Pratite nas

U potrazi za Istinom

Čije su teze o istrebljenju: „Srbe na vrbe“; „jednu trećinu pobiti…“

Objavljeno

na

Teorija o „ustaškom projektu genocida nad srpskim narodom u NDH, a koji je tobože podrazumijevao ekstremno stajalište: 1/3 Srba pobiti, 1/3 prevesti na katoličku vjeru, a 1/3 protjerati“, već dugo se propagira i shvaća kao istina, odnosno, originalni „ustaški izum“, iako povijesni izvori govore nešto posve drugo.

Ova propagandna laž nastala je na istom izvorištu kao i one o „stotinama tisuća žrtava u Jasenovcu“, „košari ljudskih očiju na Pavelićevom radnom stolu“, „ustašama kanibalima“, „preko 20 tisuća ubijene srpske djece“, „dječjem logoru u Jastrebarskom“ i sl., ušla je u srpske udžbenike, znanstvene radove, enciklopedije, literaturu, završila na filmu i u kazalištu i proširena diljem svijeta, zahvaljujući, naravno velikosrpskim i komunističkim lašcima i krivotvoriteljima.

Spomenuti plan istrebljenja (i to u daleko surovijoj varijanti!) potječe iz Rusije, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III, kada su Židovi u toj zemlji istrebljivani svim raspoloživim sredstvima.

Evo što o tomu kaže jedan od rijetkih, ali najpoznatijih – i najradikalnijih – antisemita u Hrvatskoj s početka XX stoljeća, bjelovarski novinar, Srbin, Milan Obradović:

„ …(…) Čivuti se najviše prilijepiše uz bezazlene Slavene, tako da ih u samoj Rusiji imade danas već 5 miliona. Gde je narod pametan, tu se Juda ne more da širi, nego gde je bedast i zaglamast. Kad su Rusi osjetili, da će ih čivuti požderati i da su u ratu na strani neprijatelja (rusko-japanski rat), Rusi se digoše na čivute, pa ih tuku kao svinje. Čitaj novine, pa ćeš vidjeti, da ih sad u Kijevu kolju, sad u Odesi, itd. I zbog toga bježe iz Rusije na sve strane, a najviše k Magjarima i Jugoslavenima. I zbiće se onako, kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina neće u Rusiji biti ni jednog židova, jer 1/3 ćemo poklati, 1/3 će crknuti od glada, a 1/3 će od nas pobjeći od stra!… (Milan Obradović, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenome mome narodu u Slavoniji, Bjelovar, 1912., str. 6. Original brošure pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se ‘čivuti’ uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen (ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.

Srbi su već u vrijeme Prvoga srpskog ustanka (pri oslobađanju Beograda 1806. godine) prema pisanju njihovih kroničara klali redom, Turke, žene i djecu tursku, ali i sve one koji su se tamo zatekli (Cincare, Cigane, Vlahe, Židove i druge) smatrajući da su oni pomagali tursku okupaciju Srbije. Kasnije su već (u vrijeme Milana Obrenovića) Židovi bili strpani u posebna „geta“, tzv. čifutane i izložilo ih se rasnoj segregaciji. Uspon antisemitizma u Srbiji zabilježen je i poslije Berlinskog kongresa (1878.) kad je Srbija priznata kao Kneževina, a među istaknutim i poznatim antisemitima bili su Vasa Pelagić i Jaša Tomić, kao i mnogi drugi uglednici.

U antisemitizmu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a u novije vrijeme taj je pokret predvodio njezin „najveći teolog“, aktivni fašist, antisemit i duhovni otac Dimitrija Ljotića, danas svetac, vladika Nikolaj Velimirović Žički. Takav odnos prema ovoj zajednici urodio je holokaustom tijekom Drugoga svjetskog rata. Srbija je već 4. listopada 1940. godine uvela rasne zakone (objavom u Narodnim novinama) i bila je prva Judenfrei zemlja u Europi, a Beograd prvi veći grad bez Židova – za što su srpske okupacijske vlasti dobile priznanje od Berlina.

Velika „antimasonska izložba“ u Beogradu pokazala je kakvo je raspoloženje javnosti – i to one crkvene i intelektualne – bilo prema Židovima, koji su (to se može slobodno reći) unatrag već 200 godina najomraženija zajednica u ovoj zemlji. Taj otrovni antisemitizam postoji i danas u Srbiji – iako Židova praktično nema, jer su po svemu brojčano zanemariva, marginalna skupina koja nema gotovo nikakvoga utjecaja na kretanja u društvu.

Neovisno o svim argumentima koji su u svjetskoj historiografiji dobro poznati, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – poznata francuska novinarka, književnica i bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga u izvornom smislu ustaškom pokretu.

Bez ikakve namjere opravdavanja onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova teza u svome izvornom smislu nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenute pogrome nad Židovima koji se tamo odvijali tijekom XIX stoljeća.

Ovakvih iskonstruiranih „istina“, ima, na žalost, toliko da bi se o njima mogle napisati deblje knjige nego što su one Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i Milana Bulajića i drugih srpskih i komunističkih krivotvoritelja.

Možda je na ovom mjestu vrijedno spomenuti još jednu od poznatijih i raširenijih crnih legendi koja se također pripisuje ustašama.

Već više od 6 desetljeća, u javnosti je uvriježeno shvaćanje da je dobro poznatu rasističku parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda (Srbe na vrbe) smislio i prvi javno izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak.

Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu.

Istina je, pak, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS).

Njegovu pjesmu pod naslovom Bojni grom, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da „već dugo poziva na klanje“, što je „konačno probudilo Slovence“), objavio je list Slovenec 27. srpnja 1914. godine.( Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe)

Evo kratkog ulomka koji sadrži upravo zločinačku krilaticu za čije nastajanje se neutemeljeno optužuje Budak:

(…)

„Zvali ste nas dolgo dni na klanja…

Iz dolge vstali smo noči in spanja.

 

S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,

Dom hladan vam postavimo ob vrbi…“

 (…)

Vezano za bjesomučnu kampanju koja se protiv književnika Mile Budaka već dugo (pa i u samostalnoj Republici Hrvatskoj) vodi, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić dostavili su HINA-i apel „O MILI BUDAKU, OPET: DESET ČINJENICA I DESET PITANJA S JEDNIM APELOM U ZAKLJUČKU“, dana  23. kolovoza 2004. godine. Apel su potpisala 122 hrvatska intelektualca (akademici, doktori znanosti, književnici, publicisti, profesori, povjesničari itd.) predvođeni akademikom i najvećim živućim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom.

(Tekst apela: http://www.index.hr/vijesti/clanak/o-mili-budaku-opet-deset-cinjenica-i-deset-pitanja–s-jednim-apelom-u-zakljucku/218775.aspx)

 Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Upitate li danas koga je li dr. Franjo Tuđman ikad bio u Jasenovcu da bi odao počast žrtvama ustaškog logora, gotovo svi odgovorit će vam kako to nije učinio. I svi će pogriješiti.

Vijenac ispod Kamenog cvijeta položio je 15. lipnja 1996. u sklopu posjeta Jasenovcu, Dragaliću i Gornjim Bogićevcima.

Zašto se onda uvriježilo mišljenje da Tuđman nije bio u Jasenovcu? Glavni je razlog vjerojatno to što nikad nije bio na državnim komemoracijama koje se organiziraju u svibnju, pa se olako prelazi preko podatka da je počast žrtvama ipak odao.

Baš ta nepreciznost potkrala se i nama u intervjuu s akademikom Ivicom Kostovićem koji smo objavili 12. svibnja o.g. te se iz pitanja i odgovora moglo zaključiti da Tuđman nikad nije bio u Jasenovcu. Kostović je u tom intervjuu rekao da “Tuđman nikad nije išao u Jasenovac” jer bi ga napadali zbog njegova podatka o broju žrtava logora. Poznato je, naime, da je Tuđman nakon istraživanja beogradskih arhiva ustanovio da je za NDH u Jasenovcu pobijeno 40 tisuća ljudi.

A što je prvi predsjednik izjavio 1996. u Jasenovcu? Rekavši kako polaže vijenac “svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, istaknuo je kako “spomen-područje u Jasenovcu treba biti spomen-područje koje će podsjećati hrvatski narod u kakvu je položaju bio”.

Pa dodao: “Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države.”

Potom je rekao da “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945. do 1948. godine na tome mjestu bio komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi.” (VL)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

POSLIJERATNI JASENOVAC

Objavljeno

na

Objavio

jasenovac dokumenti
SLAVKO GOLDSTEIN POTVRDIO JE POSTOJANJE PORATNOG JASENOVCA I NEGIRAO MIT O MASOVNOM UBIJANJU DJECE S KOZARE

Sad već pokojni partizanski prvoborac (politički komesar), povjesničar i publicist Slavko Goldstein, u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26.01.2004. godine u 21,00 sati, na pitanje voditelja Romana Bolkovića o postojanju poratnog logora Jasenovac rekao je među ostalim:

„… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca …“ (prijepis s VHS snimke emisije). Uz to je dodao kako se cijela stvar treba istražiti i potom objelodaniti istinu.

Emisija je išla uživo i zasigurno nisam bio jedini koji je to čuo, s tim što sam spomenutu emisiju i snimio na VHS kasetu.

Dakle, S. Goldstein jasno govori O LOGORU – a ne „radnoj skupini“ ili čemu sličnom, potvrđuje kako postoje iskazi mještana, logoraša i zapovjednika logora.

Godinama poslije, isti je publicist u svojim nastupima u medijima s indignacijom to poriče i odbacuje svaku mogućnost postojanja bilo kakvog poslijeratnog logora na području Jasenovca. Demantirao je sam sebe – iz kojih razloga nije mi poznato.

U međuvremenu su objavljeni nepobitni dokazi da je poratni, komunistički logor na području Jasenovca doista postojao. Tu činjenicu potvrđuju dokumenti iz samih komunističkih arhiva koji su jednim dijelom do sada i publicirani. Dakle, nema nikakve dileme: postojanje tog logora je DOKAZANO i to nitko razuman ne može pobiti. To što se u komunističkim izvorima i arhivima on ne imenuje „logorom“, nego „Zavodom za prisilni rad“ (kao u dokumentu čiji je faksimil objavljen u naslovnici ovog teksta), ne mijenja u suštini stvari ništa. Ljudi su tamo nakon rata odvođeni i izdržavali su svoje kazne prisilno (pod stražom) radeći. Koliko ih je ubijeno u tom „Zavodu za prisilni rad“ pokazat će istraživanja (nadajmo se). Apsurdno je tvrditi da tamo „nije ubijen nitko, osim 2-3 osobe koje su pokušale bježati“ – kao što to danas čini dr sc Ivo Goldstein, jer stvar NIJE ISTRAŽENA, pa se takve ocjene mogu bez ikakve dvojbe svrstati u paušalne i neozbiljne.

Dokument objavljen u naslovnici ovog teksta jedan je od tih dokaza, potječe iz komunističkog arhiva i izdao ga je „Otsjek unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O.-u Sisak“, nosi broj: 3407/46 i datiran je s 6.IX.1946 g.. Evo prijepisa sadržaja:

„Predmet: Lavrnja Đuro iz Galdova izdržao kaznu

Na broj: Stup 48/46 od 31.V.1946 g.

                 

                                            Okružnom Narodnom Sudu Banije

                                                                                                     Sisak

                  Izvješćuje se naslov da je predmetni izdržao kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 mjeseca i 4 dana.

                 Kaznu je izdržavao od 24.VI.1946 do 28.VIII.1946 kao radnik u zavodu za prisilni rad Jasenovac.

                Isti je presuđen po naslovu presudom broj i predmet gornji.

                                Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“

(dokument je ovjeren žigom ustanove i potpisan od „šefa otsjeka“ Svete Petrića)

Kakva je to osuda na prisilni rad „bez lišenja slobode“ ostaje tajna.

Od svakog ozbiljnog istraživača (ili povjesničara) očekuje se da opovrgne autentičnost dokumenta ukoliko želi pobiti ono što je u njemu navedeno.

Podatke o poratnim komunističkim logorima imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac.  (Vidi)

Dakle, postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac je povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisija, kako je to nedavno učinio dr Ivo Goldstein odbijajući o toj temi razgovarati u nedavno emitiranoj emisiji „Otvoreno“ (HTV 1 program). Na sreću, povijesna istina ne ovisi od njegovog stava i mišljenja, niti je Republika Hrvatska više pod paskom Tita i Partije, pa da politički agitpropovci i aparatčici određuju tko, o čemu, kad i na koji način smije ili ne smije govoriti.

Ovo još uvijek nije „sjelo“ u mnoge glave, ali to nije razlog da se s istraživanjima i utvrđivanjem prave istine ne nastavi.

Naprotiv.

Govoreći u istoj TV emisiji (OTV – Zagreb, emisija 2 u 9, 26.01.2004. godine, 21,00 sati) vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije srpske propagande, Slavko Goldstein kaže:

„… Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune …Tako da ćemo mi vrlo skoro…mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća …700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila … i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan …, ali, to se nije smjelo niti negirati … Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena … navodno …, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma … To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije … jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća …“  (prijepis s audio-vizualnog zapisa navedene TV emisije – video snimka iz osobnog arhiva autora).

Otkuda je najednom (2009. godine) „izronio“ popis s 83.145 žrtava, kad se zna – a što je izričito u gornjem citatu potvrdio i Slavko Goldstein – da je hrvatski Državni arhiv imao popis od 59.000!? Razlika iznosi preko 24.000 imena!?

Krije li se ova „tajna“ možda u proizvoljnom i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ – o čemu svako malo slušamo, čas od Vulina i Dodika, čas od Milorada Pupovca?

Istraživač Igor Vukić, koji se ozbiljno bavi ovom problematikom (u isto vrijeme je i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), navodi argumente u prilog toga da je i sam Slavko Goldstein 2016. godine priznao neke jako bitne stvari, među ostalim i to da izbjeglice s Kozare (1942.) NISU MASOVNO UBIJANE, NEGO UDOMLJAVANE KOD HRVATSKIH OBITELJI.

Ovom prigodom se nećemo baviti pitanjem kako i zašto je „slavna partizanska vojska“ ostavila nezbrinute civile, pa i toliki broj djece da tumaraju Kozarom i okolnim selima, ali ćemo se osvrnuti na dio teksta spomenutog istraživača:

Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20 000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu ‘Jasenovac – tragika’, navodno polemički odgovor našoj knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’, kad to isto već piše i kod nas?“

(Vidi: Igor Vukić: „Nije Mala Floramye nego – Grofica MaricaKreirano Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22 | Objavljeno Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22; internet stranica Hrvatskog žrtvoslovnog društva; http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/1532-igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.5.2018.)

Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine

Na istini o Jasenovcu danas (koliko je meni poznato) aktivno radi tridesetak intelektualaca i to većinom doktora znanosti i magistara (povjesničara, elektroničara itd.). Ljudi su to koji se ne mire s lažima, svjesni da je mit o ustaškom Jasenovcu bio uporište za zloćudnu i monstruoznu optužbu uz pomoć koje je stigmatiziran cijeli hrvatski narod i obilježen kao „genocidni“ i „zločinački“. Na aktualnom popisu „jasenovačkih žrtava“ otkriveno je preko 14.000 „lažnjaka“ (osoba koje nisu tami ubijene, a većina ih nema nikakve veze s Jasenovcem). I to je tek vrh ledenog brijega. Dakako, gospoda iz JUSP Jasenovac uredno NADOPUNJUJU  svako malo taj popis, NADOMJEŠTAJUĆI kompromitirana imena NOVIMA (!) SA SKUPNOG POPISA ŽRTAVA RATA („Projekt Dotrščina“) I NA TE SKANDALOZNE MANIPULACIJE NE REAGIRA NITKO!?

Nitko od današnjih „antifašista“ se nikad nije ni zacrvenio zbog lažnih brojki o 700 i više tisuća „žrtava“, niti ispričao zbog teških objeda i konstrukcija vezano za ustaški logor Jasenovac.

Umjesto toga, po svaku cijenu, grčevito i svim sredstvima oni žele taj mit sačuvati i spriječiti da istina konačno izađe na vidjelo.

Zato ne treba čuditi da se žeste i prijete.

Jedino im je to preostalo.

Mislim da su čak intimno u sebi duboko svjesni da su ovaj rat izgubili.

Svako nasilje, pa i ono nad istinom i zdravim razumom ima svoj rok trajanja.

Zlatko Pinter

Otvoreno: Bahati Goldstein prijetio da će napraviti skandal i napustiti studio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati