Pratite nas

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

Objavljeno

na

 6). Pratimo li ponašanje Alije Izetbegovića kronološki, u odnosu na sve ono što se događalo tijekom eskalacije krize u SFRJ i posebice vezano za pripremu agresije i njezin tijek, na vidjelo izlazi njegova prevrtljivost, kukavičluk, neodlučnost i očita nekompetentnost.

Ove njegove osobine naročito su izražene u situacijama koje su iziskivale brze, odlučne i promišljene reakcije državnika i lidera, jer Alija, nažalost, nije bio ni jedno ni drugo.

Počevši od „tihe“ ili „puzajuće“ okupacije Bosne i Hercegovine, kada je nastojao u svemu i po svaku cijenu ići na ruku tadašnjoj federalnoj vojsci („JNA“) i u konačnici agresorskim republikama Srbiji i Crnoj Gori (mada je na primjeru Republike Hrvatske do tada mogao ponešto i naučiti – poslije oružanih sukoba na Plitvicama, u Pakracu i Borovu Selu gdje je već bilo posve jasno da se zajednička „jugoslavenska“ vojska stavila na njihovu stranu), Alija je nastavljao svoju politiku bezgraničnog popuštanja i čekanja čak i onda kad su počele padati granate, a sela i gradovi razarani, misleći da će valjda tako odobrovoljiti one koji su već godinama prije imali razrađene osvajačke ciljeve sa „zapadnim granicama Srbije“ na liniji: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

U vrijeme pripremnih radnji za kasnije provođenje operacije „RAM“ od strane „JNA“ a u sklopu ciljeva zacrtanih tim velkosrpskim planovima, početkom svibnja 1991. godine, 10. motorizirana brigada „JNA“ je krenula na zauzimanje strateških pozicija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – s nakanom komadanja Republike Hrvatske (područje Tomislavgrada, Kupresa, Sinja, Splita).

Ovi pokreti vojske pravdani su „vojnim vježbama“, mada je svima bilo potpuno jasno da je riječ o najobičnijoj laži.

Promatrajući s taktičkog motrišta, ciljevi agresora koji su se trebali postići u pripremnoj fazi za operaciju „RAM“ bili su:

  1. Blokada zapadne i južne Hercegovine i njezino odsijecanje od Dalmacije;
  2. Stvaranje uvjeta za uvođenje novih snaga iz smjera Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić grad – Drvar – Livno;
  3. Presijecanje Dalmacije na tri dijela i nastavak okupacije Hrvatske, nakon čega bi bila riješena i sudbina B i H

(Opširnije: https://kamenjar.com/dan-kada-su-sirokobrijezani-goloruki-stali-pred-tenkove-tzv-jna/)

Ostvarivanjem ovog plana Hrvatska bi bila dovedena u bezizlazan položaj i na samome početku rata izgubila bi Dalmaciju. Uzevši u obzir sve ono što se u to vrijeme događalo u Slavoniji, na Banovini, u Lici, te Kninskoj krajini, ne treba posebno dokazivati što bi to moglo značiti za hrvatski narod, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Republici Hrvatskoj.

Sve u svemu, nije bila potrebna neka velika mudrost da bi se namjere „JNA“, Srbije i Crne Gore prozrele i to su političari koji su zauzimali položaje u vodstvima tadašnjih republika itekako znali – ako nisu bili potpuni slijepci ili teški naivci.

Bogu treba zahvaliti da u prijelomnim trenucima, kad se odlučivalo o legaliziranju okupacije cijele SFRJ, pa i Bosne i Hercegovine – uz pomoć izvanrednog stanja, pri čemu bi se uvela vojna uprava „JNA“ u interesu Srbije i Crne Gore – na mjestu člana Predsjedništva SFRJ iz B i H nije bio Alija Izetbegović (ili tko sličan njemu), nego časni, pošteni i hrabri Bogić Bogićević koji je bio svjestan pogubne strategije Beograda.

Naime, Predsjedništvo SFRJ je 12. ožujka 1991. godine u Beogradu održalo sjednicu na kojoj se trebalo odlučiti o uvođenju izvanrednog stanja za područje cijele Jugoslavije.

Glas člana Predsjedništva iz B i H Bogića Bogićevića (na kojega su Srbija i „JNA“ unaprijed računali – jer bio je Srbin) odlučivao je, ali on je suprotno očekivanjima Miloševićeve struje u Generalštabu i Predsjedništvu glasovao „PROTIV“. Iz ovog razdoblja ostala je zapamćena njegova izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…“

Istini za volju, takvih je Srba u to vrijeme malo bilo.

No, pogledajmo kako je dva mjeseca poslije reagirao Alija Izetbegović prigodom tihe okupacije B i H, u sklopu priprema za operaciju „JNA“ pod kodnim nazivom „RAM“.

U jutarnjim satima, 7. svibnja 1991. godine, Hrvati iz Širokog Brijega i okolice spontano su se okupili i zaustavili kolonu oklopne brigade „JNA“ (od 100 tenkova, s mnoštvom drugih oklopnih vozila i desecima kamiona s naoružanim vojnicima i rezervistima) u Pologu (mjesto između Mostara i Širokog Brijega). Kolona se kretala u smjeru Kupresa.

Blokada je trajala puna tri dana (7-9. svibnja 1991. godine; Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=AuRRDFVp4tU), a cesta zapriječena u duljini od  nekoliko kilometara civilnim kamionima i vozilima građana koji su izašli na masovni mirni prosvjed i tražili povratak vojske i tehnike u vojarne iz kojih je krenula. Vojska je, naravno, pravdala svoje kretanje „redovitom vojnom vježbom“, iako ono nije bilo najavljeno Centru za javnu sigurnost – što se inače po redovitoj proceduri moralo činiti.

Oklopna brigada „JNA“ zaustavljena je na tri dana u Prologu (7-9. svibnja 1991.)

(Izvor za fotografiju: http://www.hercegbosna.org/video-zapisi/hrt/dokumentarni-film-3-dana-20386.html)

Hrvati ponosne i krševite Hercegovine prosvjedovali su dostojanstveno, sve je prošlo bez incidenata, vojsci su se nosili sokovi, kava, hrana, mladi su pjevali pjesme o miru i ljubavi… ali osjećala se i strijepnja, jer narod je jako dobro znao s kime ima posla.

U međuvremenu specijalne desantne postrojbe iz Niša (Srbija) zauzele su položaje oko Pologa i stanje je postajalo sve napetije. U takvom ozračju, na mjesto događaja (trećeg dana prosvjeda) stiže delegacija B i H u kojoj je i Alija Izetbegović.

U svome obraćanju narodu, Alija (kojega se dočekuje skandiranjem: „Alija!“, „Alija!“) traži da se kolona „JNA“ propusti, jamčeći da vojska neće nikomu ništa.

Tada je među ostalim rekao:

„Došao sam ovamo u vas…neki su mi rekli nemoj ići tamo, opasno je! Ja vidim da nije opasno! Vi ste moj narod, ja sam vaš…I konačno, jutros smo u 4 sata u Beogradu prihvatili neki sporazum. Ne znam da li znate za taj sporazum…sporazum…Znajte, morate nekome vjerovati, nema druge! Nema druge! Ako meni i Tuđmanu ne vjerujete, ja ne znam kome trebate vjerovati! Mi smo prihvatili taj sporazum! Možda smo se prevarili, ne znam, ali mi smo morali nešto da uradimo. Procjenjujem sada da bi trebali pustiti ovu kolonu neka ide svojim poslom (masa uzvikuje: „Nema prolaza!“, „Nema prolaza!“ – dajući do znanja da ne puštaju kolonu – op. Z.P.). Čujete…čujete… i ova armija više nije ono što je bila do Lištice (Široki Brijeg se tada još uvijek zvao „Lištica“ – op. Z.P.). Ovo je jedna lekcija, jedna velika lekcija za vojsku! Ja sam im to juče rekao…jutros rekao…oni će iz ovoga da izvuku pamet…nikada više armija neće se poslužiti silom…neće se poslužiti niti se može poslužiti silom! Ja sam dobio garancije jutros, da će se po prolazu kolone povući ovi padobranci, ove desantne jedinice, odmah! U roku od 15 minuta. Da ni’ko neće bit’ priveden, da ni’ko neće bit’ pozvan na odgovornost…“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=YD62i2Q9jXU)

Budući da prosvjednici i dalje traže povratak vojske u vojarnu iz koje je krenula i tek potom pregovore, član Predsjedništva B i H Stjepan Kljujić uzima riječ i poziva okupljene da vjeruju dužnosnicima B i H…

Poslije više govornika Alija se opet obraća okupljenima:

„Prvo neka povuku desantne jedinice pa ćemo ih onda pustiti…Ja ću sada otić’ da razgovaram s njima…ako to budu htjeli da urade, to je znak dobre volje…Dobro, mi ćemo obaviti taj razgovor…“ (Vidi: isto)

Nakon toga Alija odlazi na telefonski razgovor s Beogradom. Očevici tvrde kako ga nisu ni spojili s najodgovornijima iz Generalštaba „JNA“ (Blagoje Adžić, Veljko Kadijević) što se moglo zaključiti iz onoga što je govorio u slušalicu. Rasprave je vodio s nekima na nižim razinama (nikad se nije saznalo s kime i što je razgovarao) i to je potrajalo. Poslije 3-4 sata vraća se, zahvaljuje okupljenom narodu na razumijevanju, obećava kako će sve biti u redu, i poručuje da u njega mogu imati puno povjerenje. Na kraju kaže:

Ako budemo prevareni, to more biti samo jedanput! Više nikad neće biti!…a jedna od njegovih ključnih poruka bila je: „Ja neću izdati! Ja ne znam izdati!“

Treba istaknuti i vrlo pozitivnu ulogu koju su odigrali gvardijan širokobriješkog samostana fra Mladen Hrkać (koji je stalno apelirao na mir i razum), a slično su postupali i ostali govornici (gradonačelnik Lištice Anđelko Mikulić, Zdenko Ćosić i drugi).

U tako zapaljivoj situaciji, kad je bilo kakav nesmotren postupak mogao dovesti do katastrofe, moralo se imati živaca, mudrosti i strpljenja.

Poslije svega Alija rukom daje znak da oklopna brigada „JNA“ može nastaviti put, a ljudi su uklonili zaprjeke i oslobodili cestu.

Bilo je to prvi put u poratnoj povijesti Jugoslavije, da se narod usprotivio vojsci i stao goloruk pred tenkove i to Hercegovcima može služiti na čast. Snimke iz Pologa obišle su svijet i mnogima je nakon toga bilo mnogo jasnije što se događa na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

O ovim događajima snimljen je i film „3 dana“ (redatelj Zdenko Jurilj), kako bi se ovi dani ponosa otrgli zaboravu.

Kolona je ipak na kraju propuštena i tiha okupacija B i H (pod izlikom „redovitih vojnih vježbi“) nastavljena, ali Hrvatska je dobila puna 3 dana da se pripremi za ono što slijedi.

Zanimljiva je i okolnost da se Alija u svome govoru pred okupljenim prosvjednicima pozvao na dr Franju Tuđmana i navodni sporazum koji su postigli s Beogradom (mada o tomu što je sadržina tog sporazuma nije rekao ni riječ), ali je stvar potom riješio sam u izravnom telefonskom razgovoru s Beogradom. Kako je vidljivo, Alijin isključivi cilj bio je propuštanje oklopne brigade i on se poslužio svim sredstvima da to ostvari.

Kasnije će se vidjeti kako su sve njegove riječi vezano za „lekciju vojsci“, te da se ona „više nikada neće poslužiti silom niti se može poslužiti silom“, kao i ono  da oni „mogu prevariti samo jedanput i nikada više“ itd., itd.,  bile samo puste tlapnje bez osnova.

Tobožnji „Hrvat“ Stjepan Kljujić (tadašnji član Predsjedništva BiH) došao je pameti tek poslije rata, pa tako primjerice, 2008. godine u jednome intervjuu kaže:

“Kad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je JNA prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke”. (https://www.slobodnaevropa.org/a/1045347.html)

Nakon svega, ove Kljujićeve riječi više sliče na porugu ili prvorazrednu ironiju, nego na priznanje bilo kakve krivnje i pokajanje. A on bi se itekako imao za što kajati.

U vrijeme rata (pa i godinama po njegovu svršetku) bacao je drvlje i kamenje na Herceg Bosnu, Matu Bobana, Hrvatsku, dr Franju Tuđmana i držao leđa Aliji Izetbegoviću, Ejupu Ganiću i ostalima iz tabora tvrde unitarističke velikomuslimanske struje. Takvi „Hrvati“ koji su Aliji i njegovoj kriminalnoj vlasti služili kao smokvin list, najgora su vrsta ljudi i njihova šteta što su je (svjesno ili ne) nanijeli hrvatskome narodu nemjerljiva je.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Bleiburg: Posljednja ofenziva partizana sa Svinjskog pašnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Partizanske jedinice / Ilustracija

„I danas sam opet saznala da se hrvatske kosti žrtava Titove Jugoslavije i dalje pronalaze u, i okolo Bleiburga. Ne samo u Koruškoj, Titovi partizani na savjesti imaju tisuće vojnika i civila, na primjer u Hudoj Jami. Hvala organizatorima ove komemoracije na njihovu trudu, a ja ću se i dalje zauzimati za Titove hrvatske žrtve na koruškoj zemlji!“

Ovo su riječi gospođe Anneliese Kitzmüller, u svojstvu referentice za prognanike, u austrijskoj parlamentarnoj Slobodarskoj stranci (FPÖ), koje je sa govornice na Bleiburškom polju izgovorila 17. svibnja 2014. godine, pred desetak tisuća hrvatskih i drugih hodočasnika. Nastup gospođe Kitzmüller  šokirao je komuniste i ultraljevičare u toj austrijskoj saveznoj Pokrajini, i od tada počinje sve žešća i prljavija kampanja protiv ove tradicionalne hrvatske komemoracije, ali i same gospođe Kitzmüller.

Autor: Ladislav Tomkin

Žestoki napadi krenuli su ustvari već u ranu jesen 2012. godine, nakon što je skupina Hrvata i Slovenaca (dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, Jože Dežman, Mijo Jurić, Ivo Pomper i Marijan Luburić) u Pokrajinskom koruškom parlamentu u svojstvu stručnjaka i svjedoka ispitana od Povjerenstva te ustanove, koja je pokrenula Lustraciju i deudbašizaciju Koruške, s posebnim naglaskom na tamošnja događanja 70-ih godina! Zastupnik ultraljevičarske „Stranke Zelenih“ u austrijskom Parlamentu, Rolf Holub, u javnim nastupima prozivao je ovu skupinu najpogrdnijim uvredama i klevetama! Uslijedile su privatne tužbe prozvanih i oklevetanih, koje su – odbijene, jer tamošnje strukture sudske i državne vlasti čvrsto u rukama drže lijevičari, mnogi svojevremeno duboko povezani s Udbom i partizanijom. U Koruškoj uskoro dolazi i do promjene vlasti, tako da je ta lustracija pala u vodu. Udbaši, „antife“ i koruški partizani, kreću tada u napad, kojega kulminaciju doživljavamo upravo ovih dana.

Predsjednica austrijskog Parlamenta na udaru ultraljevice

U međuvremenu, sredinom listopada 2017. u Austriji su održani prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele stranke desnog centra, Pučka  (ÖVP) i desna Slobodarska (FPÖ), koje su ušle u koaliciju i brzo dogovorile suradnju i program nove Vlade.  Jedna od predsjednika austrijskog Parlamenta postala je „naša“ – Anneliese Kitzmüller! Kao što je i obećala na Bleiburgu 2014. godine, gospođa Kitzmüller, i sama podrijetlom iz prognaničke obitelji, se i dalje zdušno zauzima za hrvatske žrtve komunističkog Titova režima, i najavila je i ove godine svoj dolazak i govor na Komemoraciji, ovaj puta kao visoki član izvršne vlasti u Republici Austriji! U tome grmu leži zec!

Već prošle, 2017. godine urotile su se razne ultraljevičarske udruge i velikosrpski klubovi, koji si također tepaju da su „antifašisti“ (slično srbijanskom ministru obrane Aleksandru Vulinu! op. L.T.), ali uspjeh im je bio skroman. Konce cijelo vrijeme vuče stanoviti „Genosse“ (drug) Mirko Messner, (punim imenom Štefan Miroslav Messner) šef, vjerovali ili ne – Komunističke Partije Austrije (KPÖ)! Rođen u partizanskoj obitelji (otac Janko, partizan iz Bleiburga, majka makedonska partizanka) u kolijevci mu je implantiran komunistički chip, kao kronična dijagnoza. Propašću Sovjetskog Saveza i DDR-a austrijski komunisti, ostali su „siročad“, jer odjednom ostadoše bez velikih financija iz tih zemalja i ideološke braće na koje ih je bio naviknuo Franz Muhri, srozali su se na partijicu jugo-slovenske provenijencije, s nekoliko postotaka, na nekoliko promila glasova na izborima. Umjesto dnevnog lista („Volksstimme“/ „Glas naroda“) sada tiskaju mjesečnik, kojega kao i prije – nitko ne čita. Otac druga Mirka, Janko Messner, rodom iz Bleiburga, partizan i poznati literat u Austriji, pripadao je skupini koruških aktivista iz koje su dolazile uvrede pa čak i pismene prijetnje članovima Počasnog bleiburškog voda (PBV), iako je tada na komemoracije dolazilo tek nekoliko desetaka redovitih hodočasnika. Drug Mirko, oko sebe je okupio skupinu „antifašista“ i dokonih „aktivista“, uglavnom sličnog pedigrea i duhovnog smrdokružja („Dunstkreis“). Dobro pozicionirani po ljevičarskim medijima, redakcijama i katedrama, umreženo i orkestrirano, uz svesrdnu pomoć svojih zagrebačkih i ljubljanskih istomišljenika krenuli su ove godine u ofenzivu neslućenih dimenzija. Lako je uočljivo da cijeli ovaj koncert ima istu kajdanku i rukopis! Uspjeli su u svoje redove pridobiti i „Mauthausen-Komitee“, već neko vrijeme s njima je „Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora“ (DÖW), a  javljaju se uglavnom tekstovima koje su drugi iz ove družine već objavili, tako da se jedan jedini tekst, nekad kraći, nekad dulji, copy-paste-metodom perpetuira i širi internetom. Često zaparaju uši fraze koje smo već čuli od hrvatskih političara ili novinara. Svi zajedno, vrše strahovit pritisak na predsjednicu austrijskog Parlamenta Anneliese Kitzmüller, zahtijevajući da otkaže svoj govor na ovogodišnjoj komemoraciji kod Bleiburga, tvrdeći unisono da se radi o „najvećem skupu fašista i neonacista u Europi“, krilatici koju zdušno preuzimaju ljevičarski i drugi, uglavnom neupućeni mediji po Europi, a uspjeli su je podvaliti i crkvenim velikodostojnicima u Austriji, na koje također vrše do sada neviđen medijski teror! Nekritički prenose izmišljenje frazetine o „stotinama naci simbola i odora“ koje se susreće na Bleiburgu! Doduše, oni stidljivo i kratko spomenu i žrtve Bleiburga, ali izbjegavaju reći da se radilo o mnoštvu civila koji su također bježali pred titovim koljačkim hordama, a broj žrtava koje se udostoje spomenuti je skoro pa „zanemariv“. Posebno aktivan je i bivši socijalistički (SPÖ) zastupnik u austrijskom Parlamentu, Helmut Edelmayer, koji je čak pokrenuo i webstranicu „no-ustasa“, na kojoj neumorno donosi novosti o aktivnostima falange protiv bleiburške komemoracije.

Komunistima i potomcima koruških partizana, u hajci se priključila i bečka politologinja rodom iz Zagreba, dr. Ljiljana Radonić, koja već dulje vrijeme putuje po Europi i šire, gdje drži (hvalevrijedna) predavanja o holocaustu, ali kada govori o Hrvatskoj to radi s velikosrpskih pozicija SANU-a, tvrdeći tako da je Domovinski rat ustvari bila „obostrana agresija“, eksplicitno spominjući „srpsku Krajinu“! Tvrdi također da je u Jasenovcu ubijeno preko 100.000 ljudi, a u Thompsonovu stihu „često jude pravednima sude“ perfidno vidi „antisemitizam“, isto kao i spominjanje „judinih škuda“! Teško je povjerovati da doktorica ne zna da te metafore nemaju nikakve veze s antisemitizmom. Što bi na to rekao poznati antifašist i fanatični pjevač glazbe Marka Perkovića, Peđa Grbin? Njeni istomišljenici iz KPÖ-a su se posljednjih tjedana ustrčali po Austriji kao „otrovani majmuni“, organiziraju joj predavanja o Bleiburgu, tako da se razletila između Klagenfurta, Graza i Beča gdje je 17. travnja nastupila u opskurnom „AntifaCafé-u“, u zgradi koja je desetljećima zauzeta od rabijatnih anarholjevičara i punkera, gdje normalan građanin osjeća nelagodu i kada samo mora zastati na crvenom semaforu ispred te zgrade! Ne treba posebno napominjati, i ta zgrada (Ernst-Kirchweger-Haus, EKH) donedavno je bila u vlasništvu KPÖ-a.

Crvena mašta, izmisli svašta!

Umreženost neojugoslavenske ljevice slikovito pokazuje članak srpske novinarke Olivere Stajić u (lijevom, naravno) bečkom dnevniku „Der Standard“ (tiska se na roza papiru), pod naslovom „Polovična istina o Bleiburgu“, iz prošle godine, koji je aktualan i danas, i služi im kao izvor podataka za napade na bleiburšku komemoraciju. Pored Ljiljane Radonić, u njemu o Bleiburgu i političkim prilikama u Hrvatskoj govore: riječki povjesničar Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i „Zucker zum Schluss“ – Miljenko Jergović. Pošto je uglavnom dobro poznato što ovi korifeji već godinama mantraju o hrvatskoj povijesti, i nisu apsolutno ništa novoga rekli, spomenut ću tek tezu Vjerana Pavlakovića o nastanku „bleiburškog mita“. – „Jedna mala skupina bivših ustaških oficira, odabrala je nakon 2. svjetskog rata Bleiburg, da bi oprala vlastitu prošlost i sebe predstavila žrtvama. Događanja u svibnju 1945. bila su im za to jako pogodna“. Nadajmo se da bar dr. Pavlaković zna što je htio reći.

Ljiljana Radonić se i putem socijalnih platformi udružila s istomišljenicima koji joj asistiraju šireći njene teze o Bleiburgu, lajkaju je i dijele statuse. Tu je npr. mlada Tanja Malle, novinarka na Austrijskom radiju (Ö1), koja u svojoj opširnoj emisiji također govori o „stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac“.  Ona također dolazi iz partizanske koruške obitelji, pa stanoviti Paul Donnerbauer, mladi antifa prepun boljševičkog, lenjinističko-rabijatnog revolucionarnog naboja, koji odlazi na Bleiburg s jedinim ciljem – pronaći ustaše! Tako je prošle godine valjda „slučajno“ naletio na jednog „pravoga Uju“, koji je spremno i oduševljeno pozirao novinarskim kamerama i mikrofonima, hvaleći Hitlera kao „mudrog čovjeka koji je Njemačku htio učiniti jakom državom“. Gospon Donnerbauer očito je već bio ispraznio akku, pa nije uspio ništa snimiti, već su mu u pomoć priskočili, sa slikom i tonom, kolege iz Zagreba, Vojislav Mazzocco i Dario Dalmacija. Međutim, taj „ustaški“ provokator (!) je uhićen, i upravo mu se odvija proces u Austriji, i to zbog „Wiederbetätigung“ / „obnavljanje (naci) djelovanja“!, što je u toj zemlji vrlo strogo kažnjivo nedjelo. A kako se „hrabri ujo“ brani? Tvrdi na Sudu, ni manje ni više, da su na Bleiburgu „organizatori dijelili crne odore i zastave“, a on jadnik valjda mislio da odoru mora obući i dizati desnicu, kad god mu se približi neki indexovac ili svejedno koji „novinar“. Nadamo se da će ova preprozirna priča dobiti odgovarajući epilog na Sudu, kao opomena svim provokatorima koji godinama napadno i „bjesomučno“ mlataraju rukama po zraku i dreče neumjesne tekstove pod šatorima, i to u vrijeme sv. Mise! Tko šalje te provokatore već godinama? Tko ih instruira i plaća? 2008. godine pojavila se na Bleiburgu skupina mladića u originalnim (!) ustaškim odorama i ustaškom zastavom (sa slovom „U“ u kutu.) tvrdeći da su „Gradišćanski Hrvati“ iz Beča! Međutim, tko imalo poznaje tamošnje prilike zna, da je to nemoguće! Očevidac tvrdi da su govorili perfektan njemački, s bečkim slengom. Nikada više nisu dolazili, očito su obavili zadaću s jednim dolaskom. Na kraju gore spomenute emisije na radiju Ö1, jedan austrijski policajac vrlo precizno je u jednoj rečenici pojasnio u čemu je problem: „Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

„Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

Taj bleiburški, prilično mali kutak Južne Koruške, otprilike ono što se s mjesta komemoracije (pravi naziv tog polja je Loibacher Feld / Libuško polje!) vidi prostim okom, i malo dalje, do Klagenfurta, imao je posljednjih 100 godina vrlo burnu i tragičnu povijest, tako da i ne čude razne ideološke zavrzlame i etnički sukobi! S jedne strane, Hitler i nacionalsocijalisti su početkom rata deportirali tisuće Slovenaca u južnije krajeve, želeći tako homogenizirati njemačku etničku skupinu, a s druge strane, kada se sreća okrenula 1945., upravo taj dio Koruške bio je objekt požude (veliko)slovenskih partizana s Edvardom Kardeljem na čelu, kojeg na sve načine pokušali osvojiti i anektirati. Tu u blizini je i Saualm / Svinjski pašnjak, gdje su po šumama i pašnjacima haračili domaći, koruški partizani, ništa manje okrutni i spremni na zločine od ostalih drugova južno granice. Pošto Staljin nije uslišio Kardeljevu molbu za odobrenje aneksije, Titovi partizani morali su napustiti te prostore. Valjda da bi im ublažili frustracije zbog toga poraza, Britanci su im umjesto austrijskog teritorija, na milost i nemilost dali stotine tisuća Hrvata, vojnika svih rodova i mnoštvo civila koji su bježali pred komunističkom nemani s Istoka. Danas znamo kako su prošli, i zbog toga u sve većemu broju odlazimo na Bleiburg, sjetiti se tih nevinih žrtava i pomoliti se za njihove duše. Mladi austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor vrlo zapažene knjige „The tragedy of Bleiburg and Viktring“, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske. Prema britanskim izvorima tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Čak i komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano  i uništeno 150.000 ,domaćih izdajnika’“. (woche.online)

Aneksija Južne Koruške nije dakle uspjela, i zato su ostale duboke frustracije u dijelu tamošnjih Slovenaca, kao uzrok dugogodišnjih etničkih sukoba, koji su kulminirali tijekom 70.-ih godina, u vremenu kada je „Hladni rat“ bio na vrhuncu svoje spirale. U organizaciji domaćih terorista, uz svesrdnu logističku pomoć Udbe i KOS-a, skoro svakotjedno su iz Koruške dolazile vijesti o bombaškim napadima na državne ustanove i spomenike. Godine 1979., udbaški teroristi prave fatalnu grešku, i pri napadu na Heimatmuseum (Zavičajni muzej) u Völkermarktu, teško stradavaju. Jugoslaveni odmah uhićuju dvoje Austrijanaca u Ljubljani, proglašavaju ih „špijunima“, ubrzo ih razmjenjuju za dvoje terorista iz Völkermarkta, i stvar je, tiho, okončana. Genijalni političar i vizionar, austrijski kancelar Bruno Kreisky, čija neutralna zemlja, sa tri strane okružena komunističkim diktaturama, je stalno strepila od sovjetske šape i tada vrlo jake JNA, uspio je stanje u Koruškoj primiriti, vodeći prema koruškim Slovencima i Jugoslaviji politiku „u rukavicama“! Na državnoj TV (ORF), za svaki slučaj, emitiran je u to vrijeme intenzivni tečaj ruskog jezika, kojeg je vodila jedna komunistica rođena u Moskvi, a posebno neurotična situacija nastala je nakon što je jedan ruski oficir KGB-a prebjegao na Zapad i ispričao o ciljevima sovjetske akcije „Polarka“ i konkretnim izviđačkim pripremama u Austriji!

 Trubači s Hude Jame sviraju komunistima na Bleiburgu

 Iako je to vrijeme iza nas, ostali su „repovi“ i pojedinci, „partizanska deca“, koji, ne znajući ništa korisno raditi, danas žive od „antifašizma“, što očito nije samo pojava u Hrvatskoj. Koruški Slovenci su inače jako dobrodušan i uljudan narod, ali eto, povijest nas uči da je u svakome narodu moguće jedan dio izmanipulirati i radikalizirati.

Danas su južnokoruški Slovenci uglavnom napustili nekadašnje politiške pozicije, osim naravno nekolicine, kao Mirko Messner, i vjerni mu drug Peter Gstettner, koji mu asistira u koordininaciji aktualne hajke na Hrvate i Bleiburg.

Nakon što je u javnosti postala poznata grozna sudbina mlade, 17-godišnje Friede Paulitsch, koju je četrdeset slovenskih partizana, pripadnika OF (Osvobodilna Fronta) sa Svinjskih pašnjaka (Saualm) u svibnju 1945. brutalno silovalo, zatim je ubili i skuhanu u „gulašu” i pojeli, a jedan od njezinih ubojica sve to na samrti ispričao svećeniku, vrijeme je za katarzu i otrježnjenje. U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali  na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Međuetnički dijalog i suradnja u Južnoj Koruškoj danas su ipak na visokoj civilizacijskoj razini, što je posljedica, između ostalog,  nestanka Udbe i njenog huškačkog i zločinačkog djelovanja. Mnogi “jastrebovi” i s jedne i s druge strane napustili su svoja dosadašnja stajališta, i danas prijateljski komuniciraju i surađuju s, ne baš tako davno, “ljutim” protivnicima!

(Zanimljivo je i što nekolicina javnih osoba, koji Hrvatima, posebno u Bosni i Hercegovini, nisu ostali u dobrom sjećanju, dolaze upravo iz ovoga kutka Južne Koruške. To su Wolfgang Petritsch, Valentin Inzko i proslavljeni dramaturg Peter Handke, apologet i naricatelj na grobu balkanskog krvnika Slobodana Miloševića…)

Kako će pitanje Bleiburga i komemoracije hrvatskim i drugim nedužnim žrtvama ići dalje? Neojugoslaveni i chipirani „antifašisti“ uspjeli su svojom prljavom kampanjom uzburkati austrijsku (i šire!) javnost, što nam daje priliku tu temu podići na višu, međunarodnu i stručnu razinu! Isti slučaj je s debatama i prijeporima oko Jasenovca. Naše je samo da iz svojih redova eliminiramo provokatore, i  da i dalje poštujemo i molimo se za svaku nevinu žrtvu. Bleiburg je trajni simbol hrvatskih patnji, i kao takav je neizbrisiv iz naše kulture sjećanja.

Ostaci ostataka partizana sa Svinjskih pašnjaka (Koroški Odred) odlučili su se ove godine spustiti u Bleiburg, gdje su za 12. svibnja Policiji prijavili svoj antihrvatski dernek. Doći će naravno i nekoliko partizana-juniora, govore će držati antifašisti iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i jednu neukusnu provokaciju! Naručili su poseban glazbeni okvir: uveseljavati će ih borbenim partizanskim pjesmama, kojeg li slučaja!?, „Rudarski puhački orkestar Laško“, dakle muzikanti iz mjesta i rudnika koji su postali sinonim partizanskih zvjerstava nad Hrvatima – Huda Jama.

Autor: Ladislav Tomkin

 

Više o sudbini Friede Paulitsch ovdje:

Webstranica Friede Paulitsch:  http://www.friedapaulitsch.at/

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hrvati, evo s kime smo imali posla 90-ih godina!

Objavljeno

na

Objavio

Danas se čudimo što nam se to događa!?

Prije 7 godina, u Beogradu je iz tiska izašla knjiga Reči i nedelaPozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991 – 1992 (dostupno na Internetu u PDF formatu: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf).

Na samome početku, moja iskrena i duboka zahvala autorima:

Ivanu Boljeviću, Đorđu Odaviću, Vladimiru Petroviću, Svetislavu Rabrenoviću, Bogdanu Stankoviću, Jasni Šarčević-Janković, Novaku Vučo, Milici Vukotić i svima drugima koji su doprinijeli tomu da ovaj dokument vremena ugleda svjetlo dana.

I iskreno poštovanje svim ljudima u Srbiji koji drže do istine o prošlosti.

Po mome skromnom mišljenju, ovih 432 stranice spomenute knjige trebao bi pročitati svatko komu je stalo do istine (neovisno o vjeri, naciji, svjetonazoru i političkom opredjeljenju) iz jednog jedinog razloga:

DA IZ PRVE RUKE VIDI ŠTO JE SVE U STANJU UČINITI VELIKOSRPSKA PROPAGANDA I KAKVO  JE ZLO NAPRAVILA 90-ih GODINA PROŠLOG STOLJEĆA, PRIJE SVEGA HRVATIMA, BOŠNJACIMA, ALBANCIMA, A POTOM I DRUGIM NARODIMA, PA I SAMIM SRBIMA U ČIJE JE IME VOĐENA.

Moja iskrena zahvala svima koji su sudjelovali u pisanju ove knjige i prikupljanju građe, jer su tako od zaborava otrgnuli zrnca istine bez kojih povijest na ovim prostorima ne bi bila potpuna.

Ovdje donosim djelić te ISTINE (koja je sadržana u poglavlju moje buduće knjige – koja će ako Bog da u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana).

U jesen 1991. godine, u vrijeme odsudne bitke za Vukovar, dok se grad nemilice razara stotinama tisuća projektila (s Dunava, iz zraka i s kopna), srpski propagandni stroj nastavlja još agresivnije. Grad navodno brane „Kurdi“, „Turci“, „Arapi“, „crnokošuljaši“, „legionari“, „kriminalci i zločinci“, „drogirani fanatici“, „ustaše“, „Tuđmanovi plaćenici“, „patološke ubice“ koji čine „nečuvena zverstva nad srpskom nejači, posebno ženama i decom“…

Uz to se, dakako, neprestano podsjeća na ustaške „jame“,“klanice“, „jasenovce i jadovna“, na „iskop“ i „zator“ srpskog naroda koji je „po treći put u poslednjih sto godina osuđen na genocid i nestajanje“ i to morbidno i bolesno prikrivanje vlastitih zločina takvom kampanjom bitna je značajka srpske propagande kroz sve godine pripreme za oružani sukob i sam rat.

Arhivski dokumentarci koji prikazuju navodne „ustaške zločine“ iz vremena NDH  postaju stalni repertoar srpskih televizijskih postaja. Kadrovi i slike (s prikazima tko zna kojih sve i čijih žrtava i iz kojih ratova) nabacani su u kaotičnom slijedu, nasumično i bez reda, ali važno je da su što strašniji i da ih ima što više…i sve su to „srpske žrtve“, sve su to oni koji su stradali od „ustaške ruke“, sve su to preci onih kojima to isto sprema „nova NDH“ pod vodstvom „srboždera“ i „novog poglavnika NDH“ dr Franje Tuđmana.

Slično je i s radio programima, novinskim izdanjima, kazališnim predstavama, retrospekcijama igranih filmova, izložbama, „naučnim simpozijumima“, „stručnim savetovanjima“…

Pod krinkom „utvrđivanja istine“, opet se prebrajaju kosti iz jama, računaju i umnožavaju „srpske žrtve“, podsjeća na logore i stratišta i proziva „krvnike“, „krvoloke“, „zverove“ i „demone“ koji su to uzrokovali…

Veza između njih i današnjih Hrvata, „nesporna“ je, a usporedbe stalne. Javnom mnijenju ispire se mozak po staljinističkoj matrici. Organiziraju se „okrugli stolovi“ i tribine na kojima se razrađuju manje-više iste teme: „genocid nad Srbima kroz istoriju“, traga se za „korenima zla“ onih koji su to činili, poziva na konačno „ispravljanje nepravdi“, kuka i jadikuje, aktualiziraju se stari mitovi o „nebeskom narodu“, podsjeća na temelje „najstarije nacije u Evropi“, na „slavnu i junačku prošlost“ „Kosovski i Vidovdanski hram“, Lazarevo i Miloševo „Jevanđelje“, veliča svetosavlje…

Iz medija, patološka mržnja se prelijeva na ulice i veliki dio srpskog javnog mnijenja podliježe tom teško objašnjivom ludilu u kojemu nema mjesta dilemama i racionalnom razmišljanju. Ona postaje osnovni pokretač borbe za „srpsku stvar“, valjak koji „melje“ sve pred sobom i stvara fiktivnu sliku paralelne stvarnosti koja nema ničega zajedničkog s realnošću.

U isto vrijeme vodi se bitka na više fronti: protiv Albanaca, Slovenaca, Mađara, Muslimana, i drugih nacionalnih manjina, ali ipak, sa zaoštravanjem krize i otpočinjanjem rata, u prvi plan izbijaju najveći „krvnici“ i „neprijatelji“ Srbije i srpskog naroda – Hrvati, ti „odvratni i dvolični Latini“, „genocidna bagra koja ne zaslužuje da živi“, „bečki konjušari“ koji su „oduvek bili tuđe sluge“ i koje su „Srbi oslobodili“…

Ideja vodilja kampanje usmjerene protiv hrvatskog naroda jeste teza o njegovoj „urođenoj genocidnosti“  i kolektivnoj krivnji  (koja je na različite načine i u različitim formama provlačena kroz literaturu, publicistiku i historiografiju u cijelom poratnom razdoblju – počevši od Novakovog Magnum crimena iz 1948. godine, nadalje).

Po ovoj rasističkoj teoriji, Hrvati imaju urođeni poriv da iskonski i patološki mrze Srbe. Tako je to „oduvek“ bilo, i tako jeste, i ovo je „neupitna činjenica“ i polazište za sve što se o njima piše i govori.

Mnogi srpski „znanstvenici“ nastoje pronaći povijesne (pa čak i scocio-psihološke!) uzroke i korijene ovoj patološkoj i neobuzdanoj mržnji u dalekoj povijesti (bilo da je traže u „otpadništvu od pravoslavlja“, latinštini, katoličkom naslijeđu ili utjecaju Vatikana, „vekovima prisutnoj velikohrvatskoj“ politici, ili novokomponiranim teorijama o „metafizičkim uzrocima koji se ne mogu dokučiti i objasniti“).

No, svi koji vode ovaj propagandni projekt i u njemu sudjeluju, su složni u jednom: kad su Hrvati u pitanju, radi se o urođenoj, genetski uvjetovanoj bolesti čiji su uzroci još uvijek „nepoznati“. Pripadnici hrvatskog naroda u svemu se poistovjećuju s Pavelićevim ustašama koji su već desetljećima označeni kao glavni krivci za sva zla koja su snašla Srbe u novijoj povijesti.

Animalizacija izmišljenog „neprijatelja“, pri čemu se on svodi na razinu krvoločne životinje i prikazuje kao zvijer kojom vladaju isključivo niski destruktivni nagoni – žeđ za  krvlju i poriv za ubijanjem, poznata je metoda korištena od Staljina i njegovog aparata u vrijeme velikih čistki tridesetih godina XX stoljeća u SSSR-u. Nakon što ga se tako obilježi, protivnik postaje personifikacija svekolikog Zla koje se mora uništiti u ime Dobra. A u borbi protiv Zla, sva su sredstva dopuštena, i nema neprihvatljivih metoda.

Ilustracije radi, evo nekoliko primjera koji zorno govore o tomu što je sve u stanju uzrokovati ovakva huškačka propaganda i što su njezini dometi i posljedice.

Nakon više od tri mjeseca opsade i stalnih udara sa svih strana, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet je obišla slika jedne takve skupine, u kojoj stupaju, rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate. Kanibalska pjesma je sasvim u skladu s ponašanjem „oslobodilaca“. U razorenom gradu nastavlja se ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija svijeta na pokolj u tom gradu, istoga dana (18. Studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je Tuđman Hitlerov apologeta, upozoravajući da se u današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože na Zapadu „analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave“, pa su konačno, i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac, pa se stoga iznosi stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Ovu propagandnu podvalu raskrinkao je židovski intelektualac i književnik Alain Finkielkraut, koji detaljno objašnjava kako je srpska propaganda krivotvorila dio knjige dr Tuđmana (Bespuća povijesne zbiljnosti,  Zagreb, 1989.) i svjetskoj javnosti svoj pamflet od 15-ak stranica predstavila kao „originalni prijevod“. U svojoj knjizi, Kako se to može biti Hrvat (izdanje Ceres Zagreb, 1992.), na str. 40-43., on objašnjava kontekst rata  (među ostalim, obrazlažući i svoj javno izneseni stav riječima:: „(…) Zbog toga mi se učinilo nužnim da blagoslov židovskoga pamćenja uskratim osvajačkoj Srbiji, te da onemogućim regrutiranje mrtvih, čijim se čuvarom osjećam, i to od današnjih poklonika ‘etničkog čišćenja’…“ (str.43.; istaknuo: Z.P.), ali i nastanak pamfleta koji je bio podmetnut kao „Tuđmanov“ tekst:

(…) Srpska propagandna služba prevela je i vladama velikih zemalja i svjetskim medijima razaslala petnaest od petsto stranica te knjige…Je li točno da na tih petnaest stranica Tuđman sumnja u stvarnost zatora Židova? Ne, on se jedino laća kritičkog preispitivanja različitih izvora koji donose broj žrtava(…) I napokon, on zamjera izraelskim Židovima što i sami spram Palestinaca provode genocidnu politiku (…) I to je dovoljno! – odgovorit ćete. Svakako, no ne bi li poštivanje činjenica protivno svim  revizionizmima, nalagalo da se optužbe provjeri na izvornome tekstu? Takav bi se izlet pokazao vrlo poučnim…“ (str.40.; istaknuo: Z.P.)

No, neovisno o svemu, ovaj  frizirani tekst srpskih propagandista postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

(Opširnije: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević-Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; pescanik.net/wp-content/pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje vezano za „oslobađanje srpskog Vukovara“. Euforija je protkana „najnovijim saznanjima o tome što se događalo“ u tom gradu dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“.

Usporedo s tim, nastavljaju se i pokušaji pranja krvavih ruku i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati istinu i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su s Hrvatima i drugim građanima Vukovara proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi. Treba „dokazati“ još jedan „genocid nad Srbima“.

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom Milorada Komrakova, koji otvara emisiju ovom viješću:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je pre podne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncentracionog logora.’“

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji „upravo stiže iz Vukovara i očevidac je ovog masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj pomalo uzrujano (glumeći da je u stanju šoka), počinje nevješto i uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ nije u stanju izreći), i nastavlja: igrali se …i tako…“ (Na temelju audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora).

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

„ Voditelj : ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa.

Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se

veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna

krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati

dečjima?’

 

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali

su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset,

verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su

meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se

spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi

bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

Tijekom razgovora, pokazane su neke fotografije koje je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.

 

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

– Voditelj. ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografi ja koje bi bilo stidno i mučno prikazivati. Gorane hvala ti lepo na ovom ubedlivom  i jako potresnom svedočenju.’

 

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i drugi; str. 212-214.; pescanik.net/wp-content/pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27.02.2013.)

 

Ove opskurne konstrukcije i njihovu pozadinu razotkrili su novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani s plaćenim stranima novinarima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut.

 Upravo u vrijeme emitiranja ovog dnevnika, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), preko 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica Markobašić, koju su srpski „teritorijalci“ istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje, tukući je uz povike: „Kurvo ustaška!“. Egzekucija je prepuštena četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima ih je isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, oficir „JNA“, Veselin Šljivančanin.

Slučaj obitelji Markobašić (Davor, supruga Ružica i malodobni sin Srđan), koja je živjela u ovom gradu, tragična je, sudbinska poveznica s ovim stradanjem i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.

Priču o „ogrlici od dječjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom nekrofilskom propagandom, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu i poticanja Srba na zločine).

„Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres i drugi mediji nadograđujući priču.

 

Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: Dolijao koljačpotpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

 

Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se ‘proslavio’ pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

 

Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je priilkom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 

Priču proširuje s mnogo novih detalja, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: Streljan Markobašić, u kojemu se kaže:

Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofi lu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, radio reporter Mirko Stanković (istoga dana), kaže:

 

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofilu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici) i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt. Evo citata:

Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je ‘recept’ koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima ‘suverene i nezavisne’.

Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili.

 

Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države, gdje se (pod naslovom: Neki od vukovarskih ubica i koljača), pravi „intervju“ s (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom i nije imenovan. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: Oči u oči s koljačem. Pod naslovom: Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica navodnog „Dnevnika“, tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. ‘Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.’ Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? … Imam utisak da ću izgubiti svest. ‘I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo’, kaže Siniša.“

Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu, i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić(!). Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: Prstići na regalu):

Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogtlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na monstruozan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“ i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

 „Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada ‘pružaju pomoć bolesnicima.’

Zadnji sati Ružice Markobašić na Ovčari protekli su u patnjama. Krvnički su je tukli i silovali. Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?

(Za dijelove teksta pod navodnicima, vezano za slučaj Markobašić, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.; istaknuo: Z.P.; str. 192-205..; pescanik.net/wp-content/pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić, žena hrvatskog branitelja i majka malodobnog Srđana, trudnica u šestom mjesecu trudnoće, pogubljena je na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“. Izjavio je to na sudskoj raspravi dana 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike. Prema njegovom iskazu, ubojica je bio Zoran Dašić, s Karaburme (iz Beograda). Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali krvnik joj je ispucao rafal u trbuh.

(Detaljni opisi ubojstva Ružice Markobašić sadržani su u izjavama drugih svjedoka sa suđenja i dostupni na Internet stranicama ‘Fonda za humanitarno pravo’ iz Beograda. Obiluju groznim i nezamislivim primjerima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede).

 

Nakon što je strijeljanje završeno, žrtve su zakopane bagerom u masovnu grobnicu u kompleksu gdje su se inače godinama prije pokapale kosti uginulih životinja s farme.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad  znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

  U vrlo kratkom razdoblju od dva mjeseca (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića – napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi „krivnja“ koja im je nametnuta.

Svoju priču Davor Markobašić ispričao za Večernji list, 04.07.2012. (www.večernji.hr).

Od svega, točno je samo da je branio svoj grad, da je supruga Ružica silovana i strijeljana na Ovčari, sin Srđan oslijepio i zanijemio uslijed proživljenih trauma, a on i dalje progonjen medijskim lažima više od 20 godina.

Nikada ga nitko nije optužio (a još manje dokazao) da je počinio bilo kakav zločin niti se njegovo ime pojavljuje na listama osumnjičenih, kako domaćih, tako i međunarodnih sudova (osim u Srbiji, gdje postoji tendencija da se dižu optužnice čak i protiv onih koji su završavali u njihovim logorima i čiji su iskazi o „krivnji“ prikupljeni u uvjetima fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša). Pogotovu nema spomena o bilo kakvim istragama vezano za „ogrlicu od dječjih prstiju“, „nekrofiliju“, „silovanja“, „kanibalizam“ i sl., na čemu se temeljila jedna ogavna, podmukla i monstruozna kampanja.

Ovo je samo jedan u nizu slučajeva u kojima su  mediji od običnih ljudi stvarali „masovne zločince“ i „monstrume“, kako bi se opravdali pokolji što su se činili u ime „srpstva“. Takve osobine, pripisivane su mnogima koji su branili svoje kuće od srpske agresije. Tako su na vukovarskom području čak i dr Vesna Bosanac i ratni izvjestitelj Siniša Glavašević* bili proglašeni ekstremistima.

Dr Vesna Bosanac je (skupa s dr Jurajom Njavrom) iz  vukovarske bolnice odvedena u logor u Srbiji nakon okupacije grada, ali je (zahvaljujući intervenciji Međunarodnog crvenog križa), već u prvoj polovici prosinca1991. godine razmijenjena i oslobođena, što su srbijanski mediji dočekali kao još jednu „nepravdu“.

Tako je Politika ekspres (od 11. prosinca), u naslovu jednog teksta istaknula: Razmenjen i ženski Mengele. Kako bi se opravdao zločin nad hrvatskim ratnim izvjestiteljem Sinišom Glavaševićem, koji je ubijen na Ovčari, srbijanski mediji danima su brujali o tomu kako je „u njegovoj kući pronađen čitav arsenal oružja“ i optuživali ga da je bio povezan „sa Tuđmanom, Šeksom i drugim ustaškim kolovođama.“

Davor Markobašić je  – prema izvješćima mnogih srbijanskih medija – , „ogrlicu od dječjih prstijunapravio upravo za dr Bosanac (!), a ona je (iako „ženski Mengele“) puštena iz logora u Srbiji (mjesec dana nakon odvođenja) bez ikakve optužnice ili sumnjičenja za bilo što!

Srpski propagandni stroj neumorno je pronalazio ovakve „mega-zločince“ na hrvatskoj strani, diljem ratom zahvaćenih područja. To je u konačnici trebalo potvrditi „genocidnu“ narav Hrvata i „zločinački karakter“ njihove države, ali i poslužiti kao pokriće i opravdanje za masovne zločine, progone i razaranja što su ih u to vrijeme stvarno činili borci za „Veliku Srbiju“.

Propagandu kojom se želi izbrisati istina o stradanju Vukovara i Hrvatske i nametnuti drugačiji pogled na stvarnost, nastavljaju srbijanski mediji, ali i tiskovine koje počinju izlaziti u „SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem“, u uvjetima srpske okupacije.

Na drugu obljetnicu pada grada, 18. studenoga 1993. godine, list „Vojska Krajine“ br. 7-8 (str. 43) objavljuje tekst prof dr Vojislava Stanimirovića (novog ravnatelja bolnice i kasnije okupacijskog gradonačelnika grada), koji u članku „Bolnica u pravom ruhu“, među ostalim piše:

„Tog 18. novembra pao je i posljednji bastion, posljednje uporiste ustaske vlasti u Vukovaru –  vukovarska bolnica. Njenim padom oslobodjen  je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan.”

 U tekstu Stanimirović hvali „bratske gradove“ iz Srbije koji su pomogli u raščišćavanju ruševina i obnovi „dela bolnice“, a objavljena je i prigodna skupna fotografija ravnatelja i njegovih djelatnika nedaleko od gotovo potpuno uništene zgrade nekadašnje Vukovarske bolnice (koja sada nosi naziv „Sveti Sava“).

Na clevelandskom radiju (Kanada) WCPN-FM, dana 31.svibnja 1992. godina kao reakcija na Rezoluciju UN-a koja je Srbe osuđivala kao agresore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, emitirana je propovijed srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, u okviru emisije na srpskom jeziku, Srpski čas.

U eter je puštena jedna od snimki sa starim antisemitskim tezama (u kojima Nikolaj Židove optužuje za raspeće Krista, pri čemu su oni umjesto božjeg sina izabrali Barabu, te su na taj način i sami postali „Barabe, umesto da budu hrišćani“, naziva ih „jednobožnim Jevrejima“, i „gladnim šakalima“ čije su metode „tajna zavera, laž, buna i krv“ itd).

Srpska četnička emigracija ne može se pomiriti s činjenicom da je svijet razotkrio i službeno – rezolucijom UN-a, osudio agresiju koja je izvršena na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa svoju mržnju (kroz usta najpoznatijeg antisemita iz redova SPC) usmjerava opet prema Židovima, koji se u krugovima srpskih nacionalista tradicionalno smatraju „predvodnicima zavera“ i „krojačima novog svetskog poretka“ – kojima je krajnji cilj zavaladati svijetom i porobiti sve ostale narode.

Krajem ljeta 1994. godine, Informativni bilten – stranački list Srpske narodne obnove (SNO), čiji je lider ekstremist Mirko Jović iz Nove Pazove (zapovjednik četničke skupine Dušan Silni), objavljuje još jedan među brojnim rasističkim i antisemitskim tekstovima. U članku pod naslovom: Bal vampira, Židovi se opisuju kao sinovi i služitelji đavola…ubice, lopovi, prevaranti, lutalice i žgadija.“  Jović i prijatelji okrivljuju ih i za pronalazakjedne od najopasnijih bolesti današnjice (AIDS-a), koju su oni (navodno) smišljeno stvorili u svojim labaratorijama čudovišnim, a izriče se i generalna osuda ovoga naroda:

 „Premalo je reči kojim bi se iskazala sva njihova neverstva, otstupništva i zločinstva protiv svete crkve Hristove, tj. pravoslavne i njenih vernika.“ (Vidi: Duško Vuković, Delo Luke Sarkotića, NIN, Beograd, 02.09.1994., str.19.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat. Propaganda i manipuliranje poviješću, Ceres, Zagreb, 1997., str.189.; istaknuo: Z.P.)

Na istoj stranici knjige, Cohen navodi i primjer četničkog vojvode  Siniše Vučinića (zapovjednika četničke paravojne postrojbe Srpski sokolovi, i predsjednika stranke Srpski rojalistički blok), koji je također 1994. godine Židove javno proglasio krivcima za propast Dafiment banke, i zatražio da im se oduzme sva imovina kako bi se štedišama nadoknadila šteta. Vučinić je inače već 1992. godine utemeljio pokret Zbor (po uzoru na fašističku organizaciju Dimitrija Ljotića u vrijeme Drugoga svjetskog rata) i tada najavio da će „Jevrejima oduzeti svu imovinu“.

O tomu je također pisao beogradski NIN od 24. veljače 1995. godine na str.29, pod naslovom: Koga čeka kazna, iz pera novinara Ljubiše Stvarića.

Vrlo mlaki i sporadični protesti SJOS (Saveze Jevrejskih opština Srbije), prolaze nezapaženo, ostaju na margini medijske pozornosti, i od vlasti se u potpunosti ignoriraju.

Prava poplava antisemitske literature i tekstova kojima nastavljači tradicije Nikolaja Velimirovića Žičkog siju otrovnu mržnju i pozivaju na progon i ono malo Židova što ih je ostalo u Srbiji, kao i izjave za medije koje u tom smislu daju propagatori takvih ideja, također ne nailaze ni na kakvu značajniju osudu ni u domaćoj, ni u svjetskoj javnosti, a niti u samom Izraelu.

Ovakav trend nastavlja se na sofisticiran način i u godinama poslije pada Miloševića (listopada 2000. godine),  kroz literaturu antisemitskog usmjerenja koja i dalje nalazi svoje tržište i postaje vrlo popularna u krugovima srpskih naci-fašističkih skupina i ekstremnog dijela javnog mnijenja koje se ne može pomiriti s porazom velikosrpske opcije – pa uzroke „posrnuća“ Srbije traži u „ globalnoj židovskoj zaveri“.

Jedan od hit-nakladnika, čiji naslovi antisemitske i naci-fašističke literature i danas (2018. godine)  plijene masovnu pozornost javnosti, Dejan Lučić, nekadašnji član stranke Vuka Draškovića (SPO), napisao je neke od najpopularnijih knjiga te vrste. Jedna od njih je Kraljevstvo Hazara (u dva sveska), za koju neki od istaknutih srbijanskih političara demokratske orijentacije kažu kako ona sadrži skup najstrašnijih antisemitskih tekstova kojima se direktno poziva na linč Židova (Vidi: www.blic.rs/Kultura/Vesti/249330; objavljeno 20.04.2011, u 16:33; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 17.02.2013) s čime se slaže i predsjednik Saveza židovskih opština Srbije, Aleksandar Nećak, koji Lučića ocjenjuje kao „upornog i dokazanog antisemita“, čija (spomenuta) knjiga je „najklasičniji primer preštampanih antisemitskih izdanja“. Nećak podsjeća i na činjenicu da „U Srbiji danas ima 118 štampanih antisemitskih naslova (Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/vesti/46817; objavljeno 21.04.2011, u 10:19; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 17.02.2013.) dok vjerski analatičar Mirko Đorđević tvrdi kako ove (zakonski zabranjene!) literature ima u svakoj knjižari, i to preko 130 naslova.

I sve je to samo djelić istine o kojoj se danas šuti. A mi slušamo ponovno riječi otrovne mržnje od istih aktera koji su je širili i prije 25-30 godina).

Do kada tako?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati