Pratite nas

Komentar

Čovjek koji hoda pognute glave, vrti se u krugu

Objavljeno

na

U komentaru na Stankovićev intervju s Mlanovićem, Zrinka Dusper Casella je između ostalog rekla:

[ad id=”93788″]

milanovicnu2“Želim se osvrnuti također na Milanovićevo demoniziranje ustaša…Po meni treba ga hitno suočiti s Josipom Jurčevićem i predočiti mu najnovija istraživanja i knjigu-znanstveni rad, koja je izašla ovih dana u kojoj Jurčević znanstveno dokazuje da su zločini ustaša bili procentualno najmanji a partizana skoro 90 %…Meni se činilo da to Milanović govori čto govori jer se od njega to imperativno traži a ne iz uvjerenja. To je sada sporedno u odnosu na činjenicu da je neizmjerna šteta učinjena Hrvatskoj, a on, Milanović, bilo da je bio nečiji instrument ili da je sam bio autor tih silnih nečasnih radnji, riječi i drugih čina, sam je sebe stigmatizirao za sva vremena. Da će on ostati u političkoj igri, u to ne sumnjam, ako ne završi tamo gdje su ” odlepršali ” i drugi politički genijalci tipa Sanader & co.”

Ponukao me ovaj komentar osvrnuti se na jednu, drugdje omraženu pojavu, prisutnu danas u Hrvatskoj a koja je iz ostatka bivšeg komunističkog svijeta početkom 90-ih odbačena i strpana na crne stranice povijesti.

Piše: Dinko Dedić

Radi se o bezgraničnoj manipulaciji žrtvama rata, do granica besmisla, čiji je najbolji europski primjer srpska četnička i hrvatska partizanska manipulacija srpskim žrtvama Jasenovca i rata općenito.

Prvi zadatak svakog naroda kada je ostvario samostalnost, bio je ispitati svoju prošlost i uspostaviti istinu, odstraniti neistinu iz povijesti, pokajati se za vlastita nedjela ako ih je i koliko ih je bilo, naglasiti svoja dobra djela i osvjetlati obraz svog naroda, kako nebi morao u budućnost hodati pognute glave i tako lutati, udarati glavom u stupove i stabla i pritom se vječno ranjavati i gubiti na putu, koji tako znade završiti hodanjem u krug, kako to npr. bilježimo u Hrvatskoj, sve godine njena postojanja kao moderna država.

Žrtve Drugog svjetskog rata već su odavno znanstveno uspostavljene svuda po zemljama koje je taj rat zahvatio. Kod nas, ne samo da se tim žrtvama i danas manipulira, s vrhova srpske i hrvatske vlasti, iako su to danas zasebne države, nego se sve žrtve smatra i imenuje rezultatom zločina, kao da je svaka osoba koja je izgubila život na prostoru NDH bila nevina, kao da nikakve vojske osim hrvatske nije bilo na području Hrvatske 1941. – 1945., kao da su svi Srbi na tom području bili pacifisti, mirni ljudi koji su samo htjeli obrađivati svoju zemlju a među njih su dolazile horde ustaša, ubijale ih vodile u Jasenovac.

Otkud se onda u Hrvatskoj bilježe toliki ustanci. Ni sam ne znam koliko smo raznih ustanaka na prostoru Hrvatske i BiH morali glorificirati na satovima povijesti tokom školovanja u Jugoslaviji. Sve su to bili ustanci po Baniji, Kordunu, Lici i drugdje, skoro isključivo srpski ustanci u krajevima nastanjem Srbima. Da bi nekako uključili Hrvate u proces tih četničkih ustanaka i tako ih pripisali “narodima i narodnostima Hrvatske”, bijeg jedne šake Hrvata komunista u šumu Brezovicu, prozvan je ustankom a sve je zajedno je, abolicijom četnika 1943., proglašeno partizanskim ustancima pod vidstvom KP i druga Tita.

Sasvim je normalno bilo, da su oružane snage NDH bile poslane gušiti te ustanke koji su uvijek počimani paljenjem kuća i javnih zgrada, prvenstveno katoličkih crkava, ubijanjem svećenika, učitelja, državnih službenika i bijegom civilnog stanovništva. Tko si ne može predočiti sliku tih ustanaka, sasvim je dovoljno sjetiti se procesa stvaranja Republike Srpske Krajine na prostoru Hrvatske, jer je proces bio identičan.

Nigdje na svijetu se sve poginule u jednom ratu ne smatra rezultatom zločina, niti se vojnike koji su poslani u bitku i pritom ubili neprijateljskog vojnika, smatra zločincima. Po tom pravilu, svi narodi koji su vodili ratove, uključujući i one poput hrvatskog, koji su vodili obrambene ratove, imaju onoliko zločnaca koliko je njihovih vojnika sudjelovalo u ratu.

Zločinom se mora nazvati likvidacija zarobljenih vojnika i civila nakon rata, ako ta ubojstva nisu rezultat sudskog procesa. Prema tome, zločin je ono što se dogodilo nakon rata u procesu poznatom kao Bleiburška tragedija.

Uz regularnu vojsku NDH poznatu kao domobranstvo, specijalne jedinice sačinjavale su ustaše.

UstaseHrvatska vojnica je sveukupno brojala oko 76,000 pripadnika dok je među njima bilo oko 15,000 ustaša.
Uspoređeni s Njemačkom, domobrani su bili ono što je bio Wermacht a ustaše se mogu usporediti s Waffen SS-om, dakle s vojnim krilom SS-a, za razliku od političkog. Na Međunarodnom vojnom sudu, na području Njemačke, osuđeno je 1650 pripadnika SS-a, uglavnom onih koji su vodili koncentracione logore, Einsatzgruppen, jedinice za specijalne namjene, medicinsku sekciju i druge uključujući i političko vodstvo. Waffen SS, čije su se jedinice borile u sastavu vojne komande, mahom su izbjegle kazni i danas je na snazi stav da te vojne jedinice, koje su na frontu vodile regularne vojne operacije, moraju biti tretirane kao i ostala regularna vojska.

U isto vrijeme, među Hrvatima koji su se našli na Bleiburgu, nalazili su i pripadnici baš takvih vojnih jedinica. Te su jedinice na frontu ratovale protiv četnika i patizana, a kompletno su i bez izuzetka, svrstani među zločince, likvidirani bez suda i u današnjoj hrvatskoj državi, političko vodstvo, uključujući i dvojicu predsjednika, javno izjavljuje da je ta likvidacija bila opravdana.

Ta teorija ne može biti ništa drugo nego proizvod najgore velikosrpske i boljševičke propagande, koju provode hrvatski projugosalvenski orjentirani političari, povjesničari i drugi. Sve to zajedno ne izaziva značajne reakcije u narodu, koji u većini nije shvatio da je demokratizacijom postao faktor, nego se i dalje ponaša kao obespravljeni objekt državne vlasti, na koju ne može utjecati.

Rusi su osudili Staljina, Rumunji Čaušeskua, Bugari Živkova, Mađari Janoša Kadra, Njemci Honeckera, dok su Hrvati ostali slaviti Tita i njegove “zasluge”, uključujući i zločine koji su ga strpali na listu 10 njavećih zločinaca 20og stoljeća.

To je stanje neodrživo, ne zbog povijesne istine i prošlosti, nego zbog budućnosti. Narod koji mora živjeti pod tolikom dozom kolektivne krivnje ne može ni stvarati ni napredovati. Za svakoga onoga tko svoju ulogu u povijesti 20og stoljeća prihvati takvom kako mu se predstavlja, logičan zaključak bi morao biti da samostalna hrvatska država nema pravo postojati i da bi najbolje bilo ponovo ju uklopiti u neku novu državu koju će voditi srpski humanisti, koji su uvijek bili samo žrtve a ne potomci i nasljednici hrvatskih zločinaca.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li ‘avet s Durmitora’ dobiti zasluženu kaznu?

Objavljeno

na

Objavio

Za svoju pjesmu “Siđimo u gradove da bijemo gadove”, Radovan Karadžić je 1994. godine dobio nagradu “Risto Ratković” koja se u okviru “Ratkovićevih večeri poezije” dodjeljuje u Bijelom Polju (Crna Gora) od 1973. godine.

Tako su Radovanovi zemljaci (jer on je porijeklom Crnogorac) počastili svoga idola tom “međunarodnom književnom nagradom” i to simbolično i “prigodno”, baš za pjesmu koja veliča razaranje i uništavanje gradova, što dovoljno govori i o “Aveti s Durmitora” i o njegovim sljedbenicima i obožavateljima.

Podsjetimo, događalo se to u vrijeme dok su diljem Bosne i Hercegovine tekli potoci krvi, a Sarajevo prolazilo svoje najteže dane u povijesti. U ovom je gradu za vrijeme opsade koja je trajala puna 44 mjeseca, ubijeno ili umrlo od posljedica rata oko 14.000 osoba (od čega 5.604 civila među kojima je bilo 643 djeteta), dok je ranjeno oko 56.000. Među smrtno stradalim civilima 70% je muslimana – Bošnjaka, 20% Srba, 8% Hrvata, te 2% građana drugih nacionalnosti.

Dakle, srpski je agresor koji je okružio grad i skoro pune 4 godine ga razarao s okolnih brda, u njemu tijekom opsade ubio i 1.133 Srba. I to nešto govori o naravi i stupnju okrutnosti i bešćutnosti s kojom se nastupalo u cilju stvaranja “srpske države” na tlu Bosne i Hercegovine.

No, Sarajevo je samo jedan od masovnih zločina za koje je odgovoran krvnik kojemu se upravo danas treba izreći pravomoćna presuda pred “Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove” u Den Haagu.

Optužnica protiv njega podignuta je od strane Tužiteljstva ICTY-a 1995. godine, od 1996. do 2008. godine bio je u bijegu, a uhićen je u Srbiji 21. prosinca 2008. godine, nakon što se dulje vrijeme skrivao iza identiteta “dr. Dabića” i čak javno nastupao, što tajne službe Srbije navodno “nisu znale”. Suđenje je započelo 31. lipnja 2008., a 24. ožujka 2016. godine u prvostupanjskom postupku osuđen je na 40 godina zatvora.

Sa svojim suradnicima (Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Momčilo Krajišnikom, Ratkom Mladićem i drugima), poremećeni psihijatar, predsjednik i utemeljitelj SDS-a, prvi predsjednik genocidne tvorevine “republike srpske” i “vrhovni zapovjednik” njezine paravojske (“VRS”) Radovan Karadžić, sve je učinio kako bi po nalozima Beograda odradio Bosnu i Hercegovinu etnički očistio od muslimana-Bošnjaka, Hrvata i drugih nacija i tako je pretvorio u dio buduće “Velike Srbije”. Tim projektom genocida i etničkog čišćenja, uz nezapamćene masakre i masovne zločine što su ih provodili njegova paravojska, četnici i “dobrovoljci”, on je sebe uvrstio u red najvećih zločinaca XX stoljeća.

Od ukupno 104.732 žrtve koliko ih je tijekom rata u BiH (1992-’95.) bilo (prema podacima Demografskog odjela Ured tužitelja MKSJ u Den Haagu iz 2010. godine), oko 80% su uzrokovali Srbi koji su do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% BiH, od čega su velike dijelove etnički očistili, uz masovne zločine (počevši od Ravnog i Sarajeva preko Kupresa, Posavine, Višegrada, Srebrenice i mnogih drugih mjesta). S etnički očišćenih prostora protjerali su blizu 2 milijuna muslimana-Bošnjak i Hrvata.

Za zla što ih je počinio Radovan Karadžić, prave kazne nema.

No, nadajmo se da će žrtve i njihovi potomci ipak dobiti kakvu-takvu zadovoljštinu.

Bilo bi to jako važno i zbog budućnosti ljudi koji će nastaviti živjeti na prostorima BiH, koje god nacije i vjere bili.

“Republike Srpska” je zločinačka tvorevina nastala genocidom i okupana krvlju nevinih – i tu istinu ne smijemo zaboraviti.

To moraju znati i svi oni koji danas slave ovog zločinca nad zločincima, nastavljaju njegovu ideologiju i zagovaraju nove ratove.

Zločin je pitanje svih pitanja – a odnos prema zločinima i zločincima pokazatelj zrelosti jednog naroda, njegovog civilizacijskog dosega i spremnosti suočavanja s prošlošću. Bez toga – bez elementarne pravde i istine, mira i normalnog života u BiH i njezinom susjedstvu nema.

Ako je kod sudaca koji odlučuju o krivnji “Aveti s Durmitora” ili “Krvniku s Pala” ostalo još barem malo časti i osjećaja za pravdu, izricanje najteže kazne ne bi smjelo biti upitno.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudova danas će izreći pravomoćnu presudu Karadžiću

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Ivo Goldstein i dalje jaše na svom znanstvenom Šarcu, rujno vino pije…

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Goldstein i dalje jaše na svom znanstvenom Šarcu, rujno vino pije. Pola pije, pola Šarcu daje.

Osvrćući se na predstojeću komemoraciju u Jasenovcu, a nakon javne promocije nevjerojatne izmišljotine tzv.drobilice kostiju, Goldstein tvrdi da je u Hrvatskoj nakon izbacivanja Titove biste gotovo završena ustašizacija, a pita se kakvo smo mi to društvo koje se ne može dogovoriti oko temeljnih činjenica? Njemu je činjenica – drobilica!

Pravo je pitanje – kakvo smo mi to društvo kada takvi kao on presudno utječu na formiranje svijesti i normativa, kada takve kao on financira država i štiti njihovo višegodišnje agresivno opravdavanje zločina protiv hrvatskog naroda, posve otvoreno zagovarajući povijesno pravo pobjednika rata na odmazdu nad poraženima?

Uz to, ključno je pitanje danas u Hrvatskoj – smije li hrvatski narod dopuštati da se Goldstein i slični i nakon uspostave samostalne Hrvatske osjećaju i ponašaju kao pobjednici? Od odgovora na ovo pitanje ovisi u velikoj mjeri budućnost hrvatskog naroda, komentirao je novinar i kolumnist Projekta Velebit, Marko Ljubić

 

Ivo Goldstein očito mnogo čita, a nažalost malo razumije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari