Pratite nas

Intervju

Čičak: Zabrane li ‘za dom spremni’, moraju zabraniti i petokraku

Objavljeno

na

Ivana Zvonimira Čička (u sedamdesetoj) teško je usporediti s bilo kime na hrvatskoj političkoj sceni. Pedeset se godina bavi prvo svojim, pa nacionalnim, pa ljudskim pravima i u tom je periodu izazivao brojne kontroverzije. Čini to i dalje, no kako bi bilo drukčije.

On je valjda jedini koji je u RH uspio dobiti odlikovanje SKD Prosvjete “Svetog Savu”, a potom i hrvatsko “Stjepan Radić”. Kaže da je nakon toga srpska Prosvjeta ukinula to odlikovanje piše Večernji List

Je li u Hrvatskoj na djelu nagla i primjetna regresija kada su u pitanju ljudska prava?

Ne, to nije točno. Mislim da je stanje ljudskih prava u RH, uvjetno rečeno, onakvo kakvo je u većini postkomunističkih država. Još nismo završili tranzicijski period i trebat će još dugo vremena. Hrvatska ima sve zakonodavne okvire kao i druge države, trudi se provoditi te standarde, a zadatak je nevladinih udruga, kao što je HHO, da upozoravaju državu tamo gdje “škripi”. Plenkovićeva Vlada omogućila je nevladinim udrugama i civilnom društvu visoku razinu financijske potpore, što je, naravno, neke s desnice razbjesnilo. Stupanj razvijenosti društva ne mjeri se samo po BDP-u nego i po bogatstvu nevladinih udruga i inicijativa.

No kritičari s ljevice tvrde da su ljudska prava u RH ugrožena?

Imamo cijeli niz ekscesa koja govore o klimi koja nije do kraja zdrava, ali svakodnevne reakcije i države i drugih institucija, kao i nevladinih udruga govore da postoji senzibilitet za očuvanje ljudskih prava. Ne postoji savršeno društvo. Glavni problem kod nas jest strah od slobode.

Hod “crnokošuljaša” po Trgu bana Jelačića donio je veliko uzbuđenje?

Imamo veliku galamu jer se šačica ljudi odjevenih u crno pojavila na zagrebačkim ulicama… No, to je bogatstvo demokracije, ne možemo stalno sužavati, stalno hapsiti, uvoditi nekakve verbalne delikte. Trebamo pustiti ljude da govore, sloboda nema ograničenja. Bio sam, recimo, strahovito bijesan kad su iz HDZ-a počeli privatizirati termin “domoljublje”. Pa tko određuje što je to domoljublje, sadržaj tog pojma. Prema tome, svi građani Hrvatske koji poštuju zakon i vole svoju zemlju su domoljubi. Ne može jedna politička stranka privatizirati pravo na domoljublje. Kao što se ni stranka koja sebe naziva Pametno ne može proglasiti vlasnikom pameti u Hrvatskoj.

Vi, dakle, ne vidite da je na djelu u RH “konzervativna revolucija”?

A što to uopće znači. I vi ste upali u zamku, jer konzervativizam je politička ideologija koja ima svoj legitimitet. Nema tu nikakve revolucije, nego jednostavno stanoviti segmenti društva javnost nisu navikli na to da “konzervativan” jednostavno znači imati političku opciju.

Problem je što mnogi u nas misle da ljevica ima više prava, a desnica manje?

Kod nas i dalje postoji stigmatizacija onih koji se politički opredjeljuju desno. Oni koji nisu lijevo pripadaju desnici, zar ne? Ja bih po političkoj tipologiji pripadao umjerenoj desnici, jer ne pripadam ljevici niti joj želim pripadati. Prema tome, što je danas u RH lijevo ili desno. Kada se napada desničare samo zato što nisu lijevi, to je stigmatizacija svih onih koji drukčije misle. Danas “konzervativizam” služi ljevici da bi optuživala one druge, po istom modelu koji smo imali u vrijeme komunizma. Tada su oni svakoga koji nije pripadao njihovoj političkoj opciji nazivali “kontrarevolucionarom”. I sada se rabi opet ta suluda riječ, a to je bolestan način razmišljanja. Ljudima fali demokratski instinkt i poštovanje drugih koji misle različito.

Mislite li da su ljudi u RH dovoljno pametni da shvaćaju da i Keleminčeva šetnja spada u demokraciju?

Apsolutno. I pri tome glasaju tako da Keleminec ne može dobiti ni jedan posto glasova na izborima. Najveći sud u Hrvatskoj nije ni Vrhovni ni Ustavni, nego javnost. Keleminec je folklorna pojava u hrvatskom društvu, a i vlast i političke opcije zauzele su stav kojim osuđuju takve manifestacije i to je dovoljno.

No SDP zahtijeva da se Keleminčeve hodnje zabrane?

Taj se SDP ne može oteti mentalitetu zabrana i hapšenja, nevjerojatno! Ne postoje zakonske mogućnosti da se takve manifestacije zabrane. Ja se s Keleminčevim pokretom i ljudima osobno ne slažem, no pustimo ih da žive svoj život. Nemojmo mi drugima određivati kako će živjeti. Mi u HHO-u smo za slobodu, za dekriminalizaciju svih ideja, simbola, jer zabrane nas nikamo neće dovesti. Hvataju se u SDP-u za neke odluke i praksu sudova, a to nema veze. Mi nismo država običajnog prava gdje se sudi na temelju presedana, nego smo država koja ima statutarno pravo. Dakle, donesite zakon pa zabranjujte. A ono što svi ovdje izbjegavaju jest “vruć krumpir” osude komunizma. Kad bi se donijela odredba o zabrani ustaških simbola, onda se moraju zabraniti i simboli komunizma, a to nitko neće. Ili će biti zabranjena oba zla ili neće nijedno.

Ljevica tvrdi da se ne mogu izjednačavati simboli ustaštva i komunizma, posebno ne zvijezda petokraka?

Ustaški su simboli kompromitirani Drugim svjetskim ratom, ali komunistički, dakle i zvijezda petokraka, kompromitirani su poraćem i praksom komunističkih zemalja. Konačno, ta zvijezda posebno je kompromitirana tijekom Domovinskog rata jer je agresiju na RH i BiH izvršila Titova JNA pod simbolom te zvijezde.

Imate o ovome dosta “revolucionaran” stav?

Zato i nisu zvali nikoga iz HHO-a u Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Naš stav je jasan, nema razlike između komunizma i fašizma.

Ne očekujete, dakle, da će Hrvatskom i “poteći krv”, kako to očekuju neki s ljevice?

Ne, to što govori Ranko Ostojić je budalaština, krv neće poteći i zato što “njegovi” nemaju više oružja i zato što više ne postoji zakonski okvir da ga mogu upotrijebiti, kao što su ga imali nakon Drugog svjetskog rata i sve dok su bili na vlasti. Nema više političkih zatvora i neće nas više hapsiti. To prizivanje krvi nazvao bih političkom menstruacijom dijela SDP-a.

Nema više ni verbalnog delikta pa promatrači HHO-a rade izvješća o verbalnim deliktima na nogometnim i drugim stadionima?

Radimo na stadionima ono što je po međunarodnim standardima predviđeno pravilnikom Uefe i Fife o događanjima na stadionima. To su međunarodne norme koje su nadređene našem zakonodavstvu. Sad je frka kako spriječiti skandiranje “za dom spremni” na utakmici Ukrajine i Hrvatske. Ne možeš u javnosti legitimirati da se to može, a na stadionima zabraniti, zato je jako važno da javnost i politička elita zauzmu svoj načelan stav o tome.

Načelan je stav politike da to nije pametno uzvikivati?

Nije to samo stav Vlade RH nego i svih pametnih ljudi.

A kada taj pozdrav (ZDS) nije u funkciji glorifikacije NDH, nego je simbol HOS-a na spomen-ploči jedne kuće u Jasenovcu?

To je prije svega nepristojno, takav se simbol ne stavlja u Jasenovac. I to nije obična kuća u Jasenovcu, nego se tamo nalazio Glavni stan logora u Jasenovcu. Ja to ispisivanje pozdrava “za dom spremni” doživljavam najobičnijom provokacijom jer nema povijesnog uporišta da je postojao prije Pavelića. To je isto kao i “zieg heil”. No, ako se mi orijentiramo zakonodavno prema njemačkom modelu, a ovih je dana njemački Savezni sud odbio zabraniti neonacističku stranku, držimo se, dakle, stava da je danas demokracija najbolja obrana od buđenja novih zala. U drugim državama postoje organizirane grupacije neonacista, za razliku od RH gdje je to ekscesna pojava. U RH čak nema nikakvog zakona o zabrani četničkih simbola. Ne zabranjuju se nikakvi simboli. No nepristojno je da se u RH pojavljuju četnički simboli… Ne možeš ti mene ubijati pa poslije na grob ubojica stavljati četničke simbole!

Zanimljivo da niste ušli u Plenkovićevo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću?

Znam da su se mnogi trudili da u to povjerenstvo ne uđemo ni ja ni Ivo Banac, a rečeno mi je da je to zbog našeg tvrdog stava u odnosu prema komunizmu i fašizmu. U tom povjerenstvu nema nijedne osobe, osim Jasne Omejec, koja se u teoriji i praksi bavila ljudskim pravima. Nema ni nezaobilaznog Žarka Puhovskog, što god tko o njemu mislio. Nema ni Vlade Šeksa, disidenta iz komunističkog vremena, uopće nema disidenata i žrtava komunističkog terora. Nema ni vodećih teoretičara ljudskih prava, primjerice Miomira Matulovića ili osječke docentice Ivane Tucak. Zato su tu i neki pik-zibneri i ljudi koji žele stvoriti lažnu sliku o stanju ljudskih prava tijekom Domovinskog rata, primjerice Ante Nazor.

Konkretno, u čemu bi tu bio problem s tim vašim tvrdim stavom?

Oni će s Povjerenstvom “zamračiti” stav prema komunizmu i očekujem da neće proći formulacija o istovjetnom zlu. To se vidjelo i iz prvog Plenkovićeva nastupa kad je on kazao da ćemo osuditi ustaški režim i fašizam, a komunistički ćemo “preispitivati”. To će društvo nastaviti relativizaciju komunizma, mnogi od njih tu jednostavno čuvaju svoje biografije. Nadalje, nitko tko je kontaminiran komunizmom ne bi smio sjediti u tom povjerenstvu. A Komunistička partija bila je zločinačka organizacija koja je držala pod jarmom narod, kao što su to činili i ustaše. Točka. Još je i Stipe Mesić HHO nazivao nadriforenzičarima i nadrihistoričarima kad smo se bavili istraživanjima komunističkih zločina i upozoravali na zločinački karakter komunizma.

Kad ste spomenuli Mesića, svojega bivšeg prijatelja, postoji li neki naš lider s kojim se niste posvadili?

Ja jednostavno živim svoje stavove, a ti ljudi, kada dođu na vlast – polude! Ne može ni novinar ni netko iz nevladine udruge koja želi imati kritički odnos prema vlastima biti prijatelj s političarom kad je on na vlasti. U protivnom gubiš kredibilitet, moraš imati distanciju. Evo, primjerice, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s kojom sam bio jako dobar prijatelj. Što njoj znači izjava “ja neću dopustiti blaćenje Domovinskog rata”? Pa tko je ona da zabranjuje, to je totalitarni rječnik! Tako su i drugovi govorili da neće dopustiti da se blati revolucija. Pustimo ljude nek’ blate, oni time ne mogu umanjiti vrijednost Domovinskog rata, naprotiv. Zašto? Jer se vrijednost tog rata vidi kroz postojanje hrvatske države, a te se vrijednosti ne mogu uništiti.

A što ćemo s vašim crnokošuljašima koje ste vi postrojavali u Širokom Brijegu 1991. ?

Može li mi netko pokazati tu fotografiju na kojoj sam ja sa “svojim” crnokošuljašima? Niste je mogli vidjeti zato što ne postoji, a ono što je objavljeno jest falsifikat. Riječ je o fotomontaži koju je napravila glavna urednica Danasa Hloverka Novak Srzić u dogovoru s državnim vrhom. Skup je održan u rujnu i imam prave fotografije gdje se vidi da sam u bijeloj košulji i hlačama i ne postrojavam crnokošuljaše koji su bili u zimskim jaknama. A naslov mog tadašnjeg govora bio je “Naše oružje je ljubav i praštanje”. Dakle, stvarno profašistički govor.

Vratimo se na predsjednicu Grabar-Kitarović, s kojom ste bili prijatelj. U onoj neugodnoj situaciji kada vam je dodjeljivala odlikovanje, a vama su javno spale hlače, ona je reagirala i pokušala vas zakriliti poveljom, a nekoliko mjeseci poslije nazvali ste je sramotom Hrvatske jer se našla s premijerom Srbije Vučićem i potpisala deklaraciju?

Ja sam i dalje u dobrim odnosima s predsjednicom. Istina, lijepo je reagirala u toj neugodnoj situaciji za mene, ali zar to znači da sad trebam prestati biti kritičan prema vlasti? Osim toga, nisam ja rekao da je ona sramota za Hrvatsku, nego je to stajalo u našem priopćenju, to je bio stav Odbora. I nismo je kritizirali zato što se našla s Vučićem, već je ona otišla u istočnu Slavoniju, u Vukovar, na taj sastanak baš na dan kada je u Beogradu izvršen atentat na Stjepana Radića. Hrvatska Vlada je o tom sastanku koji je bio u ponedjeljak obaviještena tek u prethodni petak, a tamo ju je dočekao Vučić s deklaracijom i s njim je bio i ministar vanjskih poslova Dačić. A ona našeg MVP-ovca Miru Kovača ništa nije ni pitala. Zar to nije sramota za RH?

Bio je to pokušaj da se na visokoj razini olabave vrlo zategnuti odnosi između Hrvatske i Srbije?

To su različite razine, ona je predsjednica, a Vučić premijer. I konačno, što je bilo od te njezine akcije – ništa, pala je u vodu. Srbi su pak vrlo lukavo tempirali sastanak na dan atentata na Radića, no ne čudim se jer, kad nju za vanjske poslove savjetuje Mate Granić, ne može biti ništa bolje od toga. Ja sam joj to kazao, a ona se uvrijedila. Isto je bilo kad je o navijačkim skupinama govorila kao o Orjuni. Ma nema tamo Orjune, to su sve mladi, oštri hrvatski nacionalisti. Trebam li ja, dakle, kao predsjednik Odbora odšutjeti o nepravilnostima vlasti ili im se uvlačiti u onu stvar. Ja na to u svom životu nisam navikao.

Jednako je završilo i prijateljstvo sa Stipom Mesićem?

Pa napisao sam da je lažov, a poslije se i pokazalo da sam bio u pravu.

Jeste li i sada u kontaktu s predsjednicom RH?

Kad se vidimo, pozdravimo se, čujemo se telefonom, ali to više nije ono što je bilo. Problem je s političarima što oni svi jednostavno u jednom trenutku polude od taštine. Oholost je prvi početak grijeha, to se vidi i po gardu njihovih tijela, po oblačenju, načinu na koji nose svoj spomenik ispred sebe. Takav je sada slučaj i s Trumpom, on neće razgovarati s novinarima koji ga kritiziraju. Vlast je pokvarljiva sama po sebi.

Pa dobro, ponekad ih se može i pohvaliti?

Primjerice, sad kad je bio napad na Davora Stiera zbog ljudskih prava ja sam stao u njegovu obranu zato što su govorili neistine o njemu, dok sam istodobno kritizirao Hrvatsku i rekao je politički promašaj odrediti se protiv nove tužbe BiH protiv Srbije zbog genocida. Da smo to podržali, ne bismo stali na stranu Bošnjaka, već pravde i pravednosti. Idemo utvrditi istinu tko je odgovoran za smrt osam tisuća muškaraca u Srebrenici. To je načelno pitanje, a RH tu podliježe nekakvom bolesnom pragmatizmu. Postoje tri presude tribunala u Haagu u predmetu Blaškić, Tuta, Naletelić i Kordić, kojima se utvrđuje da je RH bila upletena u međunarodni sukob u BiH. Dakle, da je bila agresor.

Te pravomoćne presude uključene su sada kao dokazi u predmet “šestorke Herceg-Bosne”. Protiv Srbije pak nema nijedne presude koja bi dokazivala da je ona bila agresor. A mi znamo da jest. U predmetu protiv Mladića pronađeni su dokazi koji upućuju na to da je Srbija bila uključena u genocid i sada bismo mi to trebali zanemariti. Naša je moralna obveza, pogotovo jer je i RH bila podnijela istu tužbu protiv Srbije, da nastavimo braniti to načelo. Istodobno iz Srbije neprekidno dolaze optužbe da je Hrvatska genocidna i da ispada da su Hrvati genocidan narod. A mi bismo sad trebali prešutjeti da su oni doista počinili genocid nad Bošnjacima. Zbog čega? Politikantskih igara oko budućnosti BiH?

Hrvatska ovdje vjerojatno želi dobiti potporu i EU, SAD-a i Rusije oko rješenja za BiH koje će osigurati prava tamošnjih Hrvata?

Tu imamo dva koncepta. Prvi koji zagovara treći entitet za Hrvate, a to znači zaokružiti prostor Hercegovine na kojemu živi oko 250 tisuća Hrvata. Treći entitet može biti samo teritorijalan i ne može biti na pet mjesta. Recimo, u tuzlanskom bazenu gdje živi 25 tisuća Hrvata. To bi značilo žrtvovati preostalih 300 tisuća Hrvata. Drugu koncepciju zastupaju biskupi i dio hrvatske politike, kojom se nastoji sačuvati ostatak Hrvata u BiH. A to ne ide kroz treći entitet, nego promjenom izbornog zakona i unutarnjim preslagivanjem, a to ide postupno. Nedavno sam gostovao na sarajevskoj TV i rekao sam da, ako Dodik bude inzistirao na odcjepljenju RS, rat je neizbježan. Može li Hrvatska u tom slučaju dopustiti da netko s Ivanjice iznad Dubrovnika doslovno zakotrlja stijene po Dubrovniku, da netko stavi dalekometne haubice u Bosansku Kostajnicu, a u dosegu mu je zagrebačka katedrala? Ne može, ja mislim da će u tom slučaju Hrvatska preventivno intervenirati jer po međunarodnom pravu ona ima pravo ući na tuđi teritorij u dubinu od 30 kilometara ako je ugrožena nacionalna sigurnost. Svi ciljevi koje je zacrtala velikosrpska politika i danas su na stolu. I dalje ne odustaju od linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. I to ne zastupaju neke trećerazredne budale, nego vrh njihove politike. Ako netko misli da će smekšati Srbiju time što nećemo dati podršku novoj tužbi protiv Srbije za genocid, taj ništa ne zna o politici.

U vrijeme suđenja hrvatskim generalima bili smo na suprotnim stranama – vi ste zastupali stavove haaškog tužiteljstva, ja sam više vjerovao obranama hrvatskih generala?

Uopće nisam bio na strani Carle del Ponte, ni ja ni HHO. Zalagao sam se za ideju međunarodnog prava, pravednosti i objektivnosti. Sve što smo radili u HHO-u objavljivali smo u medijima. A svaki naš dokument išao je najprije predsjedniku države, pa premijeru, ništa nije moglo ići u Haag mimo njih.

Da, tako su u Haag otišli i vaši “objektivni” podaci o 40 tisuća spaljenih kuća nakon Oluje?

Nije točno.

Kako nije, piše u izvještaju HHO-a, a o tome je kao svjedok govorio i Žarko Puhovski u Haagu?

Puhovski nije smio svjedočiti u Haagu jer on nije urednik te knjige. On je samo bio potpisan tamo uime HHO-a. Osim toga, kad se radio izvještaj, on uopće nije bio u HHO-u, a općenito on je bio protiv istraživanja ratnih zločina tvrdeći da oni u užem smislu ne spadaju u ljudska prava. I ne samo to, on je u ostavci tvrdio da to radimo “za račun stranih donatora”, dakle potvrdio je Tuđmanovu tezu o plaćenicima koji rade za Judine škude. Prema tome, on se pred Tribunalom pojavio kao lažov. Mi i dalje stojimo pri podacima o broju poginulih, a što se tiče broja spaljenih kuća, samo smo citirali UN-ova generala Foranda.

O tome se i radi jer je upravo dotični general bildao te brojke?

Ne znam je li ih on bildao ili ne, ali su to bili podaci UN-a, a ne HHO-a.

Pa dobro, mislite li da su generali zaslužili 25 godina zatvora?

Nikada nisam rekao ni da ni ne. A prijatelji generala koji su mi dolazili znaju da sam im ja točno napisao kolike će njihove kazne biti jer sam znao procijeniti kakva je praksa suda.

Što se tiče Gotovine i Markača, oni su dobili sudski spor pred Haaškim sudom da su nevini i svi moramo poštovati tu odluku suda i veseliti se tome da nisu završili u zatvoru. Sam sam bio godinama u zatvoru i ne mogu se radovati ničijem zatvoru.

No činjenica je da je HHO tada bio breme obranama generala?

Netočno. Ne postoji nikakav dokaz kojim to možete potvrditi, a javna percepcija o meni i HHO-u nikada me nije previše uzbuđivala.

No obrane hrvatskih generala dolazile su k nama po dokumente koji su im poslužili kao dokazi u obrani. I mi smo ih uredno servisirali. Rekao sam svojima u uredu: “Idite u podrum i izvadite sve što im treba”.

Obratili su se vama zato što u tom trenutku te dokumente nisu mogli dobiti od hrvatske države?

Od nas su ih dobili. I Čermak i Gotovina i Markač.

Što se dogodilo pa je drugostupanjska presuda generalima bila posve drukčija?

Da je presuda za prekomjernu upotrebu artiljerije bila potvrđena, izbila bi velika panika u svjetskoj politici i ratovanju. Pogledajte što se sada događa s prekomjernom upotrebom zrakoplova. I sad vidim da je Carla del Ponte opet dežurna, u Siriji je i tvrdi da svi zapravo rade ratne zločine.

Gdje je ona sada?

U Siriji. Zajednički je supredsjedatelj jedne institucije UN-a koja ima snagu tužiteljstva. Opet je tužiteljica jer su je iz UN-a zvali i aktivirali iz mirovine. Molili su je da dođe, ona je opaka žena s njihova stajališta. I sada zbraja koliko je civila stradalo u zračnom bombardiranju.

Kako bilo, nekako ste bili “manji Hrvat” u vrijeme suđenja našim generalima u Haagu?

Pa ja sam uvijek mali Hrvat, jer sam se krstio kao vrlo mali, a ovi koji su se krstili kao veliki, oni su veliki Hrvati. Ja svojim hrvatstvom nemam potrebu licitirati jer sam bio Hrvat kada to mnogi nisu bili.

Hrvatska je i dalje podijeljena na dva različita pola?

A koja to država nije, pogledajte Francusku ili Njemačku. Demokracija pretpostavlja dvije različite političke grupacije koje se međusobno sukobljavaju. Mi smo na nešto nižem stupnju razvoja pa je kod nas to malo više ostrašćeno.

Jeste li zadovoljni što će se napokon otvoriti arhivi?

Vlada je pokrenula inicijativu, a onda se Most požurio da sebi pred lokalne izbore nabije političke poene i oni to sad, kao, pokreću. To je ishitreno, ali i njihova je cijela politika takva. Novi zakon rade kompetentni ljudi u Ministarstvu kulture. Smatramo da se prvo mora prikupiti sva građa iz vremena komunizma, od Ustavnog suda, Komisije CKSK za zaštitu ustavnog poretka, Predsjedništva SRH. I arhiva Hrvatskog sabora (od 1982. do 1990.), koja još nije predana Državnom arhivu, kao ni arhivi SDK, banaka i drugih ključnih poduzeća koja su financirala ilegalnu aktivnost tajnih službi. A sve je to ništa ako se prvo ne provede digitalizacija, za što se može dobiti i novac od EU. Padom komunizma otkrilo se da je u Udbi radilo 850 ljudi, samo je 10 posto njih otišlo u mirovinu, ostali su nastavili raditi i razmiljeli su se po svim institucijama. Neki od njih su i dalje aktivni i skrivaju svoje biografije. U Vrhovnom sudu RH i dalje sjede neki koji su sudjelovali u političkim suđenjima. To je, dakle, moralno i političko pitanje – mogu li ti ljudi i dalje biti tamo. Mi i dalje imamo za državnog odvjetnika g. Cvitana koji je imenovan u zadnjoj komunističkoj generaciji, a iz njegovih poteza vidi se da on i dalje razmišlja na boljševički način. Primjerice, kada su u pitanju štandovi koji se stavljaju na teret Milanu Bandiću da ih je nezakonito iznajmio udruzi Željke Markić za skupljanje potpisa za referendum o braku. Vi se sjećate kako smo 1989. skupljali potpise za višestranačke izbore. Ni mi nismo imali štandove, ali su nam ih dali dečki s tržnice. Prikupili smo potpise i vratili štandove.

Niti se tome suprotstavljao tadašnji gradonačelnik Mikić niti je došla policija. Ovdje imamo slučaj da je jedna grupa građana prikupljala potpise za promjenu Ustava, to prođe i Ustav se promijeni i onda ih gone zato što nisu platili za štandove. A to je politizacija. Zaključujem da u DORH-u i dalje prevladava boljševički način razmišljanja jer je takav proces danas jednostavno nedopustiv. A ja mislim da je Bandića trebalo zatvoriti da je tražio novac za te štandove. Ti ljudi ni sada ne razumiju što je to svijet ljudskih prava i što su to nevladine, neprofitne udruge. Udruga “U ime obitelji” nije na tome zarađivala i prodavala čestitke, već prikupljala mišljenje građana.

Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Hrvatski stručnjak ruši mitove o Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Svojom znanstvenom studijom o političkim i vojnim događajima u Domovinskom ratu, koja čini glavni dio upravo objavljene dvojezične knjige „Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.“, ugledni hrvatski povjesničar Davor Marijan iznova je potvrdio da je specijalac za ratove 1990-ih, ali i specijalac za rušenje mitova povezanih s tim ratovima. U intervjuu za Večernji list, kojeg je vodio Žarko Ivković, a kojeg djelomice prenosimo analizirao je, bez dlake na jeziku, glavne kontroverze o Domovinskom ratu.

U javnom prostoru, ali i u historiografskim krugovima kolaju brojne kontroverze o Domovinskom ratu. Jedna kaže da taj rat nije bio potreban?

Već samo pitanje pokazuje nerazumijevanje konteksta u kojem se rat dogodio. Što uopće znači „je li bio potreban“? Rat je bio neizbježan jer je bio svjesni odabir srpskog političkog vrha, koji je na svojoj strani imao saveznu i navodno neutralnu JNA. Kad nije moguć dogovor za pregovaračkim stolom, pri čemu jedna strana ima silu, a ostali je nemaju, tada nije čudo da rat pokrenu oni koji su u prednosti. Pitanje je, je li se Hrvatska trebala predati ili braniti? Skloniji sam opciji obra ne, a ne ostanku u državi u kojoj žive svi Srbi, što je jedna od definicija Jugoslavije.

A što je s tezom o „dogovorenom ratu“?

Riječ je o tezi dijela hrvatske ratne oporbe koja je prilično popularna kod instant-tumača, koji smatraju da im je to najjednostavniji način objašnjenja rata. Razlika ipak ima. Bošnjačkim tumačima rata ona služi i da se Bošnjaci amnestiraju za nespremnost kojom su dočekali rat i pretrpjeli velike teritorijalne i ljudske gubitke. Njima je lakše braniti tezu o dogovoru susjeda na njihov račun nego pokušati objasniti što se doista zbivalo 1991. i 1992. U Sarajevu vlada prava zavjera šutnje o borbama koje su Hrvati vodili u jugozapadnoj Bosni i dolini Neretve u travnju 1992., a koje su bile ključ opstanka i tadašnjih Muslimana (od proljeća 1994. Bošnjaka). U Hrvatskoj to je teza onih koji više žale za Jugoslavijom nego što se raduju stvaranju hrvatske države.

U knjizi pišete da su napadi na vojarne JNA i zarobljavanje opreme i oružja ekvivalenta ojačanog korpusa bili „najvažniji događaj u Domovinskom ratu“. Obrazložite nam svoju tvrdnju. Mnogima je, naime, najvažniji događaj Oluja.

Napad na vojarne može se nazvati i bitkom za Hrvatsku. U njoj je bilo mnogo lokalnih improvizacija i nesnalaženja viših zapovjednih razina, no općenito je bila uspješna. Vođena je na velikom dijelu teritorija i s pravom se smatra strategijskom operacijom ključnom u stvaranju države. Glavnina oružja kojim su opremljene hrvatske oružane snage zarobljena je tijekom 1991. Rat za vojarne završio je sporazumnim povlačenjem JNA iz Hrvatske kad je vraćen i dio oružja hrvatske Teritorijalne obrane. Tim oružjem i opremom provedena je 1995. Oluja, koja bez pribavljenog oružja ne bi bila moguća.

U red kontroverzi ubraja se i bitka za Vukovar, koju je JNA proglasila odlučujućom bitkom, nakon koje je Hrvatska prihvatila dolazak mirovnih snaga UN-a. I u dijelu hrvatske javnosti provlači se teza – da nije bilo Vukovara 1991., ne bi bilo ni hrvatske države. Želi se sugerirati da je hrvatsko vrhovništvo žrtvovalo Vukovar radi međunarodnog priznanja te utjecalo na sve događaje nakon te bitke. Kako vi gledate na te tvrdnje?

Nije neobično što JNA tako tumači bitku za Vukovar. Tako pravda neuspjeh strategijske operacije iz druge polovice rujna i početka listopada 1991. Proglasivši Vukovar „odlučujućom“ bitkom, vojni je vrh interpretirao rat kao „obranu“ Srba u Hrvatskoj i stvaranje osnova da UN preuzme crtu na kojoj je ta „obrana“ organizirana. U stvarnosti riječ je o načinu da se vojni neuspjeh relativizira ostavljanjem teritorijalne ostavštine u obliku RSK kad je JNA u svibnju 1992. i formalno prestala postojati. No ta je ostavština kratko trajala, do kolovoza 1995., odnosno siječnja 1998. u istočnoj Hrvatskoj. Nije održiva ni teza o Vukovaru kao mjestu stvaranja hrvatske države. S početkom strategijske operacije JNA u drugoj polovici rujna 1991. nastala je kontinuirana crta hrvatske obrane duga oko 1200 km. Na njoj je bilo nekoliko strategijskih točki, no Vukovar nije bio jedna od njih. Bitka za Vukovar bila je dio obrane Hrvatske i ne može se izdvojeno promatrati. Hrvatska strategijska obrana izdržala je, uz gubitke, na nekim dijelovima teritorija (primjerice Vukovar i područje oko Dubrovnika), ali i pomake na drugima (zapadna Slavonija).

Je li Sarajevsko primirje (prekid vatre u siječnju 1992.) bilo štetno za Hrvatsku, kako to tvrde neki povjesničari? Neki čak tumače da je i ono rezultat dogovora Tuđmana i Miloševića.

Tu tvrdnju uglavnom zastupaju neki od istaknutih sudionika rata i poneki povjesničar opće prakse. Najagilniji tumač štetnosti Sarajevskog primirja za hrvatski interes jest general Anton Tus. Primirje je posljedica stanja na ratištu, koje je tada bilo u znaku statusa quo i diplomatskih aktivnosti radi zaustavljanja rata i smjernica zemalja Europske zajednice o uvjetima priznanja novih država u istočnoj Europi. Oni koji primirje smatraju pogreškom previđaju da je Hrvatska vojska bila u fazi organiziranja i da, sa zanemarivim izuzecima, nije bila sposobna za napadajne pothvate. Druga ključna značajka je nedostatak streljiva, koji je Hrvatsku pratio i tijekom 1992. a i kasnije. Dodao bih i potpuno podcjenjivanje JNA, posebice njezina brojnog stanja. Ona je u siječnju 1992. naspram hrvatskih snaga imala oko 150 tisuća naoružanih vojnika, a hrvatske obavještajne procjene govorile su o dva, a neke i o tri puta manjem brojnom stanju. Ja sam 2011. napisao detaljan članak o toj problematici koji je na engleskom jeziku objavljen u „Review of Croatian History“. Planiram ga uskoro dopuniti i objaviti i na hrvatskom jeziku, u knjizi u kojoj ću sabrati radove koji se bave „kontroverzama“ koje to doista nisu.

Kontroverzama su obilježene i višemjesečne borbe za Bosansku Posavinu 1992. Uvriježeno je stajalište da Hrvati Posavinu nisu izgubili zbog vojne pobjede VRS-a, nego zato što ih je izdao Tuđman?

Ako je Tuđman „izdao“ Bosansku Posavinu, zašto je uopće dopustio slanje Hrvatske vojske u nju? To je prvo pitanje na koje nema suvislog odgovora. Tvrditi da se to radilo bez njegova znanja na razini je objašnjenja za djecu predškolske dobi. S druge strane, ta se tvrdnja ne uklapa ni u tezu o njegovoj navodnoj opsjednutosti granicama Banovine Hrvatske. Na lekturi mi je knjiga o tome dijelu rata. Radio sam je na hrvatskim i srpskim dokumentima koje je prikupio Haaški sud i koji uglavnom nisu korišteni u sudskim procesima. Pri tumačenju borbi ignorira se da je HV na teritoriju BiH ratovao ilegalno i da je Vijeće sigurnosti UN-a zbog toga prozivalo Hrvatsku, u svibnju 1992. čak dvaput. Ističem to jer je prije nekoliko godina jedan kolega povjesničar s Filozofskog fakulteta mahao sličnim dokumentom u kojem se Hrvatsku proziva zbog rata s Muslimanima, tj. Bošnjacima. Očito je uloga HV-a u BiH mnogo kompliciranija nego što se pojednostavljeno tumači. Uz to, HV je bio znatnim dijelom demobiliziran, a prosječan vojnik nije želio ići u BiH, posebice nakon što su se u lipnju i početkom srpnja 1992. raspale tri brigade HVO-a, a teret obrane na bosanskobrodskom dijelu potpuno pao na HV. Na taktičkoj razini ima nekoliko zbivanja koja daju materijala teoretičarima zavjere, poput uloge 3.A brigade ZNG-a na derventskom području, no u cjelini je očito da je pobijedila brojnija, motiviranija i bolje organizirana strana, a to je bila srpska. Čini mi se da je na satovima ratne škole Momir Talić bio koncentriraniji polaznik od Petra Stipetića. Analitičarima CIA-e bio je sumnjiv pad Bosanskog Broda i uz ogradu su ga povezali sa stanjem na dubrovačkom području.

Bošnjaci su u jednom trenutku htjeli sklopiti sporazum sa Srbima. Što je posrijedi?

Riječ je zapravo o dva pokušaja. Prvi je Historijski sporazum iz ljeta 1991. koji su s muslimanske strane vodili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović. U završnici ga je odbio Izetbegović. Tada se već rasplamsavao rat u Hrvatskoj pa mislim da je zaključio kako se bolje primiriti i pustiti „konkurenciju“ da se međusobno tamani. Drugi je pokušaj učinjen 16. rujna 1993. kada su u Ženevi Izetbegović i Momčilo Krajišnik potpisali Zajedničku deklaraciju, koja je uz trenutačni prekid vatre sadržavala odredbu da se nakon teritorijalnog razgraničenja u roku od dvije godine održi referendum o ostanku u planiranoj Uniji Bosne i Hercegovine. Stvarna svrha bila je osigurati pasivnu crtu prema Srbima radi operacije Neretva-93 kojom je ABiH planirala zauzeti dolinu Neretve i dolinu Vrbasa u Uskoplju. U Mostaru su za tu operaciju dobili i topničku potporu od Srba.

Može li se sudjelovanje HV-a u ratu u BiH smatrati agresijom i „udruženim zločinačkim pothvatom“?

Ne može. Haaški sud donio je takvu presudu i u slučaju šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata. Taj sud, iako ima i pozitivnih učinaka, i dalje smatram političkim sredstvom za likvidaciju političkih opcija koje su svojevremeno smetale međunarodnim krugovima moći. Suci su se u slučaju šestorke više bavili pisanjem povijesti nego tumačenjem zakona. Općenito nema ništa od najavljenog pomirenja jer Haaški sud nije imao isti kriterij za sve optužene te se ne može smatrati relevantnom institucijom. Sumnjam da će koncept udruženog zločinačkog pothvata biti prihvaćen u međunarodnom sudstvu, osim možda kad se sudi „kmetovima“, kako to nedavno reče uvaženi profesor Mirjan Damaška. No temeljni je problem definicija BiH. Što je ona bila tijekom rata? Je li bila država „koja se sastoji od teritorija i stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj vlasti koja takvu državu čini suverenom“, kako to smatra Badinterova komisija? U trenutku međunarodnog priznanja nema ni govora o nekoj organiziranoj političkoj vlasti, što je obilježje cijelog rata. Stoga smatram da su od 1992. do 1995. u BiH povremeno bili dijelovi HV-a, no da se to ne može definirati agresijom, već uplivom u rat na strani jednog ili dvaju konstitutivnih naroda u njihovu međusobnom ratu.

Rat je završio slomom projekta „velike Srbije“, odnosno propašću plana da svi Srbi žive u jednoj državi, no Amerikanci su vojno poražene Srbe ipak nagradili entitetom na polovici teritorija BiH. Zašto?

Američka je politika specifična. Često se gleda samo kraj rata i hvale potezi SAD-a koji su doveli do Daytona. No zaboravlja se američki utjecaj na Izetbegovića u vrijeme rata te se spekulira da je on upravo zbog tog utjecaja odbacio plan portugalskog diplomata Cutileira. Slijedio je rat u kojem je Izetbegović dobio ono što je mogao imati i bez rata. U području sam spekulacije, no čini mi se da je Amerikancima bilo jako važno pokazati i koliko je novonastala EU nesposobna i neučinkovita. K tomu, možda su željeli pokazati da općenito nisu protiv islama. To je bila početna faza rata, a u završnici su očito smatrali da bi potpuni poraz Srba u BiH mogao dovesti do još težih posljedica u Srbiji zbog vala izbjeglica te do narušavanja nacionalnog balansa u BiH. Bez obzira na službene priče, njima je tada bilo jasno da je upliv radikalnog islama u BiH velik pa su ga nastojali ograničiti. Sa srpskim entitetom Bosna i Hercegovina zapravo je podijeljena.

Intervju u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Bevanda: Ne mogu se načuditi raznim stručnjacima koji imaju, blago rečeno, čudne prijedloge

Objavljeno

na

Objavio

Koronavirus pokazao je brojne slabosti, ali, nažalost, ponovno i iste bolesti s kojima se suočava BiH. I u ovome vremenu krize umjesto struke progovara se jezikom populizma. Jedna od takvih je i inicijativa da se pomakne datum naplate PDV-a ili pak da se porez na dodanu vrijednost plaća tek po naplati faktura. Takvo što olakšalo bi život gospodarstvenicima, ali bi dovelo do potpunog sloma funkcioniranja cijeloga sustava. Vjekoslav Bevanda, zamjenik predsjedatelja Vijeća ministara BiH i ministar financija, u intervjuu za Večernji list BiH govori o posljedicama koronavirusa, zaduživanju, proračunu…

Što je potrebno da se odgodi plaćanje PDV-a, je li dovoljno samo usvojiti takav zahtjev u Parlamentu BiH?

Dvije takve inicijative dobili smo od gospodina Zvizdića i Vlade Federacije BiH. Ako se sjećate, reagirao sam više nego jasno. Ako se želi stvari dalje komplicirati, onda se radi na ovaj način. PDV se plaća na ostvareni promet roba i usluga. Da još jednostavnije objasnim. Ako netko, primjerice, nešto uveze, platit će na to PDV i isporučiti ga kupcu koji se nalazi u nizu. PDV je osnovni instrument kojim se osiguravaju javni prihodi i njega konzumiraju sve razine vlasti. Ovako naprasno pomicanje roka plaćanja dovelo bi do problema s likvidnošću, prije svega županija. Može se razmišljati o tome u nekom normalnome vremenu, ali sada to napraviti u vremenu borbe s koronom, značio bi potpuni slom sustava. Takvo što jako je neodgovorno tražiti.

Kako pak komentirate zahtjeve gospodarstvenika da se tek po naplaćenoj fakturi obračunava PDV budući da sve kasni s plaćanjem?

Što bi onda dobili…

Ja ne znam, nisam stručnjak u toj oblasti, zato vas i pitam…?!

Imali bi sljedeću situaciju. Netko bi prodao robu i nakon toga bi prestala sva njegova odgovornost, a država bi se trebala baviti nečijim poslovnim odnosima. Nećete valjda davati robu onome tko neće platiti. Ovo tumačim na takav način, ne kao bilo kakav stručnjak nego čovjek koji je dugo proveo u gospodarstvu.

Ali sada ljudi upravo imaju problem s naplatom potraživanja?!

Kada bi sustav bio apsolutno uvezan i kada bi postojala obveza kao nekada davno s virmanskim nalozima, onda bi to moglo tako funkcionirati. Ali mi nemamo te instrumente u sustavu platnog prometa.

Pitanje je možda za neka buduća vremena, ali treba li razmišljati da se takvo što omogući?

Kod nas se, nažalost, još uvijek razmišlja kako izbjeći neko plaćanje. Kako ćete pomoći, intervenirati ako apsolutno ukinete prihode. To, jednostavno, nema smisla.

Treba li onda država sada puno snažnije intervenirati…

Kada se kaže država, naš Ustav apsolutno je jasan. Nadležnosti su jasne. Postoji država BiH, entiteti, županije, općine. Jednostavno se ne mogu načuditi raznim stručnjacima koji imaju, blago rečeno, čudne prijedloge. Bit je da svaka razina vlasti nosi svoj dio odgovornosti. Ako je to tako, onda svaka razina mora imati svoje prihode kako bi mogla intervenirati. Zato se naziv država često koristi kao paravan.

Treći mjesec bio je jako izazovan za gospodarstvenike, ali i za sve ljude. Neizvjesno je kada će ovo svojevrsno izvanredno stanje završiti. Jesu li se radile procjene koliko će svima biti potrebno, ne samo vlastima nego i ljudima koji doslovno već nemaju što za jesti?

U ovome vremenu treba imati na umu dvije stvari. Najprije treba prekinuti s mentalitetom “meni ne može ništa biti” jer tako štitimo sebe, ali i druge. Svatko od nas potencijalni je nositelj koronavirusa. Zato se treba pridržavati svih propisanih mjera. Bez toga sve je uzalud.

Zajedno s time treba odati priznanje i počast našim medicinarima koji daju od sebe da bi nas liječili. Drugi važni segment je da mora biti jasno izražena empatija i solidarnost. Sve razine vlasti moraju učiniti najviše što mogu kako bi svima bio zaštićen minimum egzistencije i da proživimo ovo teško vrijeme.

Kako gospodarstvu najbolje pomoći da izađe iz ove teške krize?

Ne bih želio komentirati set mjera koje donose druge razine vlasti kako ne bih bio dio problema, što je ovdje praksa. Treba tim ljudima pomoći, ali mislim da i sami gospodarstvenici moraju pokazati jednu nužnu empatiju prema ljudima, radnicima. Svjedoci smo bili masovnog odlaska ljudi. Sada su granice zatvorene. Ova kriza traje jako dugo i, nažalost, moj je dojam da nismo ponovno gledali što se događa u svijetu i okruženju. Kod nas je opet dio razmišljao da će nas sve to mimoići. Sada smo na početku travnja i ne mogu razumjeti poslodavce koji rade, a da najavljuju masovna otpuštanja. Mora se imati spremnost za napor kako bi se izdržalo 20, mjesec dana. Čini mi se da su najugroženije djelatnosti koje su niskoakumulativne, a imaju puno pravnih subjekata. Ako je zapovijed da se zatvori frizerski salon, a tamo radi dvoje ljudi, oni nemaju nikakvih drugih prihoda i ne mogu platiti obveze. Zatvoreni su hoteli, kafići, čitav jedan sektor uslužnih djelatnosti. Treba, prije svega, misliti o malim, a ne samo velikim sustavima. Veliki sustavi kombinirano s mjerama potpore se mogu prilagoditi.

Prethodnih dana najavljeno je dosta aranžmana, MMF, EBRD, Europska unija najavljuje potporu, Svjetska banka. Nije baš sve tako crno?!

Želio bih biti brutalno iskren o ovome. Mi imamo međunarodne financijske institucije, općenito međunarodnu zajednicu i najavljuje se dosta stvari. Ali treba razdvojiti dvije stvari. Radi se o kreditima koje ćemo nekada vraćati. Sasvim je normalno da država pribjegava i zaduženju zbog problema da svi ne mogu plaćati obveze i da su ugroženi javni prihodi. Mislim da ne treba povlačiti neodgovorne poteze i da kada ovo sve prođe, iza nas ne ostane spaljena zemlja. Ministarstvo financija zaokružilo je inicijative nakon dugih procedura koje su provodili entiteti te je uputilo na Vijeće ministara inicijativu za aranžman sa Svjetskom bankom. Vrijednost toga aranžmana je 35,6 milijuna eura. Nadam se da ćemo glede toga ovoga tjedna donijeti odluku i uputiti u daljnju proceduru. Drugi je aranžman s MMF-om…

Prije dva mjeseca uglavnom se govorilo protiv toga aranžmana…

Upravo tako. Bili ste svjedoci da nikome ne treba MMF, a sada ta sredstva svima trebaju. Želim jasno reći kako ni marka od ovih aranžmana ne ide za državu. Ovo posebno naglašavam jer se stalno naglašava to pitanje o veličini državnog proračuna. Stvar je entiteta da se dogovore glede postotaka raspodjele tih aranžmana. Do sada, međutim, nemamo dogovora oko te raspodjele. Budući sam član Fiskalnoga vijeća, gdje se donosi konačna odluka za aranžman s MMF-om, moram reći da tamo nema suglasnosti između entiteta. No, tamo sam i jasno poručio kako se nikada neću suglasiti s tim aranžmanom MMF-a ako u pismu namjere ne budu uključene županije. Oni mogu donijeti tu odluku s pet glasova, ali ja se nadam da će biti toliko odgovornosti, posebno predstavnici Federacije BiH i da će, jednostavno, županije u to biti uključene. Kao što nema prihoda od tih aranžmana na razini države, iskreno mislim da novac treba biti, uz entitete, usmjeren i na županije u Federaciji BiH. Prije svega stoga što je borba protiv koronavirusa pitanje zdravstva, a koje je pak podijeljena nadležnost Federacije BiH i županija. Bilo bi krajnje neodgovorno da u ovome trenutku ne budu uključene i županije. Uz sve ove inicijative, kao ministar financija započeo sam razgovore o uvođenju moratorija na zajmove koje smo uzeli. Nositelj nijednog zajma nije država. To su i entiteti, županije i gradovi. Time ću nastojati pokušati dobiti moratorij od godinu dana za otplate. To je, po mom mišljenju, najjeftiniji put.

Što će biti s proračunom. Kada će biti na dnevnome redu?

Očekivao sam da se polemika o proračunu vodi prije nekoliko mjeseci jer mi smo draft završavali čekajući na proračunski zahtjev Predsjedništva koji je stigao s pet mjeseci zakašnjenja. Tada nikome proračun nije bila top-tema. Srećom, u međuvremenu smo usvojili privremeno financiranje tako da možemo opuštenije funkcionirati u travnju. BiH treba dobiti proračun. Nikada se proračun ne usvaja bez napetosti i sukobljavanja mišljenja, pa je i sada tako, i još tome treba dodati probleme koje je donio koronavirus. Meni je bitno da smo u Ministarstvu financija i riznice BiH postupili profesionalno i da smo, čim su se stekli uvjeti, uradili nacrt proračuna. Sasvim je normalno da nisu svi zadovoljni. Kada smo radili proračun, u fokusu smo imali eskaliranje migrantske krize i problem kapaciteta Granične policije BiH kojoj nedostaje i ljudi i opreme. Imali smo povećanje plaće policajaca i sindikalne zahtjeve za povećanje osnovice na plaću nakon osam godina od smanjenja plaća i svih naknada. Imamo obveze na putu k EU i moramo osposobiti institucije da odgovore svakoga trenutka tim izazovima.

Ali ovoga puta imamo izvanrednu situaciju …

Naravno, kada dođe u pitanje zdravlje građana i ovakva situacija kakvu imamo sada da će se red prioriteta mijenjati. I nitko to ne spori. Proračun je, nažalost, usvojen većinom glasova u Vijeću ministara, a jednoglasno, te je upućen ustavnom predlagaču Predsjedništvu BiH i moguće ga je mijenjati i predlagati onako kako to predlagač želi. No, konačnu riječ dat će zastupnici i izaslanici u Parlamentarnoj skupštini BiH. Ništa tu nije ni novo ni nepoznato niti se događa prvi put. Ministarstvo financija i riznice tu je da to sve održi u zakonskom okviru i da uklopi zahtjeve s iznosom koji nam je na raspolaganju. Priznat ćete da to nije nimalo lak posao. Želja je mnogo, a mogućnosti su ograničene. Vidjet ćemo što će uraditi Predsjedništvo BiH koje je Ustav ovlastio da predlaže proračun. Nadam se da nam neće dodatno otežati stanje. Volio bih da se ne upuste u pustolovine pa da se novac usmjerava u razne fantomske fondove. Ja sam protiv bilo kakvih eksperimenata koji bi doveli u pitanje mogućnosti nadzora trošenja tih sredstava, ali i takvih promjena koje bi dovele do ugrožavanja sustava te uvođenje pararješenja. Unatoč svemu, nadam se da će do isteka ove odluke o privremenom financiranju proračun biti usvojen.

Kako gledate na prijedlog da se smanje rezerve Centralne banke BiH i usmjere entitetima?

Najprije želim reći da ministar financija nema nadležnosti za rad Centralne banke. Postoji menadžment ove institucije, Upravno vijeće i oni odgovaraju Predsjedništvu BiH.

Ali kakav je vaš stav o tome prijedlogu?

Fiskalni sustav u BiH još je uvijek stabilan. Međutim, kako je ovo krizno vrijeme, mi iz dana u dan dobivamo podatke, jer sam član Odbora za financijsku stabilnost BiH koji čine ministri financija i guverner, o stanju cijelog sustava. Na moj upit o tome kakvo je stanje s podizanjem gotovine, podaci su u prvim danima bili alarmantni. Posebno vezano za euro. Sustav, jednostavno, ne bi mogao podnijeti takav pritisak da se takvo što nastavilo. Da se vratim vašem pitanju. Ističem svoj stav. Nisam za uspostavu tzv. fondova za koje se ne zna ni tko upravlja ili kako se novac troši.

U desetak dana imali smo različite igre pa se zbog odluka Sarajevske županije posve paralizirao rad državnog i federalnog Parlamenta. Kako komentirate mogućnost da se odluke koncentriraju samo na izvršnu vlast?

Gotovo 14 godina sam u izvršnoj vlasti na različitim pozicijama. Za mene, nažalost, ništa neočekivano. Mi se godinama nalazimo u krizi vlasti. Ne bih želio biti pogrešno shvaćen, ali od mandata kad sam bio predsjedatelj, imamo pokušaje prijevara, stalne tenzije, nemamo uspostavljenu vlast po vertikali i nedostaje suglasje s jednim ili drugim entitetom. Politička trvenja i neki vid izborne kampanje traju gotovo šest godina. U kratkim intervalima uradimo nešto dobro, postignemo dogovor i onda opet počnu krize. Tako je bilo s Reformskom agendom, Mehanizmom koordinacije, izmjenama zakona o trošarinama i blokadama novca stranih kreditora, onda su došli problemi s ilegalnim migracijama, nedostatkom dobre reakcije i koordinacije. U svemu ovome kao pojedinac mogu se truditi raditi svoj posao odgovorno i sukladno zakonima, pa i kad to javnosti ili nekoj grupaciji ne odgovara. Kao dužnosnik jedne od ključnih političkih stranaka u BiH mogu se boriti za naš program i naša načela, a kao pripadnik jednog od triju konstitutivnih naroda mogu i moram inzistirati na jednakopravnosti. Kad me pitate o samom pokušaju urušavanja ovog demokratskog sustava podjele, moram reći da je to prestrašan pokušaj suspendiranja Ustava i rada zakonodavne vlasti. To je put u autokraciju. Ovdje se onda može precrtati Sjevernu Koreju. Ima načina kako Parlament može raditi u ovim posebnim okolnostima.

Kakav je vaš stav o Trgovskoj gori i navodnoj najavi da će Hrvatska tamo graditi odlagalište radioaktivnog otpada?

Iskreno, ne znam što je službeni stav Republike Hrvatske. S druge strane, BiH ima Agenciju za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, od koje još uvijek nisam dobio stav. U Vijeću ministara jedino što sam čuo bila su kakofonija, napadi i kritike. Ne znam je li itko od ovih što kritiziraju održao sastanak ili tražio službeni stav Hrvatske. Prije Trgovske gore imali smo Pelješki most, prije toga su bile nekretnine, Luka Ploče… Sada će se izmisliti nešto peto. A onda kad treba s Hrvatskom rješavati prolazak kamiona, onda se traži posredovanje Hrvata iz BiH. Kao što sam zvao gospodina Milanovića kada su bile poplave ili požari. Ja bih prepustio ovo pitanje struci, institucijama, a nikako politici i politiziranju. Naši susjedi trebaju biti naši prijatelji s kojima ćemo otvoreno o svemu razgovarati, naravno, štiteći naše interese na ravnopravnoj osnovi.

U jeku koronavirusa dogodila se smjena agenta Vijeća ministara BiH pri Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, gospođe Monike Mijić. Jeste li s time upoznati i kako to komentirate?

Naravno da sam upoznat s time jer sam član Vijeća ministara. U tome resoru na čelu je zamjenik ministra. Zna se da je istekao mandat agentu. Sve je dostavljeno na Vijeće ministara. Upozorio sam predsjedatelja i zamjenika ministra da ne rade to što rade. Međutim, nažalost, to još nije došlo na Vijeće ministara. To je, nažalost, još jedan slučaj kada se u ovakvim vremenima pokušao zloporabiti sustav, a cilj je, očito, da stvari ne funkcioniraju.

Kada očekujete da ćemo ponovno u prvome planu imati europske reforme, posebice stoga jer je EU prvi priskočio pomoći BiH oko zdravstva, ali i potpore ekonomiji?

To je dio priče za koju se moja stranka najsnažnije zauzima. Sve što radi predsjednik Čović i dužnosnici iz ove stranke, a to se može vidjeti na svakome koraku, pa i u ovome odnosu s Hrvatskom koja predsjeda Vijećem Europske unije, radi se da se pretvori u našu prednost. Iskreno, mislim da reforme na putu k EU ne treba prekidati. Unatoč koroni. Dapače. Mi se moramo mijenjati unutar sebe kako bismo se prilagodili i kako bi nam u konačnici bilo bolje. Svi pokušaji mešetarenja u krizama, bojim se, međutim, da nas dovode ne do europskih standarda nego sjevernokorejskih.

Zoran Krešić/Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari