Pratite nas

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Premijer je proteklih dana spavao uz sina u bolnici

Objavljeno

na

Objavio

Osim nevolje s Agrokorom, točnije s Antom Ramljakom, hrvatskog premijera Andreja Plenkovića ovaj su tjedan mučili i obiteljski problemi.Naime, starije premijerovo dijete bilo je hospitalizirano prošle subote u Dječjoj bolnici u Klaićevoj. Liječnici su zaključili da je njegovo zdravstveno stanje takvo da je potrebno bolničko liječenje koje još traje.

S djecom hospitaliziranom u Klaićevoj često borave i roditelji, obično majke. No, kako obitelj Plenković ima i mlađu kćer rođenu prije godinu dana, sa sinom je u bolnici boravio tata.

Tako su Plenković i supruga tijekom dana dolazili u bolnicu, ali je sa sinom noću ostajao tata, kažu naši izvori.

Inače, nakon završetka liječenja Plenković će taj boravak s djetetom u bolnici platiti 750 kuna po danu.

Da je Plenković ovih dana zaista često bio u Klaićevoj s bolesnim sinom, svjedoči i službeni automobili s osiguranjem parkiran u blizini bolnice, što je uobičajeno kada se radi o zakonom čuvanoj osobi.

jutarnji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

Ivo Lučić: Dejan Jović grubo negira istinu o Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Rat donosi duboke uvide i ostavlja duboke tragove u kulturnoj svijesti naroda koji je upravo u ratu bio dramatično suočen s istinskom stvarnošću koliko god ona dijelom bila i imaginarna pa i mitska. Hrvatska stvarnost iz posljednjeg rata političkom voljom kroz demokratsku proceduru pretočena je u Ustav u čijim su Izvorišnim osnovama navedeni državni oblici, ideje i događaji koji su prethodili državnoj suverenosti, a što se uz ostalo očitovalo i u „pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“ Time je temeljna politička interpretacija posljednjeg rata dovršena i kodificirana, pa kao ustavna kategorija ne bi trebala pa ni smjela biti tema dnevnopolitičkih prijepora.

Njegova znanstvena verifikacija je u tijeku i trebala bi se vršiti se po pravilima historiografske odnosno znanstvene metodologije.
Međutim, u javnom prostoru odvija se „rat“ za interpretaciju Domovinskog rata i (novije) hrvatske povijesti, u rasponu od reforme obrazovanja do imenovanja gradskih ulica i trgova. Krajem 2017. godine u Zagrebu je objavljena knjiga Rat i mit politika identiteta u Republici Hrvatskoj autora Dejana Jovića redovitog profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, glavnog urednika fakultetskog časopisa „Politička misao“ i gostujućeg profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Jović je u razdoblju od 2004. do 2014. bio savjetnik ministra Vanjskih poslova, glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske, a u svibnju 2015. izabran je za člana Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Ovo kratko predstavljanje potrebno je kako bi se realno ocijenila hrvatska politička i društvena stvarnost, ali i da bi se vidjelo kako se radi o utjecajnoj i društveno visokopozicioniranoj osobi.

Jović piše kako je za postojanje nacije potrebna „naracija“ odnosno „nacionalni diskurs oko kojeg se gradi pojednostavljena interpretacija prošlosti i sadašnjosti i oko kojeg se zamišlja poželjna budućnost“ (str. 12.) Naglašava da se ta „naracija“ u Hrvatskoj „u proteklih četvrt stoljeća gradila upravo oko interpretacije Domovinskog rata“. Međutim, on tu interpretaciju problematizira tvrdnjom da je ona „mit“ i da se temelji na „jedinstvu“, a ne na „pluralizmu i slobodi“ koji su navodno vladali u godinama „liberalizacije socijalističkog poretka u Hrvatskoj osamdesetih godina“ (str. 13.).

Nekome tko vjeruje u komunistički liberalizam i slobodu suvišno je spominjati gospodarski slom, političke zatvorenike u zemlji, ubojstva političkih protivnika u inozemstvu, bijele knjige ideoloških komisija i crne popise političkih policija. Oni će se radije sjećati radnih akcija, glazbe Novoga vala i osjećaja perspektive koju im je pružalo članstvo u Savezu socijalističke omladine i Savezu komunista. Mit koji je stvoren o „zlatnom dobu“ i „sretnoj djeci“ jugoslavenskih osamdesetih prerastao je u bajku o sretnom djetinjstvu i poletnoj mladosti, jednu vrstu pseudoreligije te ga se u očima njegove sljedbe ne može dovesti u pitanje, ponajmanje iznošenjem činjenica. Uglavnom, oslanjajući se prvenstveno na mit o „liberalizmu“ jugoslavenskog „socijalizma s ljudskim licem“, Jović pokušava demitologizirati odnosno razgraditi „mit“ o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, a time posljedično barem dovesti u pitanje hrvatski „nacionalni diskurs“ i identitet izgrađen na njegovim temeljima. Takvi pokušaji obično u pozadini imaju projekt izgradnje drukčijega identiteta i konstrukcije stvarnosti, što naravno znači i drukčije političke ciljeve. Obično je riječ o tomu da je „demitologizirana“ verzija povijesti jednako, ako ne i više mitska od one koju nastoji zamijeniti. Kod Jovića je upravo o tomu riječ. On se ne miri s postojećom interpretacijom povijesti i ne prihvaća na njoj uspostavljen identitet i politički okvir. Pokušava ga promijeniti izgradnjom suprotstavljenog novog/starog narativa što predstavlja kao ozbiljan znanstveni rad utemeljen na činjenicama, što ni u kom slučaju nije.

Jović na skoro 400 stranica teksta ne citira ni jednu od brojnih historiografskih monografija napisanih na temu Domovinskog rata u Hrvatskoj, pa je posve jasno da njega činjenice ne zanimaju. Za ovu prigodu spomenut ću samo dvije nagrađivane knjige koje se, kao ni mnoge druge, ne mogu zaobići ukoliko se ozbiljno istražuje navedena tema: Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., Zagreb, 2005. i Davor Marijan, Domovinski rat, Zagreb, 2016. Umjesto pouzdanih historiografski utvrđenih činjenica, Jović nudi površne uratke V. P. Gagnona, F. Wilmer i sličnih, a svoje teze potkrjepljuje nepouzdanim svjedočenjima nevjerodostojnih svjedoka.

Kao što su nekada dva svjedoka bila dovoljna da bi se nekome priznalo sudjelovanje u NOB-u i osigurala mu se „boračka penzija“, tako su Joviću dovoljna tri svjedoka da odredi karakter (Domovinskog) rata, njegove uzroke i posljedice. Ta trojica su Josip Boljkovac, Josip Manolić i Josip Perković. Tri Josipa krunski su svjedoci i u Jovićevu nastojanju da diskreditira Franju Tuđmana i njegovu politiku. On u njihove izjave ima puno povjerenje, bez obzira što su (barem dvojica) poznati kao ogorčeni Tuđmanovi osobni i politički neprijatelji. Međutim, kada Tuđmana želi prikazati kao „staljinista“ onda mu je ključni argument „vraćanje na političku scenu aktera represivnog aparata iz hrvatskog staljinističkog vremena“, a to su nitko drugi nego dva od tri Josipa.

Jović optužuje Tuđmana i za to što „nije isključivao rat kao jednu od opcija te nije bio spreman od njega odustati po svaku cijenu“. Štoviše, tvrdi da je Tuđman „u kasnijim fazama rata“ odnosno tijekom 1995. rat smatrao „najboljom i možda jedinom mogućom opcijom“. Tu nedostaje tek malo objašnjenje, radilo se o petoj i posljednjoj godini rata, o akcijama koje su dovele do njegova završetka a ne početka. Rat je već bio tu sa svim svojim strahotama odnosno posljedicama. Skoro trećina Hrvatske bila je okupirana, a s tog je prostora protjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Jović spekulira da Tuđman „možda nije htio“ rat, ali ga je „smatrao dopustivim sredstvom ostvarivanja ciljeva koje je predstavio kao nacionalne“. Tuđmanovu „ratobornost“ dokazuje govorom održanim 23. svibnja 1992. u Zagrebu nakon prijama Hrvatske u članstvo UN-a. Interpretira dio govora i piše da je Tuđman rekao „da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela, da je odustala od svojih ciljeva, a prije svega od nezavisnosti“. Nakon toga (str. 181.) neprecizno (ispušta dio u zagradama) citira nekoliko rečenica iz govora: „Neki ljudi (neki pojedinci) u Hrvatskoj, a osobito u svijetu, koji nisu bili prijatelji Hrvatske govorili su da nije trebalo rata, da smo (i) mi krivi za rat. A ja sam govorio i odgovaram: ‘Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da stvorimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku’.“ Zatim na kraju knjige (str. 382.) opet tendenciozno tumači taj govor. Međutim, kada se on citira u cijelosti i tumači logički unutar političkog i sigurnosnog konteksta tada i ono što je rečeno ima potpuno drukčije značenje. Naime, Tuđman je nastavio: „Mi smo predlagali da do svoga cilja dođemo bez rata, da se jugoslavenska kriza riješi preobrazbom federacije s kojom nitko nije bio zadovoljan, a naročito ne hrvatski narod. Da se riješi na taj način da stvorimo savez suverenih država, u kome bi Hrvatska bila suverena sa svojom vojskom, svojom monetom i svojom diplomacijom. Nisu prihvatili. Prozivali su da mi ugrožavamo Srbe u Hrvatskoj. To je bila laž, jer smo mi tim Srbima jamčili sva prava, ali smo kazali da je došlo vrijeme da kažemo dosta je! Više nitko u Hrvatskoj neće biti gospodar do samog hrvatskog naroda. Spremali smo se da ostvarimo svoj cilj ako možemo mirnim putem, da, ali ako ne može i ratom. I u tom ratu smo pobijedili.“

Navedeni govor odavno se iskrivljuje i koristi protiv Tuđmana i Hrvatske. Podsjećam da je on izrečen nepunih pet mjeseci poslije napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, razaranja gradova, ubijanja i protjerivanja hrvatskog stanovništva. Zagreb je bio na dohvatu srpskih topova smještenih na gotovo trećini okupiranog državnog teritorija. Zar je netko doista očekivao da će Tuđman prihvatiti takvo stanje i potpisati kapitulaciju.

Jović za početak rata optužuje „desno krilo“ HDZ-a: Šeksa, Glavaša, Vukojevića i Šuška, koji su opet prema svjedočenju Boljkovca „ne samo željeli rat, nego su aktivno radili na tome da se i dogodi“. Tako su, svjedoči Boljkovac, a piše Jović: Šušak i ostali „izazivali rat pucajući po srpskim mjestima u Slavoniji“. Kada se toj besmislici dodaju i „dokazi“ iz propagandnog serijala BBC-a „Smrt Jugoslavije“ Joviću je sve jasno: „Hrvati su bili ti koji su prvi napali Srbe i Jugoslaviju, a ne obrnuto – kako se danas tvrdi u mitu o Domovinskom ratu i u diskursu koji inzistira na tome da je on bio samo i isključivo obrambeni i oslobodilački“. Sve ovo ni malo ne čudi od autora koji je svojedobno tvrdio kako Slobodan Milošević nije srpski nacionalist, već pobornik jugoslavenskoga jedinstva.

Jović u knjizi iznosi čitav niz lažnih ili iskrivljenih informacija iz arsenala ratne i političke propagande te na njima zasniva jednako iskrivljene zaključke, pri čemu upada u brojne kontradikcije. Istovremeno, dok propagira liberalizam i slobodu žali za hladnim ratom i Berlinskim zidom koji se „srušio nama na glavu“ i doveo do kaosa; žali zbog ujedinjenja Njemačke, a najviše zbog raspada Jugoslavije. Ona se po Joviću nije raspala zbog neriješenosti čitavoga niza pitanja, nesposobnosti komunističkih elita da prepoznaju realnost i na vrijeme prihvate demokraciju, kao ni zahtjeva dominantnih srpskih političkih struktura da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“, nego zbog navodnog otpora konzervativaca „socijalističkom liberalizmu“.

Za rat mu nije krivo srbijansko/jugoslavensko vodstvo koje je za ostvarenje svojih ciljeva računalo na JNA i vojnu premoć nego „ekstremisti na svim stranama“. Dejan Jović knjigom Rat i mit nastoji dovesti u pitanje ustavnu interpretaciju Domovinskog rata, koja je ujedno i važan element hrvatskoga nacionalnog identiteta. To nije znanstveno propitivanje tijeka i karaktera rata nego grubi pokušaj negiranja i promjene istine o ratu što za sobom povlači i zahtjev za promjenom identiteta. U tom političko-propagandnom poslu izgradnje i nametanja „konkurentskog mita“, politička funkcija člana Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Joviću je puno važnija referenca od znanstveno nastavnog zvanja na Sveučilištu. Utoliko je njegova knjiga dokaz visokog stupnja građanske i političke slobode ali i niskih standarda u dijelu akademske zajednice u Republici Hrvatskoj.

Globus, 19. siječnja 2018.

facebook komentari

Nastavi čitati