Pratite nas

Kolumne

Čime je to Vesna Pusić zaslužila kandidaturu za UN?

Objavljeno

na

Milanović je prekršio proceduru UN-a i osramotio Hrvatsku samo da kandidira Vesnu Pusić, no pravo je pitanje je li i čime upravo Vesna Pusić zaslužila tako veliku čast da je Republika Hrvatska predloži i podupre kao kandidatkinju za glavnu tajnicu UN-a?!

[ad id=”93788″]

Vlada Zorana Milanovića, na zatvorenoj sjednici, jednoj od posljednjih u mandatu, gotovo u tajnosti, predložila je ministricu vanjskih i europskih poslova Vesnu Pusić kao kandidatkinju za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. No, učinili su to bez službenog poziva UN-a državama članicama da to naprave što je sablaznilo domaću javnost, a nije teško zamisliti kako su reagirali u UN-u nakon takve sramote. Neviđena blamaža s kandidaturom V. Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda, odnosno nepoznavanje procedure, može se gledati i kao točka na „i“ Milanovićeva mandata. Jer ako nisu u stanju „odraditi“ jedan natječaj o kojem se već neko vrijeme govori i piše, onda možemo zamisliti što čeka novu Vladu.

Doduše, nije to ništa novo. Nagledali smo se mjera, odluka i natječaja koji su pompozno doneseni, da bi već za koji mjesec bili prošlo svršeno vrijeme. Dakako, uz velike troškove i honorare isplaćene fantomskim savjetnicima. Zato, kada Milanović govori o tome kako je napravio red možemo samo odmahnuti rukom.

Kad je riječ o kandidaturi Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a, treba reći da jedan dio javnosti misli da je njena kandidatura poslana prije roka zbog straha da buduća HDZ-ova vlast ne će poduprijeti bivšu ministricu kao kandidatkinju za glavnu tajnicu UN-a. Ako je to točno, taj je politički manevar potpuno štetan, ali govori o tome na što je sve spreman bio bivši premijer. Kako bilo, taj je potez bio i nepotreban jer buduća vlast, u svojim diplomatskim kontaktima, ne mora lobirati za Vesnu Pusić.
No, pravo je pitanje je li i čime Vesna Pusić zaslužila tako veliku čast da je Republika Hrvatska predloži i podupre kao kandidatkinju za glavnu tajnicu UN-a?! Ili kakav je interes Republike Hrvatske da Vesna Pusić bude na takvoj visokoj funkciji?! Sigurno ne da iz te pozicije kritizira Republiku Hrvatsku kao što je to svojedobno javno činila.

Dovoljno se prisjetiti njene sramotne izjave u Hrvatskom saboru 2001. godine da je “Hrvatska vlast vodila (je) agresorski rat u BiH“. Zbog te izjave koja je u potpunoj suprotnosti s dokumentom koji je čak i isti saziv Hrvatskog sabora usvojio 2000. godine – Deklaracijom o Domovinskom ratu. U Deklaraciji, među ostalim, stoji da je Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat. Umjesto da štiti interese svoje države i da se kao zastupnica u Hrvatskom saboru založi za istinu, Vesna Pusić se, iz tko zna kojeg razloga, svrstala na stranu neistine, manipulacije i iskrivljavanja povijesti. No, ni to joj nije bilo dovoljno pa je 2010. u sarajevskom listu Dani još jednom osjetila potrebnim pozvati na to da se Deklaracija o Domovinskom ratu marginalizira jer je „to bio pokušaj da se političkim sredstvom pokrije jedna režimska politika za koju znamo da je bila pogrešna i da je svima štetila“. I nadalje, Deklaraciju je nazvala besmislenom i sadržajno netočnom te ustvrdila da dokument poput Deklaracije nema nikakva učinka, te da će o toj temi kompetentnije jednom govoriti povjesničari. Dodala je i da „što se naše generacije tiče, koja je živjela u to vrijeme, svatko zna o čemu se radilo, ako se želi suočiti s tim“.

Vesna Pusić je bila u pravu samo u jednom. Hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i te kako zna o čemu se radilo. Potvrđuju to i mnoga kasnija zbivanja. A povijesna znanost potvrđuje činjenice navedene u Deklaraciji i danas se najbolje vidi koliko je njena izjava bila zlonamjerna prema Hrvatskoj. Drugim riječima, Vesni Pusić osobne frustracije i nesnošljivost prema demokratski izabranoj vlasti i predsjedniku Tuđmanu, koji su omogućili višestranačje u Hrvatskoj, bili su dovoljan razlog da Republiku Hrvatsku prikazuje kao agresorsku!?

Konačno, možemo se slobodno zapitati, iako je odgovor poprilično jasan, jesu li takvi pogledi Vesne Pusić, a koji su izneseni bez ijednog suvislog argumenta, bili u korist Hrvatske ili u korist drugih silnica koji su se tih godina u Hrvatskoj borili za nečije tuđe interese?! Koji su velikim financijskim sredstvima htjeli utjecati (i utjecali su) na političke odnose snaga.

Dovoljno da se jasno i glasno kaže Vesni Pusić da nije zaslužila potporu za takvo časno mjesto. Stoga je preispitivanje Pusićkine kandidature – i to ne samo zbog evidentnog kršenja procedure –   obveza buduće vlade.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari