Pratite nas

Kolumne

‘Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!’

Objavljeno

na

Delija Momo „angažovan“ je g. 1994. u RSK, a angažiran g. 2019. u RH

Uskoro nas očekuje početak školske godine eksperimenta s dalekosežnim posljedicama tzv. „škole za život“ u režiji inkluzivne vlade Andreja Plenkovića. Škola za život smišljena je diverzija prema hrvatskoj budućnosti. Sjećam se i Šuvarove inačice škole za život. Rezultat je njegove „reforme“ bio i ostao katastrofalan – srezano je nekoliko naraštaja Hrvata, ukinuta je razina znanja dotad provođena u srednjoškolskoj populaciji. I danas se osjeća intelektualna rupa naraštaja zahvaćenih „šuvaricom“.

Inačica republičkog sekretara Stipe Šuvara naših je dana nametnuta ministrica Blaženka Divjak. Ona je, za razliku od davnog ideološkog prethodnika, zahvatila još dublje. Predmet njezina nepotrebnoga i skupoga eksperimenta spušten je u osnovnoškolsko obrazovanje i preodgoj hrvatske djece. Ne znam sve negativne posljedice „škole za život“, ali znam da u školu za život ulazi sljedeća priča. Naime, kaj. Kulturno umjetničko (ili „umetničko“?) društvo Zvuci Banije iz Jabukovca organizira Treću dječju smotru folklora zakazanu za 7. rujna, dva dana uoči početka „škole za život“.

Lekcija iz prave škole za život

Na dječjoj će smotri sudjelovati HKUD Mošćenica, SKD Prosvjeta iz Maloga Gradaca, SKD Prosvjeta iz Vrginmosta, KUD Šarenica iz Prijedora, KUD Đerdan iz Banje Luke i FUG Motaički vuk iz Srbca. Vjerujem da će sve proteći kulturno, umjetnički i na dobrobit pozvane djece iz Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine. Istina, bilo bi još ljepše da su „Zvuci Banije“ ugostili dječje sekcije kud-ova iz Austrije i Mađarske, ili barem samo iz Gradišća, pa manifestaciju obilježile i sa slovenskim i talijanskim dječjim kudašima, ili onima iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, primjerice, vukovarskom djecom ili onom iz Ljubuškoga, Gruda, Širokoga Brijega…, a svakako ne bi pogriješili da su pozvali i djecu „radnika na privremenom radu u inozemstvu“ od Njemačke do Kanade i od SAD-a do Novoga Zelanda. Tako bi se izbjegle asocijacije na novo širenje „jugoslovenskoga bratstva i jedinstva“, ili asocijacije o potrebi ujedinjenja „okupirane“ RSK s RS, ujedinjenje koje je otpuhala Oluja, zbog čega ju Srbija službeno u nazočnosti Pupovca naziva „pogromom srpskoga naroda“ i „okupacijom RSK“.

Po završetku programa KUD Zvuci Banije poziva djecu „na zajedničko druženje i zabavu. Za dobro raspoloženje pobrinut će se Momo Stanić i Muppet show band“. E, tu sad dolazimo do lekcije iz prave škole za život. Nazočnoj će dječici trebati objasniti tko je Momo Stanić. Budući da imam jakih razloga sumnjati kako će tu jednostavnu lekciju održati ministrica Divjak, još manje ministrica Obuljen-Koržinek, a ponajmanje faktor stabilne nestabilnosti Pupovac, prenijet ću što mi o Momi kažu hrvatski branitelji s Banovine. Iz prve ruke i iz arhivske građe.

Momo je bio delija u RSK

Momo je glazbenik koji je ustao protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku. Imao je i band pod imenom „Dodir“, a vodio je i službeni vojni orkestar 39. banijskog korpusa okupatorske Srpske vojske krajine. Kakav mu je repertoar? Bože sačuvaj! Braća u oružju, više manje za dom opredijeljeni, poslaše mi nekoliko fotografija i linkova, koje ću po vlastitom izboru podijeliti s čitateljima, da mi savjest bude mirna. Uglavnom, Momin repertoar širio je mržnju, veličao postignuća velikosrbijanskoga etničkog čišćenja, međuetničku netoleranciju, prijetio Hrvatima, poručivao im da se nikad ne će vratiti na Banovinu, izazivao mržnju prema Hrvatima… Njegovo pak angažiranje ove godine, 2019., na manifestaciji koja okuplja djecu primjeren je kompliment školi za život kakva nigdje na svijetu ne postoji. Ne znam je li Momo još na platnoj listi Srpske vojske Krajine. Ne znam je li protiv njega i njegova šovinističkoga ratnohuškačkoga orkestra ikad podignuta optužnica, ali znam da postoji poveznica koja ga je, sukladno pedagoškom kriteriju „izvrsnosti“, kvalificirala za uvodni nastup „škole za život“. Evo te poveznice.

Angazovanje Mome 1994jpg

Angažovanje Mome 1994.

Molim sve roditelje hrvatske dječice koja će nazočiti Smotri, i one čija će djeca ove godine ući u ralje „škole za život“, da svakako nekoliko puta preslušaju samo ovu, jednu jedinu od mnogo više Mominih „pesama“. Dragi roditelji, kad preslušate – odlučite hoćete li poslati svoju djecu Momi na „druženje i zabavu“. Valjda ne smatrate da je Momo dobar izbor za ulazak u školsku godinu 2019./2020.? Ako ste još u dvojbi, pokušajte doznati što o toj usporednici misle hrvatsko pravosuđe, Vlada, Sabor i Predsjednica? Ili, ne misle, već samo glume da nešto misle? Uklapa li se Momin nastup u hrvatsku kulturnu, unutarnju i vanjsku politiku, ili u politiku vlade RSK u „rasejanju“? Napokon, čija je Banovina? Srpska ili hrvatska? Konzultirajte se dakle što prije s nadležnom ministricom, ili s ministrom unutarnjih poslova, ili s ministrom branitelja, ili s DORH-om, ili s braniteljicom dječjih i onom ostalih ljudskih prava, ili s institucijama i udrugama za to isto, ili (last but not least) s nadležnim „zaštitnikom“ srpskih manjinskih prava u Hrvatskom saborom. Oni će sigurno znati precizno detektirati o čemu je riječ i mjerodavno „valorizirati“ taj kulturno-prosvjetni događaj.

Momo, naime, nije „bilo tko“, on je u RSK bio faca. Delija. Jedan od dokumenata dokazuje kako je Momin angažman 1994. Srpska vojska Krajine smatrala „vojnom tajnom – poverljivo“ kad je njegov „orkestar ‘Dodir’“ planirala „za angažovanje istog u decembru 1994. godine i januaru 1995. godine“. I to diljem okupirane Banovine. Bio je, dakle, važan i čimbenik podizanja borbenoga morala pobunjenim teroristima, dragovoljcima iz Srbije i BiH, arkanovcima, šešeljevcima i onima koji su još nosili odore okupacijske JNA.

Grupa Dodir u uniformi teroristicke vojske srpske krajine

Grupa Dodir u uniformi terorističke vojske srpske krajine

„Pa da vidiš kako braća Srbi biju“

I dok se u nekim dijelovima Hrvatske zabranjuju nastupi hrvatskih branitelja glazbenika, na primjer Marka Perkovića u Puli, srpski okupatorski vojnici slobodno „pevaju“, da stvar bude gora – hrvatskoj djeci i probranim gostima iz inozemstva, naime, kud-ovima na genocidu stvorene Republike srpske.

„Od mora do Kostajnice, od Petrinje do Gline žive samo Srbi i Srpkinje fine“, pjeva Momo. Gospođo vrhovna zapovjednice – što je ovo, ako nije četnički tip fašizma? Ili je Momino ukazivanje danas sukladno politici dogovorenoj s „europskim Vučićem“, koji je u Momino zlatno doba također po Banovini širio fašizam? Što o tome kažu „novi“ predsjednički kandidati? Uglavnom frfljaju ili šute, pa čak i oni koje mediji lažno svrstavaju u desnicu.

„Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako Krajišnici biju!“ Pitanje za ministre Medveda i Krstičevića glasi: Hoćete li dići glas u Vladi protiv dvostrukih mjerila, jednih koja su negativno diskriminirajuća prema hrvatskim braniteljima, i drugih, koja su (poput izbornoga zakona) „pozitivno diskriminirajuća“, prema srpskoj manji i okupatorima u njezinim redovima. Žao mi što moram pitati i ovo: Je li je Franjo Tuđman ili neki inkluzivirani „Krajišnik“ (bio) vašim vrhovnim zapovjednikom? A za Obuljen-Koržinekovu pitanje glasi: Kakva se to kulturna politika provodi na bivšem okupiranom području: tuđmanovska ili miloševićevska, hrvatska ili srbijanska?

„Čik, Franjo, čik dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!“ Pitanje za ministricu Divjak – spada li ova refren-lekcija u „kurikulum“ povijesti ili u „vaspitanje“ bratstva i jedinstva na srbijanski način? Je li tu riječ o obveznom, izbornom ili fakultativnom predmetu? O terenskoj nastavi? Ili o slobodnoj aktivnosti? Što ste, „mlogo“ napredna ministrice, naučili za život iz posljednje srbijanske agresije na Hrvatsku i jeste li to što ste naučili ugradili u „školu za život“?

Pupovcu Zlatna arena, nadmašio je Šerbedžiju

„Gospodine Franjo skini naočale, videt ćeš i bez njih da s nama nema šale!“, šiša dalje Momo. Pitanje za koalicijskoga partnera Plenkovićeve stabilne većine, pravdoljubivog Pupovca (tko je ubio dr. Šretera, kada, gdje i zašto?), glasi ovak: Što ste kao „urbani“ učinili da „ruralni“ ratni huškači poput sirotog sirovog Mome odgovaraju i preuzmu na se „individualizaciju krivnje“ (S. Mesić)? Ništa, znam. Ali zato danas, kao čimbenik vlasti, na maratonskoj tiskovnoj konferenciji pretvorenoj u već više puta ponovljen dramuletić, kažete: „Za nas ‘Za dom spremni’ ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu drugu konotaciju osim pozdrava ustaške države Hrvatske“. Spada li Momo u „slobodoljubive Krajišnike“ koji su se suprotstavili „ustaškoj državi Hrvatskoj“? Je li Momin orkestar poražen ili je okupiran?

„Mi smo gospon Franjo ovde Srbi pravi, svima nam se sija kokarda na glavi“ – ne odustaje estradni umetnik Momo, kak je krenulo, moguće i budući predsjednički kandidat. Pitanje za kompletan inkluzivno-oporbeno-odnarođeni režim – mislite li hrvatskom narodu malo-pomalo zakucati ili samo žigosati kokardu na glavu? Je li četnik najpogodnija osoba za otvaranje nove školske godine na bilo kojemu dijelu Republike Hrvatske? I je li kokarda i dalje legalna, zakonita i dopuštena u Republici Hrvatskoj?

Hoće li itko preventivno djelovati i spriječiti Momin nastup i druženje s djecom s obzirom na njegove prethodno počinjene zločine iz mržnje, dijelom opjevane i u navedenoj „pesmi“? Tko će organizirati tiskovnu konferenciju zbog ovoga kulturološko političkoga šoka koji se sprema na Banovini, onako kako SDSS organizira tiskovne konferencije, a jednu neprobavljivo teatralnu održao je i danas s bradatim Pupovcem u glavnoj ulozi odigranoj za Oscara, da ne pretjeram, barem za pulsku Zlatnu arenu za najbolju manjinsku ulogu. I bez masnoga šešira nadmašio je Radu Šerbedžiju!

Kako bi rekao Pupovac – nama je dosta!

Angaziranje Mome 2019jpg

Kako navodi JuL: „Pupovac je rekao da ne isključuje mogućnost da se zbog ‘opsesivne mržnje prema Srbima’ ponovi povijest, aludirajući na razdoblje za vrijeme Nezavisne države Hrvatske te da će zbog aktualnog razvoja događaja u Hrvatskoj obratiti međunarodnim institucijama“. Vau! Tučnjavu hrvatskih građana u nekoj seoskoj gostionici, koja mu je poslužila kao povod, treba osuditi i riješiti redovnim putem, a ne internacionalizacijom od muhe raditi slona. Pritom ne treba gubiti iz vida da se zbog razvitka i obnove opsesivne mržnje prema Hrvatskoj ne isključuje mogućnost nove pobune i pokušaja uspostave RSK. SDSS je na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama tiskovnom konferencijom uvaljala Hrvatsku u totalitarni kontekst. I taj dramuletić je postao udarna vijest dana, a ne ukop 294 žrtve jugokomunističkoga režima. Uključila se i HTV, prednost je dala Pupovčevoj monodrami. A N1 cijeli dan reprizira Pupovca. Ludilo.

Angažiranje Mome 2019.

Ako je komu promaknulo, ponavljam poveznicu najpoznatijega hita Mome Stanića koji je za tamo daleku otadžbinu bio spreman, za hrvatski dom nespreman, a kad se je i je li se promijenio, nitko ne zna. Roditelje molim i upozoravam da tu poveznicu ne aktiviraju auditivno pred djecom dok se ne konzultiraju sa spomenutim mjerodavnim dužnosnicima, dakako, RH, a ne RSK.

Ugodno slušanje Momina hita želim posebice inkluzivnoj vladi na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, koji im je ukrao Pupovac, ako dramulet nisu dogovorili na „užem kabinetu“. Velikosrpski totalitarizam, danas ga je na ukopu spomenula i Predsjednica države, na bivšem okupiranom području Hrvatske počinio je strašne zločine iz mržnje, „širenja mržnje“ i „međuetničke netolerancije“ (M. Pupovac). Ali zločini toga totalitarizma, po uzoru na komunističke, nisu u prvom planu. Preživjele žrtve srbijanskoga fašizma, danas moraju slušati „muzičare“ vojnog orkestra terorističke Srpske vojske krajine. I da citiram Pupovca iz spomenutog dramuletića: „Nama je dosta!“.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari