Pratite nas

Čović i Tihić na pragu dogovora: Objavljena karta novouređene zajedničke države s Herceg-Bosnom

Objavljeno

na

[dropcap]P[/dropcap]rema informacijama sarajevskog portala Sutra.ba šefovi SDA i HDZ-a BiH Sulejman Tihić i Dragan Čović pronašli su rješenje za brojne probleme u BiH. Ovo rješenje bilo bi realizacija davnog sna hrvatskih i bošnjačkih političara o faktičnom postojanju Herceg Bosne i Bošnjačke zajednice, a u nastavku teksta donosimo kartu nove uredbe države Bosne i Hercegovine.
Taj portal podsjeća da su lideri SDA i HDZ BiH Sulejman Tihić i Dragan Čović postigli  sporazum o rješavanju presude Sejdić i Finci prema kojem bi praksa “dvije škole pod jednim krovom” bila primjenjena i za izbor članova Predsjedništva BiH.

Sporazum dva lidera predviđa postojanje jedne izborne jedinice FBiH koja bi imala dva izborna područja sa izraženom nacionalnom zastupljenošću Bošnjaka, odnosno Hrvata. Za člana Predsjedništva BiH bio bi izabran jedan kandidat s najvećim brojem glasova u oba izborna područja i još jedan kandidat s najvećim brojem glasova osvojenih u izbornom području iz kojeg ne dolazi prvorangirani kandidat.

Prema informacijama iz diplomatskih izvora Sutra.ba saznaje da bi u hrvatsko izborno područje ušle tri hercegovačke županije HNŽ, ZHŽ i Livanjski kanton, te USŽ i SBŽ, dok bi bošnjačko izborno područje činili KS, BPK, TK, ZDK i posavski kanton. Iz izvora bliskom vrhu SDA potvrđena nam je ova informacija uz napomenu da je u ovoj raspodjeli ostala sporna Srednjobosanska županija koju SDA želi uključiti u “hrvatsko izborno područje” zbog značajnog broja bošnjačkog stanovništva (oko 140.000), dok je HDZ bliži priključenju ove županije “bošnjačkom izbornom području” čime bi “žrtvovali” oko 90.000 Hrvata sa ovog područja, ali osigurali i značajan udio hrvatskog stanovništva u “hrvatskom izbornom području”.

Sarajevski mediji javljaju da je Sulejman Tihić na mala vrata vratio nekadašnju Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu koja se skoro u potpunosti nalazi u dogovorenom “hrvatskom izbornom području” izvan kojeg bi ostale samo Kakanj i Vareš, ali zaboravljaju podsjetiti da će time prestati zaustavljanje razvitka zajedničke države koja je upravo zbog opstruiranja brojnih strana doslovno počela funkcionirati na rubu.

Prema nekim procjenama u FBiH živi oko 1.680.000 Bošnjaka i 500.000 Hrvata od čega bi prema navedenom sporazumu oko 68% ukupne populacije Bošnjaka živjelo u “bošnjačkom izbornom području” i činili bi preko 80% ukupnog stanovništva na ovom području, dok bi “hrvatsko izborno područje” okupilo preko 70% Hrvata u FBiH koji bi činili oko 60% ukupnog stanovništva na ovom području, piše Sutra.ba.

boboska.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ako parazitskoj komunističkoj bagri smeta hrvatski grb što traže u Hrvatskoj!?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je državna zastava na jarbol podignuta prvi put 20. lipnja 1990. godine, na Trgu Svetog Marka u Zagrebu, pred zdanjem Sabora i to u nazočnosti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, njegovih suradnika, novoizabranih narodnih zastupnika i desetaka tisuća građana koji su burnim pljeskom, ovacijama i klicanjem popratili ovaj simbolični čin koji je označio raskid s pravnim sustavom i naslijeđem jugo-komunističke unitarne zločinačke tvorevine.

Povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem (kao dio tadašnje državne zastave) nije bio sporan. Nitko ga nije nazivao “ustaškim”, niti njegovo isticanje prijavljivao policiji. I da je tko to htio učiniti smatrali bi ga s pravom luđakom. Crkva Svetog Marka, najznačajniji kulturno-povijesni spomenik hrvatske prvostolnice i znamen hrvatskog identiteta (izgrađen sredinom XIII stoljeća) u blizini koje je održan spomenuti ceremonijal, na krovu ima jasno istaknut isti takav povijesni hrvatski grb – s prvim bijelim poljem.

Crkva sv. Marka u Zagrebu

Nije još poznato da je bilo tko – pa taman bio i komunist – tražio rušenje krova crkve zbog “ustaškog” grba.

Krenemo li dublje u povijest, od XIII stoljeća nadalje nailazimo na brojne hrvatske grbove – nekad s bijelim, nekad s crvenim početnim poljem. Očito da tu od razdoblja do razdoblja nije bilo nekog čvrstog pravila. U Nurnbergu (Njemačka), na jednom crkvenom vitraju, primjerice, stoji hrvatski grb s prvim bijelim poljem iz 1513. godine, uz mnoštvo sličnih primjera kroz povijest diljem hrvatskih zemalja. (Vidi )

Stoga ni 1990. godine takvo što nije smetalo nikomu, niti se spominjalo.

No, danas, 28 godina poslije, situacija je posve drugačija. Baštinici komunističke ideologije, čuvari jasenovačkog mita i mentalni sljedbenici zločinaca odgovornih za masovne egzekucije nakon Drugoga svjetskog rata, obilaze Hrvatsku poput pasa tragača i u svemu (pa i hrvatskom grbu) vide “ustašluk”.

Jedan od najstarijih grbova Kraljevine Hrvatske iz 1495. godine

Gdje je bagra koja sad diže galamu bila 1990. godine? Gdje su bili u vrijeme Domovinskog rata? U kojim su se sve mišjim rupama krili dok nisu smogli hrabrosti zinuti i ponovno rigati svoju prljavu crveno-fašističku propagandu?

Smradež i klatež hrvatska ne miruje. S razlogom.

Misle da će svojim lavežom prekriti krvave tragove što su ih ostavili njihovi biološki i ideološki očevi – hude jame, jazovke, križne putove, macelje, pečovnike, mariborske grobnice, gračansko stratište, maksimirsku klaonicu, zločine u komunističkom Jasenovcu, masovna zlodjela počinjena na preko 1.600 mjesta na kojima diljem Slovenije i Hrvatske leže kosti nevinih žrtava njihove ideologije, najnečovječnijeg sustava u ljudskoj povijesti.

Oni su tu na istoj liniji s četnicima iz Beograda, starim saveznicima partizana-boljševika. Toj bagri koja i danas svoje guzice drži u stanovima i kućama Židova i Hrvata što su ih pobili ili protjerali njihovi očevi, djedovi, ujaci i stričevi, smeta Hrvatska, a ne njezin grb. Smeta im svaki spomen neovisnosti naše zemlje, sve što je za nju pozitivno i afirmativno, smeta im Crkva, dijaspora, Hrvati u Bosni i Hercegovini, smeta im povijesna istina o Domovinskom ratu, smetaju im branitelji, svi koji osjećaju, promišljaju i dišu hrvatski.

Neka javnosti objasne kako su 1960. godine srušili sinagogu u Karlovcu a kamene ploče koje su s nje skinuli ugradili u svoje “antifašističke” spomenike i njima popločali staze koje vode do njih. Neka objasne kako i zašto su poslije Drugoga svjetskog rata protjerali na tisuće Židova koji su pod prisilom morali potpisati kako tadašnjoj DFJ/FNRJ “poklanjaju” svoje nekretnine, s tim da se nasljednih prava na istima odriču i u ime svojih potomaka!

Tek u novije vrijeme u Hrvatskoj imamo znanstvene radove koji nam otkrivaju što su sve jugoslavenske komunističke vlasti činile sa Židovima u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata. (Vidi: Iseljavanje Židova iz Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata)

Židovska znanstvenica, povjesničarka dr. Esther Gitman, u svojoj knjizi “Kad hrabrost prevlada” piše o spašavanju Židova u NDH i zaslugama kardinala Alojzija Stepinca u tomu. Kod nas su to još uvijek zabranjene teme, kao da se nalazimo u 1946-oj, a ne 2018. godini!

Najnoviji apsurdni događaj vezano za “ustašluk” odigrao se prije 3-4 dana u splitskoj zračnoj luci. I to je moguće samo kod nas, nigdje dalje na kugli zemaljskoj!

Zamislite, dragi čitatelji, neki nadobudni putnik je u jednom od autobusa ugledao (ni manje ni više!) “ustašku” zastavu, odnosno zastavu na kojoj je bio hrvatski grb s prvim bijelim poljem!?

I to je bio znak za uzbunu! Pola Komunističke partije Dalmacije skočilo je na stražnje noge, mediji se raspisali (od “Slobodne Dalmacije” do “Net.hr”), javili su se i neki gradonačelnici (trogira i Kaštela) koji obećavaju istragu (!?) i to je bez pardona odmah nazvano “USTAŠLUKOM NA RESNIKU”! (Vidi)

Dok nam je Hrvatska premrežena zločinačkim sotonskim znakovljem crvene u krvi okupane petokrake, dok se kokarde u nemanjićki orlovi šepure na spomenicima četničkim krvnicima koji su s komunistima i “JNA” žarili i haračili našom domovinom 90-ih godina prošlog stoljeća, bolesni mozgovi uporno nam guraju pod nos kukavičja jaja.

Nije li vrijeme da se tomu stane na kraj?

I do kada će bagra koja lagodno živi u Hrvatskoj pljuvati po ovoj zemlji i našim žrtvama, dok mi svoju djecu ispraćamo u Irsku, Njemačku, Australiju ili Kanadu jer ovdje za njih nema kruha!?

Youtube, preimenovanje SR Hrvatske u Republiku Hrvatsku i podizanje zastave Republike Hrvatske (s prvim bijelim poljem)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Velimir Đerek Sokol nesebičnim srcem i hrabrošću spojio je Vukovar i rodni Imotski

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Đerek Sokol nesebičnim srcem i hrabrošću spojio je Vukovar i rodni Imotski. O zadnjim danima njegovog života i njegovoj junačkoj borbi u Vukovaru za 24sata.hr govori njegov suborac Ivan Anđelić Doktor

Ususret obljetnici vukovarske tragedije 24sata.hr donosi priče o tri malo poznata vukovarska junaka. Prva priča je o Velimiru Đereku Sokolu, mladiću koji je ostavio lijepi posao u Zagrebu i otišao se boriti u pakao Vukovara gdje je i ostavio svoj mladi život. Imao je tek 26. godina…

Vukovarski heroj, junak Sajmišta, Imoćanin Velimir Đerek Sokol nije dugo razmišljao kad je vidio da je njegova domovina napadnuta. Već u svibnju 1991. godine priključio se vojsci i stavio na raspolaganje domovini.

Rođen 14. kolovoza 1965. godine u Vinjanima Gornjim kraj Imotskog djetinjstvo i mladost je proveo u rodnom kraju, a sudbina ga je odvela u razrušeni Vukovar.

Ivan Anđelić -Doktor (62), Sokolov suborac, prisjetio se dana kojih je proveo sa svojim neprežaljenim ratnim drugom.

U Vukovar 27.rujna dolazi veća skupina dragovoljaca iz nekoliko hrvatskih gradova. Nakon nekoliko dana Doktoru dolazi jedan mlađi čovjek odjeven u novu američku maskirnu odoru i govori mu kako je on tu već nekoliko dana i da ga je poslao ministar Gojko Šušak da mu šalje prave i istinite informacije

– Znači, njega Šušak šalje, to mi je rekao, kao svog izvjestitelja koji će mu slati prave i istinite informacije iz Vukovara. I on dolazi, nikome se ne javlja, nego dolazi s tim dragovoljcima 27.-og i snima situacija četiri, pet dana.

I dolazi on tako jedan dan do mene. Sjedne do mene dok sam ja za minobacačem i pita me: Ti si Doktor? Odgovaram mu: Jesam. A on će meni:  Mene Šušak poslao u Vukovar. Pogledam ga i kažem: Baš tebe? A on: Baš mene.

‘Jedini je imao direktan kontakt sa Šuškom’

I ja ga gledam, ima pancirku, ima novu američku uniformu, šta ću, zovem odmah zapovjednika Ivicu Arbanasa i kažem mu da dođe. Obojica ga gledamo, postavljamo mu puno pitanja. On se smješka, polako nam objašnjava, otkopčava jaknu i pokazuje potpuno novu pancirku. Ja sam imao onu laganu američku gotovo poderanu, Arbanas onu tešku policijsku, a takvu kao što je bila njegova još nikad nismo vidjeli – prisjeća se prvog susreta s Sokolom Ivan Anđelić Doktor.

I kaže njemu Arbanas tada, priča nam Doktor, da on tu pancirku stavi na ogradu, pa da se vidi koliko je zapravo dobra. Sokol, uvjeren u kvalitetu, skine je i stavi na željeznu ogradu.

– Arbanas tada opali s M15 Coltom 5,56 mm i probije je. Nije mu bilo drago, mislio je da je jača i da će nam dokazati da je bolja od naše. I ja ga tu istu večer odvodim u Štab i on je sa Šuškom iz Štaba priča telefonski. Jedino je on imao direktan kontakt s njim – ističe Doktor te nastavlja priču:

– U jednom od jačih napada na Sajmište, 2.listopada uspješno smo se obranili, ali uz velike žrtve, mnogo je bilo ranjenih i poginulih, među kojima i heroj Sajmišta, zapovjednik satnije Petar Kačić.

Naš novi prijatelj Vele, kako se predstavio, bio je idealan da preuzme Motorolu i zapovjedništvo umjesto Kačića. Nije imao izbora.. Najviše je vremena proveo sa mnom, ispitujući me o neprijateljskim snagama i našim mogućnostima, možemo li se pomaknuti, zauzeti položaje od neprijatelja. Sam je sebi odredio ime na Motoroli, Sokol.

Kad bismo odbili neki napad, ja sam neprijateljske vojnike pozivao da šalju nove snage i da slobodno pokupe svoje poginule koji su ostali na našem području jer tada nećemo pucati na njih. Takvim razgovorima sam dizao moral našim braniteljima, prikazujući veličinu naših snaga – prisjeća se Doktor.

A njegov novi mladi prijatelj stalno je uz njega.

– Sve akcije bio je uz mene, pratio me svugdje, bio je inteligentan i sposoban momak, sve ga je interesiralo, ali se nije pravio pametan. Došao je na novi teren, sve bi pitao i pamtio. Morali smo četnike stalno zastrašivati i zavaravati, a  bistri Sokol je odmah skužio moju igru – naglašava Doktor.

‘Ovdje tvoj Sokol sa 6 stotina Imoćana!’

Da je Sokol znao kako i kad ispravno reagirati potvrđuje je i epizoda kad je Doktora početkom listopada Šljivančanin pozvao na predaju.

– Rekao je preko megafona: “Ivane Anđeliću – Doktore  ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali, na žalost, mnogi će platiti glavom”.

Motorolom sam mu odgovorio: “Profesionalni vojniče, oficire, je*** ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava”. E u tom trenutku je trebalo uvjeriti neprijatelja da je u Vukovaru velik broj hrvatskih branitelja, iako je to bila potpuna laž, ali moj pametni Sokol upada u tom trenutku: ‘To lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa 6 stotina Imoćana!’ Ma kakvih 600 Imoćana, on sam stoji. Ali panika se stvorila u neprijateljskim redovima  – govori nam Doktor.

– Znate, on je u mene gledao kao u Boga, a on je meni značio ufff… neopisivo puno – i danas s tugom u glasu govori Doktor o svom mladom suborcu Sokolu.

– I nastavljaju se sve jači napadi na naše položaje, najviše topništvom., Pa svaki dan imamo mnogo mrtvih i ranjenih. Odlazimo u štab pokušavajući dobiti ministra Šuška, reći mu da ovako ne možemo još dugo izdržati.

U večernjim satima 12. listopada odlazim po potrebne zalihe streljiva kojeg je bilo sve manje. Nisam se zadržao ni pola sata, kad ugledam svoje suborce u dvorištu okupljene oko mrtvog Sokola. Josip Šijaković mi je rekao da su bili skupa i da se Vele želio oprati malo u dvorištu kod bunara, skinuo je košulju i počeo se prati kada su počele padati granate.

Josip je rekao da se skloni, ali Vele je samouvjereno bez straha govorio: Vidiš da prebacuju, neće oni mene’ i nastavio pranje. Josip se sklonio, ali brzo se vratio i vidio ga kako leži. Nije čuo nikakve jauke iako je bio 5 metara od njega. Dvije velike rane na glavi u predjelu sljepoočnice i velike prijelome potkoljenice. Smrt je bila trenutna –  objašnjava nam Doktor.

‘Nismo mu ni prezime znali’

Doktor zapovijeda da ga stave na nosila i odmah ga odluči nositi u Štab.
–  Velu smo stavili u prtljažnik golfa, a noge su mu visjele van. Došao sam u Štab i rekao Jastrebu Borkoviću da je mrtav. Nastao je muk, pitali smo kome ćemo javiti da je mrtav. Ime mu je Velimir, zovemo ga Vele, sam sebi je dao kodno ime Sokol, iz naših razgovora sam saznao da je odrastao sa Zvonom Bobanom u Imotskom i da je radio u hotelu Esplanada u Zagrebu. Ostale podatke nikad nismo ni spominjali – prisjeća se Doktor.

Trebalo se stoga vratiti na Sajmište po košulju, jer su pretpostavljali da valjda ima nešto u njoj i možda će pronaći neke dokumente.

– Odlazim sam, jer nitko neće sa mnom, tko bi se i nudio, eto, samo mi Vele pravi društvo u prtljažniku Golfa.  I zaista, u košulji je bila osobna te smo odmah sve saznali i javili majci Zorki u Vinjane Gornje. I ja tako dalje vozim svog Sokola u Komunalac preko puta bolnice jer su se u tom dvorištu su se skupljali naši mrtvi.

Kad sam vidio da nemaju sanduka, nego mrtve samo motaju u foliju i stavljaju papirić, nisam ga htio ostaviti. Vozim ga potom u bolnicu i doktorici Bosanac govorim da hoću da se za njega napravi sanduk, da ga se sutra pokopa na malom groblju preko puta bolnice – nastavlja priču o svom Veli, imotskom Sokolu, Ivan Anđelić Doktor.

‘Četnici nikad nisu saznali da su Sokolovi poginuli’

Ostavlja uz njega osobnu iskaznicu. Vraća se na Sajmište i razmišlja što će četnici sutra reći kad shvate da onog umiljatog, staloženog, dalmatinskog govora koji bi uvijek započinjao s ‘Lipi moj’, više nema…

– Razmišljajući pada mi na pamet da imam jednog dragovoljca iz Sinja, zove se Ivan Poljak. Objasnim mu što treba, dam Motorolu i kažem: ‘Ti si sad Sokol’. Zapovjednik Arbanas to prihvaća. Nažalost, i drugi Sokol pogiba 6. studenog, ali četnici nikad nisu saznali da su Sokolovi poginuli. Nikad nisu otkrili, tražili su imotske i sinjske sokolove i nakon što je grad pao.. – govori nam Doktor te ističe kako mu je Sokolova majka Zorka nakon što su se upoznali do kraja života govorila: ‘Ti si moj drugi sin’.

Nakon izlaska iz Vukovara Arbanas, Perić i Doktor odlaze kod ministra Šuška. Doktor mu tada pokazuje malu sliku koja je bila u košulji uz osobnu iskaznicu.

– Upitao sam ministra poznaje li ovog čovjeka. Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom. Ja mu tada govorim: ‘Ja sam ovog čovjeka vodio u Štab kada je s vama razgovarao, ja sam ga i mrtvog odnio’. Nisam imao snage više išta reći, a ni ministar, samo se mogla vidjeti velika tuga i suze u očima nas obojice – priča Ivan Anđelić Doktor, i pokazuje nam rijetku snimku na kojoj je s Arbanasom i Sokolom i s još jednim suborcem te nam govori: Ma vidi mog Sokola, vidi tu drsku, buntovnu facu!

‘ Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već u Vukovaru’

Velimir Đerek Sokol je ekshumiran, evidentiran, a posmrtni ostaci prebačeni su u njegove Vinjane Gornje. Pokopan je uz vojne počasti u Vinjanima 23. svibnja 1998. godine. U njegovu čast je igralište u Vinjanima Gornjim nazvano Velimir Đerek – Sokol.

U ožujku 2016. godine u Vukovaru razbijena je spomen ploča Sokolu, gdje su je 2011. godine na 20. obljetnicu pogibije hrabrog Imoćanina postavili UDVDR Imotska krajina i Grad Imotski.

Ploča je obnovljena  i postavljena na Dan državnosti iste godine. Njegova sestra Rajka Mikulić tom prilikom održala je govor, a između ostalog je rekla:

– Dvadeset i pet je godina prošlo od onoga poziva, jednoga vrelog ljetnog dana 1991. godine, još tako živog u sjećanju, kada me moj Vele, moj Sokol, a usuđujem se reći da nije samo moj, jer on je bio simbol svih domoljuba,  nazvao i rekao: „Sestro, ja odlazim u Vukovar“! “ Vukovar, zašto u Vukovar?“ S jedne strane ostala sam zatečena, a s druge nimalo iznenađena! Ipak sam ga sebično pokušala odgovoriti. A on, onako hrabar, lijep i stasit kakav je bio, reče: „Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već na njezinim granicama!“ – kazala je Sokolova sestra koja je pokušala razuvjeriti brata da ne ide u Vukovar. Uzalud..

(24sata.hr)

 

Kad te pozva Domovina, na branik njen si stao, dao si joj srce svoje

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari