Pratite nas

Kolumne

Čovjek pod čijim ravnanjem je pisan lex Perković sad bi trebao istraživati tko je pisao lex Agrokor!

Objavljeno

na

Dogovor HDZ-a s SDP-om oko saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor samo je još jedan u dugačkom nizu kukavnih kompromisa oko pitanja za koja kompromisa ne bi smjelo biti. Vezivati sastav nekakvog prolaznog saborskog povjerenstva s dalekosežnim izborom ustavnih sudaca samo po sebi dovoljno je skandalozno, jer pokazuje da se Ustavni sud u dvije ključne hrvatske stranke doživljava kao politički plijen i predmet bezobzirne interne trgovine, ali je zapravo sve to smiješno bespotrebno čak i u terminima realpolitike, jer odustajanje od uvjeta da u saborskom povjerenstvu ne mogu sjediti, a kamoli ga voditi oni koji su godinama sjedili u raznim vladama koje su služile kao servis Ivici Todoriću i Agrokoru pokazuje da se ni jedni ni drugi ne namjeravaju tim problemom ozbiljno pohrvati u našem poslovičnom panonskom blatu.

HDZ je, ajde-de, barem imao toliko obraza u povjerenstvo ne delegirati one koji su što djelovanjem što svjesnim ne-djelovanjem pomagali Todorića, no SDP je otvorenom ucjenom u njega instalirao dva čovjeka koji su do prije godinu i pol dana bili ministri u vladi za čijeg je djelovanja došlo do eksplozije mjeničnog kreditiranja Agrokora, praćenog eksponencijalnim uzletom faktoringa. Znali, ne znali, opravdanja ne mogu imati za to što baš ništa nisu napravili kako bi to spriječili. Svi su umočeni do grla.

Tko može vjerovati da Orsat Miljenić, kao mnogi prije i poslije njega, nije duboko involviran u sve te strukture? Tko može uvjetovati da čovjek koji je žmirio na to kako interesi “ovršne mafije” ugrožavaju živote nekoliko stotina tisuća blokiranih građana nije jednako tako žmirio na to kako interesi tajkuna prijete krahom hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora. Blokirani nisu ništa manji sistemski rizik od Agrokorovih dobavljača. A on će sad voditi to povjerenstvo. Čovjek pod čijim ravnanjem je pisan lex Perković trebao bi istraživati tko je pisao lex Agrokor! Ta nemojte kasti. Sudeći prema dosadašnjem “skoru”, prije bi se moglo zaključiti da je njegov zadatak ništa ne naći, nego nešto opipljivo naći, nedajbože krivce.

Gordan Maras pak, danas je jedan od onih koji su najglasniji u prozivkama onih koji su u današnjoj vladi nedvojbeno zapovjedno odgovorni za Agrokor. No gotovo do jučer je on kao ministar poduzetništva bio jedan od onih koji su bili zapovjedno suodgovorni za Agrokor. Otkud njemu danas moralno pravo zauzimati moralnu superpoziciju?

Objektivno, naravno, i najpošteniji ministar među ministrima teško da bi mogao pobjeći od vlastite suodgovornosti za pretvaranje priče o hrvatskom uspjehu u bajku o regionalnom igraču, a zatim i za metamorfozu u Čudovište iz panonske močvare – u Agrokorzillu. Ne bi to moglo biti lako čak niti onima koji nikad nisu sjedili u nekoj od hrvatskih vlada, ali su zato godinama i desetljećima sjedili u Saboru u kojem su dizali ruke za odluke svojih stranačkih vrhuški kojima su pogodovali stvaranju Agrokorzille – ili pak nisu predlagali rješenja koja bi to spriječila.

No, kad tako postavimo stvari, ima li ikog u Saboru tko ima puni legitimitet voditi takvo povjerenstvo? Možda bi se onda moglo zaključiti da ponajveći legitimitet za to imaju oni koji su u Saboru glasali – protiv takvog načina osnivanja povjerenstva? Dakle, možda neki zastupnici Mosta i Živog zida. No, ne tako brzo. Mostovce nitko ne može optužiti da su hranili Agrokorzillu, no itekako je zanimljivo pitanje: jesu li je planski rušili? Božo Petrov je sam opisivao kako je namamio Todorića u Banske dvore – Todoriću je rekao da mu Plenković nudi pomoć, a Plenkoviću da Todorić traži pomoć. To bi značilo da nisu lagali ni jedan ni drugi, već da ih je Petrov smišljeno doveo u zabludu. Pitanje bez odgovora je – trebamo li Petrovu za to danas biti zahvalni? A bilo bi zanimljivo i saznati tko je to zapravo i zašto pokrenuo stampedo vjerovnika kojim je srušen stand-still aranžman s bankama, a time i zadnja nada za rješenje mimo novonapisanog lexa.

Plenkoviću i Martini Dalić najpametnije bi pak bilo da i bez povjerenstva, koliko sutra, na konferenciju za medije dovuku cijeli tim koji je pisao lex Agrokor, te da na vremensku crtu od dana sastavljanja vlade stave i najmanji detalj vezan uz ovu aferu.

Dakle, kako stvari stoje, reklo bi se da bi povjerenstvo mogao voditi jedino netko iz Živog zida! Recimo Ivan Pernar. No, tek tad bi cirkus bio zagarantiran. Našlo bi se i nekih ozbiljnijih, ili koji imaju i neka konkretna ekonomska znanja, poput recimo Aleksića i Lovrinovića, no, takvi su očito unaprijed eliminirani malim brojem članova povjerenstva u kojem će većinu imati stranke koje su u simbiozi Agrokorzillu dragale, češkale i redovito timarile.

Ivan Hrstić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Referendum protiv destruktivaca!?

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju je referendum protiv destruktivaca – slugu vragova svih boja spomenutih u znamenitom Tuđmanovom govoru

U romanu Farrell Ivan Aralica opisuje začetke sindikalnog udruživanja u američkom industrijskom gradiću, u kojem su, među ostalim europskim imigrantima, dvadesetih godina prošloga stoljeća kruh nalazili i Hrvati. U doba kad se još nitko nije sjetio tražiti neka dodatna radnička prava mimo već dogovorenog s poslodavcem, odjednom su se pojavili neki ljudi, pokazat će se uskoro – agenti netom uspostavljenog komunističkog carstva, i uvjeravali radnike kako itekako imaju razloga biti nezadovoljni. Ideju su prvi prigrlili oni i inače neskloni radu. Sad su tu nesklonost, osim vlastitim primjerom, stali svjedočiti aktivno šireći nezadovoljstvo među ostalima huškajući ih na bunt. Na ovako posijanom sjemenu izrasla je i Komunistička partija Amerike, čiji je u jednom trenutku svaki sedmi član bio Hrvat. Odakle u tom silnom moru Poljaka, Talijana, Iraca i drugih europskih naroda tolika sklonost komunizmu baš u Hrvata?

Samo dajte pare!

Hrvatima željnim komunizma želja se ubrzo ispunila. Mogli su ga prakticirati, dobro, ne baš u Americi, nego u svojoj domovini. Pod vlašću tuđinca, ali ipak u domaji. I u komunizmu je bilo sindikata, doduše, tek u ulozi malog prsta na rukavici svemoćne Partije. Angažirani u borbi za prava vladajuće radničke klase borili su se ustvari protiv vlasti u njezinim rukama, što je bio tek jedan u nizu komunizmu svojstvenih paradoksa. Nakon što se paradoksalna skalamerija neočekivano raspala, sindikati i njihovi čelnici su, kao sastavni dio pozamašne komunističke prtljage, neokrznuti preživjeli tranziciju iz totalitarne Jugoslavije u slobodnu Hrvatsku. I kao štošta iz tog paketa, ostajući pod nadzorom dijela obavještajno-represivnog aparata naslijeđenog iz bivše države, bilo je tek pitanje vremena kad će poslužiti kao sredstvo destabilizacije demokratske vlasti. Sindikalnim prosvjedima će se poslužiti Josip Manolić pri pokušaju svrgavanja Tuđmana usred rata, u proljeće ’94, a otad će svako malo paradirati protiv vladavine HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika, igrajući bitnu ulogu u stvaranju ozračja za prevrat 3. siječnja 2000. godine.

Stoga o njima nikad makar jedne ružne riječi. Tim se vrhunaravnim moralnim autoritetima klanjaju čak i poslovično zlovoljni mediji, veličajući njihovu plemenitu borbu za obespravljene, potlačene, gubitnike u srazu između rada i kapitala. To što su u civiliziranom svijetu rad i kapital prirodni saveznici, igrači iste momčadi koji se međusobno nadopunjuju, njih uopće ne brine. Oni traže uvjete (plaće, mirovine, prava) kakvi tamo vladaju, a da sve drugo ostane isto. Poput ptića u gnijezdu, ne zatvaraju tuđeg novca uvijek gladna usta pa i kad su se već poprilično opernatili, ne pada im napamet poletjeti. Štoviše, one ptiće koji bi to učinili jednostavno izbacuju iz gnijezda. Mentalni sklop tog nametničkog soja vjerno odražava gesta vodećeg jadranskog sindikalista koji je nedavno iskazao žaljenje što je potencijalne kineske ulagače u Uljanik dočekao – s “dobrodošli”, umjesto “dajte pare”.

Udruženi antidemografski pothvat

Praćeni medijskim fanfarama, sindikatlije se sad bune protiv prijedloga mirovinske reforme koji uključuje povećanje dobi za odlazak u mirovinu, koliko god se, s obzirom na povećanje životnog vijeka, time i produljenje trajanja prosječne mirovine, prijedlog doimao razboritim. Opstrukcija onih za koje je 67 previše doista je vrhunac licemjerja. Ne samo zato što zbog dinamike tehnoloških promjena uz umirovljenike danas u mirovinu odlazi i većina poslova koje su obavljali, pa se tako ranijim odlaskom u mirovinu sve rjeđe oslobađa radno mjesto za nekoga. Ne samo zato što danas u Hrvatskoj ima posla za svakoga tko doista želi raditi, a što potvrđuje ukidanje kvota za strane radnike. Ne samo zato što ranije umirovljenje znači i prosječno manje mirovine jer se ista masa sredstava raspodjeljuje većem broju ljudi.

Najdestruktivnije obilježje ove podmukle diverzije je izraziti antidemografski učinak. Od malobrojnijih mlađih generacija koje su takve ne svojom voljom, nego izborom generacija prije njih, onih koje su ih rađale, sad se traži pojačana međugeneracijska solidarnost s njima vezano uz punjenje mirovina. A istodobno se od njih očekuje i demografski bum, da odjednom počnu rađati više djece i spase Hrvatsku bijele kuge. Nije li taj dvostrani pritisak na mlade krajnje nelogičan i nepošten? O kakvom se brojčanom nerazmjeru radi, zorno predočavaju podaci s popisa provedenog 2011. godine – u 10 godišta koja danas stupaju na tržište rada ili će to uskoro učiniti (tada u dobi između 10 i 19 godina) bilo je 480 tisuća Hrvata, a u onima koje su sad pred mirovinom (tada starih između 50 i 59 godina) 632 tisuće Hrvata. Budući je mlađe stanovništvo zastupljenije u migracijama, u međuvremenu se taj omjer sigurno nije poboljšao. Štoviše, sasvim je izvjesno da su naraštaji potencijalnih mladih zaposlenika i više nego za četvrtinu manji od naraštaja potencijalnih friških umirovljenika.

Ako je nekoga začudilo što prijedlog sindikata nije osudio niti jedan viđeniji demograf, neka se ne brine. Oni ionako javno ne istupaju kao demografi, nego kao politički aktivisti s agendom potkopavanja trenutno vladajućih. Zato ne kopa oči demografski gavran sindikalnoj vrani. Ta, na istoj čuče grani! Za razliku od demografa-politikanata, koji tu i tamo nabace neki pretenciozni prijedlog prepisan od kolega iz bogatijih zemalja, odgovorni ljudi u državi ovlašteni donositi odluke, bila riječ o čelnim ljudima države, ministrima, saborskim zastupnicima ili ustavnim sudcima, dužni su učiniti sve kako bi osujetili po državu dugoročno štetne prijedloge, makar se oni mnogima svidjeli.

Primjerice, zacijelo bi se našlo i onih kojima bi se svidjelo kad bi se netko sjetio promijeniti izborni zakon u dva pitanja. Pa bi onda, čisto da zavede lakomislene, jedno pitanje izravno usmjerio protiv predstavnika nepopularne manjine koja je digla ruku na Hrvatsku devedesetih, samo kako bi prikrio da ono drugo pitanje, znatno iscrpnije, u svakome pogledu ide u korist predstavnika upravo te manjine (od cijepanja Hrvatske na izborne jedinice prema povijesnim pokrajinama, posve u duhu božićne čestitke patrijarha Ireneja, pa sve do omogućavanja glasovanja elektronskim putem brojnim pripadnicima te manjine pobjeglima pred Olujom).

Zar bi i u takvom slučaju čovjek kojem je povjereno voditi brigu o interesima hrvatske države trebao ostati sjediti prekriženih ruku? Ups,… pa i nije ostao! Hvaljen Isus i Marija!

Tiranija osrednjosti kao ideal

Sama ideja da bi svatko trebao odlučivati o nekoj strogo specijalnoj, složenoj stvari, o kojoj, izuzev reklamne etikete kao mamca, većina ljudi ne zna ama baš ništa, niti im pada na pamet propitkivati sadržaj, je više nego začudna. Jer čemu onda uopće ekspertno znanje, čemu školovanje specijalista, ako svi sve znaju? Nisu li tako svi znali voditi Uljanik, Hajduk i slične posrnule velikane pa…?

Nije ovdje zgoreg na tren pogledati i u tuđe dvorište i zapitati se postoji li uopće država u kojoj se na referendumu odlučuje o pitanjima mimo redefinicije njezinog političkog okvira. U čitavoj Europi praksa referendumskog odlučivanja raširena je tek u Švicarskoj i Sloveniji. U Švicarskoj je to posljedica objektivne slabosti političke oporbe budući uslijed složenog vjerskog i etničkog sastava te zemlje, skoro sve stranke sudjeluju u vlasti. Zato se narodu pruža šansa da izravno odluči o nečem važnom, primjerice, o dopuštenoj dužini kravljih rogova. S druge strane, u Sloveniji se više i ne sjećaju uspjelog referenduma jer je izlaznost u pravilu premala da bi odluka bila prihvaćena. Nigdje drugdje ni traga referendumaniji.

U Hrvatskoj, međutim, referendumske kampanje služe ili kao sredstvo odvraćanja od bilo kakvih značajnijih promjena ili za promociju pojedinaca s velikim političkim ambicijama koje nikako ne uspijevaju ostvariti na izborima. Tim više je zanimljiv fenomen s kolikim uvjerenjem, bez najmanjeg kritičkog odmaka, mediji uzimaju zdravo za gotovo deklarirani broj prikupljenih potpisa. Jer doista nije lako prikupiti 600 tisuća potpisa. Ipak, nešto je lakše ako se ne kreće baš od nule. Naime, svim mastima premazanim sindikatlijama sigurno nije promaklo to što su prilikom provjere potpisa prethodnih referenduma ispravnima priznati i popisi imena upisanih i potpisanih istom rukom (a brojali su se u čitavim svescima). Nevažećima su proglašeni tek oni za koje su opći podaci o navodnom potpisniku bili formalno nepravilno popunjeni (vjerodostojnost samih potpisa uopće se nije provjeravala) jednostavno zato jer je to bio najjeftiniji način da se krivotvorina odbaci.

Tko zna otkad je sindikalna ekipa, verziranija u podvalama komunističkog tipa, u četiri zida, na toplome, u miru popunjavala imenima potpisne liste potpisujući ih sama. I onda, kad ih je tako “prikupljenih” već namaknula, recimo, dostatnih 400 tisuća, sve ostalo je bilo bonus. Za razliku od prethodnika im, oni se čak nisu ni odveć trudili prikriti rabotu smokvinim lišćem na ulicama, koje služi tek za stvaranje privida kako se potpisi doista ozbiljno prikupljaju. Jer kako su posvjedočili na vlastitim Facebook stranicama, u nekim većim gradovima (Sl. Brod i Sisak) potpise su prikupljali na samo jednoj lokaciji, u ritmu na kojem bi im pozavidjeli i Crnogorci – dva sata prijepodne, dva sata poslijepodne. A kako je njihovim pretečama, i uz znatno intenzivniji ulični angažman i očite marifetluke, uspjelo “prikupiti” jedva 400 tisuća potpisa, što li su tek sve ovi trebali činiti da ih “prikupe” preko 600 tisuća?

Čim se spomene referendum, poput Hitchcocka u svom filmu pojavi se Mostov saborski zastupnik Robert Podolnjak – bilo kao ekspert u izradi prijedloga izbornog zakona, bilo kao revni podupiratelj opstrukcije mirovinske reforme referendumom već od njegove najave na javnom skupu održanom u listopadu prošle godine. Uz jedno poznato TV-lice istog djevojačkog prezimena, Podolnjak bi se mogao pokazati najzaslužnijim zadrži li se u kolektivnom sjećanju Hrvata, kao baština ovog vremena, izreka – gori ex-jovanović od jovanovića (pri čemu nije riječ o jovanovićima s naglaskom na prvi slog)! Kako bilo da bilo, ako netko ima razloga trljati ruke zbog destruktivnih referendumskih inicijativa na štetu Hrvatske, onda je to nasljednik Aleksandra Vasiljevića, zloglasnog šefa KOS-a za rata devedesetih, na mjestu glave srpskog obavještajnog aparata, bez obzira potpomaže li te aktivnosti osobno iz Beograda ili su njihovi provoditelji već na auto-pilotu, pa štete Hrvatskoj ničim izazvani.

Poetska pravda u Austriji

Vasiljevićevom nasljedniku zacijelo ne bi kliznule suze niz obraze, barem ne od tuge, ako bi hrvatski birači u Europski parlament odlučili poslati one koji bi se tamo, ne surađujući ni s kim, bježeći od svake trgovine, borili za Hrvatsku (A kako bi? Tako da nekome zavrnu ruku?), k tome i nabrušeni skresati Europi u lice što ju ide (A kakva korist od toga?). Takvi oduševljavaju i glavnog medijskog promotora Podolnjakovog Mosta, Večernji list – glasilo, navodno, vlasnički povezano s Hrvatima iznimno “sklonom” austrijskom Katoličkom crkvom, ovdje prigodno uortačenom sa srpskim kapitalom, što ujedno objašnjava silnu želju da se štioce internet izdanja drži u tijeku s dogodovštinama kojekakvih karleuša. Među pulenima im je tako uspjelo pronaći i djetelinu s 4 lista, nekog Prskala koji se protivi pravu na pobačaj, samo kako na tu temu ne bi cimnuli Strenju Linić ili arbitražnog Božu osobno – valjda da ne ponove ono isto što su zadnji put rekli kad ih se to pitalo. A to u ovom trenutku, dok hodače za život pokušavaju usmjeriti u taj tor, nipošto ne bi bilo probitačno.

Pregnućima “večernjakovih” vlasnika unatoč, u Austriji je u subotu ispunjena poetska pravda. Pala je vlada koja je sjećanje na bleiburške žrtve pretvorila u događaj visokog rizika, poput nogometne utakmice klubova znanih po rabijatnim navijačima ili dočeka Nove godine u nekom germanskom gradu. Gospodin Strache, čelnik stranke u čijoj je domeni sva ta silna policija koja se sjatila oko Bleiburga, a u čiji se europski klub upinju ugnijezditi Neovisni za Hrvatsku (NHR) – inače dobar prijatelj Milorada Dodika, koji je zato pozvao austrijske Srbe da mu dadnu glas – uhvaćen je s prstima u ruskom pekmezu. Tako će sad NHR-ovci morati surađivati sa Stracheovim nasljednikom, Hoferom, punim razumijevanja za nastojanja Republike Srpske da se odcijepi. A što kad taj srpski prijatelj – koji o Hrvatskoj teško da misli bitno drukčije od doskora mu šefa, štono za Lijepu našu reče da je šajze – na proputovanju prema Banjaluci zastane u Zagrebu? Hoće li ga dočekati Zlatko Hasanbegović i uručiti mu cvijeće ili će ga u tomu spriječiti neke neodgodive obveze? Uz malo sreće i nešto više pameti, Hasanbegovića i društvo u nedjelju možda spase birači i poštede ih tih teških moralnih dvojbi.

“Večernjak” i spitzenkandidat Weber o Tuđmanu

NHR i Most toliko vole prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, da bi ga i mrtvog najradije utapali u čaši vode. Tomu je smjerala i jedina njihova zajednička politička inicijativa vezana uz produljenje dostupnosti arhiva s 30.05.1990 (dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990 (dan donošenja Ustava RH), čime bi medijskim detuđmanizatorima osigurali streljivo da Tuđmanovom HDZ-u “dokažu” sve privatizacijsko i ino zlo, a ono što mu je 45 godina prethodilo zamagle. Jedini kojeg podnose manje, a preziru više od Tuđmana je plebiscitarnom narodnom voljom izabrani vođa Hrvata u BiH, Dragan Čović, u kojem ne vide drugo doli nastavljača Tuđmanove politike prema BiH. Posebno mu zamjeraju suradnju s Dodikom, iznuđenu u okolnostima kad Hrvatima prijete drugi. Prema sebi su manje strogi –  tako jedni plešu vrzino kolo s Dodikovim austrijskim prijateljima, dok drugi spremno staju na branik ruskih energetskih interesa – od LNG-a na Krku, do Peruče i Ploča!

I dok Mostu slijepo odani Večernji list u subotnjem broju ekskluzivno otkriva kako je Franjo Tuđman jednom nogom već bio u Haagu (pakirao mu je Clinton uz svesrdno odobravanje njemačkog kancelara Schrödera), oni koji zaista nešto konkretno rade na dobrobit Hrvatske istoga dana Angeli Merkel stavljaju pod nos Tuđmanovu bistu. Štoviše, istodobno dok ona ushićeno plješće u ritmu Thompsonove pjesme (što je simpatičnije čak i nego kad na RTL-u, u sklopu najave ulaska hrvatskih boraca u ring ili kavez, odjekuju “Geni kameni” i “Lijepa li si” dok komentatori nešto mrmljaju u bradu), spitzenkandidat europskih pučana, Manfred Weber, Tuđmana svrstava uz bok Adenaueru i Kohlu, među one kojima Europa ima zahvaliti slobodu. Teško baš da se sâm od sebe toga sjetio.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari