Pratite nas

Civili su bili planirana meta u agresiji na Hrvatsku što je karakteristika genocida

Objavljeno

na

Andrija Hebrang je od samog stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata bio je ministar zdravstva u Vladi Republike Hrvatske: od 1990. do 1992., te ponovno od 1993. do 1998. Od 1993.-1994. obnaša dužnost koordinatora Saniteta oružanih snaga Republike Hrvatske. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik 1993., pa 1995. Nakon smrti ministra obrane Gojka Šuška 1998. bio je i ministar obrane. U novom broju Hrvatskog slova prof. Hebrang govori o zločinima nad hrvatskim narodom, kao i o pokušajima zataškavanja tih zločina.

andrija hebrang kamenjar-Bili ste ratni ministar hrvatskoga zdravstva, a nedavno ste objavili iznimno vrijednu knjigu prepunu podataka o karakteru hrvatskoga osloboditeljskoga Domovinskog rata, u kojoj su prvi put sintetično izneseni posljedci srbocrnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Obradili ste podatke Sanitetskoga stožera o hrvatskim ratnim žrtvama. Možete li nam navesti ukupan broj obrađenih i poznatih žrtava te njihovu dobnu I spolnu strukturu?

– Knjigu pod naslovom „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ u izdanju Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-91. i Matice hrvatske ogranak Zadar objavio sam prije tri mjeseca, a već je rasprodana u dvije tisuće primjeraka. No unatoč tome o njoj u režimskim medijima vlada potpuni muk. Iako se na predstavljanjima okuplja mnogo zainteresiranih za argumentiranu I dokumentiranu istinu o Domovinskom ratu, lijevi mediji imaju nalog prešutjeti ju jer im se ne uklapa u politiku „obje strane su jednake“ i „pomirba s agresorom pod svaku cijenu“. Jedan visoko tiražni list je čak namjeravao napisati najavu knjige, ali kada sam im poslao rukopis, odustali su!

Nalogodavac bi se mogao naljutiti pa možda čak i zaprijetiti nekakvim inspekcijama, a onda je sve moguće. Zarada im je ipak važnija od istine. Njihova šutnja meni je najbolji dokaz da je knjiga pogodila srž problema hrvatskoga društva, a to je pitanje tko je usred Europe pod kraj dvadesetog stoljeća napravio najteži zločin nad Hrvatima nakon onog komunističkog poslije Drugog svjetskog rata i to ponovno bez isprike, katarze i kazne počinitelja. Današnji vlastodršci žele opet zatajiti hrvatske žrtve i pri tome su suglasni s nekim inozemnim centrima moći, koji na taj način žele iskupiti svoje nedjelovanje za vrijeme genocida nad hrvatskim narodom. Poučeni poviješću nakon Drugog svjetskog rata kada su komunisti pobili na desetke tisuća razoružanih vojnika i civila bez suda, a mjesta pokopa njihovih tijela kao i njihov broj i danas su nepoznanica, u Glavnom sanitetskom stožeru odlučili smo na samom početku rata organizirati Odjel za informiranje čiji je glavni zadatak bio identificirati i registrirati svaku civilnu žrtvu na hrvatskoj strani obrane. Na 23 mjesta u državi bili su centri s educiranim kadrovima koji su iskoristili podatke obdukcija, nalaza mrtvozornika i iskaze svjedoka. Tako imamo popis ubijenih civila koji su po međunarodnoj klasifi kaciji bili doista civili jer nisu nosili oružje, niti su pripadali bilo kakvim oružanim formacijama, a što potvrđuje identifi kacija svake osobe.

Iste podatke imamo i za ranjenike. Razlika prema podatcima srpske strane je u tome, što za njihove civile nije vođena identifi kacija i evidencija, kako bi se kasnije mogli u žrtve ubrojiti i naoružani civili. U knjizi su i takve laži razobličene. U evidenciji Glavnog sanitetskog stožera u razdoblju od početka srpsko-crnogorske agresije do mirne reintegracije Podunavlja imena su 7 263 ubijena civila. Tu nisu ubrojeni još uvijek neotkriveni I neekshumirani civili kojih ima oko tisuću, tako da će konačna brojka ubijenih civila biti preko osam tisuća. Analiza podataka o ubijenim civilima dokazuje genocidnu strategiju agresora. Kao prvo, ubijeno je više civila nego vojnika jer su topovske cijevi agresora bile uperene na naselja a ne na vojne objekte.

Struktura ubijenih civila po dobi i spolu pokazuje pravu težinu zločina. Među 7 263 ubijena civila, osoba starijih od 60 godina, bilo je 3 381 ili 46,6%! Golema većina tih starijih osoba ubijena je u svojim domovima dalekometnim oružjem. Jednako je strašan podatak da su među ubijenim civilima bile 3 182 žene ili 43,8% ubijenih. Bešćutnost agresora ogleda se i u broju ubijene djece. Njih 345 ubijeno je direktno projektilima, a kasnije od zaostalih eksplozivnih sredstava još oko 50. Zastrašujući i u ratovima  nezabilježeni je podatak da su žene i djeca zajedno činili 50 posto svih ubijenih! Struktura ubijenih, posebice udio starijih osoba, žena i djece, odstupaju od velike većine ratova i karakteristični su za genocid istrebljenja jednog naroda s nekog područja. Sve je to prošlo bez reakcije svjetskih centara moći koji su štitili svoje uske strateške interese na Balkanu umjesto živote nevinih staraca, žene I djece. U knjizi obrađujem i reakcije vodećih svjetskih medijskih kuća koje su se sramotno stavile na stranu svjetskih moćnika.

-Zašto je u agresiji na Hrvatsku bilo toliko civilnih žrtava, a poglavito začuđuje veliki broj smrtno stradale i ranjene djece?

– Osim ubijene djece, knjiga obrađuje i teško ranjenu djecu. U ukupnom broju teških hospitaliziranih civilnih ranjenika djeca zauzimaju visoki udio od 12 posto! Među njima 108 djece ostalo je s teškim invaliditetom. Dodamo li k tome da je 4285 djece ostalo bez jednog a 54 bez oba roditelja, dolazimo do istine koja zahtijeva postavljanje nekih pitanja. Kako to da u zemlji koja opravdano brine brigu o zlostavljanoj djeci u miru, nema ni jednog kaznenog postupka nad počiniteljima ratnog zločina nad tolikom djecom? Kakva je to politika koja skriva dječje žrtve i ne traži za njih kažnjavanje? Jednako kao što nema kaznenog gonjenja na tisuće ubojica civila, ni jednog postupka protiv onih koji su razorili 14 hrvatskih bolnica, stotinu ambulanta, silovali oko tri tisuće žena…

Jasno je da je toliki broj civilnih žrtava posljedica strategije agresora, koji je ubijanjem civila želio zastrašiti stanovnike I natjerati ih u bijeg. Što strašniji zločin, to više protjeranih. To je razlog smrti tako velikog broja djece. Agresor je znao da gađajući stambene objekte, škole, bolnice i crkve ugrožava djecu. Gađali su civilne ciljeve iznenada, bez najave, tako da žrtve nisu imale priliku za odlazak u skloništa ili podrume. O tome svjedoče i ozljede civila, koje su puno teže od ozljeda vojnika.

Registrirali smo više teških fraktura lubanje, amputacija okrajina i opsežnih ozljeda mekih tkiva u civila nego u vojnika. Rat u kojemu su primarni ciljevi stanovi i kuće civila je genocidni rat, a svi koji to žele zatajiti i ne kazniti počinitelje izlažu buduće generacije opasnosti od ponavljanja nekažnjenog zločina. Zagovaranje pomirbe bez istine i kažnjavanja počinitelja je guranje glave u pijesak. Svakodnevno slušamo od današnje vlasti da treba gledati naprijed, graditi budućnost a ne vraćati se u prošlost.

Lako je tako govoriti njima, kada u ratu nisu sudjelovali, nisu gledali u oči smrti, nisu vidjeli muke ranjenih i umirućih, nisu doživjeli najteži mogući gubitak kao što je smrt djeteta. Zato oni ne mogu krojiti hrvatsku sudbinu, jer nas bez emocija za nju vode u političko rasulo, gospodarsku propast i moralno ništavilo.

Predsjednik Josipović i ministrica Pusić prednjače u ljubljenju sa srbijanskim političarima

-Pozamašan je broj stradalih civila, a javnosti se gotovo prešućuju odvođenje zarobljenih Hrvata u logore u Srbiji? Koliko su vam poznate činjenice o sustavu zlostavljanja zatočenika u srbijanskim logorima te postoje li egzaktni podatci o broju logora, zatočenicima i žrtvama.

– Za zatočene Hrvate nemamo u Stožeru pouzdanih podataka. Prema podatcima Hrvatskog društva logoraša bilo ih je oko 30 000 svih dobnih skupina uključujući i djecu, a oko tisuću logoraša je ubijeno. Radi se o tipičnim koncentracijskim logorima o kojima govore dokumenti agresora I zapovijedi o njihovim osnivanjima. Na području Republike Srbije bilo je tridesetak takvih logora, ali naši političari pomirbu ne uvjetuju otkrivanjem logora i kažnjavanjem počinitelja zločina zlostavljanja, niti traže tijela ubijenih logoraša. Predsjednik Josipović i ministrica Pusić prednjače u ljubljenju sa srbijanskim političarima, ali im ne pada na pamet tražiti istinu o zločinima, a slijedom istine i kazne, odštetu i ispriku agresora. Sa stajališta poštivanja dostojanstva svakog života nedopustivo je njihovo ponašanje, jer svakom čovjeku ljudski život mora biti svetinja. Posebice se to odnosi na političare, koji samom svojom pozicijom postaju uzor ostalima.

Kakvu poruku odašilju mladima predstavnici današnje vladajuće ljevice, od Vlade do Pantovčaka, kada olako brišu istinu o ljudskim patnjama i stradanjima? Nije li sramota da protiv počinitelja zločina nad logorašima optužnicu nije podigla država nego Udruga pravnika Vukovar 1991., jednako kao što je jedinu optužnicu protiv rušitelja jedne bolnice podigla Udruga liječnika dragovoljaca 1990.-91. a ne nadležna državna tijela? Kakva je to politika zatvaranja očiju pred najtežim zločinima i kakvu poruku ti političari daju ljudskome rodu? Svaki rat u kojemu agresor nije kažnjen poticaj je novim agresijama i zločinima. Zato su ljudi izmislili konvencije, zakone, sudove a nakon kazne i kajanja pružanje oprosta počiniteljima.

-U javnost, barem u onaj dio službenih medija, gotovo da i ne mogu prodrijeti pitanja zlostavljanih i silovanih žena? Zašto javni mediji tako sramno tretiraju tu temu dok istodobno reagiraju i na najmanje obiteljsko nasilje?

– Prema podatcima Udruge Žene u Domovinskom ratu pripadnici JNA i srpskih naoružanih civilnih formacija silovali su oko 3 000 žena. Taj najstrašniji zločin protiv ljudskog dostojanstva osuđen je u svim međunarodnim sporazumima, ali Republika Hrvatska nije ni započela ozbiljno istraživanje. Osuđena su do sada samo dva počinitelja od kojih je jedan pobjegao od izdržavanja kazne. Ostale tisuće silovatelja šeću slobodnom Hrvatskom i smiju se svojim žrtvama. Glavnim hrvatskim medijima prešućivanje ovih zločina je metoda provođenja terora nad istinom. U tim medijima nema ni riječi ni o jednoj kategoriji stravičnih zločina koje je počinio srpsko-crnogorski agresor, jer su oni dio bezočnog medijskog jednoumlja koje promiče politiku pomirbe bez istine. Vlasnici, urednici i većina glavnih novinara tih medija nisu osjetili rat jer su živjeli za ciljeve opstanka Jugoslavije, ili barem vraćanja Hrvatske u nekakve regionalne okvire. Pisanje o zločinima bilo bi njihovo priznanje praktično nikakvog angažmana u obrani Hrvatske, po uzoru na zastupnike SDP-a koji su napustili sabornicu u vrijeme izglasavanja odcjepljenja Hrvaske od zlogalsne Jugoslavije.

Partija i danas koristi svoju poziciju i čini sve da zataška zločine. To im lako polazi za rukom, jer ne suosjećaju sa žrtvama budući da političari koji danas zauzimaju vodeće pozicije nisu bili dragovoljci Domovinskog rata. Kategoriju dragovoljaca izbrisali su iz tzv. Registra hrvatskih branitelja, jer među dragovoljcima nije bilo Josipovića, Milanovića, Pusićke, Stazića i da dalje ne nabrajam stotinu danas vodećih ljudi u državi. Sliku stanja morala u državi najbolje oslikava stav današnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Na primjedbu Udruge Žene u Domovinskom ratu da ih nije primila na njihov pismeni zahtjev, Vesna Pusić im preko medija odgovara: „Njihov zahtjev nije došao do mene. Međutim očekivala sam od njih, da one, kao žrtve nasilja imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu“. Ona dakle izjednačava prosvjed protiv marginalizacije jedne manjinske skupine drugačije seksualno orijentiranih građana s najtežim ratnim zločinom! Takva izjava ponajprije govori o bezosjećajnosti Pusićke na najteže patnje silovanih žena, što nas ne čudi jer njezinih izljeva gnjeva prema svemu što je plemenito bilo je puno. Sjetimo se samo izjava protiv crkve, zatim sramotnu trgovinu tužbe za genocid u zamjenu za otkrivanje grobova žrtava što je zakonska obveza agresora. Proslavila se i izjavom koju su pozdravili srpski mediji, da političari ne trebaju govoriti o prošlosti, kao da se povijest bremenita ratnim zločinima može preskočti. Svoju mržnju prema činjenici da pobjednici trebaju pisati povijest pokazala je kritizirajući gospodina Tomislava Karamarka koji je rekao da ne će dopustiti da se naši udžbenici šalju na pregled u Beograd, što je strasno zagovarao ministar Jovanović a brzo je pohrlio s time se pohvaliti i bivši ministar Dragan Primorac. Da su bili dragovoljci Domovinskog rata drukčije bi govorili, jer bi bili svjedoci najstrašnijih ratnih zločina agresora. Ipak, najteža optužba hrvatske države je Pusićkina izjava da je Hrvatska izvela agresiju na Bosnu i Hercegovinu iako i mala djeca znadu da je Hrvatska vojska oslobodila tada strateški najvažniji dio te zemlje i spriječila genocid u Bihaću. Dakle, Vesni Pusić sprječavanje nove Srebrenice ne znači ništa, ona pripada sada vladajućem miljeu kojemu je obrana ideologije jugokomunizma važnija od obrane temeljnog ljudskog prava na život. I to je taj duboki ponor koji dijeli glavne političke smjernice hrvatske ljevice prema hrvatskoj desnici. U ostvarenju svojih ciljeva lijevi nostalgičari jugokomunizma ne prezaju niti od gaženja istine o žrtvama najprije komunističkog, a sada i srpsko-crnogorskog zločina. Velika Europejka ne poštuje ni preporuku europske Rezolucije da nema pomirbe bez istine!

-Smatrate li da je u ovom slučaju riječ o medijsko-političkom licemjerju, nepoznavanju problema, odnosno nepostojanju senzibilizirana odnosa prema hrvatskim žrtvama ili je možda riječ o tankoćutnoj politici, koja ponižavanjem silovanih žrtava nastoji slomiti svaki otpor novim jugokomunističkim projekcijama?

– Prešućivanje hrvatskih žrtava iz Domovinskog rata po svemu je nalik prešućivanju žrtava komunističkog terora. Obje bitke za sakrivanje istine vodi ista partija, danas nešto drukčijeg naziva. I tadašnja i današnja partija kriju hrvatske žrtve s ciljem slabljenja hrvatskog nacionalnog identiteta i poticanja njegova uklapanja u balkanske okvire. Izađe li istina na vidjelo, ne će biti moguće reintegrirati Hrvate ni Hrvatsku u nekavu regiju, u početku športskom i kulturnom a kasnije svekolikom integracijom. Toga se oni boje i misle da će i ovaj put uspjeti skriti istinu. Njma ne smeta ni Rezolucija o komunističkim zločinima Europskog parlamenta koja je jasno rekla da nema pomirbe bez istine. Isto vrijedi i za srpsko-crnogorsku agresiju čije rane se ne mogu premostiti bez istine, kazne za teške ratne zločine, odštete i isprike. Toliko smo dužni tisućama pobijenih staraca, žena i djece, zatočenima, silovanima, onima koji su ostali bez domova ili svojih najmilijih. Još više smo dužni to učiniti generacijama koje dolaze, kako više ne bi svaka generacija na ovim prostorima vodila novi rat. Nova generacija partije skriva svoje protuhrvatstvo u novi termin „regija“, ili „region“ kako kaže bivši predsjednik Mesić u želji zatiranja nacionalnog jezika. Srž njihove politike je da Hrvatima ne treba dopustiti razvoj nacionalnog identiteta, kakvog susrećemo u svim razvijenim državama, jer bi to bio temelj za očuvanje nacionalnih interesa kakav pažljivo njeguju sve napredne zemlje. Logičan slijed nakon uspostave nacionalnog ponosa i dostojanstva bio bi duhovni, gospodarski i socijalni uzlet, a to bi Hrvatsku jako udaljilo od balkanskih država. To ne smiju dopustiti članovi i pristaše partije jer u bivšim jugoslavenskim okvirima je ostalo srce njihove mladosti i njihovih uzora. Riječ je, dakle, o pomno planiranoj politici osovine Pantovčak – Banski dvori, koja je zbog višedesetljetnog iskustva njihovih prethodnika vrlo vješto umotana u laži i obmane. Naravno da u tome ključnu ulogu imaju mediji koji su uglavnom u njihovim rukama. Usporedno sa svojom politikom zaborava žrtava rade na razbijanju desnice jer povremeno u njoj nalaze one potkupljive kojima je osobni materijalni status ili položaj važniji od stanja države. Velika hrvatska pobjeda nad agresorom mora biti zalog trajnog i iskrenog mira temeljenog na istini jer bez toga nema ni duhovnog niti gospodarskog napretka.

Lončar i Račan protiv Hrvatske

-Kako objašnjavate tako veliki nerazmjer između civilnih i vojnih žrtava?

Odgovor na ovo pitanje moguć je nakon analize slijeda događaja ranih devedesetih. Bile su to godine realizacije dugo pripremane srpske ekspanzije sažete u Memorandumu SANU. Realizacija plana je počela 18. kolovoza 1990. godine kada su srpski civili naoružani oružjem JNA zapriječili hrvatske ceste balvanima. Odmah smo na hitnoj sjednici Vlade uputili policiju da uspostavi zakonom zajamčenu prohodnost puteva, ali su policijske helikoptere presreli borbeni zrakoplovi s crvenom petokrakom na krilima. Odmah nam je bilo jasno da slijedi krvavi rat u kojem će agresori biti naoružani srpski civili u sprezi s moćnom JNA, a glavni simbol agresora bit će nekada slavna a zatim nevinom krvlju zauvijek uprljana crvena zvijezda petokraka. O naravi agresije govori nam podatak da je devedeset posto civila pobijeno u prvih nekoliko mjeseci rata. Izneseni podatci dokazuju da su civili bili planirana meta, a djelovanje protiv njih trebalo je biti brzo dok Hrvatska nije imala oružja da ih obrani. Razoružanje Hrvatske bila je važna poluga u tom naumu. Provedeno je u režiji KOS-a, a glavni protagonisti su bila dvojica dugogodišnjih partijaca. Najprije je Ivica Račan u svojstvu zapovjednika Teritorijalne obrane izručio oružje Beogradu. To oružje bilo je vlasništvo hrvatskih građana i moglo je naoružati do 250 tisuća ljudi. U naoružanju Teritorijalne obrane bilo je osobnog, ali i dalekometnog oružja. Prema podatcima u literaturi, KOS nije uspio u razoružanju Slovenije pa je i to bio jedan od razloga obustave napada JNA na tu zemlju. Njihova je sreća da nisu imali svojega Račana. Drugi zadatak politike razoružavanja Hrvatske bila je potpora odluci Vijeća sigurnosti o zabrani kupovine oružja napadnutim republikama bivše Jugoslavije. Iz engleskih podataka čitamo, da veto na tu odluku, za što smo lobirali kod predstavnika Kine, nije mogao biti uložen jer je za zabranu glasovao i tražio ju tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar. Smatram da je to napravio zato što se je davanje prednosti JNA uklapalo u njegovu politiku koju je vodio dok je još bio pripadnik zloglasne OZNE.

Nerazmjer velikog broja civilnih žrtava prema vojnima bio je direktna posljedica razoružanja Hrvatske. Kada smo, ponajviše zahvaljujući Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, uspjeli ilegalno naoružati hrvatsku obranu, mogli smo zaštititi civile i njhova tragedija je najvećim dijelom prekinuta.

-U posljednje vrijeme se na nekim mrežnim stranicama pojavljuju dokumenti, koje su potpisivali visoki dužnosnici JNA, u kojima jasno stoje poruke hrvatskom stanovništvu da mora napustiti područje koje su zaposjele velikosrpske snage. Mogu li se ti dokumentirani slučajevi objasniti i kao dio organiziranoga sustava za progon i uništenje cjelokupnoga hrvatskog pučanstva s prostora zamišljene velike Srbije?

– Postoji niz dokumenata koji dokazuju namjeru osvajanja hrvatskog teritorija do linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Realizacija projekta počela je reorganizacijom vojnih operativnih zona potkraj osamdesetih godina i uklanjanjem ono malo hrvatskih kadrova iz važnijih zapovjednih struktura JNA. Paralelno s time politika je lažima, pretjerivanjima i raznim smicalicama nastojala prikazati hrvatski narod negativnim, čak opasnim. Sjetimo se da je tada organiziran terenski obilazak izložbe o Jasenovcu sa svim stravičnim podatcima koji ni danas nisu dokazani. Posebna dimenzija priprema za agresiju odvijala se u obavještajnim službama u kojima je KOS premrežio sve društvene strukture, što smo i te kako osjetili tijekom rata. Ubijanje hrvatskih civila bila je važna karika u lancu ostvarenja velike Srbije. Dokaz tvrdnji da se i danas odvija snažan proces u smjeru poništavanja rezultata velike pobjede u Domovinskom ratu je širenje laži o hrvatskim zločinima. Najsnažnija poluga u vraćanju onoga što je u ratu izgubljeno je bacanje krivnje za ratne zločine na hrvatsku obranu. Neprestano nam se podmeću laži o tome, da su i Hrvati u obrani počinili ratne zločine. To su nam naglasili i predsjednik države i premijer u govorima nakon oslobađajuće haaške presude našim herojima Gotovini i Markaču, koja je otklonila izmišljene optužbe prema Tuđmanovoj Hrvatskoj. Josipović i Milanović višekratno su istakli da je ratnih zločina bilo i na našoj strani. To je obična laž. Bilo je s naše strane zločina u ratu, ali ne planiranog ratnog zločina koji je glavno obilježje srpsko-crnogorskog agresora. Ratni zločin, koji je planiran, i sporadični zločini u ratu oštro su odijeljeni u međunarodnom pravu ali i u politici. Zato u knjizi analiziram i srpske civilne žrtve i to iz tri postojeća izvora podataka.

Prvi izvor je poznati falsifikator Savo Štrbac koji govori o dvije i pol tisuće ubijenih civila. U analizi njegova teksta lako je zaključiti da se radi o naoružanim civilima, ili kako ih on zove „uvjetno civlima“. U međunarodnim defi ncijama nema takve skupine civila, jer su naoružani civili teroristi i imaju status vojnika. Kada se iz Štrpčeva popisa isključe naoružane civilne skupine (seoske straže, neuniformirani rezervisti i pripadnici tzv. Teritorijalne obrane, civili u službi u JNA, brojne neregularne jedinice itd.) a i po samom njegovom izrijekom napisanom priznanju bilo je 80 stvarnih civila među srpskim žrtvama. Drugi izvor su istrage DORH-a koje se temelje na identifikaciji žrtava, a srpskih civila je među njima bilo 47 uz još neke postupke dokazivanja koji nisu dovršeni. Treći izvor je document HHO-a koji je tvrdio da je u akciji Oluja ubijeno 677 srpskih civila. Takvu lažnu optužbu protiv Hrvatske, prema podatcima na mreži, u Haagu je branio Žarko Puhovski. Čitamo u raspravi na sudu kako ga je sudac ismijao jer se podatci o navodnim srpskim civlima nisu temeljili na jedinstvenoj metodologiji objektivnog prikupljanja podataka, pa čak nije bilo ni jedinstvenog popisa navodnih žrtava. Zato je sud s tog popisa priznao 42 civilne srpske žrtve, a za svoj lažima potkrijepljen istup Puhovski je po povratku umjesto prijezira dobio dodatne minute ne HRT-u i prostor u drugim režimskim medijima. Jasno je da je svaki ubijeni civil nesreća za cijelo čovječanstvo, ali jednak je zločin manipuliranje žrtvama i tajenje nekoliko tisuća puta većeg broja hrvatskih civilnih žrtava. Prikrivanje hrvatskih žrtava, o kojima se ne javlja u našim medijima niti se piše u udžbenicima, znak je da je Memorandum SANU broj 2 već na djelu.

-Kad se pogledaju civilne žrtve Domovinskoga rata, njihova struktura, odvođenje u logore, sustavni progoni, čišćenje terena od preostaloga pučanstva te razaranje katoličkih crkava, škola, dječjih ustanova i bolnica, ali i razaranje stambenoga fonda, ne može se izbjeći dojam kako je velikosrpska agresija zapravo bila proračunati plan osvajanja hrvatskoga državn područja s kojeg je genocidom trebalo pripremiti njegovo priključenje tzv. velikoj Srbiji?

– Svi zločini koje ste nabrojili imali su samo jedan cilj, a to je protjerati Hrvate sa zacrtanog područja koje je trebalo pripasti velikoj Srbiji. S tog područja protjerano je 260 tisuća Hrvata i drugih nesrpskih naroda. Najbolji dokaz da je cilj bio i ostvaren je podatak da smo u Oluji na okupiranom području zatekli isključivio jednonacionalni srpski sastav cijele tzv. SAO Krajine. Veći dokaz za genocid nad Hrvatima nikome tko je objektivan i ne treba.

Bivšem udbašu povjereno otkrivanje grobova žrtava iste te Udbe

-Vi, kao i vaša obitelj bili ste žrtva jugokomunističkoga terora. Budući da postoje određeni otpori sadašnjega režima oko istraživanja žrtava jugokomunističkoga režima, a jednako tako se prešućuju ili omalovažavaju žrtve srbo-crnogorske agresije, smatrate li da postoji određena poveznica između relativiziranja žrtava Domovinskoga rata i prešućivanja, odnosno prikrivanja žrtava Titova režima?

-Tajenje žrtava Titova režima i onih iz Domovinskog rata jednako su sredstvo političke borbe protiv hrvatskih nacionalnih interesa. To najbolje vidimo po snažnoj politici ubijanja svakog pokušaja da se dozna istina o žrtvama. Danas nigdje u medijima ne ćete vidjeti argumentirano iznošenje istine o žrtvama u Domovinskom ratu jer se to ne uklapa u politiku zajedništva s jučerašnjim agresorom i to bez kazne koja bi bila lijek protiv ponavljanja zločina. Iste se metode već sedamdesetak godina uspješno primjenjuju i a Titove žrtve, a primjer je I moja obitelj čija sudbina nije iznimka, već pravilo za stotine tisuća hrvatskih obitelji. Mojega su oca komunisti ubili kada sam imao dvije godine, dakle prije 66 godina, a ni danas ne znamo mjesto pokopa njegovih posmrtnih ostataka. Sve te godine pokušavali smo doznati gdje je pokopan, ali uzalud jer kada komunisti ubijaju, onda temeljito čiste svoje tragove. Moju majku su zatvorili kao političkog zatvorenika I bez suda ju držali devet godina u zatvoru, cijelo vrijeme u uvjerenju da su joj djeca mrtva, kao i nas da više nemamo majku.

Prema kasnijem pričanju jednog udbaša, htjeli su ubiti i nas djecu u improviziranoj nesreći nekog broda, ali nas je jedan od njih koji je poznavao mog oca spasio. Komunistima ni uništenje obitelji nije bilo dovoljno, pa su nam još promijenili i prezime!

To je meni osobno bilo bolnije od siromaštva, gladi i spoznaje da više nemam roditelje. Promjenom prezimena htjeli su ubiti i uspomenu na obitelj. U najranijoj mladosti sam naučio da je jedino što mogu ne dopustiti da mi komunizam ubije ponos i dostojanstvo i to mi je davalo neizmjernu životnu energiju. Jednaka tragedija ovoj koju su nanijeli mojoj obitelji je I ubojstvo dvije stotine tisuća civila nakon Drugog svjetskog rata, bez suda i obilježenog groba. Bitka koju za zataškavanje te istine vode današnji sljednici zločinačkog komunističkog poretka nije ništa manja ni bezbolnija od one koju su vodili njihovi predci. Primjer je Ured za otkrivanje grobova žrtava komunizma, kojega sam osnovao uz potporu velikog dijela moje stranke.

Čim smo otkopali prva tri lokaliteta u kojima su bile kosti maloljetnika jedne škole i bolesnika obližnje bolnice, svi vezani žicom i prostrijeljenih glava, osovina Josipović – Milanović je ukinula Ured a daljnje istraživanje udbaških zločina povjerila Ivanu Grujiću. Taj gospodin, prema mrežnim podatcima, u svojem predstavljanju na haaškom sudu ističe: „Bio sam od 1972. do 1990. godine član SDS-a (sljednica Udbe) i prošao sam sve položaje, od najnižeg do može se reći najvišeg“. Dakle, sada je jasno zašto su daljnja istraživanja preko devet stotina grobova usporena tako da iskapanja ne završe u sljedećih nekoliko godina, već da dinamikom od jednog do dva otkapanja godišnje potpuno onemoguće završetak toga posla dok još ima živih primarnih svjedoka.

Najsigurniji put ubijanja istine je bivšem udbašu povjeriti otkrivanje grobova žrtava iste te Udbe. Danas smo svjedoci skrivanja hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu i uveličavanja žrtava agresora. Metode su potpuno jednake onima iz komunističkih zločina. Temelje se na postavljanju u medije, u ministarstva, na čelne pozicije u vladi I na savjetnička mjesta predsjednika države kao i u tzv. nevladine udruge onih ljudi čiji svjetonazor jamči da istina nikada ne će izaći na vidjelo. Jedina borba protiv takve zloupotrebe politike je iznošenje argumentirane istine i demokratizacija države. Za mene Hrvatska nije demokratska država dok nema ni jedan dnevni list desne političke orijentacije i barem jednu javnu TV kuću koja zastupa takvu politiku ili barem vodi politiku objektivnog informiranja. Današnja cenzura dnevnih medija jača je i strašnija od one potkraj komunističkog razdoblja. Od svih europskih naroda jedino hrvatski narod nema pravo na objektivno informiranje.

-Nedavno su otkopani posmrtni ostatci hrvatske obitelji Ivezić, koje su smaknuli Srbi u ljeto 1941., no povjerenstvo koje vodi sadašnju ekshumaciju, kao da nastoji prešutjeti razmjere hrvatske nacionalne tragedije. Možemo li se u bliskoj budućnosti nadati sustavnijem pristupu oko istraživanja ratnih i poratnih hrvatskih žrtava?

– Predrag Matić i bivši udbaš Ivan Grujić vode stratešku bitku za zataškavanje poslijeratnih zločina komunista. Sada iskapaju žrtve ratnih zločina, da opravdaju svoje postojanje u Ministarstvu koje je preuzelo funkciju ukinutog Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunizma.

Poslijeratne komunističke žrtve istražuju jednim otkapanjem godišnje. Zločin nad obitelji Ivezić jedan je u nizu pokolja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i nacionalna je sramota da ti zločini nisu istraženi a počinitelji procesuirani. Očito se čekalo da počinitelji pomru. U tim pokoljima, kao što vidimo iz posmrtnih ostataka, nisu se štedjela ni djeca, jednako kao i u srpsko-crnogorskoj agresiji. Otkopavanje žrtava u Dabinoj jami bio bi korak naprijed u istraživanju hrvatskih žrtava, da nije izveden po nalogu DORH-a nego po odluci Ministarstva branitelja. Nažalost, Matić – Grujić tandem pristao je igrati za nalogodavce kojima je cilj zatajiti poslijeratne komunističke zločine i za to ih čeka osuda povijesti.

-Koliko u tom poslu može pomoći neka buduća hrvatska vlast?

– Nadajmo se uskoro povratku na vlast reformirane državotvorne stranke koja će vratiti Hrvatskoj ponos i dostojanstvo. Sada u njoj više nema bivših komunista s visokih partijskih položaja, koji su bez katarze promijenili kapute. Nema više ni bivših udbaša, pa sam siguran da na putu povratka hrvatskog dostojanstva i istine o žrtvama više nema prepreka. Nova vlast mora angažirati velik broj stručnjaka, vratiti ukinuti Ured i prenijeti otkopavanja na razinu županija. Pomoć za to može se dobiti iz EU fondova, jer smo zasigurno jedina europska država koja ima tako veliki broj nepoznatih grobišta.

Zadatak je nove vlasti da u nekoliko godina otkopa preostalih devet stotina lokaliteta kako bi se posljednja počivališta žrtava mogla dostojanstveno označiti. Najveća je sramota nove hrvatske države što zbog mnogih kočničara istine u redovima svih stranaka to još nije obavljeno. Nova vlast mora vratiti Hrvatskoj dostojanstvo živućima, stvarajući uvjete za bolji život, ali i pokojnicima pružajući im ono što zaslužuju – dostojanstvo uz molitvu, iskrenu zahvalu i obilježeni grob.

hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Plenković: Žalac treba nastaviti raditi ono na čemu je i do sada radila

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Premijer Andrej Plenković izjavio je u Bruxellesu, nakon sastanka u sjedištu NATO-a, da je Hrvatska obilježila prvih 10 godina članstva u Savezu te je podsjetio da RH participira u brojnim operacijama među kojima su one u Afganistanu, KFOR-u, Iraku, Litvi, Poljskoj.

– Poduprli smo akcijski plan za članstvo BiH. Želimo da i ona ide u smjeru prema članstvu u NATO-u. Među prvima smo ratificirali Protokol o pristupanju Sjeverne Makedonije u NATO. Ovo je i 70. godišnjica cijeloga Saveza, a bit će obilježena i na ministarskom sastanku u SAD-u, a potom u Londonu u prosincu, rekao je Plenković, prenosi HRT.

Potvrdio je da se sastao s Jensom Stoltenbergom, glavnim tajnikom NATO-a, te da ga podupire u nastavku njegova mandata. Smatramo da je odličan na svome poslu. Razgovarali smo i o hrvatskom doprinosu i sposobnostima te svemu što se očekuje u ovoj obljetničkoj godini, dodao je.

– Što se tiče Kine, bila je to vrlo otvorena rasprava. Pozicije su slične, ali je optika drugačija. Govorio sam o pripremama za sastanak 16+1 koji će biti u Dubrovniku 11. i 12. travnja. Hrvatska je dobila nakon samo dvije i pol godine prigodu da taj summit bude u Hrvatskoj.

Govoreći o “naglascima na optici” Plenković je rekao da mu je čast biti premijer, već dvije i pol godine.

– U to vrijeme imao sam pet bilateralnih susreta s kineskim premijerom. Da ne postoji ovaj format summita 16 + 1 moja je skromna procjena da bi se to dogodilo u nekih 40 godina, ako je klima dobra i ako su sve okolnosti dobre. Taj format je državama poput naše, jer nismo mi jedini, dao priliku da gradimo odnose s Kinom, kazao je.

“Oni koji mogu izgraditi most od 55 km preko mora, mogu i 2,5 km Pelješkog”

Odgovarajući na pitanje o izgradnji Pelješkog mosta kazao je da ne postoje problemi.
– Europska unija nam ne bi odobrila sredstva da postoji problem oko izgradnje toga mosta. Bio je javni natječaj. Nije to bila neka posebna pogodba s nekom kineskom kompanijom. Ljudi koji su u stanju izgraditi most od 55 km preko mora, izgradit će i ova dva i pol kilometra, dodaje.

Plenković: Žalac ima zadaću nastaviti svoj posao

Na pitanje hoće li ministrica Gabrijela Žalac i idući tjedan ostati ministrica, Plenković je kazao da o prometnoj nesreći već bilo riječi.

– Ono što je ministrica kazala meni, kazala je i u javnosti. Ja tu više nemam što dodati. Ona radi svoj posao i ima zadaću da nastavi. U našem mandatu zatekli smo 9% ugovorenih, a sada smo na 65% ugovorenih poslova. Zajednička ambicija nam je da to bude 85% do kraja godine. Što se tiče prometne nesreće nama je žao što se to dogodilo. Nama je najvažnije da je djevojčica dobro, rekao je Plenković.

Premijer je odgovorio i na pitanje zašto je Vlada čekala do posljednjeg trenutka u vezi s prijedlogom zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma.

– Kazao je da to nije tako. Taj je prijedlog zakona išao u normalnu proceduru, u dva čitanja. Svatko tko je prošao političke kampanje i tko ima razuma, mora pogledati činjenicama u oči. Bitno nam je da kampanja bude vidljiva. Prema sadašnjim pravilima, npr. ne možete imati televizijski spot.

Premijer je govorio i o brodogradilištu Uljanik, piše HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Sveučilište u Mostaru stup je opstanka Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Sveučilištu u Mostaru sa svojih 12.700 studenata otvoreno je sveučilište, ali i sveučilište koje promiče kulturu i povijesno nasljeđe Hrvata u BiH / Naše sveučilište jedina je javna institucija u BiH na kojoj je službeni jezik hrvatski / Potpora Republike Hrvatske Hrvatima u BiH važna je u brojnim segmentima, a najviše u političkom / Imam povjerenje u političko vodstvo Hrvata u BiH / Znanost je nezaobilazna u uspjehu i pojedinaca i organizacija…

Koja je uloga Sveučilišta u Mostaru u sustavu visokog obrazovanja i znanosti BiH? Na koji način Sveučilište istražuje i promiče hrvatsku kulturu, jezik i identitet? Kako žive Hrvati u Mostaru, ali i u cijeloj BiH – samo su neka od pitanja o kojima je za Vijenac s rektorom Sveučilišta u Mostaru Zoranom Tomićem, redovitim sveučilišnim profesorom, pravnikom i vrsnim stručnjakom za odnose s javnošću, razgovarala Jelena Gazivoda.

Gospodine Tomiću, koja je vizija Sveučilišta u Mostaru i kako se ona uklapa u europski suvremeni visokoobrazovni prostor?

Sveučilište u Mostaru vidimo kao razvijeno u organiziranu, integriranu i funkcionalnu visokoškolsku ustanovu uključenu u europski prostor visokog obrazovanja i europski istraživački prostor, koja će jakom povezanošću znanstvenoistraživačkog i obrazovnog procesa provoditi kvalitetno i učinkovito obrazovanje utemeljeno na ishodima učenja i koncepciji cjeloživotnog učenja. Nastojimo znanstvenoistraživački rad temeljiti na znanstvenoj izvrsnosti definiranoj međunarodnim pokazateljima i jačoj integriranosti s obrazovnim procesom na svim razinama, a posebice na razini poslijediplomskih studija. Sveučilište treba u budućnosti stvaranjem novih ideja i tehnoloških rješenja, kritičkim promišljanjem i kreativnošću postati jedan od ključnih pokretača gospodarstva i ekološki prihvatljiva održivoga razvoja te promicatelj kulturnoga i povijesnog nasljeđa zajednice u kojoj je nastalo.

Koje sve studije Sveučilište u Mostaru izvodi i po čemu se razlikuje od drugih sveučilišta u BiH? Koliko imate studenata? Bavite li se i nakladništvom?

Sveučilište u Mostaru sastoji se od deset fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti. Središte nam je u Mostaru, uz dva sveučilišna centra u Vitezu i Orašju, tako da pokrivamo cijeli prostor BiH. Na jedanaest ustrojbenih jedinica izvodimo gotovo 140 studijskih programa, kroz sva tri ciklusa, iz područja društvenih, humanističkih, prirodnih, tehničkih, biotehničkih i biomedicinskih znanosti te iz umjetničkog područja. Naša specifičnost, uz brojnost i raznolikost studijskih programa, uvjetovana je našom vizijom Sveučilišta kao „promicatelja kulturnoga i povijesnog nasljeđa zajednice“. To znači da smo mi otvoreno sveučilište, ali i sveučilište koje promiče kulturu i povijesno nasljeđe Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sveučilište danas ima službeno 12.700 studenata. Posjedujemo nakladničku kuću PRESSUM i upravo smo u tijeku postavljanja sveučilišne digitalne tiskare.

Mostar je već dva izborna ciklusa bez izbora, bez gradskog vijeća i sl. No unatoč svemu postoji optimizam, odlučnost i želja da se i grad Mostar i cijeli ovaj prostor uredi kao mjera za dobar život i prilika za razvoj / Nacionalne manjine imaju više prava u konzumiranju i uređivanju politike medija u razvijenim europskim zemljama nego Hrvati u BiH kao konstitutivni narod / Odnosi s javnošću grade odnose

Je li točna informacija da se jedino na Sveučilištu u Mostaru može studirati hrvatski jezik, dok se na drugim sveučilištima u BiH nastava izvodi na tzv. bošnjačko-hrvatsko-srpskom jeziku (bhs). Kako gledate na tu praksu?

Da, jedino se na Sveučilištu u Mostaru nastava na sva tri ciklusa izvodi na hrvatskom jeziku kao službenom. Po tome smo specifični i u BiH, jer je Sveučilište u Mostaru jedina visokoškolska javna institucija u BiH na kojoj je službeni jezik hrvatski. Na drugim univerzitetima u Federaciji nastava se izvodi na tzv. bhs-jeziku, što se pokazalo kao posebno problematično s nastavničkim studijima, koji obrazuju buduće nastavnike, pa se na natječaj u osnovne i srednje škole po hrvatskom planu i programu prijavljuju kandidati koji ne poznaju standard hrvatskog jezika. Moje je mišljenje da je to štetna praksa i da je ona više rezultat politike, a manje struke.

Bavi li se Sveučilište u Mostaru i znanstvenim istraživanjem hrvatskoga jezika i kulture?

Studij hrvatskoga jezika i književnosti jednako i kroz studijski program i kroz znanstveno-istraživačku djelatnost nastavnika proučava hrvatski jezik, kulturu i književnost, kako u okviru Hrvatske, tako u okviru BiH, uzimajući u obzir i povijesni razvoj i suvremeni kontekst. Dokaz tomu su i brojni simpoziji u organizaciji ili suorganizaciji Sveučilišta, koji su se isključivo ili dijelom bavili hrvatskim jezičnim nasljeđem.

Kako žive Hrvati u Mostaru?

Dijelimo sudbinu društva u BiH. Ovo je zemlja brojnih izazova, kontrasta, nelogičnosti i političkog eksperimentiranja. Jak je utjecaj međunarodnih činitelja i moćnika i iz te činjenice često se generira nestabilnost. Mostar je već dva izborna ciklusa bez izbora, bez gradskoga vijeća i sl. No unatoč svemu postoji optimizam, odlučnost i želja da se i grad Mostar i cijeli ovaj prostor uredi kao mjera za dobar život i prilika za razvoj.

Kako ocjenjujete potporu Republike Hrvatske Hrvatima u BiH?

Važna je u brojnim segmentima. Na prvo mjesto stavio bih političku potporu. Iz nje se izvode i znanstvena i kulturna i svi drugi oblici potpore. Premijer Plenković dobro razumije prilike Hrvata u Bosni i Hercegovini i snažan je stup potpore. To Hrvati osjećaju i jako su zahvalni. I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pruža nam političku potporu, što jako cijenimo. Naravno, tu su političke, znanstvene, kulturne i druge institucije koje su oslonac Hrvatima u BiH.

Pridonosi li snažno sveučilište boljem položaju Hrvata u BiH?

Moje je mišljenje, bolje reći čvrst stav, da je Sveučilište u Mostaru stup razvoja i opstanka Hrvata u BiH. Sveučilište pokreće gotovo sve procese u našem društvu. Naša snaga, naš brži i jači razvoj od presudna je značenja za snagu i važnost Hrvata u današnjoj BiH.

Prošle ste godine potpisali ugovor za dodjelu četiri milijuna kuna kojim Vlada RH podupire projekte i programe od strateških interesa za Hrvate u BiH. Za što su namijenjena sredstva?

Sredstva koja smo dobili od Vlade Republike Hrvatske iskoristili smo za više naših strateških aktivnosti. Opremili smo laboratorije i radionice, razvijamo infrastrukturu na sveučilištu, podupiremo tim sredstvima znanstvenoistraživački rad, kreiranje novih studija na engleskom jeziku, nakladništvo i druge naše aktivnosti.

Postoji li interes stranih studenata i znanstvenika za studij u Mostaru?

Na Sveučilištu u Mostaru studira dvadesetak posto studenata iz drugih država, dominantno iz Republike Hrvatske. Ove godine pokrenuli smo studij medicine na engleskom jeziku te poslijediplomske doktorske studije na engleskom i hrvatskom jeziku. Taj proces nastavljamo i cilj nam je sljedećih godina pokrenuti što više studija na engleskom jeziku.

Kada smo kod studija na stranim jezicima, što se izučava na Sveučilištu u Mostaru?

Na Sveučilištu se izvode studiji engleskog, njemačkog, talijanskog, ruskog i latinskog jezika, na kojima se osim jezika proučava i književnost. Osim tih studija, imamo ponuđen francuski i kineski jezik, koje studenti mogu birati kao izborne kolegije. Zahvaljujući izvrsnoj suradnji s veleposlanstvima smještenim u BiH na SUM-u su angažirani lektori koji sudjeluju u nastavi i edukacijama na navedenim studijskim programima. Osim njih, angažirani su lektori za kineski, francuski i španjolski jezik.

Kakva je suradnja Sveučilišta u Mostaru s drugim univerzitetima i znanstvenim institucijama u BiH i Hrvatskoj?

Na vrlo visokoj razini. Tijekom protekle godine predsjedavali smo Rektorskim zborom BiH i razvili izvrsne odnose sa svim javnim univerzitetima u BiH. Poznato je da u BiH ima sedam javnih univerziteta i jedno sveučilište. Moram istaknuti da imamo odličnu suradnju s izvršnim vlastima na svim razinama kao i kulturnim i znanstvenim ustanovama, posebno onima koje promiču hrvatski nacionalni identitet u BiH.

Što je s međunarodnom suradnjom? Imaju li vaši studenti mogućnost odlaska na studijske razmjene u inozemstvo?

Međunarodna suradnja jedno je od naših strateških područja definiranih u Strategiji SUM-a. Sveučilište u Mostaru intenzivno radi na kreiranju poticajne okoline za međunarodne istraživačke aktivnosti, ali i globalnu sveučilišnu prepoznatljivost i s tim u svezi potpisana su 83 različita pravna oblika međusveučilišne suradnje sa sveučilištima iz Austrije, Njemačke, Španjolske, Italije, Rusije, Rumunjske, Poljske, Albanije, Češke, Slovenije, Slovačke, Portugala, Francuske, Srbije, Makedonije, Crne Gore i Republike Hrvatske. Važno je istaknuti da je to neprekidni proces te se trajno radi na uspostavljanju novih oblika suradnje. Svi potpisani oblici međusveučilišne suradnje imaju isti cilj – poticati istraživačke aktivnosti institucija, poticati sve vrste mobilnosti i akademski razvoj studenata te nastavnog osoblja. Stoga nam je jačanje mobilnosti studenata i osoblja, posebno dolazne mobilnosti, bila jedna od osnovnih zadaća. Prema podacima za razdoblje od 1. listopada 2015. do 28. veljače 2019. ostvarili smo 190 mobilnosti studenata te 247 mobilnosti nastavnog i nenastavnog osoblja. Ono što nas posebno raduje jest povećanje dolaznih mobilnosti.

Surađujete li i s međunarodnim sveučilišnim mrežama?

Naša je zadaća aktivno sudjelovanje u međunarodnim sveučilišnim mrežama, ali i stvaranje te jačanje veza sa sveučilištima iz inozemstva, posebno onim iz nama susjednih zemalja. Sporazumi nisu i ne smiju ostati samo potpisani dokumenti, već iz njih moraju proisteći konkretni rezultati – kao što su zajednički studiji, projekti, suradnja na konferencijama, izdavaštvu i slično. Danas smo ponosni na dva zajednička doktorska studija u Austriji, u kojima sudjeluje šest zemalja, pa i mi kao partner, jer smo, između ostaloga, dobili akreditaciju austrijske agencije, zatim na studij medicine na engleskom jeziku na Medicinskom fakultetu te na zajednički diplomski studij politologije koji se izvodi sa Sveučilištem Matej Bel iz Banske Bistrice, a koji su pokrenuti u protekloj godini. Sveučilište je punopravan član važnih europskih i regionalnih sveučilišnih udruženja i akademskih mreža kao što su European University Association, Danube Rectors’ Conference (DRC), UNIADRION, EUCEAN, AARC i drugih. Potkraj 2018. dobili smo status člana-promatrača u Sveučilišnoj agenciji za frankofoniju.

Kakvi su dalji planovi za razvitak sveučilišta?

U srpnju prošle godine donijeli smo Strategiju razvoja do 2023.

Definirali smo pet strateških područja: obrazovanje, znanstvenoistraživački rad i razvoj, organizacija i resursi, međunarodna i međusveučilišna suradnja, sveučilište i okruženje. Unutar tih područja detaljno smo opisali i donijeli 27 strateških ciljeva. Za 2019. usvojili smo Akcijski plan za realizaciju strateških ciljeva i precizirali 820 zadataka. Dakle, Sveučilište u Mostaru u narednim će se godinama razvijati planski i strateški sa svrhom približavanja standardima visokog obrazovanja u Europi.

Kako gledate na aktualnu političku situaciju u BiH?

Živimo u vrlo promjenjivim i izazovnim političkim okolnostima. Svjedoci smo stalnih institucionalnih i izvaninstitucionalnih pokušaja da se Ustavom zajamčena prava Hrvata kao konstitutivnog naroda ospore ili ponište. Trenutno smo pred brojnim političkim izazovima. Osobno imam povjerenje u političko vodstvo Hrvata u BiH i vjerujem da će iz ove nove krize izići jači i osigurati prava Hrvata u skladu s važećim pravnim propisima.

Kakvo je stanje u medijima u BiH? Dopire li hrvatski glas do javnosti?

U načelu postoji pluralitet medija koji se izražavaju na hrvatskom jeziku. Stanje u javnim servisima BiH za Hrvate nije zadovoljavajuće i stalno nastojimo to mijenjati. No nema političkog konsenzusa ni društvenog osjećaja za rješavanje tog problema. Mišljenja sam da nacionalne manjine imaju više prava u konzumiranju i uređivanju politike medija u razvijenim europskim zemljama nego Hrvati u BiH kao konstitutivni narod. No svjesni smo da nam nitko ništa neće darovati – moramo se izboriti za to. Što se tiče oblikovanja javnog mišljenja Hrvata u BiH, važnu ulogu imaju razvijene radiopostaje, portali i tisak. Kao najbolji primjer izdvojio bih Večernji list u BiH.

Stručnjak ste za odnose s javnošću, a osim nastavnoga i znanstvenoga doprinosa tom području kreirali ste i vodili političke kampanje. Kako usklađujete znanstveni i praktični rad?

Ne živim u teoriji iako sam napisao knjige koje se tiču teorija odnosa s javnošću. Zadaća je znanstvenika istraživati pojave u društvu, oblikovati ih zatim u teorije i modele i ponovno testirati kroz društvene procese. Dosad sam vodio dvadesetak nacionalnih, regionalnih i lokalnih kampanja. Moram reći uspješno. Radio sam s brojnim političkim dužnosnicima, menadžerima, sportašima i drugim javnim osobama. Uvijek sam ustrajavao na znanstvenom pristupu. Znanost je nezaobilazna u uspjehu i pojedinaca i organizacija. Oni koji to prije shvate bliži su uspjehu.

Mnogi još uvijek stručnjake za odnose s javnošću smatraju prodavačima magle, dok s druge strane ozbiljne kompanije velika sredstva ulažu upravo u komunikaciju. Koja je uloga odnosa s javnošću u današnjem društvu?

Odnosi s javnošću ozbiljna su znanstvena disciplina, koja ima svoja načela. Nažalost u odnose s javnošću ušlo je mnoštvo nekvalificiranih osoba koje su u nedostatku etičkih načela manipulirale javnošću i tako pridonijele padu ugleda profesije. Zapravo, odnosi s javnošću grade odnose. Odnose između organizacije i njezine javnosti. Cilj odnosa s javnošću jest povećati ugled organizacije u svojoj ciljnoj javnosti na temelju vjerodostojne politike, međusobnog razumijevanja i zajedničkih interesa. Naša je komunikacija uvijek dvosmjerna i treba biti simetrična. Cilj je uvijek zadovoljavanje zajedničkih interesa.

Koliko su odnosi s javnošću važni za neprofitne institucije, poput Sveučilišta u Mostaru?

Iznimno važni. Posebno zbog činjenice da odnosi s javnošću dominantno utječu na našu sliku i reputaciju u društvu. Neće nitko doći studirati na sveučilište bez priznate društvene reputacije. Mi na Sveučilištu u Mostaru shvatili smo to dosta rano. Tako da danas jedini u ovom dijelu Europe imamo studij odnosa s javnošću na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju. Lideri smo znanstvenog proučavanja odnosa s javnošću i akademskog obrazovanja na javnim sveučilištima.

Glavni odbor Matice hrvatske održat će potkraj ožujka svoju sjednicu u Mostaru, gdje će sudjelovati na otvaranju Mostarskog proljeća, koje već godinama uspješno organizira Ogranak Matice hrvatske u Mostaru. Kako gledate na Matičinu ulogu u BiH?

Uloga Matice hrvatske od iznimne je važnosti. Teško je i sagledati širinu rada Matice kako bi se zaokružila ozbiljna konstatacija o značenju Matice za društvo. Iz perspektive Sveučilišta, na Maticu, a posebno na Mostarsko proljeće, gledamo kao na kulturnu nadogradnju svih naših sveučilišnih aktivnosti, na način da i nastavnici i studenti kroz rad Matice imaju priliku za osobni i profesionalni kulturni razvoj.

Razgovarala Jelena Gazivoda/Vijenac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari