Pratite nas

Povijesnice

citat iz memoara Savke -Dabčević Kučar

Objavljeno

na

„Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. (Savka je pogriješila datum, op.a.) U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit.
Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.
Bez našega znanja (znali smo samo da će organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi.
Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi.
Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!
Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću.
Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!
S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!
Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više!
U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.
U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!
Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Blažene Drinske mučenice

Objavljeno

na

Objavio

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari