Connect with us

Kolumne

Čistke na Prisavlju

Objavljeno

on

”Ljudi su općenito onakvi kakvima ih oblikuje obrazovanje i društvo od petnaeste do dvadeset pete godine” veli lord Chesterfield u svojim poznatim pismima sinu. Goran Radman je primio 1984. Titovu štafetu na stadionu JNA u Beogradu.

Radman je rođen 1957. u Ogulinu, otac mu je bio oficir JNA, dakle te 1984. imao je dvadeset sedam godina i bio je potpuno profiliran i perspektivan komunistički kadar. Sve u njegovoj biografiji bilo je posloženo kako treba da bi dospio visoko. Na njegovu žalost, socijalističko samoupravljanje doživjelo je devedesete godine krah. Raspala se Jugoslavija i propao komunizam. Ono što je za hrvatski narod u cjelini predstavljalo oslobođenje, u osobnom Radmanovu slučaju moglo se tumačiti i kao predznak nadolazeće katastrofe. Da to uistinu i ne bude zaslužno je Tuđmanovo kontroverzno ”pomirenje”, žilavost starih struktura i lukava odluka vanjskih faktora da sačuvaju perspektivne kadrove koji će im možda u budućnosti trebati.

   Bivši se politolog prebacio u informatičke vode i čekao svoju novu priliku. Dočekao ju je kad je Josipoviću pošlo za rukom ”zacrveniti” cijelu Hrvatsku, postao je ravnatelj HRT-a. Odmah se vidjelo da je, barem u Radmanovu slučaju, opaska lorda Chesterfielda potpuno točna. Sve ono što je upijao u svom obiteljskom i socijalnom okruženju Radman prakticirao u svom ravnanju HRT-om. Posljednji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, dobivši ponovo poziciju i društvenu moć, nastavio je točno tamo gdje je zaustavljen u osvit devedesetih kao ”generalni direktor Radio-televizije Zagreb”. Međuvrijeme o 22 godine kao da nije ni postojalo! Televizijom su zavladali partizanski filmovi, vijesti iz Regiona i cenzura. Nepoćudni novinari su micani u drugi plan, a ako im ta lekcija ne bi bila dovoljna, otpuštani. Najpoznatiji primjer takvog ravnanja je slučaj novinarke Karoline Vidović Krišto, no ne i jedini.

   Na HRT-u su stalno postojali klanovi, neki su novinari uvijek bili ‘na ledu’, no Radman je cijelu tu praksu dodatno zaoštrio, počeo je prijetiti otkazima, a zatim ih i davati. Na Prisavlje se vratio strah, kao u sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. O kojima HTV upravo ovih dana prikazuje socrealističku bajku ”Crno-bijeli svijet”. Serija je u posvemašnjoj pustoši domaće produkcije gledljiva, ali dozlaboga infantilna. Sudeći po prvih nekoliko epizoda, najintrigantniji u njoj je upravo taj implicitno ideologizrani, socrealističko-uljepšavajući pristup temi, to jest vremenu rastakanja socijalističkog sustava. Nešto slično kao kad bi neki postmoderni Gladkov idealizirao Gorbačovljevu perestrojku. Uostalom, imamo bolji primjer iz bliže prošlosti. Čitatelji srednjih godina vjerojatno se sjećaju hita Maljčiki beogradske grupe Idoli. Ta pjesma, ciljano rađena p socrealističkom obrascu, sama po sebi nije imala ništa ironično ili sarkastično, no bila je ironična i subverzivna upravo po kontekstu u kojem se pojavila. Osamdesetih, naime, nitko više nije vjerovao u ”plamene zore, fabrička jutra, dim iz dimnjaka, raspjevane mlade radnike…” i slične gluposti. Osim možda zbunjenih štafetonosaca.

   Tvorci serije ”Crno-bijeli svijet” su nešto poput autora pjesme Maljčici koji nisu svjesni njezine ironičnosti, nego je shvaćaju smrtno ozbiljno. Da su Vlado Divljan i kolege iz grupe svoju pjesmu tako shvaćali, od njih ne bi ostao ni zarez u tzv. jugoslavenskom novom valu. Ovih dana Divljan je vlastitom smrću uzbunio duhove na Prisavlju, čini se i žešće no što su njegove pjesme uzbuđivale duhove početkom osamdesetih.

Na Radmanovoj televiziji Divljanova je smrt bila popraćena brojnim i opširnim prilozima, na što je novinar Vedran Kukavica na Facebooku napisao sljedeće: ”Bog mu dao mir duši … Ali, evo recimo moj sin Jozo ima 23 godine, prati glazbu, slaže note i melodije, svira, brejka … baš je, čini mi se, u toku … a pojma nema tko je blagopočivajući Vlada Divljan.” Na HRT-u su, saznajem iz Novog lista, promptno reagirali: ”Vedran Kukavica, novinar HRT-a, naći će se, kako se neslužbeno doznaje, pod istragom nadležnih zbog svoje aktivnosti na Facebooku.”

Ovomu je, mislim, svaki dodatni komentar suvišan. Čovjeku se na trenutak učini da smo u vremeplovu koji je zaglavio u prošlosti. Na HRT-u, izgleda, još vrijedi ona Staljinova: Ako postoji čovjek, postoji i problem. Nema čovjeka, nema problema. Srećom, Radmanove ovlasti protežu se samo do razine otkaza. Bojim se i pomisliti što bi se događalo da je ”ravnatelj Hrvatske”.

 [ad id=”40551″]

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari