Connect with us

Analiza

Prof. dr. sc. Matko Marušić – Cijepljenje i domoljublje

Published

on

Pišu mi ljudi i pitaju o cijepljenju, bi li se cijepili ili ne. Ja im kažem da se svakako cijepe, a onda mi je jedan rekao da hoće, ali da ja snosim odgovornost i za njega i za cijeli hrvatski narod.

Na to sam mu odgovorio ono što slijedi u daljem tekstu, a mislim da je dobro da čuju i drugi makar mi i natovarili odgovornost za cijeli hrvatski narod. Ta odgovornost ne ide meni konkretno, ali ja je prihvaćam onoliko koliko je mogu podnijeti moj liječnički moral, znanstveno-istraživačko iskustvo i hrvatsko domoljublje.

Otkud Vam informacije?

Ima dosta napisa u novinama, pa i emisija na televiziji, koju ljudi najviše gledaju, u kojima se relativizira sigurnost i učinkovitost cjepiva. Dakle stav prema cijepljenju ipak puno ovisi o tome otkud ljudi dobivaju informacije.

Ja sam se 50 godina bavio imunologijom, istraživački i kao nastavnik i dobro znam detalje i složenost rada toga sustava. Danas ne znam sve nove detalje koji su otkriveni nakon što sam umirovljen, a ne znam sve ni o cjepivima za virus SARS-CoV-2. No mogu sa sigurnošću reći, i za rečeno ponijeti rečenu odgovornost, kako slijedi.

1) Stožer i cjepivo

Nacionalni Stožer je nebrojeno mnogo puta govorio o cjepivu, naglašavajući da ono nije opasno. Stožer to nije sam procijenio nego je to službena obavijest svih svjetskih autoriteta. Članovi Stožera prate svjetsku literaturu i o sigurnosti cjepiva imaju ne samo obavijesti međunarodnih zdravstvenih autoriteta nego i vlastite procjene (koje raspravljaju na sastancima). Radi se o vrhunskim znanstvenicima (ega ovdje stavimo na stranu) koji znaju procijeniti vrijednost izvornih znanstvenoistraživačkih izvješća.
Ovdje moram napomenuti da dobro poznajem znanstvene opuse hrvatskih znanstvenika u području biomedicine i (navlastito) imunologije i da sam na rubu odluke napisati koliko su uspješni znanstvenici koji šire sumnju u cjepivo. (Uostalom, to bi mogli napraviti i novinari koji ih pitaju. Dapače – morali bi – i prije nego im se obrate.) U pravilu se radi o ljudima čiji znanstveni opus ne bi trebao biti zalog da javno govore ni o imunologiji pa čak ni o znanstvenoistraživačkom radu.

2) Kako Stožer zna da je cjepivo sigurno

Poznat mi je sustav proizvodnje i testiranja lijekova (uključivši i cjepiva) i jako sam siguran da se o cjepivu ne laže. To pitanje moje sigurnosti golema je tema koju ovdje ne mogu iznijeti, ali mogu iskreno reći da se rezultati istraživanja koja su jako važna vrlo strogo kontroliraju na međunarodnim i na nacionalnim razinama, te na razinama časopisa koji ta izvješća objavljuju. U Hrvatskoj za te postupke postoji niz međunarodno uglednih i dokazanih znanstvenika, od kojih ću kao moje prijateljice navesti doktorice Mirjanu Huić i Liviju Puljak.

3) Je li Nacionalni Stožer politiziran?

Nacionalni Stožer nije napravio ni jednu jedinu pogrješku u svojoj borbi protiv epidemije bolesti COVID-19. (v. opširnije na https://radio.hrt.hr/data/files/2c/1c/e8a7d39b253299fe9242a037125e0a10e50b9baf.mp3). Borba protiv epidemije vođena je jako kvalitetno i potpuno javno, s objašnjenjima i uputama. Oni siromasi koji tvrde da je Stožer politiziran govorili su to prije parlamentarnih izbora u srpnju, znajući da će izgubiti, a nakon srpnja govore isto – da je „politika odredila datum izbora“ samo sada još ogorčenije jer su izbore doista i izgubili. Što bi oni htjeli – da su izbori planirani za rujan? U rujnu se epidemija već bila toliko rasplamsala da bi bilo pitanje bi li se i kako bi se održali. No, doista, politika je odredila datum izbora – na prijedlog Stožera! I to savršeno optimalno. Točan datum odabrao je predsjednik Milanović, najbolji od tri predložena.

4) Zašto nije bilo javne rasprave o cijepljenju?

Prvo – bilo je; ona se odvijala među članovima Stožera, i javnosti je prenošena svaki dan. Drugo, u toj raspravi nisu sudjelovali oni koji joj svojim znanstvenoistraživačkim opusom i odgovarajućom specifičnom informiranošću nisu mogli pridonijeti. (Znate li nekoga objektivno vrijednog da je preskočen?) Treće, dijelovi rasprave među dostojnim znanstvenicima prelijevali su se u medije – gdje su napravili više štete nego koristi. Jer se vrlo složena pitanja ne mogu lako objasniti, novinari navijaju za senzacije koje su o tom slučaju različita mišljenja stručnjaka pa ih naglašavaju, a one se dalje izobliče usmenom predajom. Posebno glasni bili su neki hrvatski znanstvenici koji rade u inozemstvu, jer misle da su bolji od domaćih. Kad se dobro pogleda vidi se da među znanstvenicima praktički uopće nije bilo bitnih nesuglasja. Neki su bili nepažljivi do nepristojni, ali ne zbog važnosti teme nego da oštete javnu sliku nekih kolega druge koji im zbog nemedicinskih razloga nisu dragi.

Što je cijepljenje?

Cijepljenje je namjerno izazivanje lažne zaraze pojedinca koji tako razvije otpornost na pravi virus kad i ako ga on dohvati. Donosim osnovne detalje, jer bolja informiranost bolje uklanja strah.

1) Imunologija – otpornost na uljeze

Otpornost organizma prema zarazama zasniva se na bijelim krvnim stanicama. Među tim stanicama najvažniji su limfociti, a cijeli sustav obrane od uljeza nazivamo imunolosustavom. Limfociti se nalaze svuda u tijelu, a k tome i po tijelu stalno kruže, jer se ne može znati gdje i što tuđe može ući u tijelo. Na mjestu gdje nešto tuđe uđe u tijelo limfociti se nakupljaju i tvore određeni sustav obrane – kao neki privremeni organ. Bitka limfocita i uljeza donosi goleme gubitke na obje strane, pa rezultate vidimo kao vrućicu, oteklinu, crvenilo, bol i oštećenje funkcije – upalu i gnoj, ali i izlječenje.

2) Tuđe i vlastito

Za imunosustav je tuđe sve što nije vlastito. Sve molekule koje mogu izazvati imunoreakciju nazivamo antigeni. Na tuđe antigene imunosustav reagira odbacivanjem, istjerivanjem uljeza. Vlastito su sastojci vlastitog organizma, a tuđe je sve ostalo, od neznanih virusa, preko svih bakterija do tuđeg presađenog organa, npr. bubrega.

3) Obrana od tuđega – imunost

Ima mnogo mehanizama obrane od uljeza, a najvažniji su napadanje uljeza vlastitim bjelančevinama koje nazivamo protutijela ili stanicama koje nazivamo ubilački limfociti. Imunost (otpornost) s pomoću protutijela nazivamo humoralna imunost a onu s pomoću ubilačkih limfocita stanična imunost. I humoralna i stanična imunost su specifične za uljeza – reagira se baš na njega, a ne na neke druge i drukčije.

4) Pamćenje ili imunizacija

Susret s uljezom (i pobjeda nad njim u obliku njegova nestanka iz tijela) se pamti. To znači da će reakcija na uljeza (antigen) koji u tijelo dospije drugi put biti jača nego prvi put. Reagiranje na prvi susret s nekim antigenom nazivamo primarna a sve susljedne sekundarna imunoreakcija.

Sekundarna reakcija mnogo (mnogo!) je jača od primarne. Povećanu razinu otpornosti nakon prvoga susreta s tuđim antigenom nazivamo imunizacija. To je zapravo „imunološko pamćenje“ (susreta s uljezom). Imunizacija po staničnom tipu reakcije (na viruse) traje mnogo dulje nego imunizacija po humoralnom tipu reakcije (koja se razvija u reakciji na većinu bakterija, poput streptokoka ili tifusa). Zato se cijepljenja provode uglavnom samo za nametnike koji izazivaju stanični tip reakcije, dakle za viruse (dječje kljenuti, gripe, pa tako i virusa SARS-CoV-2). (Ponavljam – jer humoralno pamćenje traje prekratko, dakle i štiti prekratko.)

Ponovimo da je cijepljenje zapravo izazivanje lažne zaraze. Susret s cjepivom organizam „pamti“ tako da je mnogo spremniji za borbu s pravim virusom kad i ako on dospije u organizam. Cijepljenje „zamjenjuje“ prvi susret s virusom, stanje kad nemamo dovoljno jako obranu od njega.

Neželjene popratne pojave cijepljenja

Objavljene podatke o cjepivima za virus SARS-CoV-2 razumijem i uvjeren sam da je bezopasno. Kad kažemo „bezopasno“ moramo u ime poštenja, istine i znanstvenoistraživačke objektivnosti odmah otvoriti i pitanje mogućih neželjenih posljedica cijepljenja.

1) Svaki lijek ima svoje neželjene popratne pojave

Svaki lijek (pogledajte samo upute za uporabu onih koje Vi uzimate) može u nekoga imati neke neželjene posljedice. Pitanje je samo koliko su one česte i koliko su opasne. Pritom se neću pozvati na čestu frazu da „trebamo vagati pozitivno i negativno“ – jer je u slučaju cijepljenja „pozitivno“ nemjerljivo puno veće: dobitak s cijepljenjem je neizrecivo veći od neželjenih pojava, kako na razini pojedinca tako i na razini populacije (npr. nacije).

2) Koje su moguće neželjene popratne pojave cijepljenja?

I opet je jasno Stožer rekao da neki ljudi mogu imati neke blage posljedice i da su te posljedice jako rijetke. Da, nekima nateče ruka, neki se lošije osjećaju koji dan, nekima se povisi temperatura, ali to treba staviti u kontekst ukupne slike: kad se cijepe milijuni ljudi nađu se neki koji imaju nuspojave. Uvijek se nađu, ne samo za cijepljenje i cjepiva nego i za sve lijekove koji se u svijetu svaki dan uzimaju u nemjerljivim količinama.

3) Zašto se i u koga se pojavljuju neželjene popratne pojave cijepljenja?

Ljudi su biološki jako, jako različiti; to kao liječnik dobro znam, a posebno dobro znam u području imunologije kojom sam se istraživački i nastavnički konkretno bavio tolike godine, čak i područjem odgovarajućeg naziva „imunogenetika“. Kao što ne postoje dva genetski ista čovjeka na svijetu, tako ne postoje ni dva koja će potpuno jednako reagirati na cijepljenje. Za mali, vrlo mali broj ljudi taj raspon različitosti reagiranja „dohvati“, „uključi“ i neke neželjene popratne pojave cijepljenja.

Zato se u odnosu na neželjene popratne pojave cijepljenja gleda ukupna slika: prvo – hoće li itko umrijeti, pa hoće li biti posljedica, koliko su opasne i koliko traju, pa koliko je neugodno, itd. Ali to nije značajka samo cjepiva! To vrijedi za sve lijekove (zato ih je toliko teško napraviti), pa i na pripravke koji nisu lijekovi. Molim Vas, promislite: tko bi očekivao da će netko biti preosjetljiv na čokoladu?! Svi jedu čokoladu, milijarde ljudi. A onda neki dobiju osip. I za to nitko ne mari, opet jedu oni koji nisu dobili osip (a kadšto i oni koji ga jesu dobili). Itd. – postoje tisuće (!) poremećaja, jako neobičnih i iznenađujućih, koji se mogu očitovati u malom broju ljudi među milijardama moji se čine zdravima.

4) Može li se umrijeti od cijepljenja?

Može se umrijeti od cijepljenja, kako ne! Od svega se može umrijeti, čak i od ljubavi. Cjeloživotni rizik smrti u automobilskoj nesreći je 1:98. Cjeloživotni rizik smrti u zračnom prometu je 1:7.178. Rizik anafilaktičnog šoka za cjepiva općenito je 1:1,000.000. Drugim riječima, u slučaju cijepljenja protiv virusa SARS-CoV-2 može se kratko i jasno reći da je mnogo veća vjerojatnost da ćete jednom poginuti na putu (autom) iz Zagreba u Split nego da ćete umrijeti od ovoga cjepiva. Pa zašto onda putujete autom iz Zagreba u Split?
Umrijeti od cijepljenja može se ako pri cijepljenju primalac cjepiva razvije anafilaktički šok. Anafilaktički šok je vrlo rijetka pojava vrlo jake, a pogrješne reakcije organizma na neku tuđu tvar (spoj, molekulu). Aktivira se krivi obrambeni mehanizam (koji inače služi za borbu protiv parazita!) i dolazi do naticanja mekih tkiva, a naticanje grkljana može bolesnika ugušiti. No druga strana medalje je da doktori to znaju, a vrlo teško mogu znati tko bi to mogao dobiti. Zato svaku cijepljenu osobu zadržavaju pod svojim nadzorom (sjedi u ambulanti) 15 minuta nakon cijepljenja, jer anafilaksija nastaje odmah ili više ne. Isto se radi i prilikom davanje nekih drugih lijekova, ponajprije penicilinskih preparata.

A što ako nastane anafilaktički šok? Liječnik koji je tu, uz pacijenta, odmah ga suzbije! Jedna injekcija odmah ga zaustavi. To je kao neka čarolija – u nekoliko sekunda, kao u crtiću, nestaju otoci i teškoće disanja. Vjerujem da ne trebate više detalja ni o poremećaju niti o lijekovima koji ga otjeraju.

Neki podmuklice pričaju o dugoročnim posljedicama cijepljenja, tj. posljedicama koje bi se mogle pokazati dugo nakon cijepljenja. Oni to govore jer znaju da u ovom času to nitko ne može provjeriti; naime, ljudi su se počeli cijepiti tek prije 2-3 dana i jasno je da nitko nije mogao provjeriti postoje li naknadne posljedice. No ako ti mudraci znaju za njih, neka ih kažu – za bilo koje cjepivo, npr. za ono protiv virusa gripe. Ja znam za jednu jedinu dugoročnu posljedicu jednoga cjepiva: cijepljenje protiv tuberkuloze ostavlja ožiljak na mjestu cijepljenja. Ta mogućnost je moju nepismenu baku na selu toliko smetala da se nije cijepila. Pa je umrla od tuberkuloze.

Zašto se treba cijepiti

1) Cijepljenje nije obvezatno

Nikad nitko nije rekao da će cijepljenje biti obvezatno. Neka se stide svi koji su tu ideju podmetali Stožeru ili politici! Slušao sam (gledao na TV) tko to radi i vidio da su to uglavnom jeftini političari i politikanti koji se u uljuđenoj zemlji poput Hrvatske u javnosti ne bi trebali ni pojavljivati.

2) Cijepljenje populacije vraća život u normalu

Na razini populacije (države, nacije, županije, grada, sela) cijepljenje donosi golemu korist jer sprječava epidemiju, što normalizira život, osigurava proizvodnju, izobrazbu, kulturu i šport, smanjuje opterećenje zdravstvenog sustava i troškove liječenja zaraženih. Ni jedna cijena nije previsoka da se to postigne, odnosno da to dobijemo natrag.

3) Korist cijepljenja za pojedinca

Na razini pojedinca korist je jednako velika; ona se može sažeti u sreću normalizacije života (da sad ne nabrajam što sve pojedinca može usrećiti, mnogi ni sami ne znaju).
No pojedinac ima pravo na strah od neželjenih popratnih pojava cijepljenja. Kako će se on (ili ona) s tim strahom nositi njegova je privatna stvar i na cijepljenje ga nitko ne će tjerati.

Umrijeti neće sigurno, a jedan ili dva od stotine cijepljenih će imati mali otok nadlaktice dva dana ili temperaturu jedan dan, ili slab apetit tri dana. S druge strane, iako ga nitko ne će progoniti što se nije cijepio, svi će znati da je kukavica sinja. No to danas nije sramota jer se zakrinkava u ljudska prava, ali pitanje je kako će ići u kafić (tko će htjeti s njim sjediti), na posao, u teretanu i kome će se približavati na razmak od nula centimetara, koji je često vrlo važan. Neka sam procijeni. Tu su mu i djeca (roditelji, ljubav) koje voli i više od sebe, a onda i njih može zaraziti, ili se od njih zaraziti. (Zacijelo je neke bližnje i nagovorio da se ne cijepe, pa je rizik bolesti potpuno na njemu; bilo mu je lakše dok nije bilo cjepiva, zar ne?). Lijepo zvuče ljudska prava, ali vrag ne spava i nevidljivim ih užetom veže za rizike i odgovornost. Treba biti jako površan da se to ne uoči.

4) Tko se ne smije cijepiti

U svakom cijepljenu postoje ljudi koji se neće smjeti cijepiti. To su ljudi s jako oštećenim imunosustavom. Imunosustav može biti oštećen genetskim poremećajem ili umjetnim potiskivanjem, koje se naziva imunosupresija. Jako su imunosuprimirani zračeni ljudi, najčešće radi liječenja raka, i ljudi koji primaju imunosupresivne lijekove radi sprječavanja odbacivanja presađenog organa. Imunosupresivni se lijekovi daju i u liječenju nekih bolesti (autoimunih).

Ne će se cijepiti ni osobe koje imaju dokazane jake alergije. Moja je procjena da se ne će trebati cijepiti ljudi koji su preboljeli COVID-19. To je pristrana procjena jer se zna da stanični tip imunosti dugo traje, odnosno da imunosustav jako dugo pamti susret (infekcija, cijepljenje) s virusima. Stanični tip se evolucijski i razvio radi borbe protiv virusnih infekcija.

5) Cijepljenje i domoljublje

Na kraju, ali ne i najmanje važno, cijepljenje je i pitanje domoljublja – da želite da se Vaši sunarodnjaci ne razbolijevaju, da se državni dug ne povećava, da opet gledamo divni hrvatski nogomet uživo, da se hvalimo da imamo manje zaraženih (i više cijepljenih) od jačih i kulturnijih zemalja i sredina… da… Ma – sve je domoljublje! Domoljubnima to ne treba ni govoriti, a nedomoljubni to ne mogu shvatiti. No to je jedna sasvim druga tema.

Prof. dr. sc. Matko Marušić/Narod.hr

* Profesor emeritus Matko Marušić, je ugledni hrvatski književnik i profesor na Medicinskom fakultetu. Objavio je preko 250 znanstvenih radova, od toga više od 190 u međunarodno indeksiranim časopisima te niz književničkih radova. Posljednja knjiga nosi naslov “Mi Hrvati” te u njoj opisuje stoljetnu čežnju za samostalnom i slobodnom državom. U razdoblju 1986.-1996. vodio je Laboratorij za kliničkolaboratorijsku dijagnostičku imunologiju u KBC Zagreb-Rebro. Bio je jedan od osnivača i voditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” za vrijeme Domovinskog rata.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari