Pratite nas

BiH

CROGATE ili PRISMOTRICA

Objavljeno

na

Kad je u Americi otkrivena tzv. „Afera Watergate“, odnosno praćenje, prisluškivanje i uhićivanje američkih demokrata, navodno po nalogu predsjednika Nixona, karijera tog državnika počela je tonuti i dvije godine kasnije podnio je ostavku.

caso_watergate_1No, taj navodno najveći politički skandal u američkoj povijesti započeo je nešto ranije, još 1969. s obzirom da su počele na sve strane curiti kojekakve novinske vijesti o američkom sigurnosnom sustavu.

Dakle, smijemo li ovaj skandal uopće oslanjati na predhodni tzv. „lov na vještice“ ili progon ljevičara, odnosno navodnih ljubitelja komunizma po Americi u jeku “Hladnog rata” između SAD i SSSR, možda i nije predmet ovoga razmatranja, ali zaključak nakon povijesnog odmaka je itekako razvidan. Dobro je podsjetiti se koliko je opasno igrati se s politikom kad se stekne neograničena moć nad svim resursima, ili barem većinom, u državi i kad se ta moć potiče od strane političkih suradnika, pouzdanih savjetnika, pače i onih „boraca“ koji su na tvojoj strani! Uglavnom, Nixon se je povukao iz politike, a poticateljima, koliko mi se čini, nije pala niti vlas sa glave! Tako je Nixon postao žrtva samoga sebe!…

No, ovaj uvod samo prividno nema veze s našom trenutačnom politikom odnosno ovim nezgodnim skandalom kojega sam „od milja“ nazvao CROGATE iako ne bih pogriješio da sam ga nazvao čisto hrvatski: „politička prismotrica“! Ako se pri tome uzima u obzir kako MUP vrši tajnu smotru navodno nepoćudnih, a na posljetku ispadaju obične trice, onda je očigledno da u nas mnoge državne službe, mislim tu na policiju i sudove, nemaju pametnijeg posla ili uopće ne vide koliko imaju posla ili, pak, imaju posla – po nalogu državoupravljača i njihovih kadrovika koji „zaboravljaju“ u poreznu karticu upisati svoju cjelovitu imovinu (čitaj: Goran Radman; suvlasništvo nad jednim slovenskim hotelom). Najmanje pola „ove slučajne vlade“ nema čiste i pregledne račune (čitaj u prvome redu: Zoran Milanović; kredit u Novoj Ljubljanskoj banci), a na vrhu te nemoralne skupine nalazi se čak i Predsjednik Države sa svojim ogromnim ZAMP-ovskim skladateljskim honorarima!

Ivo-Josipovic-0S obzirom da su trenutačni državoupravljači pokazali zaista sramotnu nesposobnost u vođenju Države, naravno da se hvataju svake slamke spasa, a u ovome slučaju opasni su im baš svi oni koji ukazuju na njihovu potpunu nesposobnost i ne bi trebalo uopće biti čudno da imaju potrebu nadzora prisluškivanjem „nepoćudnih“ osoba! Danas, uza svu ovu silnu tehnologiju kojom se služimo te umreženost svih nas, to je kudikamo lakše ostvariti za razliku od vremena Nixonova prisluškivanja kada su doslovno trpali mikrofone ispod žbuke u stanovima, u lustere, u telefone, itd. što bi se čak moglo smatrati i neovlaštenim ulaskom na tuđi posjed, odnosno provaljivanje u privatne stanove.

Eh sad, ako g. Turudić, sudac Županijskog suda u Zagrebu, javno tvrdi kako ima dojavu od nepoznatih policijskih službenika da je pod prismotrom, a MUP tvrdi da to nije istina, što je uopće istina? Odmah se prisjetim jednog zanimljivog članka Milana Ivkošića koji je objavljen 2012. U VL-u:

Elektronsko izdanje jednih dnevnih novina uz tekst o aferi prisluškivanja, točnije, o tome tko je sve kontaktirao s mafijašima, objavilo je veliku fotografiju predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka između fotografija dviju poznatih osoba koje su česti gosti policije, sudova i zatvora. U samom pak tekstu baš nigdje se, ni izravno ni neizravno, Karamarko ne spominje! Ne može biti bolje ilustracije trajnog nastojanja među ljevičarima da za sve nevolje što ih u ovoj zemlji uzrokuje politika optužuje HDZ. On je od samoga početka bio i zauvijek ostao “stranka opasnih namjera”. To je posebno važno za Milanovićevu vlast koja je u svemu katastrofalna – gospodarstvo nikad nije bilo gore, nezaposlenost će oboriti sve rekorde, siromaštvo je sve veće, a već pripremljen ulazak Hrvatske u Europsku uniju pod velikim je upitnikom. Kukuriku koalicija je već uvelike zaslužila da izgubi vlast, zato treba iskoristiti svaku priliku da se jedini njezin takmac ocrni. Istina, tu i tamo se i u lijevim medijima nađe pošten glas koji se poslije zamagljivačke Josipovićeve i Milanovićeve konferencije za tisak pita što su to predsjednik i premijer željeli sakriti. Ali umjesto da se pozabave tim glavnim pitanjem, svi se u lijevom medijsko-političkom miljeu bave HDZ-om.

Dakle, to je bilo prije dvije godine i dobro je prisjetiti se toga neobičnog slučaja ocrnjivanja oporbe u skladu s prikrivanjem nesposobnosti Vlade da se bavi ozbiljnijim problemima u Državi. No, u slučaju javne izjave sudca Turudića zanimljivo je kako na to brzo odgovara, inače po mnogočemu nezainteresirani predsjednik Države, g. Josipović:

Moramo se zalagati za neovisno i politički nepristrano pravosuđe jer sucima koji su politički angažirani nitko ne vjeruje. To je izgovorio doktor pravnih znanosti Ivo Josipović koji se za svoh mandata nije čak niti potrudio riješiti pitanje povrata povijesne arhivske građe iz Srbije te povratu hrvatske imovine nastale u bivšoj zajedničkoj državi, itd. A iz toga političkog kruga (čitaj: Kukuriku koalicija) ministar pravosuđa Orsat Miljenić tvrdi da nema nikakve zakonske mogućnosti ni ovlasti za reakciju na Turudićev intervju ali mu zato poručuje da se više primi posla jer je predsjednik županijskog suda s najviše neriješenih predmeta.

Autoru ovog zapisa pada na pamet jednostavna misao; ako na jednom sudu godinama leži neriješen predmet, onda valjda postoji zakonska osnova koja nadležnog sudca mora pozvati na odgovornost. Čija je to nadležnost; Ustavnog suda, ministra pravosuđa ili stranaka u postupku? Uostalom, čemu onda služi ministar pravosuđa osim da javno lupeta te između redaka napada g. Turudića što čak graniči s osobnom uljudbom, jer nerješeni predmeti nisu ni po čemu vezani uz ovaj javni skandal! Zapravo, nema hrvatskoga grada ili općine u kojemu čeka na tisuće nerješenih sudskih slučajeva (osobno već 16 godina čekam zatvaranje stečaja nad propalom tvrkom, isplatu odpremnine i zaostalih 14 plaća sveukupno u iznosu od 70.000 kn bez kamata!). Dakle, ministar bi trebao opetovano zaviriti u pravničke knjige prije nego se uopće oglasi u javnosti. No, u ovome slučaju doslovno „čitamo“ političku poruku sudcu Turudiću – „Ne talasaj!“

Za razliku od ministra Miljenića, zagrebački odvjetnik Željko Olujić tvrdi kako je nedopustivo tražiti od sudca Turudića ili bilo kojeg sudca u Hrvatskoj, koji su visoko kvalificirani stručnjaci, da šute o pojavama u hrvatskome društvu. Aha, dakle, smiju li sudci ili ne smiju iznositi političke ocjene i trebaju li prešutjeti kako vlast povremeno vrši pritisak na sudstvo ili barem na pojedine sudce u nas, čak i prisluškivanjem njihovih telefonskih razgovora, čitanjem el. pošte u međumrežju? Još je zanimljivije što Olujićev i Turudićev kolega po pravu bivši sudac g. Krunislav Olujić oštro napada sudca Turudića za pretjerivanje i rušenje ugleda struke!? Na to opet imamo zanimljiv odgovor bivšeg predsjednika Udruge hrvatskih sudaca, g. Vladimira Gredelja, koji tvrdi da je jedno od temeljnih načela demokratskih društava sloboda izražavanja istovremeno i jedna od temeljnih vrednota ustavnopravnog poretka RH i zato se čudi svima koji to previđaju, naročito onima iz pravosuđa.

turudic dDakle, u hrvatskome pravosuđu podiže se „bura u čaši vode“ iz nekakva vražjeg razloga; očigledno svatko svakome smeta i rado bi jedni s drugima pomeli pod, onako zdravo seljački, bez obzira na gomile pročitanih pravničkih knjiga te mi se sve čini da je politika odavno već zagrebla u prostorije hrvatskoga sudišta, baš tamo gdje se od davnih davnina pokušava dokazati osobna čast bez obzira jeste li tuženik ili tužitelj. I sudci su ljudi, imaju pravo čak i zakoračiti u politiku, ali bilo kakva „insinuacija“ da sudac Turudić očekuje mjesto ministra pravosuđa u budućoj vladi koju će, npr. sastaviti HDZ s g. Karamarkom na čelu, tendenciozna je i zlonamjerna, da ne kažem blesava!

Rekao bih da je g. Turudić, kojemu svakako ne bih volio doći u sudnicu kao tuženik, ovime platio danak osobnoj popularnosti nakon suđenja i presude Ivi Sanaderu te je valjda često na ciljniku novinara. Djelomice se je odlično ponio s tim teretom slave ukazujući na nedosljednost u hrvatskoj politici, a svi smo svjedoci da u nas baš ništa ne funkcionira, od seoskih traktora bez goriva do vojnih zrakoplova koji padaju! Dok je donosio presudu bivšem i propalom predsjedniku Hrvatske vlade, bio je itekako zanimljiv svim političkim opcijama u nas, ali kad je zagrebao barem malo površinu trenutačnih državoupravljača, razvidno je da će ovi skakati na sve četiri kao opareni, jer se, eto, usudio dirnuti u nedodirljive. Da sudac Turudić nije spomenuo možebitno „prisluškivanje“, već da je brbljao kako mu je lijepo na godišnjem odmoru, bila bi to sladunjava pričica za ispodprosječne čitatelje „bulevarskog“ tiska i uvjeren sam da ne bi došlo do ovakve javne dreke nizašto!

Na posljetku, ako sudac Turudić zaista ima političkih ambicija, odnosno „bacio je oko“ na mjesto ministra pravosuđa u budućoj hrvatskoj vladi, je li to grijeh? Ili je grijeh što je možda prihvatio kakav načelni prijedlog čelništva HDZ-a ukoliko pobijede na parlamentarnim izborima? Možda ga samo peče savjest što nam u Državi baš ništa ne valja? Ako pisac ovih redaka, npr. slučajno znade da pola Županijskog i isto tako pola Općinskog suda u Rijeci rado dolaze kao punopravni članovi na godišnje i izborne skupštine gradskoga SDP-a, onda se s pravom pita može li uopće vjerovati u političku bezgrješnost, odnosno političku nepodmitljivost hrvatskoga sudišta ili je svrstavanje uz bilo koju političku opciju sasvim normalna stvar u civiliziranom društvu!?

SPOSARIC

facebook komentari

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari