Connect with us

Gost Kolumne

Čovjek, grijeh i patnja

Published

on

Gledajući svijet oko sebe, uporno mi se nameće jedno važno pitanje… Gdje je današnjem čovjeku nestao duh? Razni znanstvenici i psiholozi analizirajući čovjeka, svjesno ili nesvjesno ispustili su iz vida duhovnu dimenziju ljudskog bića. Danas se djecu uči da se naše biće sastoji od tijela i psihe. Ostali smo zakinuti za najbitniju komponentu. Duh je izbačen iz čovjeka. A upravo ta komponenta naše ljudskosti je ono što nas čini drugačijima od svih drugih stvorenja. Čovjek se ne može svesti samo na puku tjelenost i nagone. Čovjek koji funkcionira na taj način lišen je svoje biti.

Takav je čovjek lišen je sućuti za svog bližnjeg. To se najbolje očituje u načinu na koji čovjek osuđuje drugog čovjeka, kleveće ga i odbacuje samo zato što je drugačiji.

Uzmimo za primjer odnos današnjeg društva prema Crkvi, ili idemo čak korak dalje.. uzmimo odnos društva prema osobama iste seksualne orijentacije. Ili još bolje.. povežemo te dvije krajnosti.. društvo osuđuje i odbacuje Crkvu i njezine vjernike, ali isto to radi i homoseksualnim osobama. Crkvi i vjernicima se redovito spočitava da osuđuju homoseksualce. Ali istina je da vjernik i Crkva osuđuju grijeh svake vrste. Konzumiranje homoseksualne veze spada u kategoriju grijeha, jednako kao i preljub, prevara, neumjerenost, oholost. Ista ta Crkva koju se proziva da sjedi na svome uzvišenom tronu i da je izgubila dodir sa čovjekom i stvarnošću, uspostavljena je upravo radi čovjeka. Crkva nisu samo svećenici. Crkva je Isus, Duh Sveti, Otac Nebeski, Marija, Crkva su duše koje svakodnevno ponizno pristupaju Gospodinovom oltaru, više ili manje svjesne njegova Otajstva i njegove Istine. Vjernik koji je zaista duboko i osobno doživio susret s Gospodinom, uvijek je i bez iznimke osjetljiv na patnju svakog ljudskog bića. Probajmo malo analizirati osobu sa homoseksualnim sklonostima.

Pustimo sada stav o tome da li je to normalno ili nije. Zavirimo malo u njegovo nutarnje biće. On u jednom trenutku postaje svjestan toga da je u njemu nešto drugačije. Često puta je radi toga podvojen u sebi. Podvojenost bića patnja je sama po sebi. Čovjek je stvoren da bude cjelovit. Čak kada u jednom trenutku i prihvati svoju sklonost, njegov horor se nastavlja, samo u drugom obliku. Sada ga obuzima strah od odbacivanja i osuđivanja okoline i njemu bližnjih osoba. Ako uzmemo u obzir da je potreba da se osjećamo voljenima i prihvaćenim naša primarna, prirodna i temeljna potreba, lako si možemo posvijestiti stanje njihovog nutarnjeg bića. Svi smo mi na ovaj ili onaj način okusili strah od odbačenosti. Tu ih barem svi možemo razumjeti.

Ali čovjek-vjernik, koji je na bilo koji način i iz bilo kojeg razloga živio patnju i iz nje je izašao, a u isto vrijeme je postao protočan za Ljubav, jako dobro može osjetiti tog čovjeka-patnika i jedine emocije koje mu se u tom trenutku mogu javiti su sućut, razumijevanje i dupla doza ljubavi. Takvom čovjeku osuđivanje, mržnja i odbacivanje nisu u primisli. Kristalno mu je jasno da je nad tom dušom nadvijena tama, da u toj patnji on nema kontakt sa svojim Izvorom i da je više od ikoga potrebit te ljubavi i prihvaćanja. Ovdje ne govorimo o prihvaćanju i opravdavanju grijeha. Ovdje govorimo o prihvaćanju i opravdavanju čovjeka. Vjernik je primio zapovijed ljubavi. To je zapravo jedina zapovjed koju smo dobili od Gospodina. Odbacivanjem bilo kojeg stvorenja, odbacili smo Ljubav. Svjesno smo se odlučili za neposluh i za to ćemo odgovarati pred Gospodinom. Svaka odbačena osoba je Ljubav koja nije ljubljena. Ponovno. Tim postupkom mi ponovno odbacujemo Gospodina baš kao i prije više od 2000 godina kada je čovječanstvo razapelo tu Ljubav uz veliko klicanje i odobravanja bijesne svjetine. A ta je Ljubav na zemlju došla radi njih. Ta je Ljubav razapeta upravo radi njih. I umjesto da smo naučili svoju lekciju kada smo razapeli Boga, koji nas je stvorio i koji nas je volio do smrti na križu, mi i dalje činimo isto, samo na drugačiji način.

Gospodin nam je svojom smrću omogućio da, ako želimo, možemo živjeti Njegovo Kraljevstvo već ovdje na zemlji. Ako živimo ljubav, poniznost, krotkost,  premda smo još u tijelu, mi zapravo živimo u nekom drugom prostoru i vremenu. Bez daljnjeg da i vjernik može biti jako povrijeđen i izranjen od drugog čovjeka, ali bitna i ključna razlika između njega i osobe koja to ne živi je ta da se on u svojoj patnji okreće Gospodinu i dozvoljava mu da izliječi te rane, nakon čega postaje jači i odlučniji da krupnim koracima napreduje dalje u svom duhovnom usavršavanju i napredovanju.

Ako se na trenutak vratimo na našeg odbačenog i izranjenog homoseksualnog prijatelja, shvaćamo da on koji, budimo iskreni, često puta ne živi sa Gospodinom, nema tu privilegiju. On ostaje sam u svojoj nutarnjoj patnji, sa svojim živim ranama, koje se slažu jedna na drugu i bol postaje sve jača. U njemu se tada budi inat, potreba da cijelom svijetu pokaže da i on ima pravo na ljubav. Produkt te potrebe, između ostalog, su i parade ponosa. U svojoj muci on ne razumije da to nije način da bude prihvaćen. Kroz te parade opet nailazi na mržnju, zvižduke, osuđivanje i odbacivanje. Upravo je tu ključna uloga Isusovih učenika, ali onih pravih, koji su svoj život darovali Njemu, jer samo kroz njih Isusova ljubav djeluje snažno, ljekovio i djelotvorno. Nije poželjno tom izranjenom čovjeku držati lekcije, pametovati i na silu ga pokušati obraćati. Potrebno je samo da se on osjeti prihvaćenim i voljenim upravo takav kakav jest, sa svim grijesima, manama i strahovima. Potrebno mu je vratiti dostojanstvo čovjeka kojega često puta izgubi pod teretom odbačenosti.

Svi smo mi samo ljudi i svi imamo svoje borbe. Svima nam je potrebna svjetlost u tami. Čovjek kojemu su se makar i na trenutak otvorila vrata te druge dimenzije ostaje zauvijek promijenjen.. Raj nije neko mjesto tamo daleko na oblacima..Raj je stanje duha, dimenzija paralelna sa ovom. Svijet kroz koji se ulazi na uska vrata, ali nagrade koje nas čekaju sa druge strane uskoga puta nisu usporedive sa bilo čim ovozemaljskim. Jednom kada osjetiš taj mir, tu ljubav i tu slobodu.. život na zemlji postaje puno jednostavniji. I onda ne možeš mrziti. Onda ne možeš samo tako odbaciti ljudsko biće koje je beskrajno ljubljeno i radi kojega je Gospodin darovao svoj život. Tko smo mi da odbacujemo onoga koga Gospodin ljubi? Kolika je to doza oholosti i bezosjećajnosti ušla u naša srca?

Zašto smo to dozvolili? Jedan od ključnih problema današnjeg svijeta je taj što čovječantsvo iz svoga života želi izbaciti Onoga koji je početak svega. Uređujući države i društvo kroz razne zakone, čovjek pod krinkom „napretka“ iz svega nastoji izbaciti Onoga koji je iznad svih zakona, Ureditelja i Stvoritelja cjelokupne stvorene stvarnosti, Kreatora svemira. Takav koncept na kojem današnji čovjek želi izgraditi „naprednu“ civilizaciju izuzetno je opasan. Ako je drugo ime tog izgnanog Stvoritelja Ljubav, što mi to radimo?

Razrađivanje bilo koje teme, bilo kojeg zakona bez duhovnog zakona nikada neće rezultirati društvom koje je prirodno i zdravo za čovjeka. Istambulska konvencija, rodni liberalizam, abortusi, izjednačavanje homoseksulane zajednice sa tradicionalim brakom između muškarca i žene, to su teška kršenja svih duhovnih zakona i put u sigurnu propast. Zašto? Upravo zato što se čovjeka potiče na to da razne devijacije prihvaća kao potpuno normalne, umjesto da se čovjeka uči i potiče da se protiv njih bori, da ih pobjeđuje i nadilazi i da se na taj način  izgrađuje kao dostojanstvena osoba. Produkt svega toga je društvo u kojemu je sve dozvoljeno, društvo u kojemu je abortus (ubojstvo), nešto potpuno normalno i prihvatljivo, jer „žena ima pravo sa svojim tijelom činiti što god želi“.. a molitva je teror, sablazan i nešto zastrašujuće. Kako se oni usude moliti pred bolnicama i terorizirati žene koje samo eto „žele imati pravo da budu gospodarice svoga tijela“.

To je današnje društvo. To je propast u koju srljamo. To je tužna slika današnjeg svijeta. „ Kada Gospodin ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Anđelka Kristić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari