Connect with us

Komentar

COWBOYS, HAJDUCI, USKOCI, ILI …?

Objavljeno

on

Poštujem kauboje kao nezamjenjiv element američke povijesti osvajanja i razvoja američkog zapada, poznatog i kao Divlji zapad, kao hrabre i snažne momke koji su se iskazali u razvoju stočarstva od uzgoja na nepreglednim travnatim prostorima prerije do tjeranja brojnih stada goveda u klaonice, ili do željezničkih terminala i utovara u stočne vagone. Poštujem i rado gledam po više puta poznate i nepoznate western filmove koji su predstavili i ovjekovječili na filmski način američku povijest u kojima se točno, filmski prepričano, znalo tko je bio pošten, a tko nepošten u izgradnji pravnog sustava u divljini.

Zbunjen sam da su te poznate američke junake, i stvarne i filmske, točnije njihovo ime koje sadrži njihov posao, kao svoj uzor preuzeli prije desetak godina naši rukometaši, rukometni reprezentativci. To mi nikako nije „sjelo“ ni onda, ni danas, jer u Hrvatskoj nema stada krava, ni grosističkog govedarstva. Doslovan prijevod riječi kauboj znači kravlji momak, koji je krave, zajedno s bikovima, volovima i telićima gonio desetcima kilometara u klaonicu. Naši kauboji nemaju ni colta, ni lasa, ni ostalih stočarskih pomagala. Osim šešira. Šešire jedino imaju. I imponira im ponašanje filmskih junaka iz kaubojskih filmova, privlačnost damama, ali su u romanima i filmovima uz kauboje u velikoj većini osobnosti i zanimanja iz ondašnjeg slojevitog američkog društva koji su sudjelovali u stočarskom biznisu. Ali i ostalim biznisima. Naši kauboji igraju rukomet.

KAUBOJ JE, PREVEDENO, KRAVLJI MOMAK

Nisam jedini kojem se ne sviđa neodgovarajući naziv reprezentacije. Nedavno je na profilu ili portalu „Pametno moje didovo Imotski“ objavljen tekst da je početkom veljače…“… prije 113 godina u Runoviću umro hercegovački “Robin Hood”, legendarni hrvatski hajduk Andrija – Andrijica Šimić. Rođen 1833. u Alagovcu, župa Ružići (Grude), nakon trideset godišnjeg tamnovanja “kralj gorskih klanaca” u ljeto 1901. godine brodom je iz Kopra doputovao u Split, gdje ga dočekuje golema masa svijeta. Oduševljeni ga je puk na rukama nosio Rivom sve do Marjana. Tri su dana Splićani gostili i novčano darivali ostarjelog harambašu, a na putu za rodne Grude Andrijicu svraćaju u svakom gradu i selu. Sinjani ga časte sedam dana, proglašavaju počasnim sudionikom Alke, čak naručuju fotografa koji ga slika u hajdučkoj odori. Ta je fotografija sačuvana do danas. Sličnu dobrodošlicu priređuju mu u Trilju i Imotskom gdje je ostao četiri dana, potom i u Hercegovini. Preostale četiri godine života Andrijica je Šimić kao živa legenda obilazio sela i gradove prepričavajući svoje hajdukovanje, slavljen i hvaljen kao nacionalni junak.

LEGENDARNI HRVATSKI HAJDUK ANDRIJA ŠIMIĆ, HERCEGOVAČKI „ROBIN HOOD“, UMRO PRIJE 113 GODINA

“Svako jutro jedna kajgana” – Komentar Antun Drndelić

Nakon raspada Jugoslavije njegovim imenom nazvane su ulice u Imotskom, Kninu, Grudama i Ljubuškom, a u Runoviću gdje je i sahranjen, uz zid gdje mu je pozlilo, postavljena je spomen-ploča s natpisom “Na ovom mjestu umro je 5. II. 1905. hrvatski hajduk Andrija Šimić”.
Komentirajući taj lijepi i zanimljiv tekst na FB napisao sam:
„Antun Drndelić. Po takvom narodnom čovjeku i junaku bi se trebali nazvati naši rukometaši. Hajducima. A ne kravarima kao što su danas. Prijedlog nije moj, ali ga podržavam“.

Objava cijelog posta dobila je nešto manje od 500 lajkova, a moj komentar je dobio 19 lajkova, najviše od ostalih zanimljivih komentara, a među njima je bio samo jedan moj FB prijatelj. Ostali komentari nisu imali veze s rukometom i rukometašima.
U daljnjem chatu objasnio sam da je prijedlog o tomu da naši rukometaši, mislim na reprezentaciju, promijene svoje zajedničko, navijačko ime u hajduci ili ajduci u jednom od svojih nedavnih postova iznio moj FB prijatelj novinar, publicist i pisac knjiga Ante Gugo, što mi se svidjelo, ali me i potaklo na daljnje razmišljanje

OBJAVA POSTA O HAJDUKU LAJKANA S NEŠTO MANJE OD 500 LAJKOVA

Uz načelno i nepromjenjivo, a to je da ni rukomet ni rukometaši, a pogotovo naši, nemaju nikakve veze s uzgojem, čuvanjem i tjeranjem stoke jasno je da Amerikanci imaju kauboje, Argentinci imaju svoje stočare gauče, pa je i njihova nogometna reprezentacija ponijela to ime, Francuzi su Pijetlovi po galskom pijetlu kao simbolu, engleska reprezentacija je gordi povijesni Albion, kanadski i američki hokejaši imaju slikovita imena, Rusi uvijek imaju za sve svoj izbor, a to je personificirani medvjed, Španjolci sve sudionike u koridi, itd., a mi smo kao moguće strancomani zanemarili, ne ni prvi ni zadnji put, svoje i preuzeli tuđe. A svoje, što se vidi iz teksta, imamo. Barem tako mislimo. To su, ili mogli bi biti, hajduci ili ajduci.

TREBA POŠTOVATI IZBOR NAŠIH RUKOMETAŠA, ALI…

Naravno da pri tomu treba poštovati izbor naših rukometaša, jer oni igraju pod tom egidom, a prema nekim podatcima iz sjećanja to je bio njihov izbor, iz njihove svlačionice, toliko iznenadan da su prigodom proslave Svjetskog zlata izletjeli na pozornicu gologlavi, oduševljeni ovacijama mnoštva, a onda im je netko iz pozadine dodao šešire u ruke i onda nisu znali što bi s njima, pa im se trebalo šaptati da ih stave na glave, koliko nas sjećanje služi.
Kada i u sportu, kao uostalom i životu krenu sušne godine, nešto treba mijenjati da bi se poremetio, usporilo i zaustavio, recimo to tako, negativni trend. Od smjene trenera nadalje.

Prije godinu dana smijenjen je zbog neuspjeha cijeli stožer da bi se sada postigao još slabili rezultat. Kauboji, po našem pastiri ili čobani su postigli ono što su mogli. Možda bi poticajna bila promjena imena reprezentacije. Hajduci ili Ajduci je sasvim odgovarajuće ime koje bi potaknulo igrače na dišpet ili prkos prema neuspjehu, a usmjerilo htijenje prema što boljim igrama i medaljama. Mogu li uopće rukometni hajduci loše ili bezvoljno igrati, a uživaju ugled. To si momci pogotovo iz tradicionalno hajdučkih sredina i područja teško mogu dopustit. Hajduci i njihov ugled u narodu, uvijek su bili od naroda poštovani, o njima, njihovom junačkom životi su se uz gusle pjevale pjesme, usmena predaja o njihovu životu pretvarala se u priče, koje su tiskane, pa i u knjige. Prisjećamo se ipak da je svojedobno pobjednička pjesma naših rukometaša bila o morskoj vili, pa su bili prozvani i vilenjacima, što im nije odgovaralo.

HAJDUCI I USKOCI SU UVIJEK OD NARODA BILI POŠTOVANI

Kada je novinar i pisac Ante Gugo objavio svoj post o rukometašima kao mogućim hajducima, reagirao sam na njegov tekst, da bi trebalo razmisliti, ako do razmišljanja uopće dođe, i o imenu – uskoci. Naime i to je dio naše hajdučke slavne narodne predaje i povijesti, pogotovo o njihovim borbama i pobjedama. Rukometaši u igri uglavnom trče, skaču, uskaču i pucaju na gol rukama. Jedna poznata naša knjiga, vjerojatno je još uvijek u lektiri je „ Čuvaj se senjske ruke“ slavnog našeg klasika Augusta Šenoe, a radi se o uskočkoj ruci. Uskočka ruka bi se sjajno uklopila u image borbe na parketu i osvajanje medalja jer je sadržaj knjige da se, prema Wikipediji, u to vrijeme, prije 200 godina vladajuća struja nije brinula za hrvatske krajeve, te za hrvatski narod pa su stoga Senj i njegovo pučanstvo bili u vječitom strahu zbog osvajačkih pohoda Turaka i Mletaka koji su ova područja htjeli dovesti pod svoju vlast samo kako bi ih mogli iskorištavati. No, u Senju su u to vrijeme živjeli Uskoci koji su svojom hrabrošću i nesebičnošću branili ove krajeve od bilo kakvih napada i osiguravali mir njegovim stanovnicima. Dodajmo, i u narodu bili poštovani.

Bi li i naši rukometaši bili još poštovaniji u narodu kao Uskoci uskačući i postižući golove i pobjede uskočkom senjskom rukom? Tko je bio borbeniji i nama bliži – naši senjski Uskoci ili američki kauboji.

Možda netko ima još bolji prijedlog?

Antun Drndelić

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari