Pratite nas

Razno

Cijeli grad šutio: Organizirana grupa godinama silovala djevojčice, njih 1.400

Objavljeno

na

Banda je operirala po gradu Rotherhamu. Štitili su je policija, socijalne službe i sugrađani iz još nepoznatih razloga. Za sada nitko od sudionika nije odgovarao. Ti su ljudi sjedili za svojim stolovima, primali plaće, znali sve što se događa i nisu poduzimali ništa. To ih čini jednako lošima, ako ne i gorima od samih počinitelja – kaže danas Emma Jackson.

Emma je samo jedna u nizu žrtava sustavnog seksualnog zlostavljanja koje se godinama provodilo u Rotherhamu u Engleskoj.

Bilo joj je samo 13 godina kad su je silovali. Nažalost, to nije bio i posljednji put. Bila je, tvrdi, pod potpunom kontrolom muškarca koji ju je zlostavljao. Nazvao bi je jednom tjedno i zatim silio na spolne odnose s muškarcima po njegovu izboru. Kad se obratila policiji, oni su nekoliko dana poslije izgubili dokaze…

Njeno iskustvo dio je šire priče o seksualnom maltretiranju koje je premrežilo taj britanski grad od oko 260 tisuća stanovnika, a za koji sada postaje jasno da se, baš kao i Emma, nikada neće uspjeti potpuno oporaviti. Pogotovo ne nakon najnovijeg službenog izvješća na više od 120 stranica u kojem se, nakon iscrpne istrage, sumira horor koji su tamošnje djevojčice i tinejdžerice godinama prolazile, piše Jutarnji.hr.

Otete i zarobljene
Dokument, koji je šokirao britansku javnost, izradila je profesorica Alexis Jay, a slučajevi koje je u njemu opisala i način kako su na njih reagirale lokalne vlasti, policija i socijalne službe teško je uopće pojmiti. Najgora je od svega činjenica da se sve moglo spriječiti i zaustaviti davno prije.

Njeno izvješće, naime, tvrdi da je u razdoblju od 16 godina, od 1997. do 2013., u Rotherhamu seksualno zlostavljano više od 1400 djevojčica i tinejdžerica. Sustavna zlostavljanja provodili su muškarci pakistanskog porijekla, a nadležne su službe, unatoč konstantnim prijavama, šutjele i okretale glavu.

Tijekom svih tih mučnih godina niz je djevojčica, ponekad u dobi od samo 11 godina, bio vrbovan, otiman i silovan.

Seksualno su ih iskorištavali te čak preprodavali i prosljeđivali u druge gradove diljem Engleske u sklopu razrađenog zlostavljačkog prstena.

Prirodu zlostavljanja koje su te žrtve pretrpjele, piše Jay u izvješću, teško je uopće opisati.

Ta su djeca, ali i njihove obitelji, bila podvrgnuta konstantnom zastrašivanju i prijetnjama, a zlostavljalo ih se ne samo fizički, nego psihički i emocionalno.

– Polijevali su ih benzinom i prijetili im da će ih zapaliti. Prijetili su im oružjem, tjerali ih da gledaju brutalno nasilna silovanja i govorili da će one biti iduće na redu ako ikome išta kažu – tvrdi Jay.

Istovremeno, sve te godine gradske vlasti i socijalne službe zatvarale su oči pred zvjerstvima koja su se događala u njihovu susjedstvu. Da njihov grad ima ozbiljnih problema sa seksualnim zlostavljanjem, znale su gotovo sve nadležne službe, no nisu učinile ništa. Ili su učinile minimalno.

pedo-kolaz_87034780

Strah od rasizma
Dapače, kako su žrtve svoje napadače opisivale kao “muškarce azijskog porijekla”, zaposlenici nadležnih službi dobili su, tvrdi se u izvješću, direktivu da “umanje etničku dimenziju” zlostavljanja zbog straha da bi se mogli suočiti s optužbama za rasizam i bojazni da će se narušiti “kohezija zajednice”.

Još gore od toga, službe koje su trebale biti prve u pružanju pomoći maloljetnim žrtvama često su na nemoćne djevojke gledale s prijezirom, kategorizirajući ih kao “nepoželjne” i “izvan kontrole”, ponašajući se prema njima kao prema osobama koje nisu vrijedne njihova truda i koje su same krive za to što im se događa, optužuje novi dokument.

Doduše, 2010. godine pet je muškaraca pakistanskog porijekla završilo iza rešetaka. Sud ih je proglasio seksualnim predatorima i proglasio ih krivima za zlostavljanje djevojaka u tom gradu.

Blage kazne
Tada 24-godišnji Umar Razaq dobio je četiri i pol godine zatvora, 30-godišnji Razwan Razaq jedanaest, a 21-godišnji Zafran Ramzan devet.

Adil Hussain, tada u dobi od 20 godina, i 21-godišnji Mohsin Khan, bankovni savjetnik koji je vozio BMW, dobili su po četiri godine.

Nakon izricanja te presude gradske vlasti i policija pohvalili su se da ona pokazuje njihovu “ozbiljnu predanost” borbi protiv takve vrste zločina.

No, ta sudska odluka ipak nije uspjela izbrisati godine njihova ignoriranja i nijekanja.

Svjedočanstva o tome, opisana u izvješću, brojna su i zastrašujuća. Sudbine mnogih od žrtava čija se iskustva u njemu iznose nisu poznata. Suočene sa zlostavljanjem, i u nemogućnosti da dobiju pomoć, mnoge su djevojke pribjegle drogama, alkoholu ili samoozljeđivanju ili su se pokušale ubiti.

Jedna od njih se, primjerice, nekoliko puta bacila pod automobil.

– U čemu je smisao? Mogla bih isto tako biti i mrtva – pitala se jedna druga, dok je treća pakao koji je proživljavala dočarala jednom jedinom rečenicom.

– U četvrti Rotherhama u kojoj sam živjela grupno je silovanje bilo uobičajeni dio odrastanja – rekla je.

Teške prijetnje
Neke od žrtava, suočene s prijetnjama, nisu prijavile ono što im se događalo. No, one koje jesu bile su tretirane kao da su one učinile nešto loše.

Osim na njih, vlasti su se često obrušavale i na njihove roditelje, pa su zabilježeni slučajevi da je policija na kraju uhićivala očeve koji su došli izbaviti svoje kćeri iz napuštenih kuća u koje su ih zlostavljači odvodili i iživljavali se na njima. U izvješću se opisuje i slučaj jedne djevojčice, poznate samo pod šifrom “Dijete H”, koja je policiji, kad je imala samo 11 godina, prijavila da su ona i još jedna curica seksualno zlostavljane od strane odraslih muškaraca.

S 12 godina su je pronašli pijanu na stražnjem sjedištu taksija s muškarcem koji je na svom mobitelu imao njene neprilične fotografije. Policija je to zanemarila, kao i vapaje njezina oca.

Četiri mjeseca poslije ponovno su je pronašli u jednoj napuštenoj, praznoj kući s grupom muškaraca.

Policijski dužnosnici koji su tamo došli ignorirali su njene zlostavljače, a nju su uhitili zbog pijanstva i ometanja javnog reda i mira.

Djevojci poznatoj pod šifrom “Dijete D” bilo je samo 13 godina kad ju je njen napadač silovao i počeo prodavati drugim muškarcima. Njeni su roditelji prijavili vlastima što se događa te im ispričali da se njihova kći boji njegove osvete. No, policijski zapisi iz tog razdoblja pokazuju da je policija zaključila “da se ona sama dovela u situaciju koja podrazumijeva rizik seksualne eksploatacije i opasnosti”.

Vrbovani iz obitelji
Zastrašivanje koje su djevojčice proživljavale bilo je brutalno. Jedna od njih prijavila je napadače policiji, no ubrzo joj je stigla poruka na mobitel. Dočepali su se njene mlađe sestre. “O tebi ovisi što će se njoj iduće dogoditi” napisali su, nakon čega je ona povukla iskaz.

Rotherhamski seksualni predatori žrtve su nalazili u školama, ispred kojih bi ih često kupili taksijima, ili pak u centrima za socijalnu skrb, mameći nezaštićene djevojke poklonima ili brzim vožnjama u automobilima. Neke su vrebali u njihovim obiteljskim kućama.

Mnoge od njih smotali su lažima uvjeravajući ih da su “posebne” i da su s njima u pravoj ljubavnoj vezi.

Jedna od takvih žrtava, “Dijete C”, rekla je istražiteljima da se bila zaljubila u muškarca koji ju je zlostavljao te da je i on, unatoč njegovim godinama, bio zaljubljen u nju.

Bilo joj je tek 15 godina, a njena ju je “ljubav” prodavala u Leeds, Bradford i Sheffield. Kad se obitelj obratila policiji, počele su stizati prijetnje. Razbili su im prozore na kući, a nju su, po naredbi njezina zlostavljača, pretukle njegove druge žrtve.

Prijetio joj je da će je prisiliti na prostituciju, a obitelj je čak morala sakriti njenu mlađu sestru kako bi je zaštitila.

Napali su i njezina starijeg brata, kojeg su tako pretukli da je završio u bolnici. Kad više nije vidjela nikakav izlaz, pokušala se predozirati, a do njezina 18. rođendana obitelj joj se potpuno raspala i ona je postala beskućnica. Obratila se socijalnoj službi, no oni su je, uz nekoliko savjeta, poslali natrag na cestu.

– Policija je znala sve, socijalne službe su bile svjesne svega i opet nisu učinile ništa da ga zaustave. Njemu je to bilo kao igra. Bio je nedodirljiv – ispričala je jedna od žrtava.

Bez odgovornosti
Porazna je činjenica da su lokalne vlasti čak u tri navrata bile upozorene na razmjere seksualnog zlostavljanja koje se provodi, no bez ikakva pomaka. Godine 2002. čak se prijetilo jednom od istražitelja – koji je upozorio na problem i odnos policije prema njemu – da više ne istupa na takav način, a zatim je bio i suspendiran. Sličnim pritiscima bio je izložen i dio mladih radnika koji su pomagali žrtvama.

Nakon objave stravičnog izvješća, nekima je proradila savjest. Šef gradske uprave Roger Stone dao je ostavku, uz objašnjenje da preuzima odgovornost za “grešku povijesnih razmjera”. No, što je s ostalima – vijećnicima, policijom i radnicima socijalne službe?

Mnogi od tada odgovornih ljudi sada rade na nekim drugim pozicijama, uključujući, primjerice, Shauna Wrighta koji je od 2005. bio zadužen za sektor skrbi o djeci u tom gradu, a sada vodi policijsku upravu Južnog Yorkshirea.

Trenutno se čini da se ništa neće dogoditi jer nema naznaka da će on dati ostavku (što odbija) niti da će biti procesuiran.

Radnici socijalne službe koji su u Rotherhamu učinili toliko propusta sada vrlo vjerojatno rade na istim pozicijama u nekim drugim gradovima. I to je, tvrde stručnjaci, zastrašujuća činjenica.

– Socijalni radnik odgovoran za zaštitu ranjive djece koji okrene glavu od činjenice da 12-godišnjakinja ima seksualne odnose sa strancem dva, tri puta starijim od nje i prihvati objašnjenje da se radi o seksu uz pristanak, a zatim ništa ne napravi po tom pitanju, takva osoba apsolutno nema što raditi s djecom – tvrde stručnjaci.

izvor:Hercegovina.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

7. Prosinca 2005. godine jedan je od najsramotnijih dana za Hrvatsku u novijoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Sjećate li se uhićenja generala Ante Gotovine na Tenerifima, tog 7. prosinca 2005. godine?

I onog njegova odvođenja pred Tribunal u Den Haagu, pri čemu su mu kroz cijelo vrijeme tog putovanja držali kameru uperenu u lice – kao da vode zvijer u kavezu, a ne ljudsko biće?

Sjećate li se i kako mu je nakon privođenja u pritvor Tribunala, na čistom srpskom jeziku pročitana optužnica u kojoj su stajale inkriminacije vezano za “zločine nad srpskim civilima”, “etničko čišćenje” i “prekomjerno granatiranje Knina”?

Sjećate li se s koliko ga se strasti progonilo od strane hrvatskih juda i žbira iz samoga državnog vrha i njihovih slugu i vrijednog rada agenata naše POA-e koja je stavljena u službu Carle del Ponte i njezine mašinerije?

Sjećate li se onog likovanja tih istih juda, žbira, doušnika i gmizavaca nakon izrečenih drastičnih prvostupanjskih presuda generalima (Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku)?

I onog žara s kojim su mnogi od njih proglašavali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana “ratnim zločincem” i predvodnikom “udruženog zločinačkog pothvata”kojim je u ‘Oluji’ oslobođeno okupirano područje Republike Hrvatske i uspostavljen poredak na od srpskih terorista zauzetim prostorima međunarodno priznate hrvatske države na kojemu su uz pomoć subraće iz Srbije i BiH haračili, ubijali, palili, rušili i silovali više od 4 godine?

I, na kraju, pamtite li te iste likove kako su potom “oduševljeno” dočekali naše oslobođene generale u Zagrebu nakon što je s njih skinuta krivnja? Onog skupa u predsjedničkoj rezidenciji na kojemu su im se tadašnji predsjednik države i njegova svita (nakon svega!) klanjali, zaboravljajući sve što su do jučer radili?

Zaboraviti?

Ne, nemamo pravo zaboraviti! U ime čega i zašto zaboraviti?

Prošlost opominje, prošlost upozorava, prošlost nam među ostalim služi i za to da se suočimo sa svojim manama, grijesima, nedosljednostima, zabludama.

General Gotovina je u svome nastupu na Jelačić placu, glavnom trgu svih Hrvata, onoga dana kad su na oduševljenje hrvatskog puka on i Markač kao slobodni građani stigli u Zagreb (16. studenoga 2012. godine), istaknuo kako je “rat iza nas” i podsjetio da se trebamo “okrenuti budućnosti”.

Izuzetno poštujem i cijenim generala Gotovinu, nespornog junaka Domovinskog rata, ali jednako tako i Oca Domovine, Antu Starčevića koji je rekao: “Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost”.

Mi u Hrvatskoj znamo tko je tko, samo pitanje je koliko smo to u stanju priznati sebi i drugima.

Vremena posvemašnjeg idolopoklonstva naših političkih elita haaškoj Tužiteljici Carli del Ponte (koja se bavila političkom trgovinom i mešetarenjem, a ne kažnjavanjem zločina), odavno su za nama, ali ima nas koji pamtimo, poput slonova.

I mi smo obvezni podsjećati. Istina o prošlosti se mora znati. Kakva god bila. Ne postoje dvije istine.

Iz pogreški koje su činjene, pametni narodi izvlače pouke kako u budućnosti ne bi ponavljali isto.

Ja čvrsto vjerujem kako smo mi Hrvati pametan narod.

I da se jako dobro sjećamo i znamo tko je tko u Hrvatskoj. Znali smo te 2005. godine, znamo i danas.

I pamtimo 7. prosinca 2005. godine kao jedan od najsramotnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Objavljena nova knjiga u kojoj je popis 7500 članova OZNE i UDBE

Objavljeno

na

Objavio

Što je Udba, tko su bili ljudi koji su je sačinjavali, zašto i tko ju je utemeljio, odgovori su koju nudi povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svojem dvotomnom izdanju Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942. – 1954.).

Radelić je, kaže, na ovom istraživanju radio deset godina, prošavši uz pomoć kolega praktično sve hrvatske arhive da bi rekonstruirao povijest jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj onoliko koliko je to bilo moguće.

Jer, kako bi se već i dalo pretpostaviti, dokumentacija nije najbogatija, ponegdje je i neočekivano štura, no iz svega se može jasno iščitati metamorfoza strukture koja je zamišljena kao potpora općem antifašističkom oslobodilačkom pokretu, a pretvorena u osnovni alat represivnog aparata koji je do kraja učvrstio vlast komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kruna je cijelog ovog istraživanja popis od nekih 7500 članova Ozne i Udbe u Hrvatskoj u obrađivanom razdoblju. Nije to tek jednostavan popis imena, nego i pridruženi životopisi od desetak redaka, piše VečernjiList.

Popis je sastavljen od više relevantnih, ali i provjerenih izvora. Primjerice, u “Popisu udbaša osuđenih zbog Informbiroa prema ‘Pregledu’ i ‘Popisu’ s dopunama iz ‘Podataka o historijatu resora (Udbe)” pronaći ćemo ovakav unos pod brojem 62: Vučković Ivan Nikole, r. 27. 1. 1927. u Brnazama kraj Sinja. Hrvat. Iz seljačke obitelji. Završio 6 razreda OŠ i 1 razred gimnazije u JNA. Zemljoradnik. Razveden. Član KPJ od 1. 12. 1945. U JNA od 20. 8. 1944. Potporučnik Udbe za kotar Sinj. Uhićen 4. 11. 1950., osuđen 31. 3. 1951. na 4 godine na Vojnom sudu u Zagrebu zbog nesavjesnoga obavljanja službene dužnosti u vezi s IB-ovcima. Kazna istječe 4. 11. 1954.

Iz objavljenog popisa može se izvesti i statistika prema kojoj se gotovo pa može oblikovati lik pripadnika službe u njezinim počecima.

– Osnovni uvjet bilo je članstvo u KPJ ili SKOJ-u. Rijetke iznimke bile su dopuštene samo u počecima stvaranja OC-eva ili, pak, u zaduženjima na marginalnijim i stručnim položajima poput šifranata, vozača ili kuharica. Međutim, postupno je i za takva mjesta preduvjet bilo članstvo u KPJ. Po mojoj procjeni, kadrovi Ozne bili su najsposobniji ljudi kojima su KPJ i partizani raspolagali. Također je bitno istaknuti mladost tih ljudi. Prosječna dob članova Ozne i Udbe 1945. bila je 26 godina – kaže i nastavlja s podrobnijim tumačenjem statistike nacionalnog sastava koji je posljedica nacionalnog sastava NOP-a, ali i, šire gledano, različitog odnosa Hrvata i Srba prema Jugoslaviji, od načina kako bi trebala biti uređena do njezine negacije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari