Connect with us

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Published

on

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Advertisement
Comments

Feljton

Komunisti i velikosrbi trovali su našu djecu bolesnom mržnjom prema vlastitom narodu

Published

on

Pamflet Živomira Stankovića
1.dio

Pogledamo li što se sve događa kod nas u Hrvatskoj zadnjih 15-ak godina, ne rijetko se upitamo: kako je moguće da kod naših „antifašista“ i tobožnjih „boraca za progres i ljudska prava“ postoji toliki naboj mržnje, isključivosti i netrpeljivosti prema svima koji nisu pripadnici njihovog čopora, odnosno, prema ideološkim neistomišljenicima?

Nakon 1990. godine, bili smo svjedoci rijetko viđenog obrata, pri čemu su dotadašnji tlačitelji-komunisti koji su 45 godina gušili svaku slobodu i vršili nasilje nad ljudskom osobom i zdravim razumom, preko noći okrenuli ćurak naopako i najednom se stavili u ulogu „zaštitnika“ humanističkih vrijednosti i ljudskih prava, dok su na drugoj strani ostali svi oni koji su do tada trpjeli njihov nasilništvo. Dakle, tlačitelj se prometnuo u „zaštitnika“, a žrtva je ostala žrtva. Počeli su nas „braniti“ od nas samih i postali propovjednici „napretka“ i „europskih vrijednosti“ a da se nikad nisu ni jednom jedinom gestom odrekli zločinačkog naslijeđa svoje Komunističke partije/Saveza komunista i najistaknutijih zlikovaca koji su u ime „svjetlije budućnosti“ i „ljudskog boljitka“ tijekom XX stoljeća pobili više od stotinu milijuna ljudi diljem svijeta.

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, ta neokomunistička i jugonostalgičarska klika oko sebe je okupila sve one koji se iz bilo kojeg razloga nisu mirili s nastankom i postojanjem samostalne hrvatske države, a njihov dolazak na vlast (u siječnju 2000. godine), uvelike je pomogao toj konsolidaciji antihrvatskih snaga koje su se organizirale kroz različite oblike: od političkih stranaka do udruga tzv. civilnog društva i neformalnih interesnih skupina koje su čuvale svoje naslijeđene povlastice iz prošlosti bez namjere da ih se odreknu.

Neokomunisti, velikosrpski nacionalisti i ostaci jugo-sustava (kaste koja je željeznom rukom vladala Hrvatskom 45 godina), prigrlili su svoje istomišljenike (kvaziliberale, anarhiste i radikalne ljevičare – crvene fašiste) i zajedničkim snagama krenuli u suzbijanje „fašizma“, „nacizma“ i „ustaštva“ čiji su „nositelji“ bili svi oni koji su se borili za hrvatsku slobodu 90-ih godina.

U ratu ih nije nigdje bilo, ali su se poslije oluje poput štakora izvukli iz svojih jazbina i počeli širiti defetizam, pljuvati po svim vrijednostima do kojih ovaj narod drži, napadati Katoličku crkvu, izrugivati se konzervativnom svjetonazoru, tražiti „neprijatelje“ isto onako kako su to činili od 1945. do 1990. i omalovažavati sve ono što čini identitet hrvatskog narodnog bića.

Korijene te mržnje i netrpeljivosti prema svemu onomu što ne spada u njihov svijet možemo donekle razumjeti, ali tek ako se vratimo u prošlost i vidimo što su pisali i govorili za 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije, a na čemu su (nažalost) odgojeni brojni naraštaji koje se nastojalo indoktrinirati i ideološki usmjeriti tako da postanu vjerni i slijepo pokorni poslušnici Partije.

U tomu je značajnu ulogu igrala pisana riječ (pogotovu ono što su komunisti nazivali „angažovanom literaturom i umetnošću“) koja je bila moćan instrument ideologizacije i ispiranja mozga. Sve je bilo ideološki obojeno: literatura i publicistika, poezija, slikarstvo, filmska i glazbena produkcija, kazališna umjetnost, kiparstvo. Obrazovanje i sve društvene djelatnosti također su bile u službi režima i ideologije, a naročito je pomno revidirana i usklađena s političkim potrebama povijest, pogotovu tada recentno razdoblje Drugoga svjetskog rata.

Budući da su velikosrpski kadrovi vukli konce u Komunističkoj partiji, hrvatskome narodu je već po svršetku rata nametnuta kolektivna krivnja za masovne zločine i on je gotovo u cijelosti poistovjećen s NDH i ustaškim režimom. Optužnica protiv kardinala Alojzija Stepinca i Katoličke crkve u cjelini (koji su proglašeni „duhovnim začetnicima genocida nad srpskim narodom“), izjednačavanje HSS-a s Ustaškim pokretom i naročito sotonizacija ustaša (kao „najvećih zlikovaca koje je upoznao svet“) uz megalomansko umnožavanje žrtava (prije svega srpskih), do tvrdnji kako je „većina Hrvata bila u ustašama“, sve je to bilo temelj za kolektivnu krivnju koja je nametnuta hrvatskom narodu.

Hrvati su proglašeni „genocidnom rasom“, „genetski predodređenim zločincima“, „zlikovcima po rođenju“ i sl., a iza svega toga stajala je bolesna mržnja velikosrpskih nacionalista koji su jako dobro znali da smo JEDINA I NAJVEĆA zaprjeka uspostavi „velike srbije“ i bili svjesni toga da te tvorevine nema dok postojimo na ovim prostorima (Bosne i Hercegovine i Hrvatske).

Crne legende o Hrvatima i velikosrpski mitovi počeli su se uspostavljati početkom 60-ih godina, u čemu su sudjelovale tisuće agitpropovaca i prljavih propagandista tipa Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Milana Bulajića, Đorđa Ličine, Miodraga Bulatovića, Dobrice Ćosića, Vasilija Krestića, Velimira Terzića, Milutina Šušovića i drugih i raznim kanalima su plasirani i distribuirani diljem svijeta, dok su u Jugoslaviji dobili status vječnih i nepromjenjivih „istina“, dogmi koje se nisu smjele stavljati pod upitnik.

Primjeri koji slijede, s pravom bi mogli ponijeti epitet produkta pomračenih umova i to onih najgore vrste, nečega što izaziva nevjericu, mučninu i grč u želucu uz neizbježna pitanja:

Je li moguće? Što to nagoni ljudsko biće da se spusti ispod svake razine ljudskosti i poništi sebe kao smisleno, moralno i etičko stvorenje? Zar u svakomu od nas ne postoji (ako ništa drugo) barem ono „zrnce savjesti“koje nas barem podsvjesno opominje i obuzdava da u svome djelovanju ne podlegnemo kršenju temeljnih etičkih i moralnih normi koje nas čine LJUDIMA?

Pozabavimo se nekim konkretnim slučajevima iz „angažovane“ komunističke literature koji otkrivaju o kakvim se to mentalnim sklopovima radi i kakvi su bolesnici u pitanju.

Primjer prvi

“(…) Dokle su okupatorski sateliti išli u neobuzdanom besu na omladinu, ostala su svedočanstva o najstrahotnijim ratnim zločinima – o tome kako je za jedan imendan Ante Pavelića zaklano hiljadu dece, a još 1200  dečaka i devojčica iz Jasenovačkog logora ugušeno – za probu novog otrovnog gasa marke ‘Ciklon’…”, piše Živomir Stanković u svojoj knjizi Borbeni put SKOJ-a (Beograd, 1959., str. 191/192..); istaknuo: Z.P.

Slijedi kratka analiza.

Stankoviću je za “argumentaciju” o masovnom zločinu nad djecom i to njih 2.200 ukupno (za koji tako decidirano tvrdi da se dogodio u logoru Jasenovac), sasvim dovoljno da napiše “ostala su svedočanstva”, i time je riješeno sve; to što se ona nigdje ne spominju, niti se čak daje bilo kakva naznaka o mogućem izvoru tih „svedočanstava“ (o citatima iz istih da i ne govorimo) očito nije problem kojemu autor poklanja bilo kakvu pozornost.

O „ozbiljnosti“ pristupa ovako bolnoj temi kao što je zločin nad djecom (koji kod čitatelja svakako izaziva posebne emocije – što je i bila Stankovićeva motivacija da piše ove laži i gadosti), govori i to što on sam događaj vremenski uopće ne određuje (iako je u pitanju 2200 djece?! (dakle, po svim mjerilima masovni zločin), nego jednostavno navodi kako je to bilo u prvom slučaju „za jedan imendan Ante Pavelića“, a u drugom „za probu novog otrovnog gasa…(koji, usput rečeno, dokazano nikad nije korišten nigdje u NDH, pa ni u Jasenovcu)“?!

Omraženi i preko svih granica zdravog razuma ocrnjeni Ante Pavelić koji je u glavama mnogih postao personifikacija svevremenskog, univerzalnog, sveopćeg, iskonskog Zla (taj „Demon Zla“, taj „Antihrist u ljudskom obliku“, ta „zver  nad zverovima“), prema kojemu se ionako gaji patološka mržnja (a čiji se imendan eto, slavi uz tako morbidan, nekrofilski, zdravom razumu neshvatljiv, oduran i gadljiv obred), tu je samo da pojača opći dojam i zamjeni nepostojeće činjenice.

Autor pamfleta jako dobro zna da na sam spomen Ante Pavelića mnogima na usta curi slina kao Pavlovljevim psima, i cilja upravo na to, na niske strasti i instinkte, na ogorčenje i mučninu koju „zloglasni“ Poglavnik, vođa „zločinačke“ u „krvi ogrezle ustaške bande“ izaziva gotovo svuda gdje se za njega čuje i tu onda više nikakvih dodatnih dokaza i pojašnjenja ne treba. Pavelićevo ime je samo po sebi „jamstvo“ da je „sve bilo baš tako“, ono je  i „dokaz“ i „činjenica“ i „argument“… tačka!

Treba potaknuti najniže strasti i razbuktati maštu u svakom „socijalističkom trudbeniku“, „poštenoj inteligenciji“, „deci i omladini“ (a naročito u njima, jer djeca su u pitanju!), u svakome  tko otvori knjigu i pročita ove redove, za što je prosječan čitatelj „socijalističkog“ tipa kao stvoren, jer on je (mahom) slabo pismen, neuk, ispranog mozga i podložan propagandi, uz to opterećen svakodnevnom borbom za preživljavanje i ne zamara se previše izvorima i faktima, dilemama i propitkivanjem svijeta oko sebe, on ne razmišlja i nema potrebe za time (pa uglavnom potpuno, predano, bez ograde i rezerve vjeruje svojim dežurnim odgajateljima, svojim Vođama i „društveno angažovanim“ piscima, tim „pametnim“ i „učenim“, „knjiškim“ ljudima koji su u stanju napraviti nešto o čemu on sam niti ne sanja – napisati knjigu).

Takav profil čitatelja unaprijed jamči da ne postoji sadržaj koji neće biti prihvaćen, dok su autori i nakladnici lišeni svake brige oko troškova tiskanja i tiraža, jer sve se financira iz državne kase (što na kraju plaća sam nesretni „socijalistički trudbenik“ kojemu se od jadne i mizerne crkavice odbija i za „angažovanu kulturu“ i on tako i ne znajući postaje i objekt i subjekt propagande čijih učinaka i dometa nije ni svjestan).

Narod treba odgajati, i neprestano ga podsjećati s kakvim Zlom se borila Partija i koga je pobijedila. I naravno TKO  su bili NAJGORI zločinci i KOJOJ  naciji su pripadali.

Stankovićeva izmišljotina o korištenju smrtonosnog plina „Ciklon“ u Jasenovcu (budući da je odavno dokazano kako toga tamo jednostavno nije bilo), i novih 1.200 dječjih žrtava (na kojima se „probao“ smrtonosni gas), treba kod čitatelja samo dodatno pojačati dojam strave, užasa i gađenja prema monstruoznom zločinu nad najnemoćnijima i najslabijima, kao jednom od najgorih oblika zlodjela za koje današnja civilizacija zna, ali i probuditi mržnju (kao da je nije već bilo dovoljno) prema „zverovima“ koji su to činili.

Motiv masovnog ubijanja djece – na najrazličitije moguće načine, a koje može smisliti samo bolesna mašta – inače je vrlo čest kod autora ovakvih propagandnih pamfleta koji su se naprosto nadmetali u dokazivanju „zverske“ i „demonske“ naravi ustaša, upravo iz razloga smišljenog buđenja emocija kod čitatelja, i to ne samo osjećaja mržnje, gađenja i osude, nego i ogorčenja i želje za osvetom prema njima ali (što je još važnije!) i prema potomcima onih koji su u takvom svjetlu prikazivani.

Dakle, da zaključimo: Imamo 1000 „zaklane“ djece, i 1200 one koja su „ugušena“ otrovnim gasom, sve u svemu, 2200 dječjih žrtava.

Nema nikakvih podataka o žrtvama (pa čak ni jednog jedinog imena), nema ni približno navedenog razdoblja u kojemu se navodni „zločin“ dogodio, nema nikakvih podataka o izvršiteljima – mada  je jasno navedeno kako je to napravljeno u Jasenovcu pa krivce i nije potrebno posebno imenovati.

No, nije li nužno (pored svega ostaloga što je sporno u ovom prikazu), zapitati se:

Kako je autor tih redova mogao imati saznanja o pojedinostima vezano za spomenute zločine koje su po naravi stvari mogli znati samo oni iz sustava za upravljanje logorom  (koliki je točno bio broj žrtava, da je povod bio baš „imendan“ Pavelića i u drugom slučaju „proba novoga otrovnog gasa – pa čak i koje je vrste gas bio), a da su mu svi drugi detalji vezano za žrtve i izvršitelje bili potpuno nepoznati!?

Ne nalaže li pijetet prema djeci koja su (navodno) ubijena na ovako grozne načine, da se pobliže odredi njihov identitet (porijeklo, područje s kojega su stigli, koje su starosti bili, da se spomene barem neko od imena, pa i naznače konkretni krivci, ili svjedočanstvo kakvog izvora o navedenim događajima)?

No, ne treba se previše zamarati traganjem za rupama u pamfletima ove vrste, jer one su jasno uočljive – za svakoga tko je razuman i razložan. Sve je to prljava i bolesna laž – to je najkraća, sasvim točna i precizna i jedina moguća konstatacija.

Iz ovakvih bolesnih izmišljotina, rođen je mit o masovnim stradanjima djece u logorima NDH, pa se tako već desetljećima ustrajava na brojci od 20.000 (i više) „dece koju su pobile ustaše“, čak se (ove nepostojeće, lažne, izmišljene žrtve) tobože razvrstava po spolu (i navodi brojka koliko je među njima bilo dječaka a koliko djevojčica), tvrdi kako su „sahranjeni“ (bez navođenja mjesta) – i sve to bez ikakvih dokaza, bez ijednoga imena, po sistemu rekla-kazala. KAKO TO NAZVATI? PERVERZIJOM, POMRAČENJEM UMA, PATOLOŠKIM PORIVOM ZA KRIVOTVORENJEM ILI JEDNOSTAVNO: BOLESNOM MRŽNJOM PREMA HRVATSKOM NARODU?

Djecu kao „žrtve hrvatskih ustaša“ velikosrpska propaganda je redovito koristila i tijekom agresije na Hrvatsku (1991-95.), što samo dokazuje snagu ovih morbidnih izmišljotina i svjedoči koliko su one i danas duboko  usađene u svijest mnogih Srba (ili im pak služe kao izlika i opravdanje za masovne zločine nad Hrvatima).

No, da se vratimo na još jedan citat iz Stankovićevog otužnog i bljutavog pamfleta.

Kako bi kod čitatelja stvorio barem prividni dojam podjednake osude zločina i jedne i druge strane, autor u nastavku (na str.192.), navodi i primjere četničkog iživljavanja nad mladićima i djevojkama u Srbiji, s tim što ovdje imenuje, ako ne počinitelje, a ono bar neke od žrtava.

„ (…) Ili o tome kako su četnici klali seoske devojke i mladiće, kako su studentu Bati Jankoviću u Čačku živome sekli meso i trpali u usta; kako su kod Sarajeva nabili na kolac partizanskog kurira Mustafu Dovadžiju, ili zaklavši omladinca Bartoa, naterali njegove drugove da ližu njegovu krv…” (istaknuo: Z.P.)

U cilju postizanja efekta tobožnje „objektivnosti“ i (prividne) „ekvidistance“ ili „balansa“ prema ustašama i četnicima, Stanković, dakle,  izmišljenom „masovnom zločinu“ ustaša, tobože „suprotstavlja“ (navodna) ubojstva troje komunista – omladinaca, što bi, valjda, trebalo potvrditi da četnici (za razliku od ustaša) nisu vršili masovne, nego samo pojedinačne (ekscesne) zločine, da su oni ubijali ipak „omladince“ a ne „decu“, te da su to činili isključivo iz  ideoloških motiva – a ne vođeni idejom istrebljenja svih koji nisu pripadali njihovom taboru i genocida nad drugim narodima.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Published

on

By

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

facebook komentari

Continue Reading