Pratite nas

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

Objavljeno

na

 6). Pratimo li ponašanje Alije Izetbegovića kronološki, u odnosu na sve ono što se događalo tijekom eskalacije krize u SFRJ i posebice vezano za pripremu agresije i njezin tijek, na vidjelo izlazi njegova prevrtljivost, kukavičluk, neodlučnost i očita nekompetentnost.

Ove njegove osobine naročito su izražene u situacijama koje su iziskivale brze, odlučne i promišljene reakcije državnika i lidera, jer Alija, nažalost, nije bio ni jedno ni drugo.

Počevši od „tihe“ ili „puzajuće“ okupacije Bosne i Hercegovine, kada je nastojao u svemu i po svaku cijenu ići na ruku tadašnjoj federalnoj vojsci („JNA“) i u konačnici agresorskim republikama Srbiji i Crnoj Gori (mada je na primjeru Republike Hrvatske do tada mogao ponešto i naučiti – poslije oružanih sukoba na Plitvicama, u Pakracu i Borovu Selu gdje je već bilo posve jasno da se zajednička „jugoslavenska“ vojska stavila na njihovu stranu), Alija je nastavljao svoju politiku bezgraničnog popuštanja i čekanja čak i onda kad su počele padati granate, a sela i gradovi razarani, misleći da će valjda tako odobrovoljiti one koji su već godinama prije imali razrađene osvajačke ciljeve sa „zapadnim granicama Srbije“ na liniji: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

U vrijeme pripremnih radnji za kasnije provođenje operacije „RAM“ od strane „JNA“ a u sklopu ciljeva zacrtanih tim velkosrpskim planovima, početkom svibnja 1991. godine, 10. motorizirana brigada „JNA“ je krenula na zauzimanje strateških pozicija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – s nakanom komadanja Republike Hrvatske (područje Tomislavgrada, Kupresa, Sinja, Splita).

Ovi pokreti vojske pravdani su „vojnim vježbama“, mada je svima bilo potpuno jasno da je riječ o najobičnijoj laži.

Promatrajući s taktičkog motrišta, ciljevi agresora koji su se trebali postići u pripremnoj fazi za operaciju „RAM“ bili su:

  1. Blokada zapadne i južne Hercegovine i njezino odsijecanje od Dalmacije;
  2. Stvaranje uvjeta za uvođenje novih snaga iz smjera Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić grad – Drvar – Livno;
  3. Presijecanje Dalmacije na tri dijela i nastavak okupacije Hrvatske, nakon čega bi bila riješena i sudbina B i H

(Opširnije: https://kamenjar.com/dan-kada-su-sirokobrijezani-goloruki-stali-pred-tenkove-tzv-jna/)

Ostvarivanjem ovog plana Hrvatska bi bila dovedena u bezizlazan položaj i na samome početku rata izgubila bi Dalmaciju. Uzevši u obzir sve ono što se u to vrijeme događalo u Slavoniji, na Banovini, u Lici, te Kninskoj krajini, ne treba posebno dokazivati što bi to moglo značiti za hrvatski narod, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Republici Hrvatskoj.

Sve u svemu, nije bila potrebna neka velika mudrost da bi se namjere „JNA“, Srbije i Crne Gore prozrele i to su političari koji su zauzimali položaje u vodstvima tadašnjih republika itekako znali – ako nisu bili potpuni slijepci ili teški naivci.

Bogu treba zahvaliti da u prijelomnim trenucima, kad se odlučivalo o legaliziranju okupacije cijele SFRJ, pa i Bosne i Hercegovine – uz pomoć izvanrednog stanja, pri čemu bi se uvela vojna uprava „JNA“ u interesu Srbije i Crne Gore – na mjestu člana Predsjedništva SFRJ iz B i H nije bio Alija Izetbegović (ili tko sličan njemu), nego časni, pošteni i hrabri Bogić Bogićević koji je bio svjestan pogubne strategije Beograda.

Naime, Predsjedništvo SFRJ je 12. ožujka 1991. godine u Beogradu održalo sjednicu na kojoj se trebalo odlučiti o uvođenju izvanrednog stanja za područje cijele Jugoslavije.

Glas člana Predsjedništva iz B i H Bogića Bogićevića (na kojega su Srbija i „JNA“ unaprijed računali – jer bio je Srbin) odlučivao je, ali on je suprotno očekivanjima Miloševićeve struje u Generalštabu i Predsjedništvu glasovao „PROTIV“. Iz ovog razdoblja ostala je zapamćena njegova izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…“

Istini za volju, takvih je Srba u to vrijeme malo bilo.

No, pogledajmo kako je dva mjeseca poslije reagirao Alija Izetbegović prigodom tihe okupacije B i H, u sklopu priprema za operaciju „JNA“ pod kodnim nazivom „RAM“.

U jutarnjim satima, 7. svibnja 1991. godine, Hrvati iz Širokog Brijega i okolice spontano su se okupili i zaustavili kolonu oklopne brigade „JNA“ (od 100 tenkova, s mnoštvom drugih oklopnih vozila i desecima kamiona s naoružanim vojnicima i rezervistima) u Pologu (mjesto između Mostara i Širokog Brijega). Kolona se kretala u smjeru Kupresa.

Blokada je trajala puna tri dana (7-9. svibnja 1991. godine; Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=AuRRDFVp4tU), a cesta zapriječena u duljini od  nekoliko kilometara civilnim kamionima i vozilima građana koji su izašli na masovni mirni prosvjed i tražili povratak vojske i tehnike u vojarne iz kojih je krenula. Vojska je, naravno, pravdala svoje kretanje „redovitom vojnom vježbom“, iako ono nije bilo najavljeno Centru za javnu sigurnost – što se inače po redovitoj proceduri moralo činiti.

Oklopna brigada „JNA“ zaustavljena je na tri dana u Prologu (7-9. svibnja 1991.)

(Izvor za fotografiju: http://www.hercegbosna.org/video-zapisi/hrt/dokumentarni-film-3-dana-20386.html)

Hrvati ponosne i krševite Hercegovine prosvjedovali su dostojanstveno, sve je prošlo bez incidenata, vojsci su se nosili sokovi, kava, hrana, mladi su pjevali pjesme o miru i ljubavi… ali osjećala se i strijepnja, jer narod je jako dobro znao s kime ima posla.

U međuvremenu specijalne desantne postrojbe iz Niša (Srbija) zauzele su položaje oko Pologa i stanje je postajalo sve napetije. U takvom ozračju, na mjesto događaja (trećeg dana prosvjeda) stiže delegacija B i H u kojoj je i Alija Izetbegović.

U svome obraćanju narodu, Alija (kojega se dočekuje skandiranjem: „Alija!“, „Alija!“) traži da se kolona „JNA“ propusti, jamčeći da vojska neće nikomu ništa.

Tada je među ostalim rekao:

„Došao sam ovamo u vas…neki su mi rekli nemoj ići tamo, opasno je! Ja vidim da nije opasno! Vi ste moj narod, ja sam vaš…I konačno, jutros smo u 4 sata u Beogradu prihvatili neki sporazum. Ne znam da li znate za taj sporazum…sporazum…Znajte, morate nekome vjerovati, nema druge! Nema druge! Ako meni i Tuđmanu ne vjerujete, ja ne znam kome trebate vjerovati! Mi smo prihvatili taj sporazum! Možda smo se prevarili, ne znam, ali mi smo morali nešto da uradimo. Procjenjujem sada da bi trebali pustiti ovu kolonu neka ide svojim poslom (masa uzvikuje: „Nema prolaza!“, „Nema prolaza!“ – dajući do znanja da ne puštaju kolonu – op. Z.P.). Čujete…čujete… i ova armija više nije ono što je bila do Lištice (Široki Brijeg se tada još uvijek zvao „Lištica“ – op. Z.P.). Ovo je jedna lekcija, jedna velika lekcija za vojsku! Ja sam im to juče rekao…jutros rekao…oni će iz ovoga da izvuku pamet…nikada više armija neće se poslužiti silom…neće se poslužiti niti se može poslužiti silom! Ja sam dobio garancije jutros, da će se po prolazu kolone povući ovi padobranci, ove desantne jedinice, odmah! U roku od 15 minuta. Da ni’ko neće bit’ priveden, da ni’ko neće bit’ pozvan na odgovornost…“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=YD62i2Q9jXU)

Budući da prosvjednici i dalje traže povratak vojske u vojarnu iz koje je krenula i tek potom pregovore, član Predsjedništva B i H Stjepan Kljujić uzima riječ i poziva okupljene da vjeruju dužnosnicima B i H…

Poslije više govornika Alija se opet obraća okupljenima:

„Prvo neka povuku desantne jedinice pa ćemo ih onda pustiti…Ja ću sada otić’ da razgovaram s njima…ako to budu htjeli da urade, to je znak dobre volje…Dobro, mi ćemo obaviti taj razgovor…“ (Vidi: isto)

Nakon toga Alija odlazi na telefonski razgovor s Beogradom. Očevici tvrde kako ga nisu ni spojili s najodgovornijima iz Generalštaba „JNA“ (Blagoje Adžić, Veljko Kadijević) što se moglo zaključiti iz onoga što je govorio u slušalicu. Rasprave je vodio s nekima na nižim razinama (nikad se nije saznalo s kime i što je razgovarao) i to je potrajalo. Poslije 3-4 sata vraća se, zahvaljuje okupljenom narodu na razumijevanju, obećava kako će sve biti u redu, i poručuje da u njega mogu imati puno povjerenje. Na kraju kaže:

Ako budemo prevareni, to more biti samo jedanput! Više nikad neće biti!…a jedna od njegovih ključnih poruka bila je: „Ja neću izdati! Ja ne znam izdati!“

Treba istaknuti i vrlo pozitivnu ulogu koju su odigrali gvardijan širokobriješkog samostana fra Mladen Hrkać (koji je stalno apelirao na mir i razum), a slično su postupali i ostali govornici (gradonačelnik Lištice Anđelko Mikulić, Zdenko Ćosić i drugi).

U tako zapaljivoj situaciji, kad je bilo kakav nesmotren postupak mogao dovesti do katastrofe, moralo se imati živaca, mudrosti i strpljenja.

Poslije svega Alija rukom daje znak da oklopna brigada „JNA“ može nastaviti put, a ljudi su uklonili zaprjeke i oslobodili cestu.

Bilo je to prvi put u poratnoj povijesti Jugoslavije, da se narod usprotivio vojsci i stao goloruk pred tenkove i to Hercegovcima može služiti na čast. Snimke iz Pologa obišle su svijet i mnogima je nakon toga bilo mnogo jasnije što se događa na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

O ovim događajima snimljen je i film „3 dana“ (redatelj Zdenko Jurilj), kako bi se ovi dani ponosa otrgli zaboravu.

Kolona je ipak na kraju propuštena i tiha okupacija B i H (pod izlikom „redovitih vojnih vježbi“) nastavljena, ali Hrvatska je dobila puna 3 dana da se pripremi za ono što slijedi.

Zanimljiva je i okolnost da se Alija u svome govoru pred okupljenim prosvjednicima pozvao na dr Franju Tuđmana i navodni sporazum koji su postigli s Beogradom (mada o tomu što je sadržina tog sporazuma nije rekao ni riječ), ali je stvar potom riješio sam u izravnom telefonskom razgovoru s Beogradom. Kako je vidljivo, Alijin isključivi cilj bio je propuštanje oklopne brigade i on se poslužio svim sredstvima da to ostvari.

Kasnije će se vidjeti kako su sve njegove riječi vezano za „lekciju vojsci“, te da se ona „više nikada neće poslužiti silom niti se može poslužiti silom“, kao i ono  da oni „mogu prevariti samo jedanput i nikada više“ itd., itd.,  bile samo puste tlapnje bez osnova.

Tobožnji „Hrvat“ Stjepan Kljujić (tadašnji član Predsjedništva BiH) došao je pameti tek poslije rata, pa tako primjerice, 2008. godine u jednome intervjuu kaže:

“Kad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je JNA prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke”. (https://www.slobodnaevropa.org/a/1045347.html)

Nakon svega, ove Kljujićeve riječi više sliče na porugu ili prvorazrednu ironiju, nego na priznanje bilo kakve krivnje i pokajanje. A on bi se itekako imao za što kajati.

U vrijeme rata (pa i godinama po njegovu svršetku) bacao je drvlje i kamenje na Herceg Bosnu, Matu Bobana, Hrvatsku, dr Franju Tuđmana i držao leđa Aliji Izetbegoviću, Ejupu Ganiću i ostalima iz tabora tvrde unitarističke velikomuslimanske struje. Takvi „Hrvati“ koji su Aliji i njegovoj kriminalnoj vlasti služili kao smokvin list, najgora su vrsta ljudi i njihova šteta što su je (svjesno ili ne) nanijeli hrvatskome narodu nemjerljiva je.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Pariz, ponedjeljak, 16. listopada 1978. godine, nešto iza 23 sata.

Ulazu zgrade na broju 57 u Rue de Belleville, u poznatoj gradskoj četvrti Belleville, približava se hrvatski emigrant, književnik, publicist i revolucionar Ante Bruno Bušić. Ubojica čeka u zasjedi, pritrčava mu iz sjene i iz neposredne blizine, s leđa, puca iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65). Od pet ispaljenih hitaca, dva pogađaju žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić odmah podliježe ranama, a ubojica nestaje bez traga

Ovo je približni opis mučkoga ubojstva revolucionara i karizmatičnog hrvatskog emigranta; točnije, to su nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema – sve drugo i danas je obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.

Nitko od mogućih očevidaca nije dao nikakve podrobnije informacije o događaju, a očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno.

Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant ubijen je od strane plaćenika jugoslavenskog SDB-a, s leđa, iz zasjede: podmuklo, zaplotnjački, onako kako to rade žbiri, uhode, kukavice i drumski razbojnici.

Zašto?

Zato što se tadašnji zločinački jugoslavenski režim panično plašio istine. Svaka njegova izgovorena ili napisana riječ u krugovima tadašnjih vlastodržaca izazivala je strah. A radio je neumorno, danonoćno, ne štedeći se i ne obazirući se na opasnosti kojih je itekako bio svjestan.

Brunu se nije moglo ušutkati, uplašiti, niti potkupiti – mogli su ga jedino ubiti i to su na kraju učinili. Oni koji su htjeli zatrti svaku misao o slobodi hrvatskoga naroda i kontrolirati sve što se govori, piše i misli.

Krvnicima su trebale godine da ispletu svoju mrežu, ostvare zločinački naum i ušutkaju glas istine.

Nalogodavci ubojstva sjedili u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija (SDB) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.

Nakon izvršenog zločina, oko tog događaja smišljeno su ispleli čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da činjenice nikad ne izađu na vidjelo.

Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.

Mada se pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.

Stvarne činjenice u svezi nalogodavaca i organizatora Bušićeva ubojstva dobile su konačnu potvrdu tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen:

ZAKLJUČCI  SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA  OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.

Sadržaj dokumenta izvan svake sumnje potvrđuje kako  je jedan od operativaca imao svoga doušnika u Bušićevom bliskom okruženju, te decidirano navodi kako Bušića treba „neutralizirati“ i poduzeti sve druge radnje „u cilju onemogućavanja namjera ovih ekstremnih pojedinaca i grupa“. (Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)

Hrvatski idealist i revolucionar, novi lider hrvatske emigracije, nepomirljivi i neustrašivi borac za nacionalnu slobodu, usmrćen je u dobi od 39 godina.

No, komunistički krvnici izgubili su iz vida da se riječ, misao i istina ne mogu ubiti i da će Ante Bruno Bušić nakon smrti ostati nacionalni simbol otpora potlačenog i obespravljenog hrvatskog naroda kojega se nije moglo slomiti nikakvim nasiljem – pa ni kukavičkim postavljanjem zasjeda i atentatima iz mraka na njegove najbolje sinove. Legenda o neustrašivom domoljubu ostala je Hrvatima trajni putokaz na putu izlaska iz tamnice i oslobađanja od okova i nadživjela sustav koji mu je surovo i bezdušno oduzeo život. Bruno, nažalost, nije dočekao toliko žuđenu i sanjanu slobodu, ali njegov narod jeste.

Srce domoljuba koji je još za života postao svjetionik u borbi Hrvata za državnu samostalnost prestalo je kucati istoga dana kad je na stolicu Svetoga Petra u Vatikanu sjeo jedan drugi veliki borac za svoj narod, slobodu i ljudsko dostojanstvo potlačenih, Poljak Karol Jozef Wojtyla, za čijega će pontifikata zločinački komunistički sustav u Europi doživjeti svoj konačni krah.

Zašto su ga ubili

Bruno se već od 1965. godine (kao mladić u dobi od 26 godina), u vrijeme dok je radio kao suradnik dr. Franje Tuđmana u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, ozbiljno bavio istraživanjima vezano za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, što je u tadašnjoj državi bilo ne samo nepoželjno, nego i strogo zabranjeno, pa i vrlo opasno.

Mit o ustaškom logoru Jasenovac i sustavno “napuhavanje” brojki srpskih i drugih žrtava u NDH s krajnjim ciljem stvaranja monstruozne teorije o “genocidnosti” hrvatskoga naroda, već su postali sastavnicom službene srpsko-komunističke historiografije sazdane na konstrukcijama i krivotvorinama i tko god se drznuo taknuti u te dogme dovodio je sebe u pogibelj.

Dr. Tuđman i Bušić su unatoč opasnostima kojih su bili potpuno svjesni, pod danonoćnom prismotrom SDB-a, okupili oko sebe tim koji je radio na ovim istraživanjima i te su rezultate periodično objavljivali u tiskovinama koje su im bile dostupne.

Bruni je prvi put suđeno već 1966. godine (zajedno s Ivanom Gabelicom, Markom Barišićem, Rudolfom Arapovićem i Zvonkom Drkulcem) zbog “čitanja emigrantske štampe i davanja drugima na čitanje” (Hrvatska revija, Mlada Hrvatska) i tada (ne čekajući pravomoćnost presude) prvi put bježi u inozemstvo, gdje se zadržava nešto više od 3 mjeseca (od rujna do kraja prosinca). Vraća se na nagovor svoga zaštitnika i prijatelja dr. Tuđmana i taj povratak računa mu se kao olakotna okolnost.

Drugi put suđen je 1972. godine s dr. Franjom Tuđmanom (kad obojica dobivaju po dvije godine zatvora zbog “širenja neprijateljske propagande”) s kojim ne prekida suradnju sve do smrti.

Godine 1974. konačno zauvijek napušta Hrvatsku, nakon što je po nalogu jugoslavenskih udbaša teško pretučen od 15-ak nasilnika na dubrovačkom Stradunu (nedugo po izlasku iz zatvora).

Svjestan je da ga neće ostaviti na miru i da može očekivati još brutalnije napade, a vjerojatno i likvidaciju. Uz sve to bio je bez plaće i ikakve mogućnosti zaposlenja u dogledno vrijeme, bez stana i osnovnih uvjeta za normalan život.

Već poznat kao novinar i autor brojnih zapaženih radova, on u hrvatskim emigrantskim krugovima ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih intelektualaca, te u tadašnjoj krovnoj emigrantskoj organizaciji HNV (Hrvatsko narodno vijeće) 1977. godine biva biran i u najuže vodstvo. Prije izbora (koji su održani od 6. do 10. listopada u Bruxellesu), sa svojim je suradnicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad u sljedećih 7 točaka:

  1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
  2. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva;
  3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
  4. Nadideologijska nacionalna borba;
  5. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada;
  6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
  7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

 

S najviše glasova, izabran je za  člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje Hrvatski vjesnik koji izlazi u nakladi HNV-a.

Nemoguće je na ograničenom prostoru nabrojiti sve ono što je Bruno Bušić u posljednjim godinama života poduzimao vođen idealima samostalne i slobodne Hrvatske. On živi potpuno predan svojoj misiji, kao da zna da mu je vrijeme ograničeno. Neprekidno piše, putuje, povezuje se s istomišljenicima i neumorno radi na promociji platforme novog političkog kursa hrvatske emigracije koja je bila nešto posve drugačije u odnosu na sve dotadašnje programe.

U više navrata sastaje se i s istomišljenicima iz Domovine (dr Franjom Tuđmanom i drugim ljudima od povjerenja), a sve u cilju snaženja i oživotvorenja nove političke platforme HNV-a, lobira kod utjecajnih medija u korist promicanja istine o Hrvatskoj itd., itd.

Jedinstvo hrvatskog iseljeništva i njegovo okupljanje oko koncepcije nacionalne pomirbe što ju je zagovarao karizmatični revolucionar čiji je ugled rastao iz dana u dan, bili su trn u oku jugoslavenskim komunističkim vlastodršcima.

Oni su domete i mogućnosti dotadašnje (“stare”) hrvatske emigracije znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za režim u Jugoslaviji nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost.

No, ova nova snaga koja se okupljala oko Bušića (i naročito u tadašnjem HNV-u), shvaćana je od strane režima kao gorući problem koji se moralo riješiti po svaku cijenu. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu o Hrvatskoj i njezinoj emigraciji.

Titov režim težio je u svijetu zadržati staru sliku hrvatske emigracije od koje je u doslovnom smislu riječi napravljen bauk. Hrvatski iseljenici bili su u većini stigmatizirani kao „ustaše“, „teroristi“, „ekstremisti“, „zločinci“, “krvoločne zvijeri”, ubojice bez skrupula i morala (pogotovu oni angažirani u nacionalnim emigrantskim organizacijama) i tako u percepciji najvećeg dijela potpuno neobaviještene zapadno-europske javnosti izjednačeni s ozloglašenim i do granice bljutavosti oklevetanim Pavelićevim ustašama iz Drugoga svjetskog rata.

Nije se, dakle, smjelo dopustiti da emigracija okupljena oko Brune Bušića svijetu pokaže demokratsko, uljuđeno i civilizirano lice Hrvata koji dijele iste vrijednosti s demokratskim zapadnim zemljama i traže samo ono što po prirodnim i Božjim pravima pripada svakom narodu pod kapom nebeskom; trebalo ih je zadržati na razini „koljača“, „zlikovaca“ i „terorista“ čiji je jedini cilj nasilje i destrukcija.

 Veliku opasnost po jugoslavenski režim predstavljalo je i ujedinjavanje domovinske i iseljene Hrvatske čije naznake su se već ozbiljno pojavljivale i u čemu je Bruno Bušić opet igrao najveću ulogu. Neki od najviđenijih hrvatskih disidenata i žrtava režima iz Domovine, intelektualci koji su imali hrabrosti javno izreći istinu i po cijenu života, dali su primjerice, brojne izjave i intervjue za inozemne medije u kojima su progovorili o stvarnosti u kojoj žive Hrvati i drugi građani Jugoslavije.

 U tom smislu, vrijedno je spomenuti emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“ – emitirana 2. veljače 1978. godine) koju je upravo Bruno osmislio i uvelike doprinio njezinom prikazivanju. U toj TV emisiji koja je u tadašnjoj Jugoslaviji izazvala uzbunu i ogorčenje komunističke klike, govorili su: povjesničar dr. Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, filozof Vlado Gotovac, akademik Petar Šegedin, jedan od lidera studentskog pokreta iz razdoblja Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak,  te odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić.

U okviru emisije prikazan je i kratki promidžbeni film istog naslova („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) koji je sniman u svrhu promoviranja hrvatske revolucionarne ideje (dijelom u njemačkom gorju Schwarzwald, a dijelom u američkoj državi Ohio).

 U jednoj kadru filma, među maskiranim osobama s hrvatskim grbom na rukavima koje izvode vježbu s oružjem, na trenutak se pojavljuje lice Brune Bušića – bez maskeOva nesmotrenost koštala ga je zabrane ulaska u Njemačku i uzrokovala brojne druge probleme, ali pružila i formalni povod za smaknuće, jer su jugoslavenski komunisti konačno dobili „ključni dokaz“ kako je riječ o “ustaši”, „teroristu“ i „legitimnoj“ meti koju je prijeko potrebno „neutralizirati“ zbog „zaštite ustavnog poretka SFRJ“.

Dakako, i oni su sami dobro znali da Bruno nije nikakav “ustaša” ni ekstremist. Njegov „crimen“ sastojao se u dosljednom, sustavnom i znalačkom seciranju jugoslavenske društvene i političke zbilje, pisanju radova koji su se odnosili na istinu o žrtvama rata i poraća, razbijanju jasenovačkog i drugih srpsko-komunističkih mitova i crnih legendi o Hrvatima kao „genocidnom i zločinačkom narodu“, analizama koje su dokazivale kakav je stvarni položaj hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i opetovanom i otvorenom naglašavanju potrebe rušenja totalitarnog komunističkog sustava kao preduvjetu za ostvarivanje demokratske, slobodne, samostalne i suverene hrvatske države – jedinog jamstva dostojanstvenog i slobodnog života naroda kojemu je pripadao.

Tito i njegovi poltroni dobro su znali da će jedino fizičkom eliminacijom onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa.

 Odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić), a egzekucija je prepuštena SDB-u.

 “Državni neprijatelj” od gimnazijskih dana

Bruno je rođen 6. listopada 1939. godine u zaseoku Bušića Draga, u selu Vinjani Donji, kraj Imotskog. Već s tri i pol godine ostaje bez majke i to će (kako je sam napisao u jednome pismu 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. Osnovnu školu pohađa u rodnim Vinjanima Donjim, gimnaziju u Splitu, a u Zagrebu završava ekonomski fakultet (poslije napuštanja studija filozofije i francuskog jezika) 1964. godine.

Odrastanje u Imotskoj krajini, patrijarhalnoj sredini u kojoj su katolička vjera, nacionalni ponos i njegovanje vlastitog identiteta oduvijek bili sastavnicom nepisanog društvenog kodeksa i životne svakodnevice u bitnoj je mjeri utjecalo na formiranje ličnosti maloga Brune. Od malih nogu sretao se s narodnim pričama i legendama o junaštvu predaka i njihovom otporu prema turskim osvajačima, a budući da je i u samoj obiteljskoj lozi imao hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, prvi njegovi pisani radovi prožeti su ovom tematikom. Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezanu za povijest svoga kraja i hrvatskoga naroda i uglavnom onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima.

Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu „Pisma strijeljanih“

koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu „Slučaj Andrije Hebranga“ (autor Mile Milatović, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu),  knjigu Svetozara Pribićevića „Diktatura kralja Aleksandra“ (objavljena 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura. Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao i planirao graditi budućnost.

Opojna ljepota Bruninog zavičaja – Modro jezero kod Imotskog

U dobi od trinaest godina, kao učenik trećeg razreda gimnazije u Imotskom, u časopisu „Pionir“ objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka“) i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik“, „Polet“), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove“ nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već je tada bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu. Jedini problem s kojim se u vrijeme školovanja morao nositi bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) i ona mu je predstavljala izvjesnu teškoću u komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u svim arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.

Pripovijetke je pisao i kasnije, u zrelijoj  životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu usmjerila i odredila životni put.

Njegov spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa nametanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.

Imao je čast i privilegij postati i jedan od najmlađih „državnih neprijatelja“ na području tadašnje Jugoslavije, budući da je već s nepunih 17 godina (kao učenik drugoga razreda gimnazije), u proljeće 1956. godine bio predmetom interesiranja UDB-e (o čemu postoji i autentična dokumentacija).

Ovaj status stekao je nakon provedene „ankete“ koja se organizirala u okviru redovite nastave (i čija je svrha bila provjeriti kako „dišu“ budući akademski građani). Ovakve i slične „ankete“ pažljivo su pripremane u partijskim tijelima, a UDB-a  je (kao jedan od glavnih čuvara sustava) bila zadužena za sastavljanje pitanja i praćenje rezultata koji su se dobivali i odražavali stavove mladih ljudi u odnosu na važna društvena, etička i politička pitanja.

Ispostavilo se da je upravo ta „anketa“ odigrala jednu od presudnih uloga u stavu režima prema mladom i buntovnom Bušiću, ali i njega samoga učinila još tvrdokornijim borcem za ideale u koje je vjerovao.

Od ukupno 10 postavljenih pitanja, velika većina njih odnosila se na sasvim uobičajene probleme (životni uvjeti učenika, školski program i sl.), a samo dva na konkretne stavove od posebnog interesa za režim (pitanje br. 6: „Vjeruješ li u Boga?“ i pitanje br.10: „Što ti se čini, je li bolji stari sistem ili današnji?“).

Dakako da je Bruno jako dobro znao što bi bilo po volji onima koji su „anketu“ osmislili, ali očito nije mogao sebi dopustiti odstupanje od životnih načela i vlastitih uvjerenja i promišljanja, pa je sasvim otvoreno i jasno napisao kako u Boga vjeruje i obrazložio zašto. Isto tako postupio je i odgovarajući na pitanje br.10, navodeći:

Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“ (Opširnije: http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/40/4/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.10.2016.)

Uprava gimnazije odmah je (“po službenoj dužnosti”) o svemu izvijestila nadležna partijska tijela i dostavila  im „inkriminirane“ anketne materijale za sve učenike koji su izražavali „nepoćudne“ stavove (što je vidljivo iz prepiske ravnatelja gimnazije i udbinog operativca zaduženog za ovaj dio posla – što je poslije propasti komunizma izašlo na vidjelo kad je arhivska građa ugledala svjetlo dana; vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com; stranica posjećena 12.10.2016.). Od tada nadalje Bruno je bio pod prismotrom. Više ga nisu puštali s oka.

„Tajna organizacija hrvatske inteligencije“ (koju su utemeljili gimnazijalci iz Imotskog, Posušja i Širokog Brijega 1957. godine, a među kojima je bio i Bruno), bila je još jedna stepenica na njegovom putu prema stjecanju statusa „antidržavnog elementa“. U njoj se okupila nekolicina nezadovoljnika tadašnjim društveno-političkim prilikama u zemlji. Naravno, ta organizacija nije predstavljala nikakvu ozbiljnu snagu niti prijetnju za državu i sustav, ali je dobro došla represivnom aparatu da nastavi s progonima neistomišljenika – iako se radilo o malodobnicima. Uvidom u dokumenta iz arhiva UDB-e, vidljivo je da su svi akteri ove organizacije praćeni od samoga početka, a nije isključeno da je ista i formirana na njezin poticaj, s ubačenim konfidentima čija je zadaća bila nalogodavcima dostavljati sve informacije od interesa za tajnu policiju. Svi članovi organizacije svrstani su među „ustaše“ što je bila etiketa koja je u to vrijeme značila neku vrstu izopćenje iz društva.

Tako se Bušić konačno i zauvijek našao na drugoj strani, obilježen i stigmatiziran kao „dokazani državni neprijatelj“. Slijedi njegovo izbacivanje iz gimnazije (13. studenoga 1957. godine), s nekolicinom istomišljenika. Od tada nadalje, bili su pod stalnom paskom UDB-e, o čemu svjedoče dokumenta vezano za njihovu operativnu obradu. (Vidi: isto-)

Pravo na nastavak obrazovanja stječe tek pošto je od strane Vrhovnog suda NR Hrvatske 4. listopada 1958. godine uvažena žalba što ju je podnio s nekolicinom prijatelja kojima je također bila izrečena trajna zabrana školovanja na cijelom području tadašnje FNRJ.

Zaljubljenik u literaturu uvijek je bio okružen knjigama

Bruno nastavlja svoj hod po trnju. Napušta studij  filozofije i francuskog jezika u Zagrebu i završava ekonomski fakultet. Po svršetku studija, jedno vrijeme radi u poduzeću „Geoistraživanje – Elektrosond”, u Zagrebu, a zatim slučajno doznaje kako postoji mogućnost zapošljavanja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske i šalje zamolbu za prijam.

Utemeljitelj i ravnatelj Instituta, dr. Franjo Tuđman, 23. lipnja 1965. godine potpisao je Rješenje kojim se Bruno prima na posao. Od tada nadalje, ova dvojica domoljuba i neumornih boraca za slobodnu i samostalnu Hrvatsku bit će sudbinski vezani jedan za drugog sve do Bušićeve smrti.

U vrlo kratkom roku napisao je nekoliko zapaženih priloga vezano za gospodarstvo, ratne štete, privrednu reformu itd., a što je tiskano u časopisu „Razlog“. U to su mu vrijeme dostupni mnogi dokumenti koji su za širu javnost bili tajna, pa se među ostalim bavi i utvrđivanjem stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata, koristeći pri tomu i povjerljive podatke Savezne komisije za popis žrtava rata  SIV-a iz 1964. godine. Vrijedno i pedantno prikupljao je građu za svoj rad na tu temu, a mnoge utvrđene činjenice i podatke kasnije je publicirao u svojim tekstovima.

Nakon što je (9. kolovoza 1965.) uhićen od strane policije i pritvoren, obustavljeno je objavljivanje posljednjeg teksta iako je rukopis već bio spreman za tiskanje.

Slijedi suđenje (1966. godine), prvi bijeg u inozemstvo, povratak u Hrvatsku, a potom druga (već dijelom opisana) emigracija.

S krivotvorenom putovnicom i uz pomoć franjevaca (Hercegovaca)  koji su iz Njemačke došli po njega automobilom, najprije putuje u London gdje traži i dobiva privremeni politički azil. Odmah započinje s novinarskim radom u Novoj Hrvatskoj objavljujući niz tekstova u kojima progovara o naravi jugoslavenskog režima i njegovoj tamnoj strani kao i aktualnom političkom trenutku. Slijedi razlaz s urednikom Jakšom Kušanom i sredinom 1976. godine prestaje pisati za ovaj list.

U međuvremenu objavljuje tekstove i u drugim hrvatskim tiskovinama koje su bile vrlo čitane u iseljeništvu (Hrvatski tjednik Danica i Hrvatska borba). Neki od njih objavljeni su tek 1979. godine (poslije njegove smrti).

Od travnja 1976. često putuje zapadnom Europom (Njemačka, Francuska, Danska, Belgija, Švicarska, Španjolska, Nizozemska), susreće se s brojnim sunarodnjacima, a posredno se uključuje i u akciju zaposjedanja američkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika (sa Zvonkom i Julienne BušićFranom PešutomSlobodanom

Vlašićem i Petrom Matanićem) u rujnu iste godine.

Cilj ove skupine hrvatskih domoljuba bio je upoznati javnost zapadnog svijeta s položajem Hrvata u Jugoslaviji, što se planiralo uz pomoć letaka koji su bacani iznad SAD- a, Kanade, Engleske i Francuske.

„Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu’ i ‘De­kla­racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga’ koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran­cu­ske. [Tekstovi Brune Bušića ‘Apel američkomu narodu’ i‘Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga’ objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenošeni djelomice ili u cijelosti. Letci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostižni cilj bila je Hrvatska. Tekst ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu’ namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić…“ (Vidi: (http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.htm; stranica posjećena 13.10.2016.)

Nerazdvojni u dobru i zlu – Bruno, Julienne i Zvonko, hrvatski domoljubi i revolucionari

Sve završava tragično, jer prigodom nestručnog rukovanja bombom (koju su otmičari postavili kao upozorenje u zračnoj luci) nakon pokušaja njezine neutralizacije dolazi do eksplozije kojom prilikom gine jedan američki policajac, pa su Zvonko i Julienne Bušić osuđeni na doživotni zatvor, a ostali sudionici akcije na višegodišnje kazne robije. Prigodom izricanja presude u zapisnik je upisana izjava suca koji je vodio postupak vezana za  Zvonka Bušića, u kojoj je rečeno kako „gospodin Bušić nije terorist ni zločinac“ i da je unatoč pogrešno usmjerenom djelovanju bio vođen plemenitim idealima oslobođenja svoga naroda. Isti je sudac također izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna i zatražio da se prvooptuženog (Zvonka Bušića) pusti na uvjetnu slobodu nakon odsluženih 10 godina kazne.

Ovaj slučaj ostao je upamćen i po brojnim drugim zanimljivim detaljima – primjerice, činjenici da su brojni putnici (taoci) iz otetog zrakoplova molili američke vlasti i sud za blažu kaznu i nudili se optuženima kao svjedoci obrane. Unatoč svemu, pa i preporuci suca, Zvonko Bušić ostao je u zatvoru 32 godine.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari