Pratite nas

Kolumne

CILJ PROGONA SANADERA JE BIO UNIŠTENJE HDZ-a

Objavljeno

na

Za sav lopovluk i za sve nepravde u RH odgovornost snosi USKOK i njegov bivši čelnik, gospodin Cvitan jer USKOK nije ni sa jednom optužnicom uspio dokazati krivnju pred sudom. Krivnju su dokazali drugu Sabi jer ga je žrtvovao SDP. Sitni lopovi nemaju dovoljno novca da plate bivše jugoslavenske državne tužitelje, a danas privatne branitelje.

[ad id=”93788″]

Još veću odgovornost snosi i bivši glavni državni tužitelj, gospodin Bajić, jer nije dozvolio sudski progon okorjelih lopova, izdajnika i ratnih zločinaca, a isto danas čini  gospodin Cvitan. Toliko novca je potrošeno za istrage, a nitko nije osuđen. Ratni zločinci i teroristi su danas slobodni dok se hrvatske branitelje progoni. Mnogi branitelji čame po kazamatima zbog izmišljenih zločina i lažnih svjedočenja kao u vrijeme komunističke Jugoslavije.

Sve presude sudova u Hrvatskoj su utemeljene na lažima, a najmanje na činjenicama, što nam jasno otkriva korumpiranost sudaca i tužitelja. Najbolji primjer je Sanader. Ne, ne vjerujem da je bilo koji političar nevin pa ni Sanader, ali nisu nevini ni svjedoci koju dobivaju minimalne ili nikakve kazne – Jarnjak, Barišić, Fiolić, Kosor, Čobanković i drugi. Dakle, radi se o političkom progonu da bi se uništilo HDZ. Udbaši i kosovci nikada nisu procesuirani mada su imali glavnu ulogu u pljački privatnog vlasništva. Lagali su pojedini hrvatski jugoslaveni kao haški svjedoci, te na suđenju Norcu, Glavašu, Merčepu i tako redom, ali zbog takvih laži nisu odgovarali. Kako bi trebali nazvati lažne svjedoke? Možda, komunističkim i jugoslavenskim svecima.

Sve pokazuje da bivši državni tužitelji, a danas  privatni branitelji, ucjenjuju neke sudce zbog njihove prošlosti i jedino se tako dobivaju parnice na sudovima ili se, možda, dijeli prihodi prigodom krivotvorenja činjenica. U zapisnik se na sudu ne unose izgovorene izjave nego sudačke parafraze. Na temelju tih prafraza se donose presude. Štoviše, hrvatski pravnici nisu obrazovani,  a mnogi sudci su premladi da bi donijeli pravedne i savjestne presude. Naime, svaki pravnik bi morao imati liberalni fakultet prije nego se školuje za pravnika. Kod nas pravnik može postati kovač, zidar i tako redom, a od njih se traži da razumiju psihologiju, sociologiju, ljudske odnose ili geodetsku izmjeru. Kako ovakvi ljudi mogu donijeti pravedne i savjestne odluke? Ako pročitamo njihove tužbe ili presude , vidjet ćemo da se radi o nepismenim ljudima.

Pogledajmo što se dogodilo sa katastrom i gruntovnicom. Dogodio se veliki lopovluk jer službenici katastra i gruntovnice su sakrili ili uništili predkomunističke katastarske mape i gruntovničke knjige, a sve su to blagoslovili sudci i, uz pomoć lažnih svjedoka, ljudima oduzimali vlasništvo. Dakle, sudci su se ponili kao kriminalci, ali nitko ništa nije poduzeo protiv njih, što znači da su sudci zaštićene svete krave. Naime, sudci nižeg suda postaju sudci višeg suda i često izravno ili neizravno odlučuju o žalbama. Sve je bilo po zakonu jer zakon su izglasali bivši udbaši i kosovci kao sabornici da bi zaštitili svoja zlodjela. Dakle, komunisti, udbaši i kosovci su pokrali hrvatske građane, a hrvatske građani nemaju nikakve šanse da vrate oteto. Amerika brine o Židovima, ali ne brine o Hrvatima, Mađarima ili Njemcima mada je  svima učinjena jednaka  nepravda.

Da bih pokazao kakvo nam je pravosuđe moram  se osvrnuti na jednu današnju općinu,  a prijašnju MZ, o kojoj se pisalo po svim dnevnim tiskovinama u čitateljskim pismima. Naime, predsjednik jedne MZ  je opljačako vikendaše za više od 23 milijuna eura 1992. godine. Očito, radi se o ratnom profiteru, a po Josipovićevom zakonu, sa kojim se on ponosi, navodno ratno profiterstvo ne zastarjeva. Kaznena prijava je podnesena USKOK-u i DORH-u pred 10 godina, ali do danas ništa nije poduzeto niti je prozvani drug uopće opovrgnuo navode u tiskovinama. Štoviše, prozvani nikoga nije tužio zbog klevete. Nakon te pljačke poreznici su ga kaznili sa 60 tisuća DM jer je u dućanu prodavao ukradenu robu od Caritas-a i kao vlasnik veletrgovine robu je u dućanu prodavao na malo. Potom je u drugom dućanu uhvaćen sa krivotvorenim markicama na cigaretama i drugim artiklima. Ne zna se za koliko novca tom kriminalnom radnjom prevario državu jer se ne zna koliko je taj kriminal trajao. Spasio ga je tadašnji načelnik krim policije koji je bio u dosluhu sa tadašnjim šefom županijske porezne uprave. Eto kako nam funkcionira policija i porezna uprava.

Kad mu je sin postao načelnik, otac je počeo pokazivati plodove svojeg  umijeća. Međutim, sin je postao despot i veći lopov od otca jer ga je otac kao dijete pred drugom djecom ponižavao i omalovažavao, dakle, zlostavljao. Danas sin želi ocu dokazati da je bolji i veći lopov od njega. Sin pljačka građane preko proračuna i komunalnih poduzeća, a novca nigdje ni za asfaltirati ulice, dok kanalizacija i voda za mnoge vikendaše je san koji se možda ostvari za 50 godina. Međutim, izgrađeni su kanalizacjiski sabirni kanali i kanalizacijska mreža novcem koji su općini dale HV, dok je magistrani vodovod na bivši otok ranije platila država.

Izgrađena je vodovodna i kanalizacijska mreža možda za 2000 objekata, ali spoj na vodovod i kanalizaciju korisnike stoji od 15 do 30 tisuća kuna, a ponekad i više. Sve to je izgrađeno bez ikakvog plana i općini prijeti zagađivanje podzemnih voda i nasipima devastirane prirodne obale. Dakle, HV su investirale 300 milijuna kuna za vrijeme ministrovanja njegovog prijatelja, koji je optužen zbog pljačke RH. Građani se danas pitaju gdje je nestao toliki novac? Kanalizacija uskoro neće biti funkcionalna jer su ugrađeni mali profili sabirnih cijevi i radovi su izvedeni nestručno, pa će biti i smrada. Dakle, dio novca je bačen u rupu bez dna, a najvećim dijelom je pokraden. Slično se dogodilo ranije sa elektrifikacijom. Postojeću električnu mrežu danas zamjenjuje HEP jer su radovi bili nestručni, a skupo su koštali korisnike. Dakle, još jednom novac bačen u rupu bez dna.

Ako danas pogledamo imovinu otca i sina i ako bi se netko potrudio da otkrije njihove račune na stranim bankama, možemo zaključiti da su otac i sin opljačakali državu, općinu i građane općine za više od 60 milijuna eura. Jedan dio njihove pljačke će potvrditi velika imovina koju imaju u Hrvatskoj. Ovaj kriminal je najlakše dokazati, ali ni USKOK ni DORH ništa nisu poduzeli protiv ovih lopova jer oni su bili članovi Partije. Valjda traže da im građani u kaznenim prijavama podastru sve činjenice, ali građani nisu policijski istražitelji jer nemaju takve ovlasti. Građani podnose kaznene prijave zbog nekih indicija i sumnji, a zadaća USKOK-a i DORH-a da provjere, istraže i obavijeste podnositelje kaznenih prijava što su poduzeli. Mnogi podnositelji kaznenih prijava do danas nisu dobili nikakve odgovore ni od USKOK-a ni od DORH-a. Zar pravosuđe nije najveća sramota RH, ali nema nade da će se uskoro išta promjeniti jer državom vladaju udbaši i kosovci. Ništa bolje stanje nije ni u policiji. Protiv sin aj epodneseno više od 20 kazneni prijava, a on postaje sve drskiji i drskiji.

[ad id=”93788″]

Zar sve ovo ne pokazuje da je progon Sanadera ipak politički i da je cilj tog progona uništenje HDZ-a. Nema nikakve sumnje da je Sanader sudjelovao u nekim manipulacijama, ali ni to mu nisu uspjeli dokazati na sudu koristeći za svjedoke njegove tadašnje suradnike u tim radnjama. Mislim da nije dobio novac od Mola jer RH nikada nije zatražila da joj taj njegov novac vrati lažni svjedok Ježić.

Sam Pusić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati