Pratite nas

U potrazi za Istinom

Čije su teze o istrebljenju: „Srbe na vrbe“; „jednu trećinu pobiti…“

Objavljeno

na

Teorija o „ustaškom projektu genocida nad srpskim narodom u NDH, a koji je tobože podrazumijevao ekstremno stajalište: 1/3 Srba pobiti, 1/3 prevesti na katoličku vjeru, a 1/3 protjerati“, već dugo se propagira i shvaća kao istina, odnosno, originalni „ustaški izum“, iako povijesni izvori govore nešto posve drugo.

Ova propagandna laž nastala je na istom izvorištu kao i one o „stotinama tisuća žrtava u Jasenovcu“, „košari ljudskih očiju na Pavelićevom radnom stolu“, „ustašama kanibalima“, „preko 20 tisuća ubijene srpske djece“, „dječjem logoru u Jastrebarskom“ i sl., ušla je u srpske udžbenike, znanstvene radove, enciklopedije, literaturu, završila na filmu i u kazalištu i proširena diljem svijeta, zahvaljujući, naravno velikosrpskim i komunističkim lašcima i krivotvoriteljima.

Spomenuti plan istrebljenja (i to u daleko surovijoj varijanti!) potječe iz Rusije, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III, kada su Židovi u toj zemlji istrebljivani svim raspoloživim sredstvima.

Evo što o tomu kaže jedan od rijetkih, ali najpoznatijih – i najradikalnijih – antisemita u Hrvatskoj s početka XX stoljeća, bjelovarski novinar, Srbin, Milan Obradović:

„ …(…) Čivuti se najviše prilijepiše uz bezazlene Slavene, tako da ih u samoj Rusiji imade danas već 5 miliona. Gde je narod pametan, tu se Juda ne more da širi, nego gde je bedast i zaglamast. Kad su Rusi osjetili, da će ih čivuti požderati i da su u ratu na strani neprijatelja (rusko-japanski rat), Rusi se digoše na čivute, pa ih tuku kao svinje. Čitaj novine, pa ćeš vidjeti, da ih sad u Kijevu kolju, sad u Odesi, itd. I zbog toga bježe iz Rusije na sve strane, a najviše k Magjarima i Jugoslavenima. I zbiće se onako, kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina neće u Rusiji biti ni jednog židova, jer 1/3 ćemo poklati, 1/3 će crknuti od glada, a 1/3 će od nas pobjeći od stra!… (Milan Obradović, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenome mome narodu u Slavoniji, Bjelovar, 1912., str. 6. Original brošure pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se ‘čivuti’ uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen (ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.

Srbi su već u vrijeme Prvoga srpskog ustanka (pri oslobađanju Beograda 1806. godine) prema pisanju njihovih kroničara klali redom, Turke, žene i djecu tursku, ali i sve one koji su se tamo zatekli (Cincare, Cigane, Vlahe, Židove i druge) smatrajući da su oni pomagali tursku okupaciju Srbije. Kasnije su već (u vrijeme Milana Obrenovića) Židovi bili strpani u posebna „geta“, tzv. čifutane i izložilo ih se rasnoj segregaciji. Uspon antisemitizma u Srbiji zabilježen je i poslije Berlinskog kongresa (1878.) kad je Srbija priznata kao Kneževina, a među istaknutim i poznatim antisemitima bili su Vasa Pelagić i Jaša Tomić, kao i mnogi drugi uglednici.

U antisemitizmu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a u novije vrijeme taj je pokret predvodio njezin „najveći teolog“, aktivni fašist, antisemit i duhovni otac Dimitrija Ljotića, danas svetac, vladika Nikolaj Velimirović Žički. Takav odnos prema ovoj zajednici urodio je holokaustom tijekom Drugoga svjetskog rata. Srbija je već 4. listopada 1940. godine uvela rasne zakone (objavom u Narodnim novinama) i bila je prva Judenfrei zemlja u Europi, a Beograd prvi veći grad bez Židova – za što su srpske okupacijske vlasti dobile priznanje od Berlina.

Velika „antimasonska izložba“ u Beogradu pokazala je kakvo je raspoloženje javnosti – i to one crkvene i intelektualne – bilo prema Židovima, koji su (to se može slobodno reći) unatrag već 200 godina najomraženija zajednica u ovoj zemlji. Taj otrovni antisemitizam postoji i danas u Srbiji – iako Židova praktično nema, jer su po svemu brojčano zanemariva, marginalna skupina koja nema gotovo nikakvoga utjecaja na kretanja u društvu.

Neovisno o svim argumentima koji su u svjetskoj historiografiji dobro poznati, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – poznata francuska novinarka, književnica i bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga u izvornom smislu ustaškom pokretu.

Bez ikakve namjere opravdavanja onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova teza u svome izvornom smislu nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenute pogrome nad Židovima koji se tamo odvijali tijekom XIX stoljeća.

Ovakvih iskonstruiranih „istina“, ima, na žalost, toliko da bi se o njima mogle napisati deblje knjige nego što su one Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i Milana Bulajića i drugih srpskih i komunističkih krivotvoritelja.

Možda je na ovom mjestu vrijedno spomenuti još jednu od poznatijih i raširenijih crnih legendi koja se također pripisuje ustašama.

Već više od 6 desetljeća, u javnosti je uvriježeno shvaćanje da je dobro poznatu rasističku parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda (Srbe na vrbe) smislio i prvi javno izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak.

Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu.

Istina je, pak, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS).

Njegovu pjesmu pod naslovom Bojni grom, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da „već dugo poziva na klanje“, što je „konačno probudilo Slovence“), objavio je list Slovenec 27. srpnja 1914. godine.( Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe)

Evo kratkog ulomka koji sadrži upravo zločinačku krilaticu za čije nastajanje se neutemeljeno optužuje Budak:

(…)

„Zvali ste nas dolgo dni na klanja…

Iz dolge vstali smo noči in spanja.

 

S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,

Dom hladan vam postavimo ob vrbi…“

 (…)

Vezano za bjesomučnu kampanju koja se protiv književnika Mile Budaka već dugo (pa i u samostalnoj Republici Hrvatskoj) vodi, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić dostavili su HINA-i apel „O MILI BUDAKU, OPET: DESET ČINJENICA I DESET PITANJA S JEDNIM APELOM U ZAKLJUČKU“, dana  23. kolovoza 2004. godine. Apel su potpisala 122 hrvatska intelektualca (akademici, doktori znanosti, književnici, publicisti, profesori, povjesničari itd.) predvođeni akademikom i najvećim živućim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom.

(Tekst apela: http://www.index.hr/vijesti/clanak/o-mili-budaku-opet-deset-cinjenica-i-deset-pitanja–s-jednim-apelom-u-zakljucku/218775.aspx)

 Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Zatočenik Vuk Vernić u Jasenovcu se bavio znanstvenim radom

Objavljeno

na

Objavio

U logor u Jasenovcu 1942. godine bio je interniran i Vuk Vernić, profesor sociologije i statistike na Pravnom fakutetu u Zagrebu. Vernić je bio član komunističkog odbora sveučilišnih nastavnika u kojem su bili Šime Balen, Mladen Iveković, Ešref Badnjević, Ozren Novosel, Juraj Bocak, Ivo Frol, Zorko Golub i drugi. Ustaško redarstvo većinu članova je otkrilo i uhitilo te zatvorilo u sabirne i radne logore, piše Igor Vukić

Vuk Vernić je u Jasenovcu, prema sjećanjima suzatvorenika Natka Devčića*, izveo pravi podvig:

„Otputio se jednog dana u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Zamolio je da mu se iz Zagreba iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige (sociologija i sl.). I to se stvarno dogodilo – dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke“, naveo je Devčić.

Vuk Vernić je 1943. izašao iz jasenovačkog logora i otišao u partizane.

Poginuo je na Sutjesci, u nerazjašnjenim okolnostima – po jednima obolio je od tifusa, po drugima stradao je u zračnom bombardiranju partizanskih položaja.

– Crtica o Vuku Verniću posvećena je svim znanstvenicima i povjesničarima koji imaju „mišljenje“ o Jasenovcu, a ne da im se prošetati do Hrvatskog državnog arhiva i pogledati dokumente koji su tamo lako dostupni, komentirao je Vukić.

* Natko Devčić (1914.-1997.), skladatelj, profesor na Muzičkoj akademiji, u logoru u Jasenovcu 1942. godine proveo šest mjeseci i vodio glazbeni orkestar. Vernića spominje u memoarskom zapisu koji je nastao 1996. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari