Pratite nas

Kolumne

CILJ PROGONA SANADERA JE BIO UNIŠTENJE HDZ-a

Objavljeno

na

Za sav lopovluk i za sve nepravde u RH odgovornost snosi USKOK i njegov bivši čelnik, gospodin Cvitan jer USKOK nije ni sa jednom optužnicom uspio dokazati krivnju pred sudom. Krivnju su dokazali drugu Sabi jer ga je žrtvovao SDP. Sitni lopovi nemaju dovoljno novca da plate bivše jugoslavenske državne tužitelje, a danas privatne branitelje.

[ad id=”93788″]

Još veću odgovornost snosi i bivši glavni državni tužitelj, gospodin Bajić, jer nije dozvolio sudski progon okorjelih lopova, izdajnika i ratnih zločinaca, a isto danas čini  gospodin Cvitan. Toliko novca je potrošeno za istrage, a nitko nije osuđen. Ratni zločinci i teroristi su danas slobodni dok se hrvatske branitelje progoni. Mnogi branitelji čame po kazamatima zbog izmišljenih zločina i lažnih svjedočenja kao u vrijeme komunističke Jugoslavije.

Sve presude sudova u Hrvatskoj su utemeljene na lažima, a najmanje na činjenicama, što nam jasno otkriva korumpiranost sudaca i tužitelja. Najbolji primjer je Sanader. Ne, ne vjerujem da je bilo koji političar nevin pa ni Sanader, ali nisu nevini ni svjedoci koju dobivaju minimalne ili nikakve kazne – Jarnjak, Barišić, Fiolić, Kosor, Čobanković i drugi. Dakle, radi se o političkom progonu da bi se uništilo HDZ. Udbaši i kosovci nikada nisu procesuirani mada su imali glavnu ulogu u pljački privatnog vlasništva. Lagali su pojedini hrvatski jugoslaveni kao haški svjedoci, te na suđenju Norcu, Glavašu, Merčepu i tako redom, ali zbog takvih laži nisu odgovarali. Kako bi trebali nazvati lažne svjedoke? Možda, komunističkim i jugoslavenskim svecima.

Sve pokazuje da bivši državni tužitelji, a danas  privatni branitelji, ucjenjuju neke sudce zbog njihove prošlosti i jedino se tako dobivaju parnice na sudovima ili se, možda, dijeli prihodi prigodom krivotvorenja činjenica. U zapisnik se na sudu ne unose izgovorene izjave nego sudačke parafraze. Na temelju tih prafraza se donose presude. Štoviše, hrvatski pravnici nisu obrazovani,  a mnogi sudci su premladi da bi donijeli pravedne i savjestne presude. Naime, svaki pravnik bi morao imati liberalni fakultet prije nego se školuje za pravnika. Kod nas pravnik može postati kovač, zidar i tako redom, a od njih se traži da razumiju psihologiju, sociologiju, ljudske odnose ili geodetsku izmjeru. Kako ovakvi ljudi mogu donijeti pravedne i savjestne odluke? Ako pročitamo njihove tužbe ili presude , vidjet ćemo da se radi o nepismenim ljudima.

Pogledajmo što se dogodilo sa katastrom i gruntovnicom. Dogodio se veliki lopovluk jer službenici katastra i gruntovnice su sakrili ili uništili predkomunističke katastarske mape i gruntovničke knjige, a sve su to blagoslovili sudci i, uz pomoć lažnih svjedoka, ljudima oduzimali vlasništvo. Dakle, sudci su se ponili kao kriminalci, ali nitko ništa nije poduzeo protiv njih, što znači da su sudci zaštićene svete krave. Naime, sudci nižeg suda postaju sudci višeg suda i često izravno ili neizravno odlučuju o žalbama. Sve je bilo po zakonu jer zakon su izglasali bivši udbaši i kosovci kao sabornici da bi zaštitili svoja zlodjela. Dakle, komunisti, udbaši i kosovci su pokrali hrvatske građane, a hrvatske građani nemaju nikakve šanse da vrate oteto. Amerika brine o Židovima, ali ne brine o Hrvatima, Mađarima ili Njemcima mada je  svima učinjena jednaka  nepravda.

Da bih pokazao kakvo nam je pravosuđe moram  se osvrnuti na jednu današnju općinu,  a prijašnju MZ, o kojoj se pisalo po svim dnevnim tiskovinama u čitateljskim pismima. Naime, predsjednik jedne MZ  je opljačako vikendaše za više od 23 milijuna eura 1992. godine. Očito, radi se o ratnom profiteru, a po Josipovićevom zakonu, sa kojim se on ponosi, navodno ratno profiterstvo ne zastarjeva. Kaznena prijava je podnesena USKOK-u i DORH-u pred 10 godina, ali do danas ništa nije poduzeto niti je prozvani drug uopće opovrgnuo navode u tiskovinama. Štoviše, prozvani nikoga nije tužio zbog klevete. Nakon te pljačke poreznici su ga kaznili sa 60 tisuća DM jer je u dućanu prodavao ukradenu robu od Caritas-a i kao vlasnik veletrgovine robu je u dućanu prodavao na malo. Potom je u drugom dućanu uhvaćen sa krivotvorenim markicama na cigaretama i drugim artiklima. Ne zna se za koliko novca tom kriminalnom radnjom prevario državu jer se ne zna koliko je taj kriminal trajao. Spasio ga je tadašnji načelnik krim policije koji je bio u dosluhu sa tadašnjim šefom županijske porezne uprave. Eto kako nam funkcionira policija i porezna uprava.

Kad mu je sin postao načelnik, otac je počeo pokazivati plodove svojeg  umijeća. Međutim, sin je postao despot i veći lopov od otca jer ga je otac kao dijete pred drugom djecom ponižavao i omalovažavao, dakle, zlostavljao. Danas sin želi ocu dokazati da je bolji i veći lopov od njega. Sin pljačka građane preko proračuna i komunalnih poduzeća, a novca nigdje ni za asfaltirati ulice, dok kanalizacija i voda za mnoge vikendaše je san koji se možda ostvari za 50 godina. Međutim, izgrađeni su kanalizacjiski sabirni kanali i kanalizacijska mreža novcem koji su općini dale HV, dok je magistrani vodovod na bivši otok ranije platila država.

Izgrađena je vodovodna i kanalizacijska mreža možda za 2000 objekata, ali spoj na vodovod i kanalizaciju korisnike stoji od 15 do 30 tisuća kuna, a ponekad i više. Sve to je izgrađeno bez ikakvog plana i općini prijeti zagađivanje podzemnih voda i nasipima devastirane prirodne obale. Dakle, HV su investirale 300 milijuna kuna za vrijeme ministrovanja njegovog prijatelja, koji je optužen zbog pljačke RH. Građani se danas pitaju gdje je nestao toliki novac? Kanalizacija uskoro neće biti funkcionalna jer su ugrađeni mali profili sabirnih cijevi i radovi su izvedeni nestručno, pa će biti i smrada. Dakle, dio novca je bačen u rupu bez dna, a najvećim dijelom je pokraden. Slično se dogodilo ranije sa elektrifikacijom. Postojeću električnu mrežu danas zamjenjuje HEP jer su radovi bili nestručni, a skupo su koštali korisnike. Dakle, još jednom novac bačen u rupu bez dna.

Ako danas pogledamo imovinu otca i sina i ako bi se netko potrudio da otkrije njihove račune na stranim bankama, možemo zaključiti da su otac i sin opljačakali državu, općinu i građane općine za više od 60 milijuna eura. Jedan dio njihove pljačke će potvrditi velika imovina koju imaju u Hrvatskoj. Ovaj kriminal je najlakše dokazati, ali ni USKOK ni DORH ništa nisu poduzeli protiv ovih lopova jer oni su bili članovi Partije. Valjda traže da im građani u kaznenim prijavama podastru sve činjenice, ali građani nisu policijski istražitelji jer nemaju takve ovlasti. Građani podnose kaznene prijave zbog nekih indicija i sumnji, a zadaća USKOK-a i DORH-a da provjere, istraže i obavijeste podnositelje kaznenih prijava što su poduzeli. Mnogi podnositelji kaznenih prijava do danas nisu dobili nikakve odgovore ni od USKOK-a ni od DORH-a. Zar pravosuđe nije najveća sramota RH, ali nema nade da će se uskoro išta promjeniti jer državom vladaju udbaši i kosovci. Ništa bolje stanje nije ni u policiji. Protiv sin aj epodneseno više od 20 kazneni prijava, a on postaje sve drskiji i drskiji.

[ad id=”93788″]

Zar sve ovo ne pokazuje da je progon Sanadera ipak politički i da je cilj tog progona uništenje HDZ-a. Nema nikakve sumnje da je Sanader sudjelovao u nekim manipulacijama, ali ni to mu nisu uspjeli dokazati na sudu koristeći za svjedoke njegove tadašnje suradnike u tim radnjama. Mislim da nije dobio novac od Mola jer RH nikada nije zatražila da joj taj njegov novac vrati lažni svjedok Ježić.

Sam Pusić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari