Pratite nas

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Treći dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić na svom ribarskom brodu Free Lancer

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Drugi dio.

nastavak:

U hrvatskom narodu nađe se politički lakovjernica, koji se olako povedu za lažima i obećanjima; susjedne zemlje; ovog puta sa istoka male Srbije, različita naroda po kulturnom životu , vjeri i životnim navikama, sličnost jezika, ali različita pisma, srpske čirilice i u hrvatskom narodu prihvaćenog pisanja latinice, koja se koristi u svim zapadnim zemljama.

To je bio uvod za razmišljanje, kako je te političare u hrvatskom narodu nazvao blagopokojni Stjepan Radić: Kud srljate kao guske u maglu; upitajte narod o vašem planu?

Ti hrvatski političari lakovjernici okupljaju se u koaliciju nazvanu Narodno vijeće. Bez obzira što nam je dr. Ante Starčević u skupštini u Pešti najavio : hrvati su poznat starodržavnički narod, mi se ne možemo opažat (?) kao narod u zajedničkoj državi sa Peštom, Bečom i Beogradom.

Ova viziona misao dr. Ante Starčevića trebala bi značit za sve hrvatske političare, kao temelj opstanka hrvatskog naroda pod nebeskim svodom, na tlu hrvatskih povjesnih zemalja. Hrvatska stranka prava osnovana po dr. Anti Starčeviću 1861. god.

1896.god. dr.Ante Starčević umire, a HSP doživljava podjele u političkim zamislima. Nećak pokojnog dr.Ante Starčevića preuzima vodstvo u jednoj, od podvojenih frakcija. Milinovci se smatraju pravim jer eto on je nećak  oca domovine pokojnog dr.Ante Starčevića.

Na žalost za sva buduća politička vremena, na tom prostoru srednje i balkanskih zemalja, jugoistočne europe. Narodno vijeće sa (   ??  )  Pribičevićem u hrvatskim zemljama ulazi u koaliciju i tako se opet hrvatske zemlje uvode u zamišljenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, opet u zajedničku državu sa Beogradom; malom balkanskom zemljom. Naprijed sam naglasio kakve nas sve razlike razdvajaju.

Na žalost; svi savjeti, dobronamjernost sa hrvatske nacionalne i državotvorne strane, da živimo jedni pored drugih u miru susjedne nacionalne , vjerske, gospodarske i kulturne. Veliko srbi i njihovi planovi; ujedinjenje ili smrt, izazvali su prvi svjetski rat. A sada sa zamišljenom državom od tri naroda, sa srpskim kraljem na čelu te države.

Stjepan Radić sa bratom Pavlom, već su pokrenuli organiziranje Hrvatske republikanske stranke u trojedinjenoj novo stvorenoj državi: Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta stranka stvorena po Stjepanu Radiću i njegovu bratu stranka mirotvorstva; ali i zahtjeva uvažavanje hrvatskog naroda, ravnopravnim narodom u novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca na tom području, jugoistoćne Europe.

Blago pokojni Stjepan Radić sa još dvojicom u skupštini u Beogradu bio je sa automatskim oružjem napadnut; po Puniši Račiću Lipnja mjeseca 1928.god.

Vratimo se misiji hrvatskog političkog djelovanja hrvatske republikanske seljačke stranke na čelu mladog vatrenog govornika, u borbi za ravnopravnost hrvatskog naroda u već međunarodnoj priznatoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca.

Hrvatska stranka prava vođena tada kako sam već naglasio po Mili Starčeviću, nećaku blago pokojnog dr. Ante Starčevića utemeljitelja Hrvatske stranke prava 1861.god.

Vrijeme je teklo pa se je HSP razdvajala poslije smrti njenog utemeljitelja dr. Ante Starčeviča,  i tako dolazi do koalicije u narodnom vijeću, koje vodi stranku u skupštinu novo stvorene trojedinjene države sa sjedištem u Beogradu. Rat je završio 1918.god. u studenom mjesecu. Deset godina blago pokojni Stjepan Radić vodi parlamentarnu bitku u Beogradskoj skupštini za ravnopravnost hrvatskog naroda.

Frano Cigić

Hrvatski narod sa svojim povjesnim zemljama , uključujuć Bosnu i Hercegovinu, bogatstvo hrvatskih zemalja , poljoprivrede hrastovi slavonski poznati i skupocjene bukve i drugih šuma razni vrsta, rudnika, cestovnog prometa i željezničkog, Jadranskog mora i mnogih naseljivih otoka, te priobalnog uzduž Jadranskog mora uključujuć Boku kotorsku, pogodne primorske klime, gdje uspjeva južno voće i povrće, te nastavlja se planinska i panonska klima, pomorski promet, te vojni pomorskih snaga. Sve to bogatstvo oko 80% bogadstva dolazi u nonostvorenu trojedinjenu kraljevinu, tri naroda na čelu srpskog kralja . Državni sustav i vrijednost austrijske krune sa zlatnom podlogom, razvijenom onodobnog vremena razne vrste teške industrije, (?) razvijenog zanatskog obrta i trgovine.

Porezni sustav bio je gruntovno i katasterski ravnomjeran. To je bilo bogatstvo Hrvatske sa političkim tijelom Hrvatskim saborom, na čelu bana u banovini Austro Ugarske carevine.

Kako je naglašeno naprijed, Austro Ugarska carevina gubi prvi svjetski rat, zahvaljujući U.S.A. gospodarskim i vojnim snagama, koje staju na stranu Velike Britanije i Francuske 1915.god.

Carska Rusija raspada se, revolucija komunistička zauzima vlast na čelu Lenjina. Rat je završio zahvaljujući snagam gospodarskim i vojnim kako nam je poznato 1918.god. te je mir trajao dvadesetak godina.  Neka o tom donose analize, koji su povjesničari, za to određeni i pravedni događaji. Što znači u špolitici, pogrešne poteze povlačiti i odlučivati.

Opreznost je Božiji dar ljudskom rasuđivanju a posebno vodećim političarima velikih naroda. Lakovjernost je jedan grijeh od 7 smrtnih grijeha. Male Srbije koja se početkom 18.stoljeća oslobodila od turske vladavine; Beograd je bio glavni grad turskog pašaluka sa 150 džamija. Mala Srbija ulazi u balkanske ratove, gdje dobiva nad kosovskim albancima i nad Makedoncima.

Sada proširena srbija planira prodor na zapad, kako sam već naglasio kaluđer srpske pravoslavne crkve Ilija Garšanin, daje svoju zamisao, kako dalje sa proširenjem Srbije na zapad putem pravoslavne vjere. Dr. Ante Starčević naglašava u skupštini u Pešti; Hrvati su poznat državnički narod, mi kao narod ne možemo se održat kao narod u zajedničkoj državi sa Peštom, Bečom i Beogradom; to je bilo značenje suprostaviti se ideji širenja srbije na zapad kako je zamislio kaluđer srpske pravoslavne crkve.

Dr. Ante Starčević zdrava, pravedna politička i hrvatska državotvorna misao, vrijedit će za sva buduća vremena za opstanak hrvatskog naroda na svom povijesnom području, od dolaska na to područje, od početka 7.stoljeća, uz sva tuđinska osvajanja sa sjevera, juga, a od početka prvog svjetskog rata pa do 1991. sa istoka putem stvaranja trojedinjene države Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu srpskog kralja Karađorđevića do raspada kraljevine Jugoslavije, ožujka mjeseca 1941.god.

Moramo razmišljat zašto je to sve teklo i kako je to sve teklo; je li to bilo viziono i politički pametno; ubojstvo tj, atentat izvršiti na prijestonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, po Gavrilu Principu , pripadniku organizacije crna ruka, koja je stvorena i vođena za osvajanje tuđe povjesne zemlje. I tako započinje prvi svjetski rat 1914.god. i traje sve do 1918.god. studenog mjeseca.

Tko je koga podržavao u tom ratu i tko je imao zamisao stvaranje trojedinjene države, Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije ubojstva Stjepana Radića, Pavla Radića i Granda u skupštini države Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu. 1928. god. lipnja mjeseca. Komu je sve to trebalo? Kakve ljudske žrtve i gospodarski razaranja samo zato da bi se ostvarila veliko srpska zamisao, pa vladali nad hrvatskim narodom; koji ništa zajedničkog nije imao sa srpskim narodom, od svog dolaska na to područje srednje Europe i jadranskog mora sa otocima na jugu.

Znači u političkoj osvajačkoj i ideološkoj zamisli kraja nema. Blagopokojni Stjepan Radić, mirotvorac i učitelj hrvatskog seljačkog i svih građana u hrvatskim zemljama; govorio je, dok je bilo moguće spasiti što se  da spasiti o priznanju prava na opstanak i ravnopravnost sa srbima u novostvorenoj planiranoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Do tadašnjih događaja, svi su pametni i mudri savjeti odbijeni, koji bi bili u prilog priznanja hrvatskog naroda; kao što je bila odluka hrvatskog sabora da poništava sva državopravna suradnja Austro Ugarskom carevinom; proglašava hrvatsko državno pravo republičkog uređenja. Drugo značajno savjetodavno mišljenje maršala Borojevića, ne srljajte u Beograd; da predate srbima pravo, da vladaju nad hrvatskim narodom, ja ću vojskom stat na stranu odluke hrvatskog sabora. Na žalost narodno vijeće sa srpskom radikalnom strankom  u dotadašnjoj banovini hrvatskoj; koju vodi Svetozar Prebičević.

Hrvatska narodna izreka govori: Dobar savjet zlata vrijedi, tko ga hoće poslušat. Predrasuda ljudskog zdravog  razuma uvijek razmišlja ako krene tim putem životne i narodne potrebe što se može očekivat.

Pobjednici prvog svjetskog rata, naglasili su nacionalno samoodređenje, naroda koji su stvorili Austro-Ugarsku carevinu, nekoliko stoljeća. Poljska je prihvatila tu najavu samoodređenja, Ukrajina je već bila bila u okviru, budućeg komunističkog saveza, Mađarska ostaje kao zasebna država, a tako i Austrija. Na žalost narodno vijeće u savezu sa srpskom radikalnom strankom na čelu Prebičevića; srlja, da hrvatski narod potčine; zaostalnoj gospodarskoj i sa 28% ukupnog gospodarskog dobra, dok su povjesne hrvatske zemlje u dotadašnjoj austro-ugarskoj sačuvale oko 80% sveukupnog bogatstva. O tom sam već naprijed naglasio. Taj savez sa takvom srbijom kud nas je doveo:takav srbija dobiva mogućnost, da zaposjedne hrvatske povjesne zemlje, sa srpskim žandamerima, mali otpor domobrana, ruši sa dvadesetak mrtvi.

Zabranjuje postojanje dotadašnjeg hrvatskog sabora političkog tijela u dotadašnjoj austro ugarskoj carevini. Beograd sada upravlja trojedinjenom kraljevinom, Srba, Hrvata i Slovenaca. U politici povlačiti nerazmišljene i pogrešne poteze ; ravne su smrti. Hrvatski narod doveden je u robsko stanje pod upravom iz glavnog grada dotadašnje male i gospodarski zaostale srbije. Malobrojni hrvatski domobrani dali s otpor u prilog samoodređenja hrvatskog naroda. Što je značilo u prilog odluke hrvatskog sabora pri raspadu austro ugarske carevine u kojoj je hrvatski narod do tada pripadao.; sa političkim i gospodarskim hrvatskim saborom. Poruka sa talijanskog ratišta maršala Borojevića; ne idite u Beograd, da predate Srbima upravu nad hrvatskim narodom.

Ja ću sa vojskom zaštititi odluku hrvatskog sabora donešenu pri raspadanju austro ugarske carevine. Nema dvojbe taj strateški, vojnički potez, da bi drugačije djelovao, pri odluci narodnog vijeća, da ne srlja kao guske u maglu; kako je predsjednik hrvatske republikanske stranke Stjepan Radić upozoravao, sa dr. Hrvatom (?) jedinim političkim pravaškim nazorima, stranke prava koju je zasnovao i vodio dr. Ante Starčević i do smrti vodio.

Na žalost sve razumne političke i gospodarske savjete nije prihvatilo narodno vijeće sa radikalnom strankom, neznatnom manjinom srba u hrvatskoj. Hrvatski narod doživljava pljačku svih oblika, krvoproliće u prvoj i drugoj komunističkoj jugoslaviji na čelu Tita, kojeg su u Jalti i Pozdemu 1944.god. ustoličili Staljin, Čerčil i predsjednik pobjedonosnog drugog svjetskog rata USA Wilson. Tako smo trpjeli, svih oblika ropstvo, zavjerstvo i pljačku na čelu Tita i K.P.J. sve do 15.siječnja.1992.god.

Frano Cigić u svom domu u Vancouveru u, 89 godini.

Kada je priznata Republika Hrvatska zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu i njegovoj taktici. Zašto naglašavam njegovoj taktici u duši istine i pravednosti. Nas katolička vjera poučava; bolje jedan obratnik, nego desetke vjernika. Rijetki su oni koji su kako narod hrvatski kaže; tko je sa đavlom tikve sadio i one su mu se o glavu razbijali. Dr. Franjo tuđman je to priznao: cijelu svoju mladost, do zreli godina, došao je do spoznaje, da smo mi narod, sa svojom kulturnom baštinom, bogatom, lijepom domovinom, sa panonskom nizinom, blagim šumovitim i plodnim krajevima i brdima, te more i brojne otoke naseljene, sa ugodnom sredozemnom klimom. Komunistička ideologija i mnogonarodna Jugoslavija; različiti kulturni jezični i surnaravni ljudski ponašanja i radnih navika. Ja sam došao do spoznaje da hrvatski narod u toj komunističkoj Jugoslaviji; ponižavan je sa lažnim izmišljotinama povjesne istine povjesti te razne pljačke u svim gospodarskim i kulturnim oblicima; vjerskim učenja nauke katoličke vjere.

Sve je to navelo, vodilo, povjesničara dr. Franju Tuđmana, da postavi pitanje srpskim generalima, komunističke, tadašnje Jugoslavije, a i on je tada bio najmlađi Titov general. Pitanje je glasilo; Zašto se prikazuje hrvatski narod, da je zločinački narod? Srpski komunistički generali; dr.Franji Tuđmanu da to govore u ime komunističke partije, kojoj je Tito na čelu. Dr. Franjo Tuđman njima odgovara; ako je to tako; onda ja ne mogu pripadati toj partiji. Vrijeme je teklo i u toj višenarodnoj komunističkoj Jugoslaviji; koju je zamislila; komunistička internacionala, na čelu Staljina Tito je zadužen da je uspostavlja i vodi od 1937.god.

U to doba, Tuđman je bio mladi fanatik komunističke ideologije. Sve je pratio i doživljavao kroz četeri godišnje rušenje NDH. Sva zvjerstva i uništavanje gospodarsko u NDH, partizanski komesar .(?) Franjo Tuđman je to pratio kao hrvat u nacionalnim osjećajima, vjerujuć da će hrvatski narod u zamišljenoj mnogonarodnoj i različitoj u svim oblicima, narodnog i kulturnog, vjerskog i gospodarskog; da će hrvatski narod biti uvažen i punopravan u toj sklepanoj komunističkoj jugoslaviji, koju je u Jalti i Pozdemu 1944 i 1945.god. kako sam već naglasio naprijed, Oni su na čelu pobjedničkih sila drugog svjetskog rata to mogli učiniti i ne uvažujući hrvatski narod, kao, poznat starodržavnički narod i prozapadnocivilizacijski narod sa kršćanskom uljudbom.

Partizanski Komesar u titovoj Jugoslaviji, ali i povjesničar sa hrvatskom narodnom pripadnošću. Ruš (?) N.D.H. možemo i moramo se pitati kako se sve to odigravalo u razmišljnju dr. Franje Tuđman, da je došao do uvjerenja da hrvatski narod ne može opstat kao narod bez slobode, suverene N.D.H. znači potrefio je onu izjavu dr. Ante Starčevića koju je u skupštini u Pešti naglasio; Mi smo poznat starodržavnički narod; mi ne možemo obstat kao narod u zajedničkoj državi sa Peštom, Bečom i Beogradom.

Znači; dokle god hrvatski narod živi, ma koliko god ga takozvani političari utirali u imenu, kulturi i vjeri, uvjek će se naći pravednika i razumni hrvata, koji će nastavljat onu poznatu izreku dr.Ante Starčevića, ti je bilo od tadašnje 1859. god. u skupštini Pešte tada Austro Ugarske carevine.

Dr.Franjo Tuđman zamišljao i razmišljao, kako nastaviti i kada će se opet počet politički tresti Europa. Ti događaji se pojavljuju raspadom poznatog komunističkog sustava u sovjetskom savezu; Ruši se Berlinski zid; u komunističkoj Rumunjskoj počinje prvo sa ubojstvom dotadašnjeg predsjednika zvanog (???) te se nastavlja; baltički državica, dolazi vrijeme za dr.Franju Tuđmana, kako početi rušiti više narodnu sklepanu komunističku Jugoslaviju. To je počelo 1989.god. sa pravom na samoodređenje naroda u titovoj  tz. komunističkoj Jugoslaviji.

U početku sam naglasio ; dr. Franjo Tuđmantaktičkim potezima počinje rušit titovu komunističku Jugoslaviju, koja je strašne zločine činila na tlu N.D.H., a posebno nakon pada N.D.H. 15.svibnja 1945.god. Danas se to naziva Blaiburška tragedija, i marševi smrti predani i zarobljeni H.O.S. cvjet hrvatske mladosti, inteligencije svih zvanja i katoličkog svećenstva.

Titova je jugoslavija postojala sve do priznanja samostalne republike Hrvatske 15.siječnja.1991.god. Nitko od pobjednica drugog svjetskog rata nije dozvolio da se ruši višenarodna država sklepana od jugoistočnih balkanskih naroda, uključujuć srednjoeuropski narod hrvate i slovence.

Pobjednici drugog svjetskog rata na tom prostoru zadržat višenarodnu jugoslaviju  ,bez ikakvi razumni i političkih vizija za taj prostor jugoistočne i srednjoeuropske zemlje hrvatske i slovenije.

Nudili su nam Hrvatima i Slovencima neku demokratsku jugoslaviju, uz 5 biliona dolara gospodarske pomoći.

Marković od Konjica, poznat komunist u titovoj Jugoslaviji tada izabran u predsjedništvo, mjenjanja uprave poslije titove smrti u jugokomunističkoj više narodnoj državi. Strašne ljudske i gospodarske žrtve na tlu N.D.H. komunističkom revolucijom uz vođenje komunističke internacionale , na čelu svjetske Rusije, te vojničke opreme i oružja od strane Engleske i USA.

Opet hrvatski narod nije priznat od tih pobjedonosni sila drugog svjetskog rata. Ali političkom taktikom dr.Franjo Tuđman uz volju hrvatskog naroda u dotadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji i hrvatskom narodu u tzv. Iseljeništvu u zemlje zapadnogsvijeta, posebno zapadne Njemačke i Austrije. Hrvatska državotvorna rodoljubna emigracija daje smjer u političkom hrvatskom pravcu; stvarajuć hrvatske zajednice po U.S.A; Kanade, Australije, Novi Zeland sa hrvatskim katoličkim župama, a po europskim zemljama stvaraju se hrvatske katoličke misije i tako se cijelom svijetu daje do znanja da smo mi dio hrvatskog naroda, koji se sustavno uništava u titovoj komunističkoj Jugoslaviji, stvaranoj protiv volje i prava hrvatskog naroda.

Kako god je ta komunistička Jugoslavija trajala, sistemom poznatim naglašenim, po hrvatskim ljudima, u borbi za ponovnu obnovu hrvatske državne samostalnosti; koja je ostvarena, putem političke taktike dr.Franje Tuđmana, razumnim političkim taktiziranjem, na tom području sklepane komunističke Jugoslavije, na čelu Tita, podržavane od strane pobjednika drugog svjetskog rata. Partizanski komesar i general dr.Franjo Tuđman u svojoj ranoj mladosti, povjerovao je lažnim obećanjima komunističke partije pa tako u zrelim godinama praveć uporedbe i razlikujuć pojmove, prekida slijediti komunističku partiju Jugoslavije na čelu Tita.

Kada smo kod ondašnjeg ponašanja dr.Franje Tuđmana naglasit ću o njegovoj posjeti Vancouveru u svibnju 1989.god. Bio je tada sazvan sastanak u Templikton školi blizu ulice Nanimo Ihsting (??)

Predavanje je vrlo oprezno održao o stanju hrvatskog naroda u tadašnjoj komunističkoj jugoslaviji: pitanja su slijedila od prisutnih; moglo bi se reći, da pitanja bilo je izazovni, koja su započinjala sa druže generale. On je to razumio, pa istima je uzvratio; ja sam bio partizanske vojske u stvaranju komunističke jugoslavije na čelu tita, ali sam sa tim davno prekinuo, kao hrvat u svim životnim osjećajima.

Trebate znati, kada mi takva pitanja postavljate, samo Bog i budale mišljenje ne mjenjaju; takvih pitanja više nije bilo na tom sastanku. Ja kao dugogodišnji politički državotvorni rodoljub, koji sam u ranoj mladosti sa puškom u ruci brani N.D.H, doživio pad N.D.H. i kod Dravograda padam u ruke Koste Nađa u tom dijelu partizana, on u svojim memoarima piše; o borbama sa ustaškim snagama, pobili smo ih oko 75000. Tu nije bilo nikakvih borbi sa partizanima, nego bezuvjetna predaja, a zatim masovno ubijanje od strane titovih partizana.

Zato postavljam pitanje dr. Franji Tuđmanu , o toj njegovoj političkoj sjednici oko 7.sati uvečer, 15. svibnja 1989.god. Kako sam naglasio, ja se predstavim kao takav moje je ime i prezime Franjo Cigić. Vi ste jedan od tih svojevremenih titovih partizana. Ja bi želio čuti vaše mišljenje i doživljaje o ustaškoj vojnici u H.O.S.-u… (Nastavlja se)

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Drugi dio.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Drugi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić u svom domu u Vancouveru

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.  Slijedi nastavak:

Drugi dio – Naglašava dr. Ante Starčević

Pod tom odorom i nazivom Hrvatsko domobranstvo u sastavu Austro-Ugarske carevine dr. Ante Starčević pokreće pitanje u skupštini Mađarske u Pešti naglašava:  Hrvatski je narod poznat starodržavnički narod , pod ovakvim okolnostima vladavine mi se ne možemo održati kao narod; bila to vladavina Pešte, Beča ili Beograda.

Da bi se toj zamisli  i izjavi dr. Ante Starčevića suprostavio, Khuen Hedervary smišlja kako; on uvodi još goru metodu vladanja nad hrvatskim narodom; nije uzaludno, pojavila se pjesma, koja počinje: Ban Khuen Hedervary hoće Hrvatsku da pomađari. Isti, po prvi puta daje Srpskoj pravoslavnoj Crkvi da se zove tim nazivom, da osnuje Srpske pravoslavne parohije, te da u istim osnivaju vjeronauk na srpskom jeziku, da se te novostvorene parohije po Hrvatskim povjesnim zemljama kite srpskim zastavama.  Poznato je da su ljudi pravoslavne vjere bježali pred turskim osvajanjima. Drugi dolaze kao pomoćna turska vojska, goneć tovare, mazge i konje sa tovarom oružja i opreme za osvajačku tursku vojsku,- tuđih krajeva, zemalja i naroda. Izbjeglice dolaze na tlo hrvatskih zemalja kralja Tomislava države.

Povjesničari su o tome pisali, a posebno Fra Dominik Mandić, uvaženi hrvatski povjesničar, u poznatim knjižnicama i bibliotekama, Carigrada, Londona, Pariza, Washingtona, Moskve; gdje je god nešto našao da se govori o hrvatskom narodu fra Dominik mandić je to prebilježio u 4-5 knjiga, a posebno: Srbi i Hrvati dva različita naroda.

Vratimo se Banu Khuen Hedervary-ju sa svojim protuhrvatskim potezima, na što je iznio Dr.Ante Starčević predsjednik novoosnovane Hrvatske stranke prava, koja zauzima stajalište načela spomenute Hrvatske stranke prava. Mi kao hrvatski narod sa svojom povjesnom zemljom, hrvatskom kulturom i vjerom, želimo živjet u samostalnoj državi Hrvatskoj, sa svim ljudima, susjedima i narodima i poštujući jedni druge, u miru, redu i poštenom radu, na žalost do tadašnjeg vremena u Austro-Ugarskoj  carevini; brojnih naroda i kultura sa službenim jezikom njemačkim, mađarskim, a hrvatski narod nastoji pod Gajem (?str16)  uvest u škole hrvatski književni jezik i jekavsko- štokavski.

U naglašenoj carevini Austro- Ugarskoj, gdje je hrvatski narod imao svoju banovinu proširenu na čelu Hrvatskog sabora, političkog i upravnog tijela za hrvatski narod i sve narodne manjine koje su u tadašnjoj Austro- Ugarskoj bile i živjele . Bosna i Hercegovina  još su uvijek bile pod turskom vlašću, u carevini naglašenoj. Drugi vjetrovi politike počinju puvati; jer mađarski ban po imenu Khuen Hedervary on hoće Hrvatsku da pomađari; pjesma se u hrvatskom narodu tada pjevala. U politici pogriješiti ravno je smrti. Naglašena izjava dr. Ante Starčevića, naprijed naglašena u skupštini Pešte, da hrvatski narod je poznat, starodržavnički narod, mi kao takovi ne možemo obstat, u zajedničkoj carevini, Pešte, Beča, Beograda , glavnog grada tadašnje male srpske kneževine- uz pomoć carske Rusije ostvarene i priznate. Ban Khuen Hedervary, umjesto da se zauzimlje u Austro-Ugarskoj carevini za veća povlaštenja hrvatskom narodu, u spomenutoj carevini, ako želimo carevinu sačuvati od propasti, sačuvati kao što je zagovarana. Prijestolonasljednik carevine Austro- Ugarske Ferdinand. Do tada u carevini je teklo mirno stanje.

Posjet Bleiburgu 2007. godine.

Ljudi i obitelji pravoslavne vjere sami sebe zovu hrišćani. Bježali su pred turskim osvajanjima i naseljavaju se u hrvatske povjesne zemlje. Suživljavaju se sa stanovništvom u Austro-Ugarskoj carevini, budu privilegirani, jer se od istih traži da se turskim osvajanjima suprostavljaju. Mala kneževina Srbija već postoji; po carskoj Rusiji priznata. Pravoslavne vjere Kaluđer dolazi do zamisli, takozvani Ilija Gašanin: Mi srbi neamo kuda na istok širit se, nego na zapad, putem pravoslavlja na zapadne hrvatske zemlje, pod Austro- Ugarskom carevinom sada. Za tu zamisao širenja Srbije, prva se škola stvara 1948. god u Beogradu, a druga u Sarajevu 1856.god. Kaluđeri pravoslavne vjere pošli su po selima, dotadašnjeg protektorata Bosne i Hercegovine; uvjeravajući ljude da su bili u prošlosti pravoslavne vjere: vratite se na djedovsku vjeru, srpske pravoslavne crkve. Ta zamisao nije mogla bolja biti za osvajanje pravoslavnog pučanstva na tlu hrvatskih zemalja; tko je pravoslavne vjere taj je srbin.

Vratimo se ideji bana Khuen Hedervaryja: on je mislio da se suprostavlja, istinitoj izjavi dr. Ante Starčevića u skupštini Mađarske 1859,god., hrvatski narod je poznat starodržavnički narod, toj istini ban Khuen Hedervary postavlja minu nezapamćenu; daje Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja okuplja Hrišćane , odreda pravoslavne vjere vjerne građane hrvatske domovine, kao što su bili sladatelj „Lijepe naše“, Runjanin; Tesla tvorac naizmjenične struje i bezične radio veze te maršal Borojević carske vojske Austro Ugarske i slični drugi… Borojević je poznat u hrvatskom narodu.

Austro-Ugarska gubi prvi sv.rat. Hrvatski sabor izjavljuje: Sve državnopravne veze prestaju sa bivšom Austro-Ugarskom carevinom u kojoj je hrvatski narod bio bezpravan; Hrvatski narod želi republiku državnog uređenja, Stjepan Radić sa dr.Horvatom naglašava narodnom vijeću; „ne srljajte kao guske u maglu“. Pitajte hrvatski narod o ujedinjenju sa Srbijom. Maršal Borojević poručuje; ja ću sa vojskom stati u obranu izjave Hrvatskog sabora da  proglašava republiku, državne samostalnosti hrvatskog naroda na dotadašnjim granicama Hrvatskih zemalja.

Vidi se po poruci maršala Borojevića koliko je njegovo rodoljublje bilo u okvirima pripadnosti hrvatskom narodu , kao pripadnik pravoslavnoj vjeri. Ušao sam u razjašnjenje istaknutih hrvata pravoslavne vjere. Vratit ću se u nastavljanje kud je sve zamisao bana Khuen Hedervaryja dospjela, na štetu hrvatskog naroda katoličke i pravoslavne vjere u carskoj Austro-Ugarskoj monarhiji.  Do tada nije se slobodno širila zamisao, tko je pravoslavne vjere to je Srbin, tek po dolasku na vlast u banovini Hrvatskoj, bana Khuen Hedervaryja, isti donosi zakon: da do tada pravoslavna Crkva u banovini Hrvatskoj može imati u naučavanju vjere u crkvenim školama i propovjedima.

Pravoslavni vjernici u banovini Hrvatskoj da imaju pravo na svoju srpsku zastavu. Nedugo zatim pojavljuje se novina Srbobran 1983.god. a u istim se novinam piše – do istrebljenja nas ili vas; stvara se koalicija hrvatska srpska u hrvatskim zemljama Austro- Ugarske carevine, pored tog svega, jednog i drugog političkog ozračja u prilog hrvatsko srpskog ujedinjenja u zajedničku buduću državu; Prijestolonasljednik Austro-Ugarske carevine Ferdinand zagovornik u skupštini u Beču, da se izjednači hrvatski narod u pravima sa Mađarima i Austrijom; jer se neće moći branit carevina od prijetnji veliko srpske zamisli; ujedinjenje ili smrt.

Sve gore navedeno što je ban Khuen Hedervary omogućio zakonito pravo na školstvo, zastavu i pripovjedanje, tako isto izlaženje novina Srbobran, te započeto stvaranje Hrvatsko Srpske političke koalicije, nije utjecalo na hrvatski narod u apsolutnoj većini katoličke vjere i o neznatnoj manjini pravoslavne vjere u hrvatskim zemljama, u sastavu Austro-Ugarske carevine.

To je pokazao prvi svjetski rat, da nije bilo pobuna u obrani carevine gdje je hrvatsko domobranstvo igralo značajnu ulogu u obrani Austro-Ugarske carevine. Bosna i Hercegovina, povjesna hrvatska zemlja , kraljevina hrvatskog kralja Tomislava, koji se je krunio Duvanjskom polju , prozvan je gradić Duvno. Hrvatski narod do današnjeg dana zove ga Tomislavgradom. Povlačenje turske sile iz srednjoeuropskih zemalja, hrvatski povjesni zemalja ali su se zadržali u Bosni i Hercegovini; uz pomoć islamske vjere u 90% Hrvati katolici i pod stoljetnom turskom vladavinom uz privilegije, vojni činova u turskoj vojsci, te privilegije dobre zemlje, polja i doline:

Zemlju dobivaju (?str.23)  pojedinci kao i ljudi sa obiteljima koji prihvaćaju da uzmu muslimansku vjeru. Isti postaju veleposjednici, nose naziv paše, bezi, vojni umirovljeni časnici, koji se zovu Age. Njihovu dobivenu zemlju obrađuje takozvana Raja uz naknadu trećine. Tri dijela veleposjedniku, jedan dio osobi ili obitelji koju zovu rajom.

Kad o tom pišem spomenut ću svog prapradjeda Jozu Cigića, koji u 26.god. dolazi iz sela Dobrkovića kod Širokog Brijega na posjed u selo Proboj kod Ljubuško; na imanje veleposjednika po mjestima Herceg Bosne , takozvanog Age Kopčića. Još i danas u katastarskim knjigama u Ljubuškom spominje se ime Age Kopčića.

Vratit ću se svrsi izlaganja po pitanju Turske vladavine u Bosni i Hercegovini. 1778.god. Europske sile zasjedaju na takozvanom Berlinskom Kongresu. Zaključuju dodijelit Bosnu i Hercegovinu Austriji, pod uvjetom da izgradi putove tadašnje Kolske ceste, otvori rudnike, izgradi pilane, te željezničke pruge. Austrija prihvaća ponudu Berlinskog kongresa, Austrija popušta, da uđe sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu.

General Austro-Ugarske carske vojske, ulazi sa juga prema Sarajevu. Turska nema snage da Bosnu i Hercegovinu zadrži, a bosansko veleposjednice; age, paše i bezi nisu u stanju branit BiH. Bosna i Hercegovina postaje protektorat Austrije, na čelu Ferdinanda i to traje sve do 1914.god.; Srpski zavjet; ujedinjenje sa Hrvatskim zemljama ili smrt.

Srbi tj. Veliko srbi organiziraju organizaciju tzv. Crna ruka. Gavrilo Princip teško bolestan od sušice prihvaća zadatak, da će izvršiti zadatak, priprema se kako izvršit atentat na Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro Ugarske carevine, koji je dulje vremena zagovornik u skupštini carevine u Beču, da se hrvatski narod prizna ravnopravnim Mađarima i Austrijancima ukoliko želimo carevinu uspješno branit od srpskog plana: ujedinjenje ili smrt., prijedlog prijestolonasljednika Ferdinanda. Nedugo zatim, Gavrilo Princip rodom od Grahova u Bosni, pakleni plan će izvršit po nalogu i zapovjedi organizacije kojoj je pripadao, zvana Crna ruka. Dok je Ferdinand sa otvorenim autom iz dvora protektorata u Sarajevu pored riječice Miljacke, narod sa jedne i druge strane ceste, oduševljeno otvorenih ruka pozdravlja prijestolonasljednika, dok je sa ženom trudnom, lagano cestom, između naroda prolazio. Gavrilo Princip mlad i brz zaskače se između naroda i hvata se rukom lijevom a desnom povlači pištolj, te okida i sa istim ubija Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju. Gavrilo ubojica Ferdinanda uspijeva pobjeći.

Narod okupljen uz cestu kuda je predsjednik protektorata Austrije za Bosnu i Hercegovinu u strahu i tuzi doživljava smrtno stradalog bračnog para predsjednika i njegove žene.

U to doba 1914,god. u lipnju mj.zločin se dogodio: Austro-Ugarsko carstvo: traži od Srbije, dotadašnje male države, da ubojicu Gavrila Principa izruči i na sud ga stavi, radi ubojstva Ferdinanda i njegove trudne žene.

Srbija ima mjesec dana da se odluči o izručenju ubojice. Austro-Ugarsko carstvo dalo je ultimatum Srbiji ukoliko ne izruči ubojicu Gavrila Principa, da Austro-Ugarska carska vojska napada Srbiju. Prvi svjetski rat počinje. Zamislimo, da se ubojica štiti od izručenja, iako je strašne zločine počinio i radi toga počinje prvi svjetski rat.

Europske velike sile se svrstavaju; Carska Rusija stane u zaštitu Srbije, Njemačka stane u obranu Austro-Ugarskog carstva, Italija ulazi u savez sa Austro-Ugarskim carstvom, samo do 1915.god. Velika Britanija osuđuje Njemačku, te je napada, Francuska također napada oružjem Austro-Ugarsku carevinu.

Prvi svjetski rat svom silom vojničkom uništavaju jedni druge, tako teče uništavanje i razaranje gospodarstva i ljudi, na jednoj i na drugoj strani.  Mali hrvatski narod u tom ratu ima preko 100000 mrtvih, a ranjenih preko 200000, gdje su gubitci u priraštaju pučanstva, gdje je uništeno gospodarstvo, glad i patnja; pitamo se radi čega. Toliko je stradanje naroda na jednoj i na drugoj strani.

Nakon svega naglašenog, netko jači sa gospodarskom snagom i oružjem ušao je u rat da okonča prvi svjetski rat koji je trajao 4 godine do studenog 1918.god. To su bile U.S.A.: Engleska tj, Velika Britanija, Francuska, Italiji su obećane hrvatske povjesne zemlje; Istra, Zadar, Krk, Vis, da napusti savez sa Austro-Ugarskom carevinom i to se događa 1915.god. U carskoj Rusiji se razbuktao revolucionarni rat , 1917.god u kojem će Boljševici porazit manjševike koji su branili carsku Rusiju. Vođa komunističke ideologije Lenjin zauzima vlast u budućem nazvanom Sovjetskom savezu.

Prvi svjetski rat je završio, zahvaljujući (?str.27)  U.S.A. snazi gospodarskoj i vojničkoj.

Mir je trajao samo do 1939.god. To ja neću naglašavat; ideje ljudske kad se druge ljude i narode ide osvajat i svoje ideje milom ili silom upokoriti, drugi se moraju suprostavljat i branit  i tako ratovi počinju i jači pobjeđuju. Tako je bilo od kad je Boga i svijeta. Moja misao je zašto hrvatski narod nije uvažen kao narod sa svojom kulturnom, narodnom i vjerskom katoličkom tradicijom.

Dr. Ante Starčević u Pešti naglašava; Hrvatski narod je državnički narod, povjest nas takve poznaje; Mi kao takvi ne možemo opstati u zajedničkoj zajednici, Pešte, Beča i Beograda. Hrvatski narod trpio je razna poniženja u Austro- Ugarskoj carevini, zatim 1918.god strpan u državu zajednicu; Srba, Hrvata i Slovenaca, ne pitajući hrvatski narod o tome. Hrvatski sabor u carevini Austro- Ugarskoj bio je političko tijelo u kojem su se ipak donosile neke odluke.

Od svih naroda, koje su tvorile carevinu Austro-Ugarsku, hrvatski narod bio je poznat po Hrvatskom saboru; političko tijelo koje je branilo interese gospodarske, kulturne i vjerske; koliko je to bilo uvaženo u Austro-Ugarskoj carevini ? Mnogo je značilo od hrvatskih političara!

U novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca  poslije završetka prvog svjetskog rata. U toj novostvorenoj državi; Hrvatski je sabor uništen. Stvoren je Vidovdanski ustav. Znači: Srbi su glavni narod sa vladom u Beogradu. Iz Beograda se upravlja sa trojedinjenom kraljevinom. Hrvatske kulturne i gospodarske zemlje; koje su ipak nešto značile u Austro-Ugarskoj carevini sa hrvatskim saborom; sad u trojedinjenoj kraljevini nema tko branit interese hrvatskog naroda, jer je vidovdanski ustav branio srpske interese. Više nema pozdrava Bog i Hrvatski narod na tlu hrvatskih zemalja ima pravo na obstanak u svojoj Hrvatskoj domovini.

Katolička vjera nas uči nemoj činit drugom što ne želiš da bi tebi drugi učinio. Hrvatske povjesne zemlje uključujući Bosnu i Hercegovinu; bogate su poljoprivrednim šumama, rudama, Jadranskim morem, sa tridesetak otoka; većinom naseljeni; sa 20% bogate površine, sa tadašnjom industrijskom proizvodnjom, cestama i željezničkim prugama; katasterski porezno sređena, ulazi u državni troimeni naziv; kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Katolička vjera nas uči: Lakovjernost je jedan od sedam smrtnih grijeha. Pođimo od 1102.god. kada je Hrvatska kraljevska kruna otišla sa princezom, koja se udaje za mađarskog princa; mudri u to doba Englezi prenose kraljevsku krunu na žensko obiteljsko naslijeđe. U hrvatskom narodu našlo se istaknuti politički ljudi, koji su znali razmišljati kuda nas kao narod vodi ;

U buduća vremena biti i živjet kao narod na tlu hrvatskih zemalja; od Dunava i Drave rijeke do Jadranskog mora, područja su: plodne panonske ravnice; te prema jugu blaga brda šumom prekrivena, poljima i riječnim dolinama ukrašena do Jadranskog mora i brojnih otoka i mediteranske klime. Sva ta nabrojana bogatstva su neprocjenjene vrijednosti za hrvatski narod i njegove buduće naraštaje. Kako sam naglasio tiviziom (?) ljudi u korist sačuvat krvatsku kraljevsku krunu, da istu preuzme obitelj, kao što je to u Velikoj Britaniji učinjeno, da je kćerka preuzela kraljevsku krunu Velike Britanije. Na žalost u hrvatskom slučaju toga vremena; krunu nosi hrvatska princeza kao miraz sa sobom. Ona se udaje za mađarskog princa i tako se hrvatsko kraljevstvo udružuje u zajedničko kraljevstvo sa mađarskom.

U tadašnjem hrvatskom državnom saboru; manjina predstavnika vjerovala je obećanjima ničim ne dokazanim; da se hrvatski narod nije u stanju sam branit, zato je potrebno udružit se u zajedničku krunu sa mađarima. Princ prijestolonasljenik; zaklinje se po tadašnjim pravnim zakonima, da će vladati ravnopravno u kraljevstvu sa hrvatskim zemljama , kao i sa mađarskim, a u sigurnosnom slučaju biti ćemo snažniji branit obe zemlje i zajedničke krune.

Sve je to prestolonasljednik obećao, zakletvu položi, ali sve se obistinilo što su nam hrvatski vizioni političari govorili; nema razloga a još manje potrebe ići se udružiti sa mađarima samo zato što se hrvatska princeza udaje za mađarskog princa, prestolonasljenika mađarske kraljevske krune. Data obećanja nisu ničim potkrijepljena, da bi se mogao, pravno razići; ukoliko se dokaže, da nismo ravnopravni kao narod poznat državnički od 9.tog stoljeća.  Poznat hrvatski borben narod; još iz doba življenja u bijeloj Hrvatskoj, oko Krakova u Poljskoj i Ukrajini.

Bizantsko carstvo čulo je o borbenosti hrvatskog naroda, zato šalje svoje carske izaslanike, da dođu na jug i brane Bizantsko carstvo, koje je često upadima sa istoka: Tatara i Avara. Zato novodošlom borbenom hrvatskom narodu ; dajemo u posjed novu domovinu, pod uvjetom da brane carstvo, ali da ne napadaju susjedne narode, niti sa njima sklapaju državničke saveze. O tom sam pisao već, ali opet je potrebno naglasiti, jer se sklapa savez sa mađarskom državom na sjevernoj granici dobivene domovine hrvatskom narodu po ondašnjoj bizantskom upravljanjem.

Dati pristanak zahtjevima bizantskog carstva mi kao narod kršimo, jer smo sa mađarima prihvatili bespotreban i bezopravdan Državnički dvojni savez.Mađari su hrvatskom narodu donijeli i donosili stoljetnu državničku dvojnog državničkog saveza dominaciju u svim djelovima uprave i upravljanja, ali su hrvatskom narodu dozvolili političko upravno tijelo tj. Hrvatski sabor, sa banom na čelu upravljanja hrvatskom banovinom tj. područjem uže sjeverne Hrvatske.

Dozvolili su nama hrvatskom narodu da se ugradi Hrvatski grb sa početnim bijelim poljem u krunu svetog Stjepana  koja se može i danas vidjeti na mostu, prelazu preko Dunava iz Budima u Peštu. To znači da su nas priznavali kao narod pod svojom vlašću, tako je to trajalo.

Hrvatski tadašnji ljudi političkog i vizionog razmišljanja, sve su navedeno vidjeli i upozoravali na opasnosti gubljenja hrvatske kraljevske Zvonimirove krune. Bili su bespomoćni, jer takozvane hrvate mađarone (?str.33), oni sa mađarima donose odluku koju Petar Svačić ne prihvaća sa svojim sljedbenicima, on pada kao posljednji hrvatski kralj (?).

Frano Cigić

Pita se kud nas šta vodi kao narod; pa tako prije ulaska u zajedničko kraljevstvo sa mađarima: Petar Svačić upozorava vladu Hrvatske kraljevine i dotadašnjeg kralja Zvonimira; ne idite u zajedničko kraljevstvo sa Mađarima. Na žalost nije prihvaćen, većina je bila: oni koji su vjerovali da je opravdao i potrebno ići u zajedničko kraljevstvo, radi obrane gospodarskih interesa i tradicionalni običaja; ako nema muškog roda u kraljevskoj obitelji; princeza nosi krunu i tako se hrvati priznat državnički narod ujedinjuje sa mađarima i sve do 1918.god. hrvatski narod ostaje u zajedničkoj carevini: Austro-Ugarskoj. Već sa naprijed naglašavao, kako smo sve doživljavali i preživljavali kao narod. Zahvaljujući hrvatskom saboru sa banom na čelu; hrvatski narod ostaje poznat i koliko toliko uvažavan u Austro-Ugarskoj carevini; sve do njenog raspada u listopadu 1918.god.

U hrvatskom narodu postoji mudra i pametna izreka koja glasi: Dobar savjet zlata vrijedi. Savjet Petra Svačića 1102.god (?) bio je dalekovit a da hrvatski narod zadrži kraljevsku krunu i ostane kao poznat narod Tomislavova kraljevstva; zdrav razumno i borbeno spreman; da je se suprostavio Bugarskom caru Simeonu, koji je sa snagom bugarske vojske srbe dotjerao do Beograda.

To je razlog da su srbi podigli spomenik kralju Tomislavu u Zagrebu kod željezničkog kolodvora. Buduća vremena i hrvatske generacije su doživjele na svojim životima, imovini, da je to bila himbena zahvala, nego taktički potezi za prodor u hrvatsko povjesno kraljevstvo kralja Tomislava.

Moje izlaganje i povjesnim događajima hrvatskog naroda potrebni su: tako kako bi se mogao uključit u naslov moji doživljaja: maloljetnik u obrani N.D.H.

Ja kao i mnogi o tom svemu razmišljaju i razmišljali su zašto smo se borili za državu hrvatsku i branili N.D.H. Svima nam je bila poznata izjava dr. Ante Starčevića. Dr.Ante Starčević, 1859.god. naglasio je opet; u dvojnoj monarhiji; sa mađarskom i hrvatskom, da je hrvatski narod poznat starodržavnički narod, hrvatski narod u zajedničkoj državnoj zajednici sa Peštom, Bečom, Beogradom ne možemo opstat kao narod.

Mi hrvati u sastavu Austro-Ugarske carevine; želimo živjet i opstat kao starodržavnički narod; sa svim susjedima i narodima u miru živjet u samostalnoj  državi Hrvatskoj; poštujući jedni druge. U kulturi, vjeri, živjet u miru, radu i redu. Takve vizije dr. Ante Starčevića, širile su se u hrvatskom narodu, u svim krajevima hrvatskih povjesnih zemalja.

Tako je teklo i teče do današnjih dana 2016.god. kada sam se odlučio u 88.oj godini stavit na papir moja sjećanja, moje slušanje starijih, koji su međusobno prepričavali, te čitanje knjiga i novinskih zapisa o vizijama dr.Ante Starčevića. Hrvati su narod poznat kao starodržavnički narod. U znak zahvalnosti hrvatski narod naziva dr. Antu Starćevića Ocem domovine.

Dr. Ante Starčević osniva Hrvatsku Stranku Prava, ta stranka okuplja tadašnje istaknute ljude u svoje pravaške redove, kao dr. Hrvat, Folenčić, Supilo itd…(?)    Godine nose svoje; dr. Ante Starčević umire 1896.god. Sahranjen je u Gračanima kraj Zagreba; On je želio za vrijeme života, da želi počivat među poštenim hrvatskim narodom na selu.

Poznat biskup Strossmayer, utemeljitelj Đakovačke katedrale; zamišlja da je moguće zbližit pravoslavnu i katoličku vjeru u nauci pripovjedanja nauke Isusa Krista.

Biskup Strossmayer osniva jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, u punoj snazi životnog poleta za zbližavanje katoličke i pravoslavne vjere na području dva različita naroda, hrvata i srba.

Ljudski zdrav razum goni da pri svakoj ljudskoj zamisli, životni ljudskih i narodni opravdani potreba, da mnogo puta pravimo usporedbu i razlikujemo pojmove; kakvi rezultati će biti u spomenutoj zamisli. Kada smo tu o čemu bi biskup Josip Strossmayer morao znati u to doba; što nas sve okružuje, da i drugi narodi oko nas imaju svoja planiranja; kao što je već bila srpska pravoslavna crkva. Kako bi svoj utjecaj proširila na područja hrvatskih povjesni zemalja, da pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama: poistovjete, tko je pripadnik pravoslavnoj vjeri, on pripada srpskoj pravoslavnoj crkvi i na taj način se širi ona vizija srpskog kaluđera Ilije Garšanina. Srbi se ne mogu na istok kuda širit, nego na zapad, putem pripadnika pravoslavne vjere.

Kakav smišljeni potez onda je bio pa eto sve do današnji dana i vremena kada ja pišem u 88.oj godini mog života tj. 2016.god.

Povjest nas uči; dr.fra Dominik Mandić, uvaženi povjesničar donosi u izdanoj podebeloj knjizi; Srbi i Hrvati dva su različita naroda pred turskim osvajačkim planom balkanskih i srednjoeuropskih zemalja, koja su trajala stoljećima. Tada su ljudi pravoslavne vjere rumunjski vlasi i druge manjine iz dotadašnje Srbije bježali na zapad u povjesne hrvatske zemlje. Njih nije bilo srpske nacionalnosti niti 5% u Bosni i Hercegovini, a u užoj Hrvatskoj niti 2% Drugi su bili ljudi pravoslavne vjere pripadnici manjine u srpskoj zemlji prije turskih osvajanja Srbije 1382. god. znači pravoslavna vjera dolazi u hrvatske povjesne zemlje, kao neznatna manjina, među katoličko pučanstvo hrvatskog naroda. Povjest nas uči da je došlo do podjele između pravoslavne vjere, te katoličke vjere 1054.god.

Zašto je šta bilo i kad je bilo. Važno je ovo bilo spomenut, jer sam naprijed spominjao pravoslavnu vjeru u hrvatskim povjesnim zemljama. Svećeništvo, okupljalo je srbe koji su pred turcima bježali na sjever prema Mađarskoj, koja ih prima i naseljava na tlo banata, očekivaju od istih da se brane od turaka.

Već sam spominjao istaknute ljude pravoslavne vjere, koji su se suživjeli sa hrvatima katoličke vjere; prihvatili Hrvatsku, kao svoju domovinu, hrvatsku kulturu, jezik i tradiciju; znači uvjek je bio razlog zašto je bilo šta i zašto je bilo.

Majka dr. Ante Starčevića bila je pravoslavne vjere. U hrvatskom narodu dr.Ante Starčević živjet će uvjek kao otac domovine; o tome sam naprijed naglasio zašto.  (Nastavlja se)

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prvi dio/Uvod možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Uvod.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori