Pratite nas

Kolumne

Čilićev trijumf – malo kisika u tmurno vrijeme

Objavljeno

na

Golemi uspjeh Marina Ćilica, jedan od najvećih u povijesti hrvatskog sporta, s pravom danima privlači pozornost javnosti. Stvar se ne tiče samo sporta, već ima i važan simbolički značaj za zajednicu koja ga osjeća svojim.

Teško je sjetiti se neke druge djelatnosti kojom se bavi cijeli svijet, a u kojoj je naš čovjek u zadnje vrijeme dosegnuo globalni vrh. Primjedbe da je pobijedio pojedinac Marin Čilić, a ne hrvatski narod, i da to što je on Hrvat ne znači da je pobijedio svaki Hrvat, promašuju bit.

Niti je svaki Hrvat osvojio US Open, niti će svakom nagrada kapnuti u džep, ali Čilićev uspjeh je pokazatelj da zajednica kojoj pripada ima potencijal da izbaci ljude sposobne za takve domete, a taj sportski rezultat može biti poučan i poticajan i u drugim djelatnostima. Jer uspon na svjetski teniski vrh nije samo pitanje “fizikalija”. Ima na svijetu i viših, bržih, jačih.

Razvojni put i izgradnja od talentiranog djeteta do osvajača US Opena uključuje cijeli niz drugih faktora, i upravo time se pokazuje da i naši mogu. Teži put koji je Čilić prošao u odnosu na svoje vršnjake koji su startali u razvijenijim, bogatijim sportskim sredinama i sustavima bio je taman takav da ga ne spriječi u razvoju, već da ga dodatno ojača i formira takvim kakav jest.

Dovoljno je pomisliti koliko djece samo u Americi ulazi u teniski pogon, i u kakvim vrhunskim uvjetima rade, da bi se shvatila veličina Čilićeva rezultata. Karakter i težak rad s pravim ljudima čine razliku, a ne samo, kako neki tvrde, genetska tjelesna prednost dinarskog tipa u koji spadaju slični likovi Ivanišević i Čilić, pa i susjed Đoković, jer je dinaraca u već nekoliko generacija puna i Amerika i brojne druge zemlje, pa je opet naš slavio u New Yorku. Mediji govore o “čudu iz Međugorja”, kao što su nekada o Kostelićima pisali kao o čudu, ili kasnije o Blanki Vlašić ili Sandri Perković, Ali očito je da nije riječ o čudima jer se ti fenomeni događaju prečesto, već ima neke pravilnosti u tim pojavama.

Marin CilicTih “čuda” bi bilo još i više kada bi potencijal i sportska tradicija i znanje koje baštinimo u našoj zajednici imali i bolju podršku sustava, a ne pretežno se temeljili na odricanju roditelja, nepokolebljivoj upornosti mladih, solidarnosti susjeda i rodbine.

Priča o Čiliću pogrešno se mistificira kao priča o šampionu iz zabiti u kojoj nitko prije njega nije vidio reket, jer teniska tradicija u Hercegovini postoji otprije.

Prvi teniski klub u Mostaru osnovan je 1909., kada je odigran i prvi turnir. Međugorje u vrijeme Čilićeva odrastanja nije bilo vukojebina s nešto vinograda i duhana, nego već svjetsko odredište vjerskog turizma, izrazito kozmopolitsko mjesto u kojem se puno stvari već tada radilo vrhunski. Odavno je u Međugorju napravljen trening-kamp kakvog nema u Republici Hrvatskoj, u kojem se pri-premaju najbolji naši nogometni klubovi, a i reprezentacija. Ljudi u Čilićevu zavičaju imaju sportsku, ali prije svega radnu kulturu, a mladi talenti iz godine u godinu sve bolje uvjete, tako da priča o hercegovačkom tenisu sigurno neće prestati na vrhuncu koji je dosegnuo Čilić.

Zapanjujuće je koliko se o Međugorju više zna u Irskoj i Italiji, pa i u Americi, nego u Hrvatskoj. RAl je o tom fenomenu imao više emisija od HTV-a, a usputno pisanje većine hrvatskih tiskovina o Međugorju u negativnosti nije puno odmaklo od nekadašnjih jugoslavenskih, koji su u kombinaciji s milicijom prvih deset godina nastojali ugušiti fenomen. Fenomen Međugorja, kakvo god stajalište imali o autentičnosti ukazanja, ne može se svesti na vječnu priču o tome da je tamo puno hotelčića i pansiona.

Pa neće te desetine tisuća ljudi koje stalno dolaze iz cijelog svijeta spavati pod drvetom niti jesti sendviče koje su ponijeli od kuće, a Međugore i dalje držati koze i saditi duhan da bi dežurni kritizeri bili zadovoljni. U Međugorju osjetite da ste u velikom svijetu, pa i u sportskom smislu – lani se ondje moglo sresti Buffona, Messija i Mancinija. Povratak Međugorja u medije, zahvaljujući Čiliću, prilika je da se javnost bolje upozna s tim fenomenom unutar fenomena.

Jeftino objašnjenje da su Hercegovci sve to izmislili radi turizma pada u vodu kada se pomisli da je te 1981. podržavati priču o ukazanju značilo pendrek, zatvor, porugu, nadzor i tako prvih deset godina.

Novac je počeo dolaziti puno kasnije, a rijeka hodočasnika je u sljedeća dva desetljeća neprestano rasla i pravo je čudo kako sve to skupa infrastrukturno funkcionira i kako je lokalno stanovništvo uspjelo pratiti fenomen i smještati toliko ljudi bez ikakve turističke tradicije, urbanog planiranja i pot-pore državnih institucija, pa i vrha Crkve. Čovjek koji je postigao svjetski sportski uspjeh dolazi iz mjesta koje je svjetski poznata i relevantna točka i tome se samo neupućeni mogu čuditi.

Priča o Čiliću temeljno je dobra i pozitivna. Nema kod njega ni znaka frustracije zbog sportskih nepravdi koje je otrpio, nije držao nikakve povijesne govore i istjerivao pravde, već je nakon trijumfa pokazivao najčišću mladenačku i sportsku radost. U našoj svakodnevici prepunoj ogorčenosti, zabrinutosti i smrknutosti onaj osmijeh na kraju posebno grije dušu.

Najjači element u cijeloj priči je suradnja s Goranom Ivaniševićem, spoj u kojem su obojica našla pravi put. Zanimljivo je kako se kod nas ljudi puno više vole baviti onim što ne znaju nego onim što znaju. Kerum je genijalan dućandžija, ali on bi u hotelijerstvo, pa ga na koncu hotel Marjan financijski proguta.

Kad je shvatio da je hotelijerstvo puno složenija djelatnost nego što je mislio i da nije bez vraga da postoje dinastije vlasnika hotela, koje baštine generacijama akumulirano znanje, iskustvo, vještine, vratio se dućanu.

Nakon što su okončali igračke karijere, bilo je prirodno očekivati da će Ivanišević ili Iva Majoli ostati u svijetu tenisa o kojem znaju sve. No umjesto da npr. otvore i vode teniske centre i škole, ulaze u nekretninski biznis i restorane gdje predvidljivo gube. Trenerski povratak Ivaniševića u tenis u velikom stilu velika je stvar i za njega i za hrvatski sport.

Sad se etablirao kao ozbiljan teniski trener i nadajmo se da će u tom poslu dominirati desetljećima. Tko je mogao pomisliti, u godinama kad je Čilićev razvoj očito bio zastao, da mu Goran Ivanišević može dati sigurnost i samopouzdanje? To je kao da nekoj talentiranoj nogometnoj ekipi kojoj nedostaje samo disciplina i športski život, veliki Baka Slišković usadi te osobine.

Završni set finala US Opena gledao sam na pumpi na autocesti.

Čilić servira za meč, djeluje hladno i koncentrirano, a onda kamera snima stravično napetog Ivaniševića koji mijenja boje, kao da će ga strefiti srce: “E neka, Gorane, vidi sad kako je nama bilo prije trinaest godina!”, prokomentirao je prijatelj. Bivši trener, Australac Bob Brett, Čilića više nije imao što naučiti i bilo je očito da je njegov razvoj zapeo.

Ono što mu je trebalo da potpuno realizira svoj potencijal nije se nalazilo po bijelom svijetu, među razvikanim trenerskim imenima, nego kod kuće, u glavi i srcu prijatelja i uzora Gorana Ivaniševića. Kao u filmu Rocky III, kad od posrnula boksača nakon poraza svi dignu ruke i počne ga trenirati bivši šampion i nekadašnji protivnik Apollo Creed.

Kroz specifičan način treninga vrati mu “pogled tigra” i promijeni mu stil. Rocky počinje boksati kao crnac, plesati po ringu, kao Apollo nekada. Bradati okrupnjeli Čilić koji je satrao Federera izgledao je kao tata samog sebe od preklani ili kao Ivanišević iz najboljih dana, ali bez nervoze.

Za osvajanje Grand Slam turnir potreban je veliki talent, ali i silna nadogradnja. Opet je dokazano da među Hrvatima postoji potencijal za to, a posebno se možemo radovati što “završnu obradu” talenta nije napravila neka strana pamet, već domaća.

Ako se neka izvanteniska pouka može izvući iz ovog lijepog sportskog uspjeha, to je prije svega model Čilić – Ivanišević, koji pokazuje da se može bolje i da u puno stvari imamo doma sve ono što je potrebno za svjetski uspjeh.

I na tome im trebamo biti zahvalni.

(Nino Raspudić/Večernji List)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari