Pratite nas

Intervju

Čović: Dijele nas na hercegovačke, posavske i bosanske kako bi lakše vladali nama

Objavljeno

na

Rok za provedbu odluke Ustavnog suda BiH glede izmjene Izbornog zakona koji se tiče legitimnog izbora izaslanika u Dom naroda istječe 6. srpnja. Trenutačno se očekuju dvije odluke Ustavnoga suda – oko vitalnog interesa Bošnjaka i neprovedbe odluke o apelaciji glede Izbornog zakona. Kao imperativ, čak i u sadašnjoj situaciji paralize vlasti na gotovo svim razinama, postavlja se izmjena Izbornog zakona. Hrvatski član Predsjedništva i predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović u intervjuu za Večernji list ističe da vjeruje kako će, unatoč taktiziranju bošnjačkih stranaka, do tih izmjena koje Hrvatima daju jednaku priliku odlučivati ipak doći do kraja godine.

Približava se rok vezan uz izmjene Izbornog zakona. Očito neće doći do njegove izmjene. Što onda?

– Očekujem da u oba pojedinačna slučaja nemamo ugroženost vitalnog nacionalnog interesa, ali i da se potvrdi raniji stav o samim odredbama Izbornog zakona. Iako ne želim ni na kakav način prejudicirati, nadam se kako ćemo već najesen morati intenzivno raditi u Parlamentu kako bi se donijelo izmjene zakona uz eventualne korekcije prijedloga HNS-a. Ne robujemo formi toga prijedloga, ali je prevažan dio po kojemu jedan narod ne može drugome birati političke predstavnike kako u klubove domova naroda tako i one za člana Predsjedništva BiH.


Jeste li vodili razgovore sa SDA o HNS-ovu prijedlogu izmjena Izbornog zakona i drugim bošnjačkim strankama i što je s njihovim prijedlogom?

– Njihova prijedloga formalno nema u proceduri, a što se tiče makar izbora člana Predsjedništva, naš je prijedlog uvelike usuglašen sa SDA i ideja o tome došla je iz redova te stranke. To sam rekao eurozastupnicima Predi, Piculi, ali i Wigemarku na sastanku na kojemu je bio i Izetbegović. Zbog čega SDA još uvijek taktizira, ne znam. Jer taj posao ćemo morati završiti u ovoj godini. Bojim se da s druge strane imate klasično nadmudrivanje u Sarajevu po kojemu, čim jedna strana nešto prihvati, druga je protiv. Ako se ne promijeni Izborni zakon BiH, hoće li se održati izbori? – Formalno, izbori se mogu održati, ali provedbu izbornih rezultata nemoguće je izvesti. Nema smisla ući u izborni proces, a ne moći provesti rezultate. Da su nam izmjene Izbornog zakona potrebne, svjesne su mislim i sve tri strane u BiH i međunarodna zajednica.

Često se može čuti pitanje zašto stranke HNS-a ne blokiraju sve procese dok se ne promijeni Izborni zakon ili će pak Hrvati čekati novog Komšića?

– Naše opredjeljenje nije bilo kakva blokada, nego voditi BiH prema EU, unutarnjoj stabilnosti te, naravno, potrebi reorganiziranja odnosa u BiH, što je proces koji će uslijediti nakon izbora 2018. Takvim stavom odgovaramo svima onima koji bi optužili Hrvate, a sami blokiraju procese. U BiH se još uvijek taktizira tko će i kako predati upitnik, Mehanizam koordinacije nitko ne želi provesti. Sve se svodi na to da se zadrži status quo. Stranke HNS-a i HDZ-a zbog toga sve čine kako bi se procesi događali i zato vjerujem da ćemo dobiti potpore za izmjenu Izbornog zakona. U suprotnom, bavit ćemo se sami sobom. Nažalost, sada imamo opći zastoj od županija do države jer nemamo povjerenja i partnerstva, rekao je Čović za Večernji list.

Kako potaknuti redefiniranje odnosa triju naroda ili riskiramo da u BiH dođe do stanja trajnog zamrznutoga konflikta?

– Siguran sam da do izbora nećemo napraviti značajniji iskorak. Već sada se određene stranke pregrupiraju, biraju partnere za izbore i u takvome ozračju nije moguće voditi velike procese. Moj nedavni razgovor s Dodikom u Banjoj Luci neki su tumačili kao pravljenje novog saveza, a razgovarali smo o praktičnim, životnim temama. Razgovarao sam ovoga tjedna s Radončićem o svim problemima, kao i Izetbegovićem te nositeljima vlasti u FBiH… kako bismo potaknuli promjene jer smo u krizi. Redefiniranje odnosa među narodima moguće je jedino praviti izmjenom Ustava do koje će morati doći. Nakon izbora treba tražiti žurno rješenje ustavnog preuređenja kako ne bismo imali prepreke kakve danas imamo, a da s druge strane osiguramo jednakost sva tri konstitutivna naroda.


Posljednjih dana u javnosti su se pojavile priče o problemima u HNS-u, da pojedine stranke uvjetuju, istupaju. Kako to komentirate?

– To je potvrda da je predizborna kampanja počela. S nekim članicama HNS-a već se dugo pregovara u redovima Bošnjaka. Traži se alibi kako bi pokušali naštetiti HNS-u. No, HNS je toliko snažan da mu se ne može naštetiti. Ali evidentno je da netko u svrhu idućih izbora ima potrebe stvarati ozračje nezadovoljstva. A sve odluke na Predsjedništvu HNS-a donose se jednoglasno. I to očito nekome smeta. Svakome je dopušteno ponuditi prijedlog. A možda je upravo to problem što je HNS počeo nuditi prijedloge prema vani?! – To jest jedan od važnijih problema. Kada smo predložili izmjene Izbornog zakona usvojen je u svim tijelima HNS-a. Kada je sve završeno, onda netko komentira kako je trebalo drukčije. S druge strane, i dobar dio stranaka u Glavno vijeće i pojedine odjele nije predložio svoje ljude, a onda su nezadovoljni i komentiraju rad HNS-a. Unatoč svemu, HNS je uvelike zaživio i mnogima smeta jer je velika snaga. Uvezao je nacionalno biće Hrvata i bez njega se ne mogu donositi odluke u BiH.


Okupljanja pojedinih stranaka podsjeća na stvaranje protuhrvatske platforme, alijanse, kao što je to bilo u prošlosti. Kako na to gledate?

– Jedan dio bošnjačkih stranaka to radi na desnici i na ljevici. Ako bi i uspjeli, ponovili bi recept alijanse ili platforme koje su napravile najveću štetu i zastoje u BiH. S druge strane, kada pojedinačno razgovarate s predsjednicima tih stranaka, sve to demantiraju i poručuju kako ne žele ponovno uime Hrvata donositi odluke. Ali kada vidite Hrvate koje se motivira da govore protiv stajališta HNS-a i HDZ-a, jasno je da se sve radi u cilju podjele Hrvata. Cilj je unijeti razdor u Posavinu, razdvojiti središnju Bosnu od Hercegovine, kako bi lakše nama vladali. To su ljudi koje danas vidite na ekranima, koji zarađuju na činjenici da sudjeluju u podjelama Hrvata, razne paraslužbe, prokazani spletkaroši. To neće dopustiti ni HNS ni HDZ jer svako rješenje za Hrvate sažima ideju svih prostora BiH.

Uvijek ste optimistični, ali nedavno ste rekli kako će vlast sljedećih godinu i pol biti na “infuziji”?!

– Objektivno govoreći, izgubili smo parlamentarnu većinu. Ne možemo se dogovoriti o ključnim stvarima koje bi trebale biti žila kucavica investicijskog zamaha, primjerice, trošarinama kada je u pitanju izgradnja cesta. Oko toga su se SDS i SDA podijelili. Nakon toga je pozivan drugi partner SNSD da pomaže. Zagovaram da u ostatku mandata držimo ovo malo partnerstva koje imamo kako bismo ključne planove iz Reformske agende proveli. Teško možete objasniti obećanja o 100.000 radnih mjesta ili investicije u autoceste, energetiku, a imate potpuni zastoj. U Parlamentu padaju zakoni o šumama, MIO-u… Sve se blokira. Ako se pokaže povjerenje, sve obveze koje stoje ispred nas mogu se okončati u mjesec i pol dana.

Bilo je govora o rekonstrukciji Vijeća ministara BiH, ulasku SNSD-a u vlast te stabilizaciji većine na državnoj razini?

– To nije bila tema razgovora između Dodika i mene prošli tjedan. SNSD je na izvjestan način dio parlamentarne većine kada govorimo o određenim zakonima. Kada je izvršna vlast u pitanju, ne želim govoriti uime Dodika, no mogu reći da je preiskusan političar da bi upao u takvu napast. On će jasno željeti pokazati da ova struktura srpskih predstavnika nije u stanju odgovoriti tom pozivu, ali sve u cilju pobjede na sljedećim izborima. Zato nije realno ni moguće napraviti rekonstrukcije na državnoj razini, kao ni u entitetima, županijama.

Zašto se ne provodi Mehanizam koordinacije, završava upitnik…, ne napreduje se prema EU?!

– Nažalost i ovdje imamo taktiku zaobilaženja identičnu onoj kao kada smo donosili Mehanizam koordinacije. A sve treba proći kako se preciziralo kroz Mehanizam koordinacije. Trebale su nam tri godine da se usuglasimo, a dva smo ga puta usvajali na Vijeću ministara. Svi koji misle da i dalje mogu blokirati procese, neće uspjeti. Možda će nam oduzeti dva-tri mjeseca, ali to neće imati učinka. Sljedećeg mjeseca preuzimam predsjedanje Predsjedništvom i naša inicijativa je ubrzati dinamiku kao što smo to radili i u prethodnoj rotaciji. Čak i kada smo predavali zahtjev za EU bilo je različitih komentara, da je preuranjen, nevjerodostojan, a onda je prihvaćen. I sada čujemo kako ćemo status kandidata dobiti 2020., ali ja vjerujem u ovom mandatu. Činjenica je da pravih zapreka nema. Jedine su one političkog nepovjerenja i sitna izigravanja kako bismo imali još iseljavanja ljudi i drugih problema. Tvrdim da su Hrvati danas najsnažniji kao europski narod. Mi smo danas pred vratima rješenja.

Idete u Beograd na inauguraciju predsjednika Aleksandra Vučića. Dobiva li Srbija novo lice?

– Na inauguraciju idu sva tri člana Predsjedništva. Srbija se sigurno stavlja u epicentar događanja na području JI Europe. Koliko će u tome uspjeti i koliko s time idu druge zadaće koje se moraju napraviti u preslagivanju odnosa istočno od BiH, ne znam, ali Vučić je takvu ulogu preuzeo i njome je zadovoljan. Kada smo imali razgovore kroz proces “Brdo-Brijuni” i kada se vodila rasprava između lidera Srbije, Kosova, Crne Gore, Makedonije, Albanije, jasno je istaknuta liderska pozicija Vučića koji želi riješiti probleme koji postoje, rekao je Čović za Večernji list.

Kako gledate na rasplet krize u RH i koliko ova Vlada može biti od pomoći BiH i Hrvatima?

– Možda će zvučati šokantno ako kažem da ova Vlada ili RH ne trebaju uopće pomagati Hrvatima u BiH. Trebaju pomagati sebi preko Hrvata u BiH. To su dvije različite teze. Hrvatska, ako misli dugoročno imati demografsku i razvojnu strategiju, mora imati jasan odnos prema susjedu s kojim dijeli 1000 km granice. Sada imamo Vladu, predsjednicu, većinu u Saboru koja identično gleda na ta pitanja kao i mi. Vitalni je interes Hrvatske s druge strane imati one koji su nekada bili čuvari granice. Danas se iz Hrvatske u BiH prodaje robe u milijardama, a konzumenti su dominantno opet Hrvati. Ovaj prostor demografski neće moći dugo zadovoljiti potrebe Hrvatske i tu će strategiju morati promijeniti na način ne da potiču odlazak mladih Hrvata odavde nego ih očuvaju. A to znači jačanje bolnica, sveučilišta, obrazovanja, podizanje kvalitete života. Na nama je zajedno graditi tu strategiju. S premijerom Plenkovićem surađujemo izvrsno po puno elemenata o kojima sam do sada govorio, s predsjednicom imamo skoro svakodnevne kontakte o potrebi da se zaštite interesi Hrvata u BiH kao konstitutivnoga naroda. To je za nas prevažno. S druge strane, ne samo Hrvatskoj, jasno je da su Hrvati strateški partneri i jedini koji danas traže sustavno organiziranu, ali pravednu BiH.

Sudjelovali ste na konferenciji Haaškog suda jučer u Sarajevu, a nedavno ste posjetili šestoricu Hrvata u haaškom pritvoru. Kako gledate na presudu u studenome, ali i zatvaranje Haaškoga suda?

– Prošle godine bio sam sa svima zajedno u Haagu, a ovoga puta sam se susreo pojedinačno s petoricom Hrvata – Jadrankom Prlićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem, Milivojem Petkovićem i Slobodanom Praljkom, a Berislav Pušić je u Zagrebu. Oni očekuju drugostupanjsku presudu za nekoliko mjeseci, a kako ih osobno sve poznajem, želio sam čuti kako su, kako izdržavaju. Dovoljno je znati da su prije 13 godina otišli u pritvor i nakon toga imaju posve drukčiji režim života. Suočavaju se i s bezbroj dezinformacija. Uvjereni su da nemaju zašto biti krivi, a kamoli da su dio navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata. Netko će kazati da nije državnički obići ih, ali mislim da je to više nego državnički potez u ovakvoj BiH, čime se šalje poruka da tim ljudima nismo ni na koji način okrenuli leđa. Svatko treba odgovarati za zločine koje je počinio, bez iznimke. Ali je pri tome bitno osigurati da nemamo selektivnosti primjene prava. Danas imamo na tisuće žrtava za koje se ne zna gdje su i tko je izvršio zločin. Pogledajte samo selektivnost koja se provodi postojanjem dvaju zakona.

Kako ocjenjujete ambicije s održavanja konferencije o nasljeđu Haaškog suda?

– Haaški sud završava rad i nakon toga će funkcionirati poseban mehanizam. Tamo je još 11 ljudi, govorimo o 5 Hrvata i 6 Srba, a za njih će proces trajati. Treba odgovoriti imamo li više povjerenja i pomirenja među sobom nakon što se otvorio taj sud. Potrošene su stotine milijuna, prošlo više od dva desetljeća od završetka rata, a mi smo još kod nekih stvari na početku. Nisu zadovoljne žrtve ni među Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima. Kada sam razgovarao s predsjednikom Haaškog suda rekao sam da se procesi trebaju završiti u nekoliko godina koristeći isti sustav vrijednosti, bez selektivnosti ili pak vjerovanja kako je netko žrtva pa da se unaprijed amnestira od odgovornosti.

Imenovana je nova Vlada u Hercegbosanskoj županiji, izabran novi premijer i ministri. Spominjali su se i problemi unutar HDZ-a. Ima li ih?

– Imamo dosta problema u vlasti na svim razinama. Postavlja se pitanje imamo li većinu i u HNŽ-u. Godinu dana se čekalo glede odluke o premještanju Vlade, o sportskoj dvorani… Kada je u pitanju HBŽ, izvjesno vrijeme prepoznali smo problem u komunikaciji predsjednika Vlade s ostalim ministrima. I tu nije nikakav problem unutar HDZ-a, nego izbora pojedinca. HDZ je jednoglasno donio odluku o smjeni premijera i došlo je do preslagivanja unutar srpskog naroda. Vjerujem da će novi premijer s većinom krenuti vrlo dinamično raditi jer imamo nepotrebni zastoj. Vlast čine stranke koje imaju partnerski odnos i nema razloga da sve ne funkcionira. Ne postoji raskol unutar HDZ-a. To će se najbolje pokazati kada se krene s novom strukturom. Ovo je pokazatelj da nismo dobro vodili kadrovsku strukturu unutar HDZ-a. 
Zakon o RTV sustavu koji je predložio HNS ide u parlamentarnu proceduru iako ne postoji stabilna većina.

Ima li se razloga za optimizam?

– Taj prijedlog ide preko Doma naroda, ali neće biti po ubrzanoj, nego redovitoj proceduri. Ovaj zakon će riješiti problem funkcioniranja RTV sustava na isti način za predstavnike hrvatskog, bošnjačkoga i srpskog naroda bez obzira kako to bilo. Sve drugo će stvoriti problem. Vidite koliko se traži način za rješavanje problema financiranja BHRT-a. Svake godine smišljamo modele i u međuvremenu se stalno upozorava da će se ugasiti. Kao HNS i HDZ, tražimo da se ovo pitanje trajno riješi. Prijedlog s više varijanti koji je došao iz HNS-a prihvatljiv je svima i moja procjena je da ćemo ga imati usvojenoga u sljedećih godinu dana. Tim prijedlogom se može pronaći način za financiranje svega onoga što danas čini infrastrukturu, a pri tome želimo posve isključiti mogućnost majorizacije jednoga naroda koja se sada događa. Nije čak bitno sjedi li Hrvat ili priča hrvatski u jednoj od RTV kuća, nego je bitan sadržaj i zastupljenost područja na kojima žive Hrvati, rekao je Čović u intervjuu za Večernji list.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari