Pratite nas

Komentar

„Crni kaput“ ili moderni inkvizitori pod kapuljačama borbe za ljudska prava

Objavljeno

na

Prije nekoliko danas sam shvatio kako su se osjećale žene koje su u doba inkvizicije bile spaljivane na lomači. Prethodno osuđivane bez ikakvih ili u boljim slučajevima na temelju vrlo upitnih dokaza i bez prava na obranu, mogle su sebi pomoći jedino ako priznaju nedjelo koje nisu počinile. U tom slučaju bile bi pošteđene muka i mrcvarenja i smrt bi bila vrlo brza i kratka. Međutim ova moderna sila raznih autora prljavih tekstova, modernih inkvizitora koji se vole čak i predstavljati kao novinari, Tanji Belobrajdić, autorici nagrađivanog romana „Crni kaput“, ne nude čak ni takvu milost. Oni su književnicu antiratnog romana koji donosi dojmljivu priču o okupaciji Vukovara, osudili na mrcvarenje i mučenje bez milosti, piše Ante Gugo/Politikaplus

[ad id=”93788″]

U ovoj priči ključna riječ je okupacija Vukovara. Tanja Belobrajdić je ispričala priču zbog koje čitatelj obično ne spava barem dvije noći. Prvu noć jer ne može prestati čitati vrlo realistično ispričanu priču o životu običnih mladića, možda još dječaka, koji su se odjednom našli u paklu vukovarske okupacije, mučenja i tortura koje su prolazili zarobljeni hrvatski branitelji. Barem još jednu noć čitatelj ne spava zbog dojma koji izaziva ova priča o okupaciji Vukovara koju nam je te 1991., kad se i dogodila, opisao Boris Dežulović nakon što je kao novinar, ali s jedinicama okupatora, ušao u ono što je ostalo od herojskog grada na Dunavu.

t1Tanja Belobrajdić nam je u svom romanu ponudila puno drugačiju priču od one koju je tada napisao Dežulović.  Pišući danas o Tanji Belobrajdić, a s debelim razlogom zaobilazeći preduboki ulazak u radnju romana, Dežulović tvrdi da je žena koja je bila dragovoljac Domovinskog rata i dio svoje službe u Oružanim snagama RH je provela kao djelatnica Vojne policije u splitskoj vojarni Lora, dakle, da je ona Crni kaput napisala na temelju vlastitih nedjela koje je činila nad srpskim zarobljenicima u tamošnjem vojnom zatvoru. Dežulović nam time izravno sugerira da u okupiranom Vukovaru nije bilo zvjerskih mučenja hrvatskih vojnika kakve opisuje nagrađivana književnica čiji roman Crni kaput je dobio nagradu Ivan i Josip Kozarac za najbolji prvjenac u 2015. godini. Prije toga isti rukopis je bio šetorangirani od 137 prijavljenih djela na vrlo jakom natječaju VBZ-a.

Dežulović se ovim svojim opaskama samo pridružio napadima koje su ranije već počeli manje poznati autori poput izvjesnog Demiana Vokšija s portala H-alter. Za manje upućene riječ je o zadnje četiri godine obilno financiranom portalu od strane Ministarstva kulture RH, a čiji suradnici su bili upriličili poznati sastanak na Jahorini na kojem su bile razmatrane medijske mogućnosti oko javnog osporavanja konačne oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Dakle, po autorskom izričaju mlađahni, Vokši je optužio Tanju Belobrajdić upotrebljavajući svi silu optužaba i uvreda zbog kojih je nagrađivana književnica ranijih godina već dobila pravomoćne presude protiv novina i autora koji su iste ili slične objavljivali i potpisivali. A pogledajmo zašto je ona s takvom lakoćom dobijala te presude.

Uporište cijele ove hajke je Tonči Majić, osnivač i glavni čovjek Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Ovaj završeni gimnazijalac kojem se baš nije sviđao „rad u privredi“ nakon završene srednje škole, kako piše u njegovoj biografiji objavljenoj na jednom od srpskih informativnih portala koji hvale njegovo zalaganje na otkrivanju istine o Domovinskom ratu, istraživao je i zbivanja u Lori.

Iako se nigdje ne mogu naći podatci otkud mu novac za tolika putovanja, iz tekstova s nekoliko portala koji vole neargumentirano blatiti neistomišljenike saznajemo da je on putovao po BiH i po Srbiji i da je napravio, negdje pišu 24, negdje 26, a negdje i 27 razgovora s bivšim zarobljenicima, te o tome čak napravio i video zapise. I hvala Bogu da jest, jer da nije mi nikad ne bismo mogli saznati da je on razgovarao i sa Živkom Mutićem i Rankom Grbićem, zarobljenima u Oluji. Oni su mu svjedočili kako ih je Tanja Belobrajdić zvjerski mučila u Lori nakon što su tamo dovedeni, negdje u kasno ljeto 1995. godine.

Priču utemeljnu na iskazima ove dvojice Majićevih svjedoka pisala je i izvjesna Mašenjka Bačić, novinarka koja je je prije nekoliko godina tu priču napisala na H-alter portalu, a sad i na portalu Lupiga. Nju nimalo ne smeta što je Tanja dobila pravomoćne presude protiv drugih medija i autora. Ona je spremna sve napraviti za istinu. Reklo bi se da je istim motivima vođen i malo poznati Branko Detelj koji piše za portal Varazdinske.hr. Da, samo bi se reklo tako. U ovom slučaju istina čak i nije voda duboka. Jako je lako vidjeti njezino dno.

Živko Mutić i Ranko Grbić, dvojica svjedoka na kojima je Tonči Majić, predstavnik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava (ajme, kako ovo sad počinje gordo zvučati) temelji čak i svoju prijavu DORH-u protiv Tanje Belobrajdić, zarobljeni su u Oluji. Ponovimo još jednom, zarobljeni su u kolovozu 1995. godine. Tanji Belobrajdić, dragovoljcu Domovinskog rata, sudionici obrane Vukovara i kasnije djelatnici Vojne policije, djelatni status u Oružanim snagama Republike Hrvatske prestao je na njezinu zamolbu, 31. srpnja 1994. godine, kad je dobila časni otpust iz Hrvatske vojske. Dakle, Tanja Belobrajdić nije bila djelatnica Vojne policije barem 370 dana prije nego je zarobljen spomenuti dvojac koji svjedoči da ih je ona premlaćivala i mučila na stvarno zvjerski način. Naravno, zvjerski da ih jest stvarno mučila, ali nije.
Kako je moguće da dva bivša zarobljenika pričaju takvu neistinu?

Pišući svoju zadnju knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći u izdanju Večernjeg lista naišao sam na zapanjujuće dokaze o medijskoj propagandi koja je kreirana protiv Hrvatske daleko od redakcija koje su ih objavljivale. U nekoliko navrata razni beogradski mediji su 1991. godine pogibiju svakog srpskog pobunjenika opisivali kao „pogibiju junaka koji je nosio slavno ime svog dede koji je baš na istom mestu pao 1941. od ustaškog noža“. Slično je i s obrascom opisa navodnih mučenja i maltretiranja u Lori i ostalim zatvorima u kojima su u Hrvatskoj bili ratni vojni zarobljenici.

U nekoliko slučajeva, ne samo vezano uz Loru, ponavljaju se priče o dovođenju žena pred srpske zarobljenike (ne srpskih zarobljenica, nego nekakvih neopisanih i neimenovanih žena), tjeranje srpskih zarobljenika na spolni odnos s njima, a onda udaranje palicom po penisu i testisima. Stvarno monstruozno i dobro razrađeno, ali ne u hrvatskim zatvorima, čak ne niti u Hrvatskoj. Naime, tijekom suđenja u slučaju Lora pojavilo se slučajno izrečeno svjedočenje jednog svjedoka iz Srbije o tome kako su oni prije dolaska na suđenje bili pripremani u Srbiji za to što na sudu trebaju reći.

Zastanimo na trenutak. Dakle, sudi se pripadnicima Hrvatske vojske, protiv njih svjedoče pripadnici poražene, neprijateljske vojske, njih je pripremao netko prije dolaska na svjedočenje i to Majić, Dežulović, Vokši, Mašenka Bačić i sva njihova bratija uzimaju kao neupitnu istinu?! Nigdje oni ne spominju činjenicu da je tijekom suđenja u Lori cijelo vrijeme sjedio jedan pripadnik KOS-a, obavještajne službe neprijateljske poražene vojske kojoj su svjedoci i bivši zarobljenici pripadali i da je isti drug bio smješten u istom hotelu u Splitu sa svjedocima. Te očite činjenice zaboravljaju spomenuti suvremeni inkvizitori, ali zato tek puko podnošenje Kaznene prijave na koju DORH nije reagirao, zbog očitih dokaza da lažu svjedoci na kojima se prijava temelji, Majić, Dežulović i bratija uporno nazivaju podizanjem Kaznene prijave. Činjenica jest da DORH nikad nije podigao Kaznenu prijavu protiv Tanje Belobrajdić, nego su je oni tek podnijeli, a DORH je očito nije uvažio jer nema na temelju čega. Međutim, što to znači djeci i obitelji Tanje Belobrajdić?

Nagrađivana književnica je baš kao u inkvizicijsko doba privezana na lomaču. Njoj Dalmatinski komitet za ljudska prava nije ponudio čak ni brzu smrt. Presuda je mučenje i mrcvarenje preko, od države obilato financiranih portala koji taj novac dobivaju jer kažu da štite ljudska prava. Umjesto da štite pravo Tanje Belobrajdić na istinu i uživanju u plodovima odličnog i nagrađivanog romana, oni donose granje na lomaču na kojoj, u najboljoj maniri srednjovjekovne inkvizicije, žele spaliti autoricu Crnog kaputa, romana kojeg sam vidio dok je još samo kratka priča bio, a nakon čega sam nagovorio Tanju da nastavi pisati. Osjećam krivnju zato što je zbog mojeg nagovaranja Tanja postala žrtva medijskih kriminalaca i agenata koji tko zna od kud primaju novac da bi zaustavili svaki spomen istine o Domovinskom ratu.

Za kraj ove priče spomenut ću samo jednu kratku zgodu. Kad sam preko jednog prijatelja pokušao zaustaviti ovu hajku i zamolio sam ga da upozori vlasnika, odnosno urednika portala H-alter da Tanja Belobrajdić usprkos podnesenim prijavama nikad nije ni optužena ni osuđena za sve te laži koje joj se stavljaju na teren, prijatelj mi je prenio odgovor urednika portala: „Ni Hitler nikad nije osuđen“. Ova monstruozna izjava krije u sebi toliko opasno nepoštivanje pravne države i prisvajanje prava sebi na glumljenje moderne inkvizicije, da nas to zaista treba duboko zabrinuti.
Hoćemo li se nastaviti povlačiti pred hajkom onih koji ne žele da se piše i govori istina o Domovinskom ratu?

Ante Gugo/Politikaplus

>Vidi i>Deset godina silovanja Tanje Belobrajdić, autorice nagrađenog vukovarskog romana “Crni kaput”

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

VUKOVAR, PROVJERA NAŠE LJUDSKOSTI

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec je studeni, unatoč svome imenu, mjesec lijepih i nostalgičnih iskustava. Tako je sve dok pred nas ne izroni, dok nas ne zaskoči datum 18. studenog. On nas odmah odnese u taj datum 1991. On se ne može zvati danom.

To je drama, sinonim stradanja, sinonim pomračenja ljudske vrste. Tog dana postaje istinito ime ovog mjeseca. Postaje hladno, postaje studeno u našim dušama. Jer Vukovar je živi grad i živa stvarnost spremljena u povijest i naše sjećanje. Kad kažemo spremljena, ne smije značiti odložena stvarnost! Povijest je Vukovara postala povijest rođenja moderne i samostalne Hrvatske ali i povijest svakoga od nas.

Vukovar neprekidno mora osnaživati političku, simboličku i egzaktnu snagu i vrijednost za Hrvatsku i ukupnu javnost… Vukovaru moramo osigurati memorijsko mjesto i svetište koje traži njegova snaga i tragovi ubrazdani na licu tisućljeća. Postati grad pomirenja, grad prijatelj sviju…

Provjera ljudskosti i sposobnosti našeg življenja i opstajanja. Možemo mi, i moramo to htjeti i znati graditi …

Za Vukovar nam trebaju mirni, autentični, utemeljeni, svjesni i odlučni potezi. Da kandidatura grada Vukovara za neprolaznu povijest bude potvrđena zrelošću naše generacije koja će znati iskustva prošlosti ugraditi u svoju budućnost… napisao je Goran Marić na facebooku povodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

VIDEO – Knezović: Zaoštravanje odnosa BiH i Srbije je samo populizam i medijska pompa!

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović odbacio je danas tvrdnje kako njegova izjava da bi bio spreman na rat ukoliko bi se Republika Srpska pokušala odcijepiti od Bosne i Hercegovine predstavlja prijetnju, nego je rekao kako je to logičan odgovor na pokušaje podjele koju zagovaraju srpski čelnici u BiH.

“Nije prijetnja kazati da ćete braniti svoju zemlju, prijetnja je kad kažete da ćete rasturiti vlastitu zemlju”, rekao je Izetbegović u Mostaru u izjavi za medije.

Izetbegović: Izjava da smo spremni na rat ne predstavlja prijetnju

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari