Pratite nas

Intervju

Čičak: Zabrane li ‘za dom spremni’, moraju zabraniti i petokraku

Objavljeno

na

Ivana Zvonimira Čička (u sedamdesetoj) teško je usporediti s bilo kime na hrvatskoj političkoj sceni. Pedeset se godina bavi prvo svojim, pa nacionalnim, pa ljudskim pravima i u tom je periodu izazivao brojne kontroverzije. Čini to i dalje, no kako bi bilo drukčije.

On je valjda jedini koji je u RH uspio dobiti odlikovanje SKD Prosvjete “Svetog Savu”, a potom i hrvatsko “Stjepan Radić”. Kaže da je nakon toga srpska Prosvjeta ukinula to odlikovanje piše Večernji List

Je li u Hrvatskoj na djelu nagla i primjetna regresija kada su u pitanju ljudska prava?

Ne, to nije točno. Mislim da je stanje ljudskih prava u RH, uvjetno rečeno, onakvo kakvo je u većini postkomunističkih država. Još nismo završili tranzicijski period i trebat će još dugo vremena. Hrvatska ima sve zakonodavne okvire kao i druge države, trudi se provoditi te standarde, a zadatak je nevladinih udruga, kao što je HHO, da upozoravaju državu tamo gdje “škripi”. Plenkovićeva Vlada omogućila je nevladinim udrugama i civilnom društvu visoku razinu financijske potpore, što je, naravno, neke s desnice razbjesnilo. Stupanj razvijenosti društva ne mjeri se samo po BDP-u nego i po bogatstvu nevladinih udruga i inicijativa.

No kritičari s ljevice tvrde da su ljudska prava u RH ugrožena?

Imamo cijeli niz ekscesa koja govore o klimi koja nije do kraja zdrava, ali svakodnevne reakcije i države i drugih institucija, kao i nevladinih udruga govore da postoji senzibilitet za očuvanje ljudskih prava. Ne postoji savršeno društvo. Glavni problem kod nas jest strah od slobode.

Hod “crnokošuljaša” po Trgu bana Jelačića donio je veliko uzbuđenje?

Imamo veliku galamu jer se šačica ljudi odjevenih u crno pojavila na zagrebačkim ulicama… No, to je bogatstvo demokracije, ne možemo stalno sužavati, stalno hapsiti, uvoditi nekakve verbalne delikte. Trebamo pustiti ljude da govore, sloboda nema ograničenja. Bio sam, recimo, strahovito bijesan kad su iz HDZ-a počeli privatizirati termin “domoljublje”. Pa tko određuje što je to domoljublje, sadržaj tog pojma. Prema tome, svi građani Hrvatske koji poštuju zakon i vole svoju zemlju su domoljubi. Ne može jedna politička stranka privatizirati pravo na domoljublje. Kao što se ni stranka koja sebe naziva Pametno ne može proglasiti vlasnikom pameti u Hrvatskoj.

Vi, dakle, ne vidite da je na djelu u RH “konzervativna revolucija”?

A što to uopće znači. I vi ste upali u zamku, jer konzervativizam je politička ideologija koja ima svoj legitimitet. Nema tu nikakve revolucije, nego jednostavno stanoviti segmenti društva javnost nisu navikli na to da “konzervativan” jednostavno znači imati političku opciju.

Problem je što mnogi u nas misle da ljevica ima više prava, a desnica manje?

Kod nas i dalje postoji stigmatizacija onih koji se politički opredjeljuju desno. Oni koji nisu lijevo pripadaju desnici, zar ne? Ja bih po političkoj tipologiji pripadao umjerenoj desnici, jer ne pripadam ljevici niti joj želim pripadati. Prema tome, što je danas u RH lijevo ili desno. Kada se napada desničare samo zato što nisu lijevi, to je stigmatizacija svih onih koji drukčije misle. Danas “konzervativizam” služi ljevici da bi optuživala one druge, po istom modelu koji smo imali u vrijeme komunizma. Tada su oni svakoga koji nije pripadao njihovoj političkoj opciji nazivali “kontrarevolucionarom”. I sada se rabi opet ta suluda riječ, a to je bolestan način razmišljanja. Ljudima fali demokratski instinkt i poštovanje drugih koji misle različito.

Mislite li da su ljudi u RH dovoljno pametni da shvaćaju da i Keleminčeva šetnja spada u demokraciju?

Apsolutno. I pri tome glasaju tako da Keleminec ne može dobiti ni jedan posto glasova na izborima. Najveći sud u Hrvatskoj nije ni Vrhovni ni Ustavni, nego javnost. Keleminec je folklorna pojava u hrvatskom društvu, a i vlast i političke opcije zauzele su stav kojim osuđuju takve manifestacije i to je dovoljno.

No SDP zahtijeva da se Keleminčeve hodnje zabrane?

Taj se SDP ne može oteti mentalitetu zabrana i hapšenja, nevjerojatno! Ne postoje zakonske mogućnosti da se takve manifestacije zabrane. Ja se s Keleminčevim pokretom i ljudima osobno ne slažem, no pustimo ih da žive svoj život. Nemojmo mi drugima određivati kako će živjeti. Mi u HHO-u smo za slobodu, za dekriminalizaciju svih ideja, simbola, jer zabrane nas nikamo neće dovesti. Hvataju se u SDP-u za neke odluke i praksu sudova, a to nema veze. Mi nismo država običajnog prava gdje se sudi na temelju presedana, nego smo država koja ima statutarno pravo. Dakle, donesite zakon pa zabranjujte. A ono što svi ovdje izbjegavaju jest “vruć krumpir” osude komunizma. Kad bi se donijela odredba o zabrani ustaških simbola, onda se moraju zabraniti i simboli komunizma, a to nitko neće. Ili će biti zabranjena oba zla ili neće nijedno.

Ljevica tvrdi da se ne mogu izjednačavati simboli ustaštva i komunizma, posebno ne zvijezda petokraka?

Ustaški su simboli kompromitirani Drugim svjetskim ratom, ali komunistički, dakle i zvijezda petokraka, kompromitirani su poraćem i praksom komunističkih zemalja. Konačno, ta zvijezda posebno je kompromitirana tijekom Domovinskog rata jer je agresiju na RH i BiH izvršila Titova JNA pod simbolom te zvijezde.

Imate o ovome dosta “revolucionaran” stav?

Zato i nisu zvali nikoga iz HHO-a u Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Naš stav je jasan, nema razlike između komunizma i fašizma.

Ne očekujete, dakle, da će Hrvatskom i “poteći krv”, kako to očekuju neki s ljevice?

Ne, to što govori Ranko Ostojić je budalaština, krv neće poteći i zato što “njegovi” nemaju više oružja i zato što više ne postoji zakonski okvir da ga mogu upotrijebiti, kao što su ga imali nakon Drugog svjetskog rata i sve dok su bili na vlasti. Nema više političkih zatvora i neće nas više hapsiti. To prizivanje krvi nazvao bih političkom menstruacijom dijela SDP-a.

Nema više ni verbalnog delikta pa promatrači HHO-a rade izvješća o verbalnim deliktima na nogometnim i drugim stadionima?

Radimo na stadionima ono što je po međunarodnim standardima predviđeno pravilnikom Uefe i Fife o događanjima na stadionima. To su međunarodne norme koje su nadređene našem zakonodavstvu. Sad je frka kako spriječiti skandiranje “za dom spremni” na utakmici Ukrajine i Hrvatske. Ne možeš u javnosti legitimirati da se to može, a na stadionima zabraniti, zato je jako važno da javnost i politička elita zauzmu svoj načelan stav o tome.

Načelan je stav politike da to nije pametno uzvikivati?

Nije to samo stav Vlade RH nego i svih pametnih ljudi.

A kada taj pozdrav (ZDS) nije u funkciji glorifikacije NDH, nego je simbol HOS-a na spomen-ploči jedne kuće u Jasenovcu?

To je prije svega nepristojno, takav se simbol ne stavlja u Jasenovac. I to nije obična kuća u Jasenovcu, nego se tamo nalazio Glavni stan logora u Jasenovcu. Ja to ispisivanje pozdrava “za dom spremni” doživljavam najobičnijom provokacijom jer nema povijesnog uporišta da je postojao prije Pavelića. To je isto kao i “zieg heil”. No, ako se mi orijentiramo zakonodavno prema njemačkom modelu, a ovih je dana njemački Savezni sud odbio zabraniti neonacističku stranku, držimo se, dakle, stava da je danas demokracija najbolja obrana od buđenja novih zala. U drugim državama postoje organizirane grupacije neonacista, za razliku od RH gdje je to ekscesna pojava. U RH čak nema nikakvog zakona o zabrani četničkih simbola. Ne zabranjuju se nikakvi simboli. No nepristojno je da se u RH pojavljuju četnički simboli… Ne možeš ti mene ubijati pa poslije na grob ubojica stavljati četničke simbole!

Zanimljivo da niste ušli u Plenkovićevo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću?

Znam da su se mnogi trudili da u to povjerenstvo ne uđemo ni ja ni Ivo Banac, a rečeno mi je da je to zbog našeg tvrdog stava u odnosu prema komunizmu i fašizmu. U tom povjerenstvu nema nijedne osobe, osim Jasne Omejec, koja se u teoriji i praksi bavila ljudskim pravima. Nema ni nezaobilaznog Žarka Puhovskog, što god tko o njemu mislio. Nema ni Vlade Šeksa, disidenta iz komunističkog vremena, uopće nema disidenata i žrtava komunističkog terora. Nema ni vodećih teoretičara ljudskih prava, primjerice Miomira Matulovića ili osječke docentice Ivane Tucak. Zato su tu i neki pik-zibneri i ljudi koji žele stvoriti lažnu sliku o stanju ljudskih prava tijekom Domovinskog rata, primjerice Ante Nazor.

Konkretno, u čemu bi tu bio problem s tim vašim tvrdim stavom?

Oni će s Povjerenstvom “zamračiti” stav prema komunizmu i očekujem da neće proći formulacija o istovjetnom zlu. To se vidjelo i iz prvog Plenkovićeva nastupa kad je on kazao da ćemo osuditi ustaški režim i fašizam, a komunistički ćemo “preispitivati”. To će društvo nastaviti relativizaciju komunizma, mnogi od njih tu jednostavno čuvaju svoje biografije. Nadalje, nitko tko je kontaminiran komunizmom ne bi smio sjediti u tom povjerenstvu. A Komunistička partija bila je zločinačka organizacija koja je držala pod jarmom narod, kao što su to činili i ustaše. Točka. Još je i Stipe Mesić HHO nazivao nadriforenzičarima i nadrihistoričarima kad smo se bavili istraživanjima komunističkih zločina i upozoravali na zločinački karakter komunizma.

Kad ste spomenuli Mesića, svojega bivšeg prijatelja, postoji li neki naš lider s kojim se niste posvadili?

Ja jednostavno živim svoje stavove, a ti ljudi, kada dođu na vlast – polude! Ne može ni novinar ni netko iz nevladine udruge koja želi imati kritički odnos prema vlastima biti prijatelj s političarom kad je on na vlasti. U protivnom gubiš kredibilitet, moraš imati distanciju. Evo, primjerice, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s kojom sam bio jako dobar prijatelj. Što njoj znači izjava “ja neću dopustiti blaćenje Domovinskog rata”? Pa tko je ona da zabranjuje, to je totalitarni rječnik! Tako su i drugovi govorili da neće dopustiti da se blati revolucija. Pustimo ljude nek’ blate, oni time ne mogu umanjiti vrijednost Domovinskog rata, naprotiv. Zašto? Jer se vrijednost tog rata vidi kroz postojanje hrvatske države, a te se vrijednosti ne mogu uništiti.

A što ćemo s vašim crnokošuljašima koje ste vi postrojavali u Širokom Brijegu 1991. ?

Može li mi netko pokazati tu fotografiju na kojoj sam ja sa “svojim” crnokošuljašima? Niste je mogli vidjeti zato što ne postoji, a ono što je objavljeno jest falsifikat. Riječ je o fotomontaži koju je napravila glavna urednica Danasa Hloverka Novak Srzić u dogovoru s državnim vrhom. Skup je održan u rujnu i imam prave fotografije gdje se vidi da sam u bijeloj košulji i hlačama i ne postrojavam crnokošuljaše koji su bili u zimskim jaknama. A naslov mog tadašnjeg govora bio je “Naše oružje je ljubav i praštanje”. Dakle, stvarno profašistički govor.

Vratimo se na predsjednicu Grabar-Kitarović, s kojom ste bili prijatelj. U onoj neugodnoj situaciji kada vam je dodjeljivala odlikovanje, a vama su javno spale hlače, ona je reagirala i pokušala vas zakriliti poveljom, a nekoliko mjeseci poslije nazvali ste je sramotom Hrvatske jer se našla s premijerom Srbije Vučićem i potpisala deklaraciju?

Ja sam i dalje u dobrim odnosima s predsjednicom. Istina, lijepo je reagirala u toj neugodnoj situaciji za mene, ali zar to znači da sad trebam prestati biti kritičan prema vlasti? Osim toga, nisam ja rekao da je ona sramota za Hrvatsku, nego je to stajalo u našem priopćenju, to je bio stav Odbora. I nismo je kritizirali zato što se našla s Vučićem, već je ona otišla u istočnu Slavoniju, u Vukovar, na taj sastanak baš na dan kada je u Beogradu izvršen atentat na Stjepana Radića. Hrvatska Vlada je o tom sastanku koji je bio u ponedjeljak obaviještena tek u prethodni petak, a tamo ju je dočekao Vučić s deklaracijom i s njim je bio i ministar vanjskih poslova Dačić. A ona našeg MVP-ovca Miru Kovača ništa nije ni pitala. Zar to nije sramota za RH?

Bio je to pokušaj da se na visokoj razini olabave vrlo zategnuti odnosi između Hrvatske i Srbije?

To su različite razine, ona je predsjednica, a Vučić premijer. I konačno, što je bilo od te njezine akcije – ništa, pala je u vodu. Srbi su pak vrlo lukavo tempirali sastanak na dan atentata na Radića, no ne čudim se jer, kad nju za vanjske poslove savjetuje Mate Granić, ne može biti ništa bolje od toga. Ja sam joj to kazao, a ona se uvrijedila. Isto je bilo kad je o navijačkim skupinama govorila kao o Orjuni. Ma nema tamo Orjune, to su sve mladi, oštri hrvatski nacionalisti. Trebam li ja, dakle, kao predsjednik Odbora odšutjeti o nepravilnostima vlasti ili im se uvlačiti u onu stvar. Ja na to u svom životu nisam navikao.

Jednako je završilo i prijateljstvo sa Stipom Mesićem?

Pa napisao sam da je lažov, a poslije se i pokazalo da sam bio u pravu.

Jeste li i sada u kontaktu s predsjednicom RH?

Kad se vidimo, pozdravimo se, čujemo se telefonom, ali to više nije ono što je bilo. Problem je s političarima što oni svi jednostavno u jednom trenutku polude od taštine. Oholost je prvi početak grijeha, to se vidi i po gardu njihovih tijela, po oblačenju, načinu na koji nose svoj spomenik ispred sebe. Takav je sada slučaj i s Trumpom, on neće razgovarati s novinarima koji ga kritiziraju. Vlast je pokvarljiva sama po sebi.

Pa dobro, ponekad ih se može i pohvaliti?

Primjerice, sad kad je bio napad na Davora Stiera zbog ljudskih prava ja sam stao u njegovu obranu zato što su govorili neistine o njemu, dok sam istodobno kritizirao Hrvatsku i rekao je politički promašaj odrediti se protiv nove tužbe BiH protiv Srbije zbog genocida. Da smo to podržali, ne bismo stali na stranu Bošnjaka, već pravde i pravednosti. Idemo utvrditi istinu tko je odgovoran za smrt osam tisuća muškaraca u Srebrenici. To je načelno pitanje, a RH tu podliježe nekakvom bolesnom pragmatizmu. Postoje tri presude tribunala u Haagu u predmetu Blaškić, Tuta, Naletelić i Kordić, kojima se utvrđuje da je RH bila upletena u međunarodni sukob u BiH. Dakle, da je bila agresor.

Te pravomoćne presude uključene su sada kao dokazi u predmet “šestorke Herceg-Bosne”. Protiv Srbije pak nema nijedne presude koja bi dokazivala da je ona bila agresor. A mi znamo da jest. U predmetu protiv Mladića pronađeni su dokazi koji upućuju na to da je Srbija bila uključena u genocid i sada bismo mi to trebali zanemariti. Naša je moralna obveza, pogotovo jer je i RH bila podnijela istu tužbu protiv Srbije, da nastavimo braniti to načelo. Istodobno iz Srbije neprekidno dolaze optužbe da je Hrvatska genocidna i da ispada da su Hrvati genocidan narod. A mi bismo sad trebali prešutjeti da su oni doista počinili genocid nad Bošnjacima. Zbog čega? Politikantskih igara oko budućnosti BiH?

Hrvatska ovdje vjerojatno želi dobiti potporu i EU, SAD-a i Rusije oko rješenja za BiH koje će osigurati prava tamošnjih Hrvata?

Tu imamo dva koncepta. Prvi koji zagovara treći entitet za Hrvate, a to znači zaokružiti prostor Hercegovine na kojemu živi oko 250 tisuća Hrvata. Treći entitet može biti samo teritorijalan i ne može biti na pet mjesta. Recimo, u tuzlanskom bazenu gdje živi 25 tisuća Hrvata. To bi značilo žrtvovati preostalih 300 tisuća Hrvata. Drugu koncepciju zastupaju biskupi i dio hrvatske politike, kojom se nastoji sačuvati ostatak Hrvata u BiH. A to ne ide kroz treći entitet, nego promjenom izbornog zakona i unutarnjim preslagivanjem, a to ide postupno. Nedavno sam gostovao na sarajevskoj TV i rekao sam da, ako Dodik bude inzistirao na odcjepljenju RS, rat je neizbježan. Može li Hrvatska u tom slučaju dopustiti da netko s Ivanjice iznad Dubrovnika doslovno zakotrlja stijene po Dubrovniku, da netko stavi dalekometne haubice u Bosansku Kostajnicu, a u dosegu mu je zagrebačka katedrala? Ne može, ja mislim da će u tom slučaju Hrvatska preventivno intervenirati jer po međunarodnom pravu ona ima pravo ući na tuđi teritorij u dubinu od 30 kilometara ako je ugrožena nacionalna sigurnost. Svi ciljevi koje je zacrtala velikosrpska politika i danas su na stolu. I dalje ne odustaju od linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. I to ne zastupaju neke trećerazredne budale, nego vrh njihove politike. Ako netko misli da će smekšati Srbiju time što nećemo dati podršku novoj tužbi protiv Srbije za genocid, taj ništa ne zna o politici.

U vrijeme suđenja hrvatskim generalima bili smo na suprotnim stranama – vi ste zastupali stavove haaškog tužiteljstva, ja sam više vjerovao obranama hrvatskih generala?

Uopće nisam bio na strani Carle del Ponte, ni ja ni HHO. Zalagao sam se za ideju međunarodnog prava, pravednosti i objektivnosti. Sve što smo radili u HHO-u objavljivali smo u medijima. A svaki naš dokument išao je najprije predsjedniku države, pa premijeru, ništa nije moglo ići u Haag mimo njih.

Da, tako su u Haag otišli i vaši “objektivni” podaci o 40 tisuća spaljenih kuća nakon Oluje?

Nije točno.

Kako nije, piše u izvještaju HHO-a, a o tome je kao svjedok govorio i Žarko Puhovski u Haagu?

Puhovski nije smio svjedočiti u Haagu jer on nije urednik te knjige. On je samo bio potpisan tamo uime HHO-a. Osim toga, kad se radio izvještaj, on uopće nije bio u HHO-u, a općenito on je bio protiv istraživanja ratnih zločina tvrdeći da oni u užem smislu ne spadaju u ljudska prava. I ne samo to, on je u ostavci tvrdio da to radimo “za račun stranih donatora”, dakle potvrdio je Tuđmanovu tezu o plaćenicima koji rade za Judine škude. Prema tome, on se pred Tribunalom pojavio kao lažov. Mi i dalje stojimo pri podacima o broju poginulih, a što se tiče broja spaljenih kuća, samo smo citirali UN-ova generala Foranda.

O tome se i radi jer je upravo dotični general bildao te brojke?

Ne znam je li ih on bildao ili ne, ali su to bili podaci UN-a, a ne HHO-a.

Pa dobro, mislite li da su generali zaslužili 25 godina zatvora?

Nikada nisam rekao ni da ni ne. A prijatelji generala koji su mi dolazili znaju da sam im ja točno napisao kolike će njihove kazne biti jer sam znao procijeniti kakva je praksa suda.

Što se tiče Gotovine i Markača, oni su dobili sudski spor pred Haaškim sudom da su nevini i svi moramo poštovati tu odluku suda i veseliti se tome da nisu završili u zatvoru. Sam sam bio godinama u zatvoru i ne mogu se radovati ničijem zatvoru.

No činjenica je da je HHO tada bio breme obranama generala?

Netočno. Ne postoji nikakav dokaz kojim to možete potvrditi, a javna percepcija o meni i HHO-u nikada me nije previše uzbuđivala.

No obrane hrvatskih generala dolazile su k nama po dokumente koji su im poslužili kao dokazi u obrani. I mi smo ih uredno servisirali. Rekao sam svojima u uredu: “Idite u podrum i izvadite sve što im treba”.

Obratili su se vama zato što u tom trenutku te dokumente nisu mogli dobiti od hrvatske države?

Od nas su ih dobili. I Čermak i Gotovina i Markač.

Što se dogodilo pa je drugostupanjska presuda generalima bila posve drukčija?

Da je presuda za prekomjernu upotrebu artiljerije bila potvrđena, izbila bi velika panika u svjetskoj politici i ratovanju. Pogledajte što se sada događa s prekomjernom upotrebom zrakoplova. I sad vidim da je Carla del Ponte opet dežurna, u Siriji je i tvrdi da svi zapravo rade ratne zločine.

Gdje je ona sada?

U Siriji. Zajednički je supredsjedatelj jedne institucije UN-a koja ima snagu tužiteljstva. Opet je tužiteljica jer su je iz UN-a zvali i aktivirali iz mirovine. Molili su je da dođe, ona je opaka žena s njihova stajališta. I sada zbraja koliko je civila stradalo u zračnom bombardiranju.

Kako bilo, nekako ste bili “manji Hrvat” u vrijeme suđenja našim generalima u Haagu?

Pa ja sam uvijek mali Hrvat, jer sam se krstio kao vrlo mali, a ovi koji su se krstili kao veliki, oni su veliki Hrvati. Ja svojim hrvatstvom nemam potrebu licitirati jer sam bio Hrvat kada to mnogi nisu bili.

Hrvatska je i dalje podijeljena na dva različita pola?

A koja to država nije, pogledajte Francusku ili Njemačku. Demokracija pretpostavlja dvije različite političke grupacije koje se međusobno sukobljavaju. Mi smo na nešto nižem stupnju razvoja pa je kod nas to malo više ostrašćeno.

Jeste li zadovoljni što će se napokon otvoriti arhivi?

Vlada je pokrenula inicijativu, a onda se Most požurio da sebi pred lokalne izbore nabije političke poene i oni to sad, kao, pokreću. To je ishitreno, ali i njihova je cijela politika takva. Novi zakon rade kompetentni ljudi u Ministarstvu kulture. Smatramo da se prvo mora prikupiti sva građa iz vremena komunizma, od Ustavnog suda, Komisije CKSK za zaštitu ustavnog poretka, Predsjedništva SRH. I arhiva Hrvatskog sabora (od 1982. do 1990.), koja još nije predana Državnom arhivu, kao ni arhivi SDK, banaka i drugih ključnih poduzeća koja su financirala ilegalnu aktivnost tajnih službi. A sve je to ništa ako se prvo ne provede digitalizacija, za što se može dobiti i novac od EU. Padom komunizma otkrilo se da je u Udbi radilo 850 ljudi, samo je 10 posto njih otišlo u mirovinu, ostali su nastavili raditi i razmiljeli su se po svim institucijama. Neki od njih su i dalje aktivni i skrivaju svoje biografije. U Vrhovnom sudu RH i dalje sjede neki koji su sudjelovali u političkim suđenjima. To je, dakle, moralno i političko pitanje – mogu li ti ljudi i dalje biti tamo. Mi i dalje imamo za državnog odvjetnika g. Cvitana koji je imenovan u zadnjoj komunističkoj generaciji, a iz njegovih poteza vidi se da on i dalje razmišlja na boljševički način. Primjerice, kada su u pitanju štandovi koji se stavljaju na teret Milanu Bandiću da ih je nezakonito iznajmio udruzi Željke Markić za skupljanje potpisa za referendum o braku. Vi se sjećate kako smo 1989. skupljali potpise za višestranačke izbore. Ni mi nismo imali štandove, ali su nam ih dali dečki s tržnice. Prikupili smo potpise i vratili štandove.

Niti se tome suprotstavljao tadašnji gradonačelnik Mikić niti je došla policija. Ovdje imamo slučaj da je jedna grupa građana prikupljala potpise za promjenu Ustava, to prođe i Ustav se promijeni i onda ih gone zato što nisu platili za štandove. A to je politizacija. Zaključujem da u DORH-u i dalje prevladava boljševički način razmišljanja jer je takav proces danas jednostavno nedopustiv. A ja mislim da je Bandića trebalo zatvoriti da je tražio novac za te štandove. Ti ljudi ni sada ne razumiju što je to svijet ljudskih prava i što su to nevladine, neprofitne udruge. Udruga “U ime obitelji” nije na tome zarađivala i prodavala čestitke, već prikupljala mišljenje građana.

Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Objavljeno

na

Objavio

EKSKLUZIVNO – Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon što je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Divjak protiv upisa Fakulteta u Sudski registar

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Gospodine dekane, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio je kako je žalba ministrice Blaženke Divjak protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar neosnovana. Time je Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta postalo pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna.

Mi smo s velikim odobravanjem i olakšanjem dočekali konačnu potvrdu Visokoga trgovačkog suda. Sudsko Rješenje stavilo je točku na „i“ u, nadam se, posljednjem postupku osporavanja. To nije jedini napadaj kojim se pokušavalo Fakultet hrvatskih studija osporiti ili zaustaviti, nego je samo jedan u nizu sličnih pokušaja.

Ovim pravorijekom zapravo je otklonjen zadnji prigovor. Fakultet, njegovi studenti, njegovi zaposlenici i svi koji pozitivno podupiru njegovu djelatnost time su doživjeli svojevrsnu zadovoljštinu, a sve nas koji se pouzdajemo u pravnu državu to doista ispunjava radošću. Fakultet napokon može neometano nastaviti svoje djelovanje. Djelatnost Fakulteta na području visoke naobrazbe i znanosti toliko je dragocjena da zaslužuje potporu, a ne zaprjeke. Začudno je što neosnovani žalbeni prigovori dolaze od onih instancija koje su dužne podupirati djelatnosti Fakulteta.

U pitanju je proučavanje i nastava u području koje se odnosi na kulturološki profil i identitet Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda, kako u domovini tako i iseljene Hrvatske. Zanimljivo je primijetiti kako su naši ljudi, osobito u iseljeništvu, izrazili čvrstu potporu i javno reagirali na očitu nepravdu. Mislim ipak da svi skupa imamo razloga optimistično gledati prema naprijed. Nadam se da će Fakultet uz najširu potporu još više unaprijediti svoju djelatnost.

Fakultet hrvatskih studija razvija se i postoji gotovo koliko i hrvatska država. On je odraz njezinih težnji i potreba. Usmjeren je na dobrobit hrvatskoga stanovništva, hrvatskoga naroda i hrvatskoga iseljeništva. Stoga je potpuno nepojmljivo i nečuveno da se tijela državne vlasti prema njemu ponašaju neprijateljski, kao što smo imali prigodu svjedočiti. Umjesto da Fakultetu pružaju potporu, da podupiru njegove programe i djelovanje, da izvlače korist od onoga zašto ovakva identitetska ustanova postoji, neki ga zapravo opstruiraju. Stoga, treba ustvrditi kako je to bilo nevjerojatno, besprimjerno ponašanje i nadati se da je to prošlost.

Želimo staviti točku na ono što je bilo te krenuti naprijed, prihvatiti se posla visokoga obrazovanja i znanosti. Neka se ono što je bilo više ne ponovi. Fakultet mogu napadati oni koji su protiv onoga zašto on postoji, ali ne i oni zbog kojih postoji. Današnja izjava ministrice Divjak da se sad može osnivati bilo koji fakultet bez ikakve kontrole države pokazuje kako ona isključivo sebe poistovjećuje s državom. Pa zar državu ne čine i tijela sveučilišta, i sudbena vlast koja je provjeravala valjanost prijave o upisu u registar ustanova, i Sabor koji određuje proračun sveučilištima i Vlada? Čini se da ministrici nije mjerodavan zakon prema kojemu je postupao Visoki trgovački sud nego je samo ona mjerilo zakonitosti. Za pravnu državu nije dobro kada se čelnik resora izvršne vlasti želi staviti iznad zakona i samovoljno arbitrirati.

Vidljivo je kako je nanesena šteta Fakultetu i studentima. Pisalo se svašta. Unošena je pomutnja. Može li se na ovakav način ponašati ministrica znanosti i obrazovanja jedne ozbiljne države?

Zanimljivo je u povodu ovoga vašega pitanja baciti pogled kako sam kao ministar znanosti i obrazovanja 2017. godine, upravo prema ustanovi Hrvatskih studija, na kojoj tada nisam bio ni zaposlen niti imao nekakav neposredan utjecaj, podupirao autonomiju Sveučilišta. A tadašnja zaposlenica Sveučilišta, profesorica Blaženka Divjak, sadašnja ministrica, u svojemu intervjuu u Jutarnjem listu, 28. ožujka 2017. godine dovodila je u pitanje pravo sveučilišnih tijela na autonomno ustrojavanje.

Smatram kako je doista nerazumljivo, ako se čelnici izvršne vlasti tako odnose prema sveučilišnoj ustanovi. Zbog bezrazložnih osporavanja Fakulteta tijekom siječnja nešto je niži interes maturanata za studiranje na Fakultetu hrvatskih studija nego lani. Tako je određena šteta nesumnjivo počinjena. No ipak se nadamo kako ćemo ovim konačnim otklanjanjem prigovora i potvrdom zakonitosti osnivanja ustanove uspjeti, ne samo vratiti zanimanje, nego da ćemo još više dobiti poticaja u daljnjem razvoju naše ustanove.

Bili su izrazito izraženi i „niski udarci“ od strane nositelja određenih dužnosti u Nezavisnom sindikatu znanosti i obrazovanja: Vilima Ribića, Igora Radeka, Vesnice Garašić i Ane Petošić. Ministrica očito nije bila usamljena? Je li u pitanju možda još nešto? Koja je bila uloga ministrice Divjak u nedavnim sindikalnim prosvjedima? U posljednje vrijeme čujemo i neke priče oko javnih nabava.

Ne bih previše ulazio u pozadinsku analizu. Međutim, činjenica je da se na razini osporavanja i opstrukcije Fakulteta dogodila neobična sprega čelnika Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja i resorne ministrice. Posrijedi je nešto što je, na prvi pogled, nerazumljivo. U pravilu se sindikat bavi zaštitom radnika i zaposlenika, a u ovom je slučaju na suprotnoj strani. Sindikat se nije založio za ugrožena prava zaposlenika. Oni su se mogli naći na ulici. Zaprepastilo me kada sam pročitao izjavu čelnika toga Sindikata Vilima Ribića koji je zatražio da država prestane financirati Fakultet hrvatskih studija. Neshvatljivo, ali to je činjenica. Očito ima razloga koje možemo promatrati kroz povijest odnosa. Taj je Sindikat pokrenuo i organizirao nezakoniti štrajk na Hrvatskim studijima i borio se protiv zapošljavanja na toj instituciji. To je suprotno od onoga što je sindikalni poziv. Na kraju je doživio nešto što se rijetko događa, Sindikat je osuđen da plati naknadu štete koju je nanio Hrvatskim studijima. No, smatram da se unatoč takvim spregama Fakultet hrvatskih studija potvrdio te da će moći razviti svoju djelatnost i promicati identitetska pitanja oblikujući svoj zamišljeni kulturološki profil.

Poznato je da je Fakultet hrvatskih studija i dok je bio u drugim organizacijskim oblicima imao posebnu zadaću održanja i razvijanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Nije li ovo bio samo još jedan neuspjeli pokušaj onih koji ideološki ne žele da Fakultet nastavi ispunjavati svoju zadaću ili je to samo orkestrirana i umrežena skupina ljudi koji gledaju svoje osobne interese ili možda čak oboje?

Moguće je to povezati. Ali u svakom slučaju riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju. Nadamo se da će nakon svega na kraju ipak izvući zaključak kako bi bilo uputno posvetiti se vlastitom poslu i nadležnosti, a ne neosnovano osporavati i progoniti ustanovu koju bi zapravo trebalo podupirati. U prvom dijelu pitanja naznačili ste koliko je vrijedna i dragocjena djelatnost kojom se bavi Fakultet. Zbog nje je osnovan, na njoj ima puno posla za mnoge. Tu vrijednu djelatnost treba unaprjeđivati kako u Republici Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Na katedrama, prije svega slavističkim i kroatističkim, koje u nekim dijelovima svijeta nailaze na poteškoće i zbog ušteda ili drugih razloga smanjuju djelatnost. Negdje se čak zatvaraju. Zato ih je dužna podupirati u prvom redu matična zemlja. I mi smo kao sveučilišna ustanova posvećeni toj zadaći. Željeli bismo na tome raditi i očekujemo pomoć svih, a prije svega državnih institucija u ostvarivanju tih vrijednih zadaća.

Cijelo vrijeme odgovarate na pitanja s određenom dozom optimizma. Da je taj optimizam opravdan govore i činjenice da je Fakultet hrvatskih studija prije nekoliko dana posjetio predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, ugledni pravnik iz Kanade Ivan T. Grbešić. Nakon posjeta on je na svom Facebook-profilu napisao kako Hrvati izvan RH sa zanimanjem prate događanja vezana za ovu ustanovu te kako, prije svega gledaju i imaju poseban interes i pokazuju ga za studij hrvatskoga iseljeništva te doktorski studij povijesti. Mi vidimo da su Hrvati iz dijaspore pokazali i potporu Fakultetu. Nedavno iz Australije, pa iz SAD-a, sada iz Kanade. Tijekom posljednjih dana vidi se zainteresiranost ljudi. Nije li to ono najvažnije i nije li to ono što ovom fakultetu daje opravdanost postojanja?

To je ono što nas obvezuje. Doista sam bio dirnut pažnjom kojom Hrvati u izvandomovinstvu prate rad i brinu za sudbinu naše ustanove. Ponajprije valja istaknuti pozitivne odjeke i izraze potpore uglednih predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice na raznim kontinentima. Spomenuo bih posebice pisma upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andreju Plenkoviću prof. dr. sc. Ante Čuvala, bivšega predsjednika Udruge za hrvatske studije u Americi, te gospodina Stjepana Asića, predsjednika Hrvatsko-australskoga kongresa.

Naposljetku je gospodin Ivan T. Grbešić u svojstvu predsjednika Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske i osobno došao u posjet Fakultetu. Nismo se prije poznavali nego mi se izravno javio kao dekanu. Pisao je da dolazi u Hrvatsku te da posebice želi posjetiti Fakultet hrvatskih studija, upoznati se sa stanjem i izraziti potporu. Potvrdio je koliko važnu misiju ima naša ustanova za Hrvate u iseljeništvu. Osobitost je te misije ne samo u poučavanju studenata, nego joj pripada znatna uloga u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Gospodin Grbešić impresionirao je moje suradnike i mene svojim otvorenim nastupom i svojim zalaganjem koje pokazuje na raznim stranama svijeta, putujući od Kanade i Sjeverne Amerike do Europe, Južne Amerike i Australije, u osobnom poslanju njegovanja i čuvanja hrvatskoga identiteta i promicanja kulturnih vrijednosti. Radi se o čovjeku koji je rođen u Kanadi. Premda je rođeni Kanađanin, koji se obrazovao u engleskom govornom području, nije zanemario materinji jezik nego govori biranim i njegovanim hrvatskim jezikom. Uzoran je primjer kako se prema vlastitom identitetu može pozitivno odnositi i u posve udaljenoj zemlji. To nam svima skupa daje snage da stvari promatramo u pozitivnom svjetlu. Nastojeći unaprijediti naš Fakultet, dajemo zacijelo vlastiti prinos očuvanju i promicanju hrvatskoga identiteta, hrvatskoga jezika, duhovnoga stvaralaštva, kulturnih dobara u širem europskom i svjetskom obzoru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari