Pratite nas

Kultura

CRTICA O JEDNOJ ZABRANJENOJ PJESMI

Objavljeno

na

Evo, nekako ovih dana mjeseca svibnja prošlo je četiri godine od uklanjanja i zabrane jedne moje pjesme na YouTubeu. Ne držim previše do tog uradka, ali morao sam to napisati držeći se slogovlja, rime i ritma “čuvene” PESME O HRVATIMA Jovana Dučića. Pokušavao sam objasniti srbijanskim poklonicima (zadojiteljima!) takve “poezije” da je Dučićeva pjesma zaista bezsmislena, glupa i nevjerojatan razlog za daljnje izazivanje mržnje. Dučić jest bio dobar pjesnik, ali njegovo političko promišljanje odvelo ga je u zagovor četništva i želje za stvaranjem “Velike Srbije”.

[ad id=”93788″]

No, ozbiljan dijalog se nije razvio, pojavile su se šubare s kokardama, ismijavanje, mržnja, uvrjede, čak i ozbiljne prijetnje ubojstvom (“tebe treba zaklati tupim kuhinjskim nožem”… i sl.). I tako, dok sam držao do svog dostojanstva, domislim se pa napišem iz puste zafrkancije pjesmu na dučićevski način, baš da vidim kako će se komšijama svidjeti. Eh, podivljaše! He, he, he!

Na posljetku, namjesto da je administrator na YouTubeu zabranio silne prijetnje prijetnje smrću upućene meni, zabranio je moj uradak i pripomenuo da ću biti blokiran na šest mjeseci, odnosno trajno na YT-u ako se ne budem držao pravila ponašanja.

Jutros sam malkice pregledao brojne komentare pod slikopisnim uradkom Dučićeve PESME O HRVATIMA (navodno je točan naziv “Sinu tisućljetnog sna”!), ima ih na tisuće i opet isti šubaraši, kokardaši niske razine pismenosti, uvijek isti komentari, bijes i glupost, na sramotu ljudskoga roda…
No, evo moje pjesme, a u nastavku Dučićeve, pa sami prosudite kako vam drago:

Siniša Posarić

PJESMA O SRBIJANCIMA

Ne ćeš umrijeti bez slomljena mača,
u šikari ćeš gustoj plakati glasno
− namjesto cvijeća posvuda je drača
Ne će za tebe pjevati ode, jasno

Što vam Sloboda znači, nasilna raso,
kad vam nadu daju oštri bajuneti
− nosite za vratom govedarski laso
Ah, svoj na svome, časno je umrijeti

Kojim redom hvališ gedže svoga roda,
sve sami đambasi skrojeni za lance
Koji je od njih za primjer sveg naroda
− Pusta hvalež stala u vojničke rance

U krčmama starim na balkanskom blatu
zvjeraju pijanci, ništarije lijene
Rakiju ljutu dolijeva brat bratu,
plaču i kunu; ostavile ih žene

Što reći kad naučili niste ništa;
dok o krvi gromko i bestidno pjevaš,
zemlju već ti kroji neki stari Pišta
− o kakvu poštenju glupavo zijevaš

Željeli ste tuđe pod opanke svoje
od Slobe tražili da šalje salate,
pa lizali rane, motali povoje…
− kako smijete braćom zvati Hrvate

Slijedi lekcija hrvatskih časnika:
“bežanija” vaših hrabrih traktorista
pod iskonskim sramom uz ime četnika
− Ne spominjite više Isusa Krista

– o o O o o O o o O o o O o o O o o –

Ducic

Jovan Dučić

PESMA O HRVATIMA

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača,
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zvera, pogane hijene,
Da bi mučki udar s ledja dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u nedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenje srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Književna besmrtnost Pavla Pavličića

Objavljeno

na

Objavio

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

U aktualnom književnom trenutku u Republici Hrvatskoj najveću pozornost plijeni rad jednoga umirovljenika.  Neki će reći kako njegov rad više liči na rad čovjeka u najbpljim godinama te da mu   umirovljenički status uopće ne odgovara niti priliči, a niti je argumentiran. Čak štoviše, akademik Pavao Pavličić u svom osmom životnom desetljeću stvara  svoja najbolja književna  djela, pa ne čudi da se nakladnička kuća, kojoj pripada, zagrebački Mozaik, ovih dana odlučuje tiskati i drugo izdanje knjige “Bakrene sove”, a čije je prvo izdanje tiskano i objavljeno prije samo nekoliko mjeseci.

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Zato se nakladnička kuća “Mozaik” vjerojatno i odlučila djela izdavati izabrana djela. Nakon prvoga kola, evo i drugoga, a kojega je složila i priredila književnica Julijana Matanović. Vidi se da to nije bio samo urednički posao, nego posao pun ljubavi prema dragom čovjeku, književniku, profesoru, pa sada, eto, i suprugu. Kad se uz znanje i rad ugradi i ljubav, onda zasigurno djelo dobiva na posebnoj kvaliteti i sadržajnosti te emociji.

Tijekom predstavljanja drugoga kola izabranih djela Pavla Pavličića, profesorica Matanović se složila kako se radilo o teškom izboru. Dakako, nije lako izabrati pet najboljih od 100 izuzetno dobrih knjiga, ali za znalca svojega posla kakva je profesorica Matanović, posao se  mogao uspješno i završtiti. Posebno iz razloga što je urednica i strasna čitateljica Pavličićeve književnosti, a koja je u drugom kolu sastavljena od isključivo lektirnih naslova. Drugo kolo izabranih djela Pavla Pavličića urednice Julijane Matanović., sastoji se iz sljedećih djela: “Nevidljivo pismo (1993.), “Škola pisanja”(1994.), “Diksilend” (1995.),  memoarski zapisi “Šapudl”(1995.) i “Kruh i mast”(1996.) te “Devet spomenika” (2006.).

Gostujući u današnjem “Dobro jutro, Hrvatska” književnik Pavličić je potvrdio našu tezu o njemu kao neumornom radniku na “Njivi Gospodnjoj”, kazavši kako jednako kao i do sada nastavlja produktivno pisati. Njegova književna duša rađa nove ideje, pa kaže kako želi napraviti jednu knjigu o popularnim popijevkama i njihovim tekstovima, za koje se čak i ne zna  tko im je autor a svi ih pjevamo.

Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

KRVAVA TROBOJNICA

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Velo Raspudić: “Nema ništa teže nego izgubiti voljenu osobu u ratu! Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je možda najteže izgubiti brata. Ovu pjesmu posvećujem svima koji su osjetili takvu bol.”

KRVAVA TROBOJNICA

“Davno je to bilo”: kažu!
“Tko se još i sjeća rata”?
Ne bi tako govorili,
da su izgubili brata!

I sad mojoj staroj majci
bistra suza lice mije.
Čekala ga ona dugo!
Vratio se nikad nije!

Često njoj u san svrati,
pa se tužna jutrom budi.
Za svog sina Boga moli .
Ne proklinje, niti sudi!

Tužan otac i sad gleda
niz poljanu u daljine.
Kao da mu čitam misli:
“Vrati mi se mili sine”!

Ali on se vratit neće,
to mi kaže suza s lica.
Njega crna zemlja krije
i krvava trobojnica!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari