sa nje. Izvješće sam osobno potpisao, budući kao predsjednik Odbora potpisujem izjave.

Zašto baš sada? Radi se o tome, treba dati što više „hrane“ poruci koju je uputio Milanović, nakon što je Sabor potvrdio Vladu. Tada je rekao: „Ova vlast je filoustaška“. Sada treba dokazivati i dokazati da je ova vlast filoustaška. Zašto su Kraus i društvo šutili protekle četiri godine? Kada bi vama podastrao cijeli bunt naših izvješća sa utakmica, vidjeli biste da se ovakvo i slično skandiranje događa često. To je naprosto loše, ali je ujedno sastavni dio demokracije.

Je li to onda za vas relativizacija i revitalizacija ustaštva?

Čičak: Ne! Sličnih navijanja imate svugdje u svijetu. Rekao sam već da je to sastavni dio demokracije. Nije demokratski izričaj samo ono što je nama počudno. Mi smo institucija koja javno osuđuje takvo ponašanje, koja se sa takvim ponašanjem ne slaže u ovom slučaju s takvim navijanjem. Koja o tome piše izvješća, ali nikoga ne prijavljuje vlastima, nego objavljuje svoje izvještaje. Mi nismo istražitelji i isljednici. Mi naprosto obavještavamo javnost o onome što se događa. Javnost je tu ta koja mora sudit. Odmah nakon utakmice Hrvatska – Izrael, Kraus pitao: „Zašto ta utakmica nije prekinuta?“ A zašto bi!? Onda kod nas gotovo ne bi bilo utakmica. Na svakoj drugoj utakmici se skandiraju takve stvari. Je li trebalo prekinuti utakmicu, zato što se radilo o utakmici Hrvatska – Izrael. Ili ćemo uvijek prekidati utakmice, kada imamo neprihvatljive oblike ponašanja i skandiranja ili nikada. Konačno o tome odlučuje organizator i MUP. Mislim da se radi o nategnutoj tezi, kao i onoj kada je Kraus izjavio da je situacija u Hrvatskoj kao u Njemačkoj 1933. i Hrvatskoj 1941. Da je doista tako, on uopče ne bi mogao i smijo govoriti. To je naprosto neistina.

Imamo pojačani povratak nekakvih poklika i skandiranja koji se nama ne sviđaju. Međutim, u oni govore da bi netko u Njemačkoj, da je to uradio da bi bio uhapšen. Ali u Njemačkoj bi ga uhapsili i kad bi radio na oživljavanju komunističkih ideja, kada bi radio spektakularne proslave i manifestacije komunizma. Tamo je zakon o antitotalitarizmu podjednako usmjeren protiv fašističkog i komunističkog nasljeđa. Prema tome, u jednoj Njemačkoj, prije svega ne bi bio moguć Trg maršala Tita. Oni tvrde da je ovo što se događa na stadionima, vezano uz ustaštvo zakonom zabranjeno. To nije točno. Mi nemamo zakon kojim se zabranjuje ustaška ikonografija ili promicanje ideologije, ali nemamo ni zakon kojim se zabranjuje komunistička ikonografija i ideologija. Prema tome ili ćemo donijeti zakon da se zabrane obje ili ćemo obje ostaviti prostoru slobode. HHO je prtiv zabrana. Mi smo za slobodu.

Ponavljam, nije sloboda samo ono što je nama počudno, nešto što se nama sviđa. Ne! Ljudi naprosto govore različito, jer smo različiti ljudi. Nama se to ne sviđa i mi kažemo to nije dobro za nas Hrvatsku, jer se radi o ideologijama zla, i komunističkoj i fašističkoj. Ne govorimo to zato što to prati netko vani ividi, nego zato što smatramo da nije dobro i to su ideologije zla.

Koje su po vama razlike između bivše i sadašnje vlasti po pitanju odnosa prema manjinama, srpskoj i židovskoj?

Čičak: Nikakve. Ova Pupavčeva „Bijela knjiga“ zapravo se poziva većinu na ono što se događalo u vrijeme bivše vlasti. Prema tome nema tu nekakvih bitnih promjena. Dakako, danas postoje prigovori na imenovanja osporavanog Hasanbegovića zbog njegovih nekadašnjih stavova. Međutim, ne vidimo neke pojačane manifestacije koje idu uz povratak desnice na vlast, gotovo uvijek u svijetu. Vidimo neka događanja. Ja ne vidim da bi netko više progonio Srbe ili Židove, ne vidim konkretne slučaje. Neka nam netko dokaže gdje je neka osoba stradala zato što je Srbin, kako je bilo prije petnajstak godina. Nama se ne sviđa  atmosfera netolerancije. Recimo, nismo oduševljeni manifestacijom u Zagrebu kada je par tisuća ljudi izašlo na ulice, od kojih je jedan dio je skandirao „Za dom, spremni!“. Istovremeno čovjek koji je bio na čelu te kolone, Velimir Bujanec, inače voditelj emisija Bujica na Osječkoj televiziji, pozivao građane da to ne rade, da ne skandiraju. Netočne su dakle tvrdnje da su svi skandirali, nego samo jedan dio i to nije dobro. Još ružnije i neprihvatljivije ono što su napravili Bujanec i Jurič, kad su otišli kod gospođe Rakić i dali joj onu četničku kapu. Kakve veze ima ona sa četništvom. Mislim da je velika šteta za hrvatski medijski svijet da je gospođa Rakić otišla sa javne scene, pogotovo na ovakav način. Ona je bila vrhunska novinarka i vrhunski profesionalac i to je i sada.

Koja je u svemu tome uloga političara, konkretno onih na vlasti i na koji način bi se trebalo postaviti u takvim situacijama? Evo dio javnosti zamjerio je premijeru Oreškoviću što nije otišao s utakmice na kojoj se pojavilo takvo skandiranje.

Čičak: Bravo, da ste mi postavili to pitanje! Gledajete, jedina osoba koja je upozorial na pravu poantu je Efraim Zurof iz Centra Simon Wisenthall: On je postavio pitanje: „Zašto nije reagirala izraelska veleposlanica, koja je bila u loži na stadionu? Ona je prva trebala napustit stadion“. On dalje u članku, objavljenom u Jerusalem Postu, postavlja pitanje: „Zašto nije kasnije reagiralo izraelsko veleposlanstvo u Zagrebu? Zašto izraelske vlasti nisu reagirale? I zašto izraelski nogometni savez nije reagirao?“ Takav je bio odnos Izraelaca, prema utakmici koju sam spomenuo, 2011. godine.

Je li to onda prešutno odobravanje?

Čičak: Ne znam. To morate pitat njih. Da sam ja na njihom mjestu u strukturi vlasti, ja bih utakmicu napustio. Oni nisu. To je sloboda odabira. Pazite, kada bi bilo tako, kada bi rukovodstava politička i sportska napuštala utakmice tko bi ostao na stadionu. Ja osobno nema pravo nikoga tražiti da napusti stadion. To je pitanje njihovog „filinga“. Ali ovdje su sve „strelice“ hrvatske javnosti uperene samo protiv Predsjednika Vlade i ministra resornog Šustara i rukovodstva HNS, a da nitko javno postavio pitanje: „Zašto izraelsak veleposlanica nije napustila stadion?“ Zašto 2011. u Zagrebu, izraelski veleposlanik nije napustio stadion? To je razlika u pristupu, koja se vidi i u očitovanju izraelske veleposlanice o filmu „Jasenovac“, gospodina Sedlara. Ona je jednim vrlo kulturnim saopćenjem, fino stavila doznanja od čega se ona ograđuje u filmu, od kojeg sadržaja, ali istovremeno je rekla da je Izrael demokratksa država u kojoj postoje različiti pristupi i različiti filmovi. Mi ne možemo odobravati i prihvačati samo one filmove koji se nama sviđaju, mi nismo profesionalni kritičari da možemo reči: „Ovaj film je dobar, ovaj nije.“ Hajdemo to negdje javno raspraviti. Ja sam za to da se svi falsifikati, kojih navodno ima u Sedlarovom filmu, jednostavno obrazlože, pobiju. A ovdje se kod nas radio obrnuto.

Imate interesantan slučaj, a vezan uz spornu utakmicu Hrvatska – Izrael. Na Tportalu u tekstu Helene Puljiz, ona insinuira da je Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović bila na utakmici i da nije čula skandiranje. Dio medija fotomontažom pokušao je uvjeriti da je predsjednica bila na utakmici Hrvatska – Izrael. Helena Puljiz tvrdi da je Predsjednik Vlade bio na tribini na kojoj se skandiralo. On je bio u loži, u dijelu koji nije skandirao. Bio sam jedan od trojice promatrača, koji su bili na utakmici. Kad su utakmice visokog rizika ide više promatrača, kao štosu jučer bila dvojica na utakmici Dinamo – Hajduk. Počela je skandirati istočna tribina, a onda drugi odgovaraju, to je tzv. dozivanje. Cijeli stadion skandirao je „HNS pederi…“. Zašto u hrvatskoj javnosti nitko nije reagirao na način da je to seksistički šovinizam, koji također zabranjen po propisima UEFA-e. Ne, nas samo jednostrano interesira ono što bi neki htjeli upotrijebiti u političke svrhe. Imali ste u vašoj emisiji, nekog Petranovića iz Splita, koji je rakao: „Zašto bi skandiranje protiv HNS bio seksizam? To je dobro jer se time ruši Hrvatski nogometni savez.“ Znači, Dobro je kada se skandira ono što treba za rušenje naših protivnika, a mi ćemo politički arbitrirat što je dobro, a što loše u danom trenutku. Moraju postojati stanoviti kriteriji i tih se kriterija moramo držati.

Kako ocjenjujete medijsko praćenje slučaja ne dolaska židovskih zajednica?

Čičak: Ne radi se samo o reakciji židovske zajednice, nego općenito o cijele ovoj situaciji. Loše! Jer je sve počelo loše od početka. Od izvještaja o toj spornoj utakmici. Da nije bilo izvješće HHO-a ne bi se ni znalo za incident.

Prije svega vaša televizija. Oni na utakmici u Osijeku, nisu zabilježili što se stvarno događalo, nego su prikrili zvuk. Pustili su samo skandiranje „HNS pederi…“ da se čuje preko ekrana.

Sutradan, vaša televizija nije ništa bila objavila. Preksutradan, ništa niste objavili. Ni informaciju. Kao da se ništa nije dogodilo. Vi ste dakle, ključni, javni medij, koji je dužan obavještavati javnost što se dogodilo. Dakle ja u vašoj kući kritiziram vas, a neću vas olajavati okolo. Tako da vam kažem, to nije dobro. I mislim da bi vaša televizija trebala biti otvorenija, a ne samo ona nego i drugi mediji. I da bi u svim medijima, morali slušati obje strane. Pa što više vi dovodili „Milanoviće“ i što više „Karamarke“, to je dobro. Govorim o njima kao simbolima dviju političkih opcija. Čujmo argumente koji će oni podastrijeti, a javnost će biti ta koja presuđuje.

Mi svojim izvještajima obavještavamo prvenstveno javnost – medije. Potom šeficu države, Predsjednika Vlade i sve institucije vlasti. Oni su vlast. Ali javnost prije svega sudi. I vi na određen način sudjelujete u tom procesu. Podastirete građanima, vašim gledateljima, informacije,to će povećati vašu gledanost ukoliko budete vjerodostojni. Ono što mi se čini da je glavna zamjerka medijima, je da imamo odobravanje govora mržnje na jednoj strani, a zamjeranje na drugoj i obrnuto.

Recimo, ovaj najnoviji slučaj „Tomić“. Imali smo već nedavno „spektakle“ oko njega, kada su ga u Splitu zasuli izmetima. Dio javnosti prikazao je to – nešto strašno. Međutim, prateći hrvatsku literalnu prošlost, vidjet ćemo da je dubrovački pjesnik Junije Palmotić objavio tada  „Gomnaidu“ pravi ep, u kojem među ostalim piše: „Vas si govnen, kneže usrani“. Pa ga nitko za to „razapeo“, ni spalio. Mi smo protiv nasilja…

[ad id=”93788″]

Dobro, to je bio fizički napad, ovo je bilo napisano.

Čičak: Čujete, da vam kažem. Ono što me naučio ovaj posljednji rat, to je da svaki napad počinje rječju. Prvi meci u ovom ratu nisu izlazili iz cijevi, nego iz medija. I onda ljudi koji ne razumiju stvar, postaju naprosto instrumenti mržnje. Prema tome ovdje se radilo o reakciji, na tog gospodin Tomića, koji pljuje i šalje otrovne metke na ljude i morao bi voditi računa o tome što radi. Ne samo zbog svoje sigurnosti, ne. Nego zbog toga što svojom rječju razara ljude, čovjeka više od svih fizičkih napada. I zato bi svi mi trebali voditi računa, mii novinari kako i danas pišemo i radimo. Prema tome moramo, kao što je napisao Hasanbegović: „Moramo svi imati odgovornost za izgovorenu javnu riječ“.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi

Objavljeno

na

Objavio

Od izbora je prošlo mjesec i po dana, a još uvijek se ne zna kako će se popuniti Dom naroda u Federaciji niti tko će činiti buduću vlast. Atmosfera je i više nego usijana na političkoj sceni, a onda predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić izjavi kako se nada da će u budućnosti obljetnica osnivanja Herceg Bosne biti državni praznik. Je li to zaista moguće, što će se događati na političkoj sceni u danima pred nama Karamatić otkriva u intervjuu za Pogled.ba, prenosi Poskok.info

Ponovo ste dodali ulje na vatru izjavama o Herceg Bosni. Zaista vjerujete da će državni praznik biti godišnjica osnivanja Herceg  Bosne?

Da. Samo se treba držati zakona Bosne i Hercegovine. Budući da BiH nema zakona o praznicima, u Federaciji je još uvijek na snazi Zakon o državnim praznicima Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ne znam zbog čega ne bi intervenirali na način da se Herceg Bosna obilježava kao državni praznik. Znam da je teži dio posla nagovoriti kolege iz srpskog i bošnjačkog člana na ovu ideju, ali će im biti ponuđeno, pa neka glasuju.

Spominjete glasovanje. Narod je glasovao na izborima, pa još nema vlasti niti se zna što će biti s Domom naroda. Ima li kakvih promjena? Kakvo je trenutno stanje  u procesu formiranja vlasti?

Proces konstituiranja vlasti skoro ne postoji u Federaciji. Što se tiče skupština županija, očekujem da će to biti relativno brzo riješeno i da će se stvoriti parlamentarne većine. Brzo bi trebalo biti formirano i Vijeće ministara BiH jer ga potvrđuje samo državni Zastupnički dom. Unatoč dogovoru stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH sa srpskom stranom, mi još nemamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane. A BiH može funkcionirati samo kao tronožac. Jedna “noga” nije u razgovorima. Kada oni između sebe razigraju postizborne karte, onda ćemo i s njima sjest i vidjeti hoćemo li se dogovoriti ili ne.

Vlasti se formiraju u županija, ali bošnjačke stranke izbacuju legitimne  hrvatske predstavnike gdje god to mogu. Kako to komentirate?

Što se tiče položaja Hrvata u tim županijama, on se neće promijeniti jer prema Hrvatima istu politiku vode sve bošnjačke stranke. Čak su one koje se nazivaju “građanskim” radikalnije prema Hrvatima nego SDA. Prije nekoliko dana smo imali paljevinu kuća hrvatskih povratnika kod Viteza. Niti jedna tzv. multietnična stranka na to nije reagirala. Razlog može biti samo u tome što su kuće vjerojatno zapalili pripadnici bošnjačkog naroda i što se radi o hrvatskim kućama. Da je bilo obratno, onda bi se propeli na zadnje noge.

Hrvatski narodni sabor BiH je pokrenuo priču svehrvatskog zajedništva. Je li to moguće i podržavate li taj projekt?

HSS BIH taj projekt apsolutno podržava. Još 2006. godine mi smo predlagali da prema Sarajevu sve hrvatske stranke moraju nastupiti zajedno. Nakon što su nam Bošnjaci treći put nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon što su postavili dva puta vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata, izgleda je došlo u glavu i onima koji nisu bili na tome tragu da je potreban zajednički nastup Hrvata. To su shvatili i oni koji se željeli prodati političkom Sarajevu za šaku maraka. I oni sada tvrde da će ostati s nama. Ja se nadam da će ostati dio hrvatskog bloka. Nažalost, prilika čini lopova, prilika čini izdajnika, a onaj tko je jednom izdao, ja mu ne mogu puno vjerovati. Mislim da su neki ušli u priču o svehvatskom bloku jer su drastično pali na prošlim izborima, narod im je pokazao što misli o tajkvoj politici i vide da će nestati sa političke scene ukoliko ne budu dio našega bloka. S druge strane, dok je ovakav Izborni zakon i ovakav ustroj države, mi nemamo prava na neki politički pluralizam. Kod Hrvata će se to razviiti kad bude zajamčeno Hrvatima da će birati svoje predstavnike.

Kako je zamišljeno to svehrvatsko zajedništvo? Na svim razinama ili na neki drugi način?

Razgovaralo se o tome samo načelno. Nema smisla da se svehrvatsko zajedništvo pravi u ZHŽ-u gdje u Skupštini sjede samo hrvatske stranke. Ali u središnjoj Bosni je ono nužnost, kao i u Federaciji i razini države. Moramo biti zajedno svugdje gdje nemamo dvotrećinsku većinu  skupštinama.

Vrijedi li to svehrvatsko zajedništvo i u Rami, gdje HNS BiH ima 16 zastupnika, a općinom vlada SDA?

U Rami je dio hrvatskih zastupnika pokazao da je probosanski orijentiran. Ja bi volio da se i tu pokaže to zajedništvo. Hrvatske stranke imaju više od dvije trećine vijećnika u Općinskom vijeću i sramotno je da se ne može izglasati Dan sjećanja na žrtve Uzdola jer se pojedini vijećnici ili pojedine stranke boje da se ne zamjere koalicijskim partnerima iz bošnjaškog naroda.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovoga tjedna nije donijelo odluku oko popunjavanja Doma naroda. Očekujete ubrzo rješenje ovoga pitanja?

Pitanje je može li SIP BiH donijeti podzakonski akt koji će biti iznad zakona. U zakonu nema načina kako popuniti Dom naroda. Druga stvar je što kada SIP donese odluku. Kakva god da ona bude, netko neće biti zadovoljan. Pitanje je i hoće li OHR intervenirati ako ne bude zadovoljan odlukom SIP-a. Kada je 2010. godine SIP donio odluku da nije zakonito konstituirana federalna Vlada, OHR je to privremeno to suspendirao. A ta suspenzija je na snazi i danas. Tu se radi  o uspostavi famozne Platforme, izboru Živka Budimira, matematičkim egzibicijama Valentina Inzka. Pitanje hoće li se isto ponoviti ovaj put. Jedina realna odluka je da ne mora iz svake županije biti biran najmanje jedan pripadnik konstitutivnog naroda, da se primjeni popis iz 2013. jer u zakonu jasno stoji da se primjenjuje posljedni popis. Samo je pitanje hoće li OHR sve to oboriti.

Pritisci na SIP su ogromni. Mogu li ti ljudi uopće raditi u takvim uvjetima?

Pitanje je i smije li SIP to donijeti. I tome tamnom vilajetu koje se zove Sarajevo meni nije jasno kako funkcioniraju članovi SIP-a i dolaze na posao. Gore je situacija paranoje i mislim da bi ti ljudi imali veći osjećaj sigurnosti u Alepu, a ne u Sarajevu.

Iz tzv, “građanskih” stranaka kažu kako neće priznati odluku SIP-a ako ne bude po njihovim očekivanjima…

I to je zanimljivo. Na takve izjave šute svi, od OHR-a do Veleposlanstva SAD-a. Sad zamislite da takvo nešto govore hrvatski dužnosnici. Odmah bi počela priča o državnom udaru. Bio je državni udar kada su migranti krenuli iz Sarajeva prema Mostaru i kada ih je zaustavio MUP HNŽ-a. Danas kada MUP USŽ vraća migrante u Sarajevo, to nije državni udar nego je sve uredno.

Koliko ste u HSS-u zadovoljni izbornim rezultatima?

U ime HSS-a mogu reći da smo zadovoljni rezultatima koje smo ostvarili. Zadržali smo kontinuitet rasta. Na svakim izborima dobivamo sve više glasova i mislim da će se tako nastaviti u budućnosti.

Dobili ste osobno više od 7000 glasova, a nemate neku jaku stranačku infrastrukturu, Malo hrvatskih kandidata se može pohvaliti tim rezultatom…

Činjenica jeste da koliko god Hrvati nemaju svojih medija i funkcioniramo skoro isključivo na bazi društvenih mreža, ipak se pokazalo da su birači moj rad prepoznali i to nagradili na izborima.

Ipak, broj glasova koj ste dobili nije vam osigurao izravni mandat. To znači da opet idete u državni Dom naroda?

Što se mene tiče osobno ja sam osobno spreman biti tamo gdje najviše mogu pomoći Hrvatskom narodnom saboru BiH do izmjene Izbornog zakona i uspostave apsolutne jednakopravnosti. A nakon toga ću se baviti samo HSS-om.

Jesu li poznata imena kandidata Hrvatskog narodnog sabora BiH koja će biti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH?

To se još ne zna. Osobito za Dom naroda jer nemamo kriterija po kojem bi taj posao trebao biti obavljen. Postoji mogućnost apsolutne blokade BIH i ja čak priželjkujem takav scenariji. Mislim da je ovaj mutant od države došao svoga kraja. Institucije BiH više ne mogu raditi ništa, ne možemo donijeti nikakav zakon, raticifirati bilo kakav sporazum. Znači, imamo mostarizaciju BiH i da citiram Vlatka Mačeka “ako se kaput krivo zakopča, jedino što je moguće je otkopčati ga i ponovo ispravno zakopčati. Mislim da je vrijeme da skinemo luđačku košulju i ponovo je u dogovoru s druga dva  naroda fino zakopčamo kako je to trebalo biti na početku. Ukoliko oni to ne žele, hajmo se razići i biti jedni drugima dobri susjedi.

Opet idete na priču revitalizacije Herceg Bosne. Koliko je to zaista realno?

Mislim da jeste. Mi imamo mehanizme po međunarodnom pravo po kojem bi se mogli vratiti na početni položaj, ali nam u tome treba potpora Vlade RH i Sabora RH. I veliko je pitanje hoćemo li tu potporu dobiti. Veliko je pitanje imamo li uopće konsenzus unutar HNS-a BiH da se ide u tome pravcu. Na nekoliko sjednica Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora sam spominjao inicijativu o revitalizaciji Herceg Bosne, ali ta inicijativa nije naišla na potporu unutar HNS-a BIH. Mi u HSS-u od toga nećemo odustati. Ukoliko ne uspijemo to progurati na HNS-u BiH, onda ćemo taj proces pokrenuti preko naše sestrinske stranke u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari