Pratite nas

Civili su bili planirana meta u agresiji na Hrvatsku što je karakteristika genocida

Objavljeno

na

Andrija Hebrang je od samog stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata bio je ministar zdravstva u Vladi Republike Hrvatske: od 1990. do 1992., te ponovno od 1993. do 1998. Od 1993.-1994. obnaša dužnost koordinatora Saniteta oružanih snaga Republike Hrvatske. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik 1993., pa 1995. Nakon smrti ministra obrane Gojka Šuška 1998. bio je i ministar obrane. U novom broju Hrvatskog slova prof. Hebrang govori o zločinima nad hrvatskim narodom, kao i o pokušajima zataškavanja tih zločina.

andrija hebrang kamenjar-Bili ste ratni ministar hrvatskoga zdravstva, a nedavno ste objavili iznimno vrijednu knjigu prepunu podataka o karakteru hrvatskoga osloboditeljskoga Domovinskog rata, u kojoj su prvi put sintetično izneseni posljedci srbocrnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Obradili ste podatke Sanitetskoga stožera o hrvatskim ratnim žrtvama. Možete li nam navesti ukupan broj obrađenih i poznatih žrtava te njihovu dobnu I spolnu strukturu?

– Knjigu pod naslovom „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ u izdanju Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-91. i Matice hrvatske ogranak Zadar objavio sam prije tri mjeseca, a već je rasprodana u dvije tisuće primjeraka. No unatoč tome o njoj u režimskim medijima vlada potpuni muk. Iako se na predstavljanjima okuplja mnogo zainteresiranih za argumentiranu I dokumentiranu istinu o Domovinskom ratu, lijevi mediji imaju nalog prešutjeti ju jer im se ne uklapa u politiku „obje strane su jednake“ i „pomirba s agresorom pod svaku cijenu“. Jedan visoko tiražni list je čak namjeravao napisati najavu knjige, ali kada sam im poslao rukopis, odustali su!

Nalogodavac bi se mogao naljutiti pa možda čak i zaprijetiti nekakvim inspekcijama, a onda je sve moguće. Zarada im je ipak važnija od istine. Njihova šutnja meni je najbolji dokaz da je knjiga pogodila srž problema hrvatskoga društva, a to je pitanje tko je usred Europe pod kraj dvadesetog stoljeća napravio najteži zločin nad Hrvatima nakon onog komunističkog poslije Drugog svjetskog rata i to ponovno bez isprike, katarze i kazne počinitelja. Današnji vlastodršci žele opet zatajiti hrvatske žrtve i pri tome su suglasni s nekim inozemnim centrima moći, koji na taj način žele iskupiti svoje nedjelovanje za vrijeme genocida nad hrvatskim narodom. Poučeni poviješću nakon Drugog svjetskog rata kada su komunisti pobili na desetke tisuća razoružanih vojnika i civila bez suda, a mjesta pokopa njihovih tijela kao i njihov broj i danas su nepoznanica, u Glavnom sanitetskom stožeru odlučili smo na samom početku rata organizirati Odjel za informiranje čiji je glavni zadatak bio identificirati i registrirati svaku civilnu žrtvu na hrvatskoj strani obrane. Na 23 mjesta u državi bili su centri s educiranim kadrovima koji su iskoristili podatke obdukcija, nalaza mrtvozornika i iskaze svjedoka. Tako imamo popis ubijenih civila koji su po međunarodnoj klasifi kaciji bili doista civili jer nisu nosili oružje, niti su pripadali bilo kakvim oružanim formacijama, a što potvrđuje identifi kacija svake osobe.

Iste podatke imamo i za ranjenike. Razlika prema podatcima srpske strane je u tome, što za njihove civile nije vođena identifi kacija i evidencija, kako bi se kasnije mogli u žrtve ubrojiti i naoružani civili. U knjizi su i takve laži razobličene. U evidenciji Glavnog sanitetskog stožera u razdoblju od početka srpsko-crnogorske agresije do mirne reintegracije Podunavlja imena su 7 263 ubijena civila. Tu nisu ubrojeni još uvijek neotkriveni I neekshumirani civili kojih ima oko tisuću, tako da će konačna brojka ubijenih civila biti preko osam tisuća. Analiza podataka o ubijenim civilima dokazuje genocidnu strategiju agresora. Kao prvo, ubijeno je više civila nego vojnika jer su topovske cijevi agresora bile uperene na naselja a ne na vojne objekte.

Struktura ubijenih civila po dobi i spolu pokazuje pravu težinu zločina. Među 7 263 ubijena civila, osoba starijih od 60 godina, bilo je 3 381 ili 46,6%! Golema većina tih starijih osoba ubijena je u svojim domovima dalekometnim oružjem. Jednako je strašan podatak da su među ubijenim civilima bile 3 182 žene ili 43,8% ubijenih. Bešćutnost agresora ogleda se i u broju ubijene djece. Njih 345 ubijeno je direktno projektilima, a kasnije od zaostalih eksplozivnih sredstava još oko 50. Zastrašujući i u ratovima  nezabilježeni je podatak da su žene i djeca zajedno činili 50 posto svih ubijenih! Struktura ubijenih, posebice udio starijih osoba, žena i djece, odstupaju od velike većine ratova i karakteristični su za genocid istrebljenja jednog naroda s nekog područja. Sve je to prošlo bez reakcije svjetskih centara moći koji su štitili svoje uske strateške interese na Balkanu umjesto živote nevinih staraca, žene I djece. U knjizi obrađujem i reakcije vodećih svjetskih medijskih kuća koje su se sramotno stavile na stranu svjetskih moćnika.

-Zašto je u agresiji na Hrvatsku bilo toliko civilnih žrtava, a poglavito začuđuje veliki broj smrtno stradale i ranjene djece?

– Osim ubijene djece, knjiga obrađuje i teško ranjenu djecu. U ukupnom broju teških hospitaliziranih civilnih ranjenika djeca zauzimaju visoki udio od 12 posto! Među njima 108 djece ostalo je s teškim invaliditetom. Dodamo li k tome da je 4285 djece ostalo bez jednog a 54 bez oba roditelja, dolazimo do istine koja zahtijeva postavljanje nekih pitanja. Kako to da u zemlji koja opravdano brine brigu o zlostavljanoj djeci u miru, nema ni jednog kaznenog postupka nad počiniteljima ratnog zločina nad tolikom djecom? Kakva je to politika koja skriva dječje žrtve i ne traži za njih kažnjavanje? Jednako kao što nema kaznenog gonjenja na tisuće ubojica civila, ni jednog postupka protiv onih koji su razorili 14 hrvatskih bolnica, stotinu ambulanta, silovali oko tri tisuće žena…

Jasno je da je toliki broj civilnih žrtava posljedica strategije agresora, koji je ubijanjem civila želio zastrašiti stanovnike I natjerati ih u bijeg. Što strašniji zločin, to više protjeranih. To je razlog smrti tako velikog broja djece. Agresor je znao da gađajući stambene objekte, škole, bolnice i crkve ugrožava djecu. Gađali su civilne ciljeve iznenada, bez najave, tako da žrtve nisu imale priliku za odlazak u skloništa ili podrume. O tome svjedoče i ozljede civila, koje su puno teže od ozljeda vojnika.

Registrirali smo više teških fraktura lubanje, amputacija okrajina i opsežnih ozljeda mekih tkiva u civila nego u vojnika. Rat u kojemu su primarni ciljevi stanovi i kuće civila je genocidni rat, a svi koji to žele zatajiti i ne kazniti počinitelje izlažu buduće generacije opasnosti od ponavljanja nekažnjenog zločina. Zagovaranje pomirbe bez istine i kažnjavanja počinitelja je guranje glave u pijesak. Svakodnevno slušamo od današnje vlasti da treba gledati naprijed, graditi budućnost a ne vraćati se u prošlost.

Lako je tako govoriti njima, kada u ratu nisu sudjelovali, nisu gledali u oči smrti, nisu vidjeli muke ranjenih i umirućih, nisu doživjeli najteži mogući gubitak kao što je smrt djeteta. Zato oni ne mogu krojiti hrvatsku sudbinu, jer nas bez emocija za nju vode u političko rasulo, gospodarsku propast i moralno ništavilo.

Predsjednik Josipović i ministrica Pusić prednjače u ljubljenju sa srbijanskim političarima

-Pozamašan je broj stradalih civila, a javnosti se gotovo prešućuju odvođenje zarobljenih Hrvata u logore u Srbiji? Koliko su vam poznate činjenice o sustavu zlostavljanja zatočenika u srbijanskim logorima te postoje li egzaktni podatci o broju logora, zatočenicima i žrtvama.

– Za zatočene Hrvate nemamo u Stožeru pouzdanih podataka. Prema podatcima Hrvatskog društva logoraša bilo ih je oko 30 000 svih dobnih skupina uključujući i djecu, a oko tisuću logoraša je ubijeno. Radi se o tipičnim koncentracijskim logorima o kojima govore dokumenti agresora I zapovijedi o njihovim osnivanjima. Na području Republike Srbije bilo je tridesetak takvih logora, ali naši političari pomirbu ne uvjetuju otkrivanjem logora i kažnjavanjem počinitelja zločina zlostavljanja, niti traže tijela ubijenih logoraša. Predsjednik Josipović i ministrica Pusić prednjače u ljubljenju sa srbijanskim političarima, ali im ne pada na pamet tražiti istinu o zločinima, a slijedom istine i kazne, odštetu i ispriku agresora. Sa stajališta poštivanja dostojanstva svakog života nedopustivo je njihovo ponašanje, jer svakom čovjeku ljudski život mora biti svetinja. Posebice se to odnosi na političare, koji samom svojom pozicijom postaju uzor ostalima.

Kakvu poruku odašilju mladima predstavnici današnje vladajuće ljevice, od Vlade do Pantovčaka, kada olako brišu istinu o ljudskim patnjama i stradanjima? Nije li sramota da protiv počinitelja zločina nad logorašima optužnicu nije podigla država nego Udruga pravnika Vukovar 1991., jednako kao što je jedinu optužnicu protiv rušitelja jedne bolnice podigla Udruga liječnika dragovoljaca 1990.-91. a ne nadležna državna tijela? Kakva je to politika zatvaranja očiju pred najtežim zločinima i kakvu poruku ti političari daju ljudskome rodu? Svaki rat u kojemu agresor nije kažnjen poticaj je novim agresijama i zločinima. Zato su ljudi izmislili konvencije, zakone, sudove a nakon kazne i kajanja pružanje oprosta počiniteljima.

-U javnost, barem u onaj dio službenih medija, gotovo da i ne mogu prodrijeti pitanja zlostavljanih i silovanih žena? Zašto javni mediji tako sramno tretiraju tu temu dok istodobno reagiraju i na najmanje obiteljsko nasilje?

– Prema podatcima Udruge Žene u Domovinskom ratu pripadnici JNA i srpskih naoružanih civilnih formacija silovali su oko 3 000 žena. Taj najstrašniji zločin protiv ljudskog dostojanstva osuđen je u svim međunarodnim sporazumima, ali Republika Hrvatska nije ni započela ozbiljno istraživanje. Osuđena su do sada samo dva počinitelja od kojih je jedan pobjegao od izdržavanja kazne. Ostale tisuće silovatelja šeću slobodnom Hrvatskom i smiju se svojim žrtvama. Glavnim hrvatskim medijima prešućivanje ovih zločina je metoda provođenja terora nad istinom. U tim medijima nema ni riječi ni o jednoj kategoriji stravičnih zločina koje je počinio srpsko-crnogorski agresor, jer su oni dio bezočnog medijskog jednoumlja koje promiče politiku pomirbe bez istine. Vlasnici, urednici i većina glavnih novinara tih medija nisu osjetili rat jer su živjeli za ciljeve opstanka Jugoslavije, ili barem vraćanja Hrvatske u nekakve regionalne okvire. Pisanje o zločinima bilo bi njihovo priznanje praktično nikakvog angažmana u obrani Hrvatske, po uzoru na zastupnike SDP-a koji su napustili sabornicu u vrijeme izglasavanja odcjepljenja Hrvaske od zlogalsne Jugoslavije.

Partija i danas koristi svoju poziciju i čini sve da zataška zločine. To im lako polazi za rukom, jer ne suosjećaju sa žrtvama budući da političari koji danas zauzimaju vodeće pozicije nisu bili dragovoljci Domovinskog rata. Kategoriju dragovoljaca izbrisali su iz tzv. Registra hrvatskih branitelja, jer među dragovoljcima nije bilo Josipovića, Milanovića, Pusićke, Stazića i da dalje ne nabrajam stotinu danas vodećih ljudi u državi. Sliku stanja morala u državi najbolje oslikava stav današnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Na primjedbu Udruge Žene u Domovinskom ratu da ih nije primila na njihov pismeni zahtjev, Vesna Pusić im preko medija odgovara: „Njihov zahtjev nije došao do mene. Međutim očekivala sam od njih, da one, kao žrtve nasilja imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu“. Ona dakle izjednačava prosvjed protiv marginalizacije jedne manjinske skupine drugačije seksualno orijentiranih građana s najtežim ratnim zločinom! Takva izjava ponajprije govori o bezosjećajnosti Pusićke na najteže patnje silovanih žena, što nas ne čudi jer njezinih izljeva gnjeva prema svemu što je plemenito bilo je puno. Sjetimo se samo izjava protiv crkve, zatim sramotnu trgovinu tužbe za genocid u zamjenu za otkrivanje grobova žrtava što je zakonska obveza agresora. Proslavila se i izjavom koju su pozdravili srpski mediji, da političari ne trebaju govoriti o prošlosti, kao da se povijest bremenita ratnim zločinima može preskočti. Svoju mržnju prema činjenici da pobjednici trebaju pisati povijest pokazala je kritizirajući gospodina Tomislava Karamarka koji je rekao da ne će dopustiti da se naši udžbenici šalju na pregled u Beograd, što je strasno zagovarao ministar Jovanović a brzo je pohrlio s time se pohvaliti i bivši ministar Dragan Primorac. Da su bili dragovoljci Domovinskog rata drukčije bi govorili, jer bi bili svjedoci najstrašnijih ratnih zločina agresora. Ipak, najteža optužba hrvatske države je Pusićkina izjava da je Hrvatska izvela agresiju na Bosnu i Hercegovinu iako i mala djeca znadu da je Hrvatska vojska oslobodila tada strateški najvažniji dio te zemlje i spriječila genocid u Bihaću. Dakle, Vesni Pusić sprječavanje nove Srebrenice ne znači ništa, ona pripada sada vladajućem miljeu kojemu je obrana ideologije jugokomunizma važnija od obrane temeljnog ljudskog prava na život. I to je taj duboki ponor koji dijeli glavne političke smjernice hrvatske ljevice prema hrvatskoj desnici. U ostvarenju svojih ciljeva lijevi nostalgičari jugokomunizma ne prezaju niti od gaženja istine o žrtvama najprije komunističkog, a sada i srpsko-crnogorskog zločina. Velika Europejka ne poštuje ni preporuku europske Rezolucije da nema pomirbe bez istine!

-Smatrate li da je u ovom slučaju riječ o medijsko-političkom licemjerju, nepoznavanju problema, odnosno nepostojanju senzibilizirana odnosa prema hrvatskim žrtvama ili je možda riječ o tankoćutnoj politici, koja ponižavanjem silovanih žrtava nastoji slomiti svaki otpor novim jugokomunističkim projekcijama?

– Prešućivanje hrvatskih žrtava iz Domovinskog rata po svemu je nalik prešućivanju žrtava komunističkog terora. Obje bitke za sakrivanje istine vodi ista partija, danas nešto drukčijeg naziva. I tadašnja i današnja partija kriju hrvatske žrtve s ciljem slabljenja hrvatskog nacionalnog identiteta i poticanja njegova uklapanja u balkanske okvire. Izađe li istina na vidjelo, ne će biti moguće reintegrirati Hrvate ni Hrvatsku u nekavu regiju, u početku športskom i kulturnom a kasnije svekolikom integracijom. Toga se oni boje i misle da će i ovaj put uspjeti skriti istinu. Njma ne smeta ni Rezolucija o komunističkim zločinima Europskog parlamenta koja je jasno rekla da nema pomirbe bez istine. Isto vrijedi i za srpsko-crnogorsku agresiju čije rane se ne mogu premostiti bez istine, kazne za teške ratne zločine, odštete i isprike. Toliko smo dužni tisućama pobijenih staraca, žena i djece, zatočenima, silovanima, onima koji su ostali bez domova ili svojih najmilijih. Još više smo dužni to učiniti generacijama koje dolaze, kako više ne bi svaka generacija na ovim prostorima vodila novi rat. Nova generacija partije skriva svoje protuhrvatstvo u novi termin „regija“, ili „region“ kako kaže bivši predsjednik Mesić u želji zatiranja nacionalnog jezika. Srž njihove politike je da Hrvatima ne treba dopustiti razvoj nacionalnog identiteta, kakvog susrećemo u svim razvijenim državama, jer bi to bio temelj za očuvanje nacionalnih interesa kakav pažljivo njeguju sve napredne zemlje. Logičan slijed nakon uspostave nacionalnog ponosa i dostojanstva bio bi duhovni, gospodarski i socijalni uzlet, a to bi Hrvatsku jako udaljilo od balkanskih država. To ne smiju dopustiti članovi i pristaše partije jer u bivšim jugoslavenskim okvirima je ostalo srce njihove mladosti i njihovih uzora. Riječ je, dakle, o pomno planiranoj politici osovine Pantovčak – Banski dvori, koja je zbog višedesetljetnog iskustva njihovih prethodnika vrlo vješto umotana u laži i obmane. Naravno da u tome ključnu ulogu imaju mediji koji su uglavnom u njihovim rukama. Usporedno sa svojom politikom zaborava žrtava rade na razbijanju desnice jer povremeno u njoj nalaze one potkupljive kojima je osobni materijalni status ili položaj važniji od stanja države. Velika hrvatska pobjeda nad agresorom mora biti zalog trajnog i iskrenog mira temeljenog na istini jer bez toga nema ni duhovnog niti gospodarskog napretka.

Lončar i Račan protiv Hrvatske

-Kako objašnjavate tako veliki nerazmjer između civilnih i vojnih žrtava?

Odgovor na ovo pitanje moguć je nakon analize slijeda događaja ranih devedesetih. Bile su to godine realizacije dugo pripremane srpske ekspanzije sažete u Memorandumu SANU. Realizacija plana je počela 18. kolovoza 1990. godine kada su srpski civili naoružani oružjem JNA zapriječili hrvatske ceste balvanima. Odmah smo na hitnoj sjednici Vlade uputili policiju da uspostavi zakonom zajamčenu prohodnost puteva, ali su policijske helikoptere presreli borbeni zrakoplovi s crvenom petokrakom na krilima. Odmah nam je bilo jasno da slijedi krvavi rat u kojem će agresori biti naoružani srpski civili u sprezi s moćnom JNA, a glavni simbol agresora bit će nekada slavna a zatim nevinom krvlju zauvijek uprljana crvena zvijezda petokraka. O naravi agresije govori nam podatak da je devedeset posto civila pobijeno u prvih nekoliko mjeseci rata. Izneseni podatci dokazuju da su civili bili planirana meta, a djelovanje protiv njih trebalo je biti brzo dok Hrvatska nije imala oružja da ih obrani. Razoružanje Hrvatske bila je važna poluga u tom naumu. Provedeno je u režiji KOS-a, a glavni protagonisti su bila dvojica dugogodišnjih partijaca. Najprije je Ivica Račan u svojstvu zapovjednika Teritorijalne obrane izručio oružje Beogradu. To oružje bilo je vlasništvo hrvatskih građana i moglo je naoružati do 250 tisuća ljudi. U naoružanju Teritorijalne obrane bilo je osobnog, ali i dalekometnog oružja. Prema podatcima u literaturi, KOS nije uspio u razoružanju Slovenije pa je i to bio jedan od razloga obustave napada JNA na tu zemlju. Njihova je sreća da nisu imali svojega Račana. Drugi zadatak politike razoružavanja Hrvatske bila je potpora odluci Vijeća sigurnosti o zabrani kupovine oružja napadnutim republikama bivše Jugoslavije. Iz engleskih podataka čitamo, da veto na tu odluku, za što smo lobirali kod predstavnika Kine, nije mogao biti uložen jer je za zabranu glasovao i tražio ju tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar. Smatram da je to napravio zato što se je davanje prednosti JNA uklapalo u njegovu politiku koju je vodio dok je još bio pripadnik zloglasne OZNE.

Nerazmjer velikog broja civilnih žrtava prema vojnima bio je direktna posljedica razoružanja Hrvatske. Kada smo, ponajviše zahvaljujući Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, uspjeli ilegalno naoružati hrvatsku obranu, mogli smo zaštititi civile i njhova tragedija je najvećim dijelom prekinuta.

-U posljednje vrijeme se na nekim mrežnim stranicama pojavljuju dokumenti, koje su potpisivali visoki dužnosnici JNA, u kojima jasno stoje poruke hrvatskom stanovništvu da mora napustiti područje koje su zaposjele velikosrpske snage. Mogu li se ti dokumentirani slučajevi objasniti i kao dio organiziranoga sustava za progon i uništenje cjelokupnoga hrvatskog pučanstva s prostora zamišljene velike Srbije?

– Postoji niz dokumenata koji dokazuju namjeru osvajanja hrvatskog teritorija do linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Realizacija projekta počela je reorganizacijom vojnih operativnih zona potkraj osamdesetih godina i uklanjanjem ono malo hrvatskih kadrova iz važnijih zapovjednih struktura JNA. Paralelno s time politika je lažima, pretjerivanjima i raznim smicalicama nastojala prikazati hrvatski narod negativnim, čak opasnim. Sjetimo se da je tada organiziran terenski obilazak izložbe o Jasenovcu sa svim stravičnim podatcima koji ni danas nisu dokazani. Posebna dimenzija priprema za agresiju odvijala se u obavještajnim službama u kojima je KOS premrežio sve društvene strukture, što smo i te kako osjetili tijekom rata. Ubijanje hrvatskih civila bila je važna karika u lancu ostvarenja velike Srbije. Dokaz tvrdnji da se i danas odvija snažan proces u smjeru poništavanja rezultata velike pobjede u Domovinskom ratu je širenje laži o hrvatskim zločinima. Najsnažnija poluga u vraćanju onoga što je u ratu izgubljeno je bacanje krivnje za ratne zločine na hrvatsku obranu. Neprestano nam se podmeću laži o tome, da su i Hrvati u obrani počinili ratne zločine. To su nam naglasili i predsjednik države i premijer u govorima nakon oslobađajuće haaške presude našim herojima Gotovini i Markaču, koja je otklonila izmišljene optužbe prema Tuđmanovoj Hrvatskoj. Josipović i Milanović višekratno su istakli da je ratnih zločina bilo i na našoj strani. To je obična laž. Bilo je s naše strane zločina u ratu, ali ne planiranog ratnog zločina koji je glavno obilježje srpsko-crnogorskog agresora. Ratni zločin, koji je planiran, i sporadični zločini u ratu oštro su odijeljeni u međunarodnom pravu ali i u politici. Zato u knjizi analiziram i srpske civilne žrtve i to iz tri postojeća izvora podataka.

Prvi izvor je poznati falsifikator Savo Štrbac koji govori o dvije i pol tisuće ubijenih civila. U analizi njegova teksta lako je zaključiti da se radi o naoružanim civilima, ili kako ih on zove „uvjetno civlima“. U međunarodnim defi ncijama nema takve skupine civila, jer su naoružani civili teroristi i imaju status vojnika. Kada se iz Štrpčeva popisa isključe naoružane civilne skupine (seoske straže, neuniformirani rezervisti i pripadnici tzv. Teritorijalne obrane, civili u službi u JNA, brojne neregularne jedinice itd.) a i po samom njegovom izrijekom napisanom priznanju bilo je 80 stvarnih civila među srpskim žrtvama. Drugi izvor su istrage DORH-a koje se temelje na identifikaciji žrtava, a srpskih civila je među njima bilo 47 uz još neke postupke dokazivanja koji nisu dovršeni. Treći izvor je document HHO-a koji je tvrdio da je u akciji Oluja ubijeno 677 srpskih civila. Takvu lažnu optužbu protiv Hrvatske, prema podatcima na mreži, u Haagu je branio Žarko Puhovski. Čitamo u raspravi na sudu kako ga je sudac ismijao jer se podatci o navodnim srpskim civlima nisu temeljili na jedinstvenoj metodologiji objektivnog prikupljanja podataka, pa čak nije bilo ni jedinstvenog popisa navodnih žrtava. Zato je sud s tog popisa priznao 42 civilne srpske žrtve, a za svoj lažima potkrijepljen istup Puhovski je po povratku umjesto prijezira dobio dodatne minute ne HRT-u i prostor u drugim režimskim medijima. Jasno je da je svaki ubijeni civil nesreća za cijelo čovječanstvo, ali jednak je zločin manipuliranje žrtvama i tajenje nekoliko tisuća puta većeg broja hrvatskih civilnih žrtava. Prikrivanje hrvatskih žrtava, o kojima se ne javlja u našim medijima niti se piše u udžbenicima, znak je da je Memorandum SANU broj 2 već na djelu.

-Kad se pogledaju civilne žrtve Domovinskoga rata, njihova struktura, odvođenje u logore, sustavni progoni, čišćenje terena od preostaloga pučanstva te razaranje katoličkih crkava, škola, dječjih ustanova i bolnica, ali i razaranje stambenoga fonda, ne može se izbjeći dojam kako je velikosrpska agresija zapravo bila proračunati plan osvajanja hrvatskoga državn područja s kojeg je genocidom trebalo pripremiti njegovo priključenje tzv. velikoj Srbiji?

– Svi zločini koje ste nabrojili imali su samo jedan cilj, a to je protjerati Hrvate sa zacrtanog područja koje je trebalo pripasti velikoj Srbiji. S tog područja protjerano je 260 tisuća Hrvata i drugih nesrpskih naroda. Najbolji dokaz da je cilj bio i ostvaren je podatak da smo u Oluji na okupiranom području zatekli isključivio jednonacionalni srpski sastav cijele tzv. SAO Krajine. Veći dokaz za genocid nad Hrvatima nikome tko je objektivan i ne treba.

Bivšem udbašu povjereno otkrivanje grobova žrtava iste te Udbe

-Vi, kao i vaša obitelj bili ste žrtva jugokomunističkoga terora. Budući da postoje određeni otpori sadašnjega režima oko istraživanja žrtava jugokomunističkoga režima, a jednako tako se prešućuju ili omalovažavaju žrtve srbo-crnogorske agresije, smatrate li da postoji određena poveznica između relativiziranja žrtava Domovinskoga rata i prešućivanja, odnosno prikrivanja žrtava Titova režima?

-Tajenje žrtava Titova režima i onih iz Domovinskog rata jednako su sredstvo političke borbe protiv hrvatskih nacionalnih interesa. To najbolje vidimo po snažnoj politici ubijanja svakog pokušaja da se dozna istina o žrtvama. Danas nigdje u medijima ne ćete vidjeti argumentirano iznošenje istine o žrtvama u Domovinskom ratu jer se to ne uklapa u politiku zajedništva s jučerašnjim agresorom i to bez kazne koja bi bila lijek protiv ponavljanja zločina. Iste se metode već sedamdesetak godina uspješno primjenjuju i a Titove žrtve, a primjer je I moja obitelj čija sudbina nije iznimka, već pravilo za stotine tisuća hrvatskih obitelji. Mojega su oca komunisti ubili kada sam imao dvije godine, dakle prije 66 godina, a ni danas ne znamo mjesto pokopa njegovih posmrtnih ostataka. Sve te godine pokušavali smo doznati gdje je pokopan, ali uzalud jer kada komunisti ubijaju, onda temeljito čiste svoje tragove. Moju majku su zatvorili kao političkog zatvorenika I bez suda ju držali devet godina u zatvoru, cijelo vrijeme u uvjerenju da su joj djeca mrtva, kao i nas da više nemamo majku.

Prema kasnijem pričanju jednog udbaša, htjeli su ubiti i nas djecu u improviziranoj nesreći nekog broda, ali nas je jedan od njih koji je poznavao mog oca spasio. Komunistima ni uništenje obitelji nije bilo dovoljno, pa su nam još promijenili i prezime!

To je meni osobno bilo bolnije od siromaštva, gladi i spoznaje da više nemam roditelje. Promjenom prezimena htjeli su ubiti i uspomenu na obitelj. U najranijoj mladosti sam naučio da je jedino što mogu ne dopustiti da mi komunizam ubije ponos i dostojanstvo i to mi je davalo neizmjernu životnu energiju. Jednaka tragedija ovoj koju su nanijeli mojoj obitelji je I ubojstvo dvije stotine tisuća civila nakon Drugog svjetskog rata, bez suda i obilježenog groba. Bitka koju za zataškavanje te istine vode današnji sljednici zločinačkog komunističkog poretka nije ništa manja ni bezbolnija od one koju su vodili njihovi predci. Primjer je Ured za otkrivanje grobova žrtava komunizma, kojega sam osnovao uz potporu velikog dijela moje stranke.

Čim smo otkopali prva tri lokaliteta u kojima su bile kosti maloljetnika jedne škole i bolesnika obližnje bolnice, svi vezani žicom i prostrijeljenih glava, osovina Josipović – Milanović je ukinula Ured a daljnje istraživanje udbaških zločina povjerila Ivanu Grujiću. Taj gospodin, prema mrežnim podatcima, u svojem predstavljanju na haaškom sudu ističe: „Bio sam od 1972. do 1990. godine član SDS-a (sljednica Udbe) i prošao sam sve položaje, od najnižeg do može se reći najvišeg“. Dakle, sada je jasno zašto su daljnja istraživanja preko devet stotina grobova usporena tako da iskapanja ne završe u sljedećih nekoliko godina, već da dinamikom od jednog do dva otkapanja godišnje potpuno onemoguće završetak toga posla dok još ima živih primarnih svjedoka.

Najsigurniji put ubijanja istine je bivšem udbašu povjeriti otkrivanje grobova žrtava iste te Udbe. Danas smo svjedoci skrivanja hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu i uveličavanja žrtava agresora. Metode su potpuno jednake onima iz komunističkih zločina. Temelje se na postavljanju u medije, u ministarstva, na čelne pozicije u vladi I na savjetnička mjesta predsjednika države kao i u tzv. nevladine udruge onih ljudi čiji svjetonazor jamči da istina nikada ne će izaći na vidjelo. Jedina borba protiv takve zloupotrebe politike je iznošenje argumentirane istine i demokratizacija države. Za mene Hrvatska nije demokratska država dok nema ni jedan dnevni list desne političke orijentacije i barem jednu javnu TV kuću koja zastupa takvu politiku ili barem vodi politiku objektivnog informiranja. Današnja cenzura dnevnih medija jača je i strašnija od one potkraj komunističkog razdoblja. Od svih europskih naroda jedino hrvatski narod nema pravo na objektivno informiranje.

-Nedavno su otkopani posmrtni ostatci hrvatske obitelji Ivezić, koje su smaknuli Srbi u ljeto 1941., no povjerenstvo koje vodi sadašnju ekshumaciju, kao da nastoji prešutjeti razmjere hrvatske nacionalne tragedije. Možemo li se u bliskoj budućnosti nadati sustavnijem pristupu oko istraživanja ratnih i poratnih hrvatskih žrtava?

– Predrag Matić i bivši udbaš Ivan Grujić vode stratešku bitku za zataškavanje poslijeratnih zločina komunista. Sada iskapaju žrtve ratnih zločina, da opravdaju svoje postojanje u Ministarstvu koje je preuzelo funkciju ukinutog Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunizma.

Poslijeratne komunističke žrtve istražuju jednim otkapanjem godišnje. Zločin nad obitelji Ivezić jedan je u nizu pokolja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i nacionalna je sramota da ti zločini nisu istraženi a počinitelji procesuirani. Očito se čekalo da počinitelji pomru. U tim pokoljima, kao što vidimo iz posmrtnih ostataka, nisu se štedjela ni djeca, jednako kao i u srpsko-crnogorskoj agresiji. Otkopavanje žrtava u Dabinoj jami bio bi korak naprijed u istraživanju hrvatskih žrtava, da nije izveden po nalogu DORH-a nego po odluci Ministarstva branitelja. Nažalost, Matić – Grujić tandem pristao je igrati za nalogodavce kojima je cilj zatajiti poslijeratne komunističke zločine i za to ih čeka osuda povijesti.

-Koliko u tom poslu može pomoći neka buduća hrvatska vlast?

– Nadajmo se uskoro povratku na vlast reformirane državotvorne stranke koja će vratiti Hrvatskoj ponos i dostojanstvo. Sada u njoj više nema bivših komunista s visokih partijskih položaja, koji su bez katarze promijenili kapute. Nema više ni bivših udbaša, pa sam siguran da na putu povratka hrvatskog dostojanstva i istine o žrtvama više nema prepreka. Nova vlast mora angažirati velik broj stručnjaka, vratiti ukinuti Ured i prenijeti otkopavanja na razinu županija. Pomoć za to može se dobiti iz EU fondova, jer smo zasigurno jedina europska država koja ima tako veliki broj nepoznatih grobišta.

Zadatak je nove vlasti da u nekoliko godina otkopa preostalih devet stotina lokaliteta kako bi se posljednja počivališta žrtava mogla dostojanstveno označiti. Najveća je sramota nove hrvatske države što zbog mnogih kočničara istine u redovima svih stranaka to još nije obavljeno. Nova vlast mora vratiti Hrvatskoj dostojanstvo živućima, stvarajući uvjete za bolji život, ali i pokojnicima pružajući im ono što zaslužuju – dostojanstvo uz molitvu, iskrenu zahvalu i obilježeni grob.

hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Kajin: Bježanija iz Uljanika

Objavljeno

na

Objavio

Dojam je da svi bježe iz Uljanika. Bježe radnici, gradonačelnik Miletić koji je “prilagođavao” prostorne planove strateškom investitoru, (industriju pretvarao u luku posebne namjene), više ne brani Jakovčića. Župan Flego koji je pred deset mjeseci branio diversifikaciju riječima: “Mi govorimo o konju, a ne muhi ispod konjskog repa”, više ni ne želi čuti za Uljanik, a danas odlazi i sindikalist Šverko iz Nadzornog odbora (time je blokiran nj rad zbog nepostojanja kvoruma) koji ne želi da se Uljanik prepolovi. Ostaju strateški, Jakovčić i Rossanda.

Ono što sam govorio o Uljaniku Puležani prepoznaju danas, ono što sam govorio o vrhuški IDS-a pred pet godina Istrijani će prepoznati sutra, a ono što govorim danas shvatit ce za 2-3 godine. Napredujemo.

1. Što rade službe? Zašto se ne bave tragom novca? Kako netko može unijeti 100-200…mil. € u HR, a da nitko ne pita odakle novac. Ja sam u slučaju buzetske kompostane u 2 sata “otvorio” desetak off shore tvrtki ljudi koji su trebali ulagat u to smeće, a što je potom dovelo i do rasčišćavanja nogometne močvare.

2. Što je bit diverzifikacije? Nekretninski biznis. Ne. To je paravan za nešto puno ozbiljnije. Da Vlada jamči za novac koji se neće trošiti samo na brodogradnju.

Kako izgleda taj Plan?

Šverko je rekao da ga kao potpredsjednik NO nije ni vidio u cijelosti te da ga izrađuje onaj koji bi trebao preuzeti Uljanik, a to je Kermas energija.

A što sadrži?

– država bi Uljaniku odmah trebala uplatiti 300 mil. € ( Pošto je 19.09. došlo na naplatu 47 mil. € , sada uprava potražuje 280 mil. €).

-država bi trebala dati 200 mil. € garancija strateškom partneru, te mu srediti papire za nekretninski biznis vrijedan 600 mil. €. U tom bi projektu država trebala biti sa 30%.

-nekretnine se rade u join – venture sa državom, a država nakon što proda svoj udio zaradila bi 200 mil. €. Moš mislit.

-na koncu bi strateški dobio novu marinu. Od onih 200 mil.€ 100 mil. € išlo bi za brodogradnju, a ostalo za popratne biznise (vidi G.Istre).

To je bit non -papera.

Da pojasnim Miletiću koliko je novaca ušlo u Uljanik. Dosada 4.3 mlrd. Kn do 2018. te 530 mil. kn iz 3.maja. 2018. 96 mil. € jamstava, (danas je protestirano 47 mil. €), 12.6 mil. € od Končara, 3 mil. € od prodaje V.Lenca, 100 mil. kn za plaće….Za 3 otkazana broda država će platiti 40 mil. € u 2018. god. Znači, samo 2018., cca 200 mil. € ili gotovo tri pulske opće bolnice. U narednih 3 godine, 2019./20./21., u Uljanik treba unijeti 550 mil. €. Vrijednost 8 brodova koje bi Uljanik trebao izraditi procjenjuje se na 650 mil. €, ali zbog prekoračenja rokova neće se uprihodovati ni 500 mil. €.

Miletiću, zašto Uljanik nije restrukturiran? Inače, sa onih 4.5 mlrd. kn, plus 700 mil.€. sanacija Uljanika do konca 2021. dosegnuti će iznos restrukturiranja Brodosplita. Govorimo o 10-11 mlrd. kn.

Uljanik nije restrukturiran, to je moje mišljenje, da bi se njime upravljalo iz Pule, ne daj Bože iz Zagreba. To je bit. Radničko dioničarstvo u Uljaniku pokazalo se glupošču za razliku od direktorskog u Uljanik plovidbi. Prestavnike radnika trebalo bi pitati zašto u 4. mjesecu nisu podržali Debeljaka koji je mogao pomoći Uljaniku, a spasiti 3.maj. Konačno, 3.maj više neće raditi za Uljanik pa će i onih 8 planiranih brodova u 3 godine doći u pitanje.

Stoga, okanite se megalomanije i ugledajte se u Split. Sačuvajte od diverzifikacije cijeli Uljanik. Točno, pred državom je dilema platiti 600 mil. € jamstava ili uz 700 mil. € koje bi trebala uložiti ili za iste jamčiti, (2018.-2021.), nakon tri godine suočiti se sa obvezama od još nekoliko stotina milijuna €.

Uljanik početi pretvarati u kombinaciju remontnog i pravog brodogradilišta, odabrati par brodova koje bi trebalo odraditi u rokovima i brojem zaposlenih po uzoru na druga brodogradilišta i ponavljam, ugledati se na Split, ali tko će pokriti gotovo 600 mil. € jamstava?

I ono što govori koliko Miletić vjeruje u brodogradilište: Zašto si inzistirao da Grad dobije Muzil, Hidro bazu…, a ne i dionice Uljanika? Reći ćeš Pula ne može bez pomoći, ne Vlade, već cijele države… To je točno, ali barem se moglo osigurati u Proračunu Grada Pule i Županije dostatna sredstva za najveći socijalni udar koji će Istru pogodit od 90-te na ovamo.

Miletiću, priznaj osim za sebe ti za Grad nisi učinio gotovo ništa. Što ćemo sa Monumentima, Katarinom, Barbarigom, Dragonerom? Sve je u posjedu Končara… Da li je predviđeno u Uljaniku 1000 suhih vezova i još 150 za mega jahte u moru? Ti znaš što ste radili i kamo ste Uljanik doveli. I ne samo Uljanik već i 3.maj. Stidite se ako obraza imate.

Ako vi na Puljštini niste spremni ni kune izdvojiti za Uljanik, zar mislite da će oni iz Zagreba? Da ne ispadne da ste Uljaniku vi iz Pule maćeha, a oni iz Zagreba majka iako imam dojam da Uljaniku u narednih nekoliko dana samo dragi Bog može pomoći. Nisam praznovjeran, ali vjerujem da još ima kakvh takvih šansi za Uljanik.

Damir Kajin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari